fekp WEB GORE 1140x313

NEWS

 

Očekivala sam da će trajati duže. Da će se čuti nešto više. A zvučalo je samo kao da je netko ispustio vreću brašna. Tup. I gotovo. To sam rekla i policajcu koji me ispitivao u blagovaoni bakinog stana. U blagovaoni koju je ona nazivala "hal".

Bio je ljubazan. Smirivao me iako i nije bilo potrebno, mislim da sam se prilično mirno nosila sa situacijom. Stari je bio taj koji je histerizirao, kasnije. Policajac me posjeo na masivnu stolicu, jednu iz kompleta stilskog namještaja čiji miris proteklog vremena i ljudi koje nisam poznavala nikad nisam voljela. Objašnjavao mi je kako šok ponekad izgleda kao smirenost, svako malo me pitao jesam li dobro i donio mi čašu vode. Nisam bila žedna, ali ispila sam je u par gutljaja. Mala je, izgleda, u šoku, rekao je policajac svom kolegi u hodniku misleći da ih ne čujem. Tako, dakle, izgleda šok.

– Vi i baka ste živjele same? – sjeo je do mene i izvukao blok iz unutrašnjeg džepa jakne.
– Da, otkad je deda umro, prije par godina.
– Tu ste od, šta ste ono rekli, od gimnazije? A sad studirate? Dobro. A vaši roditelji?
– Žive u Varaždinu. Na putu su ovamo.
– Znači, bile ste same kad se to dogodilo?
– Da.
– Šta je radila na balkonu?
– Vadila golubove iz mišolovki.
– Kako to mislite? – nabrao je čelo i odložio blok na stol.

Povela sam ga kroz kuhinju do balkona koji gleda na unutarnje dvorište obraslo drvećem i grmljem. Pokazala sam na betonsku izbočinu s bočne strane balkona i nanizane mišolovke i ljepenke sa sjemenkama i suhim kruhom. U jednoj je bio golub, pričepljene glave ispod metalne opruge. Vidjelo se da je još živ, jer se trznuo kad smo mu se približili. Baka bi ih obično tako polužive bacila dolje mačkama ili ih umotala u plastičnu vrećicu i nosila u kontejner. Onima sretnijima odmah bi pukao vrat. Ti ne bi slabašno lepetali krilima u vrećici pred izlaznim vratima do prvog silaženja u prizemlje, ponekad satima. Policajac je zurio u goluba pa u mene.

– Baka nije voljela stalno čistiti za golubovima.

Kimnuo je kao da razumije, ali bilo je nečeg neiskrenog u tome. Istina je da baka nikad nije čistila za golubovima. Nije čistila uopće. Otkad sam živjela ovdje, plaćala je ovu ili onu djevojku da dvaput tjedno počisti stan. Iako sam prilično uvjerena da je to radila samo zato da može u prljavim cipelama ići iza nje, ostavljati tragove po još mokrom podu i govoriti: "Tu povuci još par puta krpom".

– Ograda je stvarno niska – primio se za rub i navirio dolje u dvorište.

Baku su dosad prekrili plahtom, ali je nisu pomicali. I s petoga se kata ispod njezina neobično položena tijela nazirala crvena rama stare specijalke na kojoj joj se prelomila kralježnica. Nekoliko susjeda virilo je sa svojih balkona, neki ljudi su nešto uokolo mjerili, ali tako tiho da je, ako si gledao gore, prema krošnjama drveća i dalje, prema gradu, dan izgledao posve bezazleno.

– Recite mi još jednom sve ispočetka – policajac me opet poveo u blagovaonu. Ispričala sam sve kako se dogodilo. Manje– više.
– Stalno sam joj govorila da ne stoji na tom šamrleku, da se klima. Tata ga je namjeravao popraviti, ali...

Mislim da je stari namjerno odugovlačio s popravkom šamrleka samo da bi mu ona imala što prigovoriti, pa da bi on nju onda mogao pitati kad se više misli preseliti na groblje jer da meni treba stan, a on nema love da mi ga plaća, a ona bi onda mogla raditi ono što je najviše voljela – histerično se isplakati pa zasjesti za telefon i jadati se prijateljicama kako je rođeni sin ne podnosi, a toliko se žrtvovala za njega, kako su je moji prevarili kad su me poslali u Zagreb da se brinem za nju, a zapravo svi samo čekamo da umre i da će od toga na kraju i krepati, i to sama kad ja, po običaju, nekamo odem za vikend, pa će se usmrdjeti u stanu i morat će provaliti da dođu do nje.

– Šta vam to dođe, taj šam...?
– Šamrlek. Stolčić. Onaj na balkonu.
– Zašto je stajala na tom... stolčiću?
– Da dosegne goluba, nije baš bila visoka.

Stvarno, nije nikad bila visoka, a zadnjih se godina počela skupljati u sebe, poput grožđice. A kad sam se spustila jureći po dvije stepenice do dvorišta i stala par metara pred njom, onako neprirodno prevaljenom preko bicikla, izgledala je još sitnije. Izgledala je kao krpena lutka. Kao nešto što nikada nije bilo živo. Nešto što nije ubijalo golubove niti ostavljalo nepokretna muža samog satima zbog kazališne pretplate. Nije bila dama stare škole koja je tvrdila da poslije deset navečer pristojne djevojke nemaju što raditi vani, ni cijenjena doktorica fizike koja je moj studij francuskog jezika na Filozofskom fakultetu nazivala tečajem, ni ona baka koju sam nazivala "babom" njoj iza leđa. Iz ustiju joj je virio jezičac tamne krvi. Ležala je na leđima, raširenih ruku s dlanovima prema gore, kao da su se sve te godine kurtoazne nedjeljne pobožnosti ipak isplatile. Kao da je napokon našla Boga.

– Tko je nazvao policiju i hitnu?
– Susjeda iz prizemlja je dotrčala za mnom, vidjela je kroz prozor...
– Malo neobično, tako starija žena pa da se po stolcima penje.
– Bila je prilično vitalna – slegnula sam ramenima. I tvrdoglava. Stari je tvrdio da takvi požive sto godina. Da imaju pogon na zloću. On bi trebao znati.
– Inače, kakvog je zdravlja bila baka?
– Imala je osteoporozu već dugo, ali osim toga, ništa ozbiljno.

Možda se zato nije čulo skoro ništa. Možda su kosti osteoporozne starice tako mekane, da se samo zdrobe u prah. Ili šuplje, kao u ptice.

– Vi ste vidjeli pad?

Odvela sam ga opet u kuhinju. Pokazala sam gdje sam bila kad se zaljuljala.

– Prala sam suđe kad me pozvala da joj dodam vrećicu i ne znam, nisam stigla reagirati, sve se tako brzo dogodilo.
– Dakle, stajali ste gdje, na pragu?
– Da.
– Niste bili bliže?
– Ne.
– Sigurno?
– Krenula sam prema njoj, ali kad se zaljuljala, bila sam predaleko – izgovorila sam brzo i osjetila kako mi ponestaje daha. Glava mi je gorjela, a odjednom mi je postalo užasno hladno.
– Kako ste se inače vi i baka slagale?
– Dobro, ništa posebno.

Što sam trebala reći? Da me nije poznavala? Nije imala pojma tko sam. Da jest, ne bi mi nikada govorila, pa bilo to i u svađi, da sam isti otac. Znala je gdje treba ciljati, gdje čovjeka najviše boli. To joj se mora priznati.

– Nije bilo nikakve svađe?
– Ne, rekla sam vam – usta su mi se ispunila slinom.
– Oprostite – požurila sam u kupaonicu. Nisam stigla do školjke. Povratila sam u lavabo. Pustila sam hladnu vodu, umila se, isprala usta, i u ogledalu uočila mrvu bljuvotine na bradi. Odlučna brada koju sam, kako su znali govoriti, dobila po baki. Premda ja nikad nisam vidjela sličnost. Obrisala sam lice ručnikom i vratila se u kuhinju.

Drugi policajac, koji se do tad vrzmao po stanu i većinom telefonirao, došao je do nas i iza njega sam ugledala mamu kako mi prilazi bijela u licu. Zagrlila me i stiskala k sebi tako da ne vidim starog, ali čula sam ga. Čula sam kako histerizira. Ista baba. Jedva je čekao da je se riješi, a sad tuli. Zagnjurila sam lice u majčin vrat i ne znam zašto sam se tek tad rasplakala.

Policija se još satima motala po stanu i dvorištu, zajedno s nekim drugim ljudima. Ne znam što su radili. Valjda su pregledavali tijelo. Bilo je već kasno kad su ga odnijeli. Policajac koji me ispitivao još nam je jednom izrazio saučešće i rekao da ga nazovemo ako se čega sjetim. Gledao je u mene dok je to govorio, možda malo predugo, i onda smo ostali sami nas troje.

Večerali smo u tišini isprekidanoj telefonskim pozivima. Poslije sam se sjetila goluba, na balkonu. Još je bio živ, nisam mogla vjerovati. Nagnula sam se nad ogradu balkona i uzela ga u ruku. Pogledala sam dolje. Bicikl nisu odnijeli. Stajao je i dalje tamo, samo mrvicu drugačije položen nego prije. Golub se nije micao, ali me gledao. Jedva se osjećalo kako mu srce nepravilno titra. Taj osjećaj, kad sam prvom zakrenula vratom, ne zaboraviš to. Mislila sam da ću povratiti. Malo i jesam. Onako u usta. Poslije je išlo lakše. Lakše nego gledati ih kako padaju o tlo kao da nemaju krila, ili slušati kako šuškaju u vrećici. Uvijek sam se pitala koliko još dugo prežive, u kontejneru. Trebalo je tako malo, samo lagani stisak, i golub se umirio. Čekala sam da telefoni prestanu zvoniti i da starci napokon odu na spavanje, a onda uzela lopaticu i spustila se u dvorište da ga pokopam u dnu vrta, pokraj hrpe trulog perja i već sprhnutih sićušnih kostura.

Ujutro je stari uzeo šamrlek i htio ga izudarati sjekiricom za meso, ali mu ga je mama istrgnula iz ruke i rekla mu da se pribere jer moramo u pogrebno poduzeće. Tamo je došlo do male scene kad smo shvatili da je baka lagala kad je rekla da je napravila oporuku, no zato je ostavila detaljne upute o tome kako želi biti pokopana. A kad nam je par dana poslije na sprovodu prišlo nekoliko bakinih prijateljica da starom prigovore kako je zapustio baku, mislila sam da će mu otkazati pejsmejker, ali nije rekao ništa. Stisnuo je usta i zurio si u vrhove cipela. Šutio je i cijelim putem nazad do stana. Nije čak ni psovao, iako smo zapeli u gužvi, usred prosvjeda. Promet je stajao da propusti masu ljudi s transparentima "Stop dužničkom ropstvu", "Švicarski franak= tihi ubojica" i "Pravo na pravedan kredit". Imali su zviždaljke i trube i znojili su se na suncu. Mi smo se znojili u autu čekajući da prođu jer stari nije htio upaliti klimu. Tek je kad smo se uspeli do stana, opsovao "stančuge bez lifta u centru Zagreba", uzeo šamrlek i spustio se u drvarnicu. Kasno poslijepodne vratio se pažljivo noseći svježe prelakirani stolčić, da se ne zaprlja. Uzeo je pivo iz frižidera i sjeli smo svi na balkon. Negdje iz daljine još su se čule zviždaljke, ali sve slabije.

– Fala bogu pa ne moramo dizat kredit tebi za stan, složit ćemo darovnicu odmah nakon ostavinske – bilo je sve što je rekao.

Nisam sigurna da joj je to po volji. Baki, mislim. I sad nekad, kad dođem na grob da zamijenim umjetno cvijeće drugim buketom, zamišljam da mramorna ploča nije sjela na svoje mjesto i da će mi svakog trena baka pružiti ruku. Kao onda na balkonu, ljuljajući se na šamrleku, iznenađenih očiju.

guote up

Xaver Bayer

 

It was a good feeling to go today in the morning back to Vienna, because the three days I spent with all of you were so heartwarming, lovely and interesting. So I thank you and your team, you are doing a very good work.

 

guote down