fekp WEB GORE 1140x313

       VIJESTI

Počelo je još jučer. Tihim tapkanjem po krovu šatora. Osjetio sam da dolazi i prije nego je prva krupna kap drhteći kliznula niz plastičnu opnu za koju mislimo da nas štiti od neba nad nama. Znao sam da će samo jačati jer sam bio budan, jer uopće nisam zaspao, jer sam znao da ako zatvorim oči neću vidjeti samo baršunasti modri mrak s unutrašnje strane vjeđa.

Kiša pada od jučer, od jučer čekam sutra, ali jučer, baš kao i kiša, nikako da prestane. Ležim tu, zgužvan u ovom šatoru već šest sati i svih šest sam budan i udišem topli pijani zrak koji izlazi iz tuđih usta na krajevima opuštenih snom. Njezino tijelo začahureno je u vreći za spavanje kao gorostasni moljac koji pulsira spreman za finalnu preobrazbu. Samo ta preobrazba, kao ni sutra, nikako ne počinje.

Od jučer se pokušavam sjetiti njezinog imena. Otkad je prva kap udarila o šator kao susjed koji kuca na vrata neumoljiv u želji da nešto od tebe uzme od tada u mislima prevrćem ženska imena i spajam ih s tijelom, ali nijedno ne pristaje, sva su nekako tijesna kao ovaj šator u kojem ležim stisnut u vreći za spavanje kao mrtvac u lijesu. Kvadratura ovog šatora kvadratura je koja prisiljava na bliskost, usklađenost pokreta, koreografiju zajedništva, ali ja s ovim tijelom pored mene nemam ništa zajedničko. Nisam imao ništa zajedničko s njim ni kad sam sinoć ljuštio odjeću s njega.

Nečujno privučem koljena na prsa pa se kao kakav kukac zarobljen na leđima zibam naprijed-natrag dok moje tanke noge ne dotaknu tlo. Tako skvrčen dogmižem do ulaza u šator i napola se izvučem iz čahure. Ja sam prestrašen kukac nespreman na preobrazbu. Sjednem na hrpu razbacane odjeće u dnu šatora, ljudsku kožu koju smo sinoć brzo sa sebe strgnuli i polako povučem otvarač.

Iznad mene mali grad na brdu obavijen je oblakom vode koja ispire njegove brojne krovove, naočigled nasumice pobacane kao na smetlištu koje je metastaziralo, pa u jednom gladnom zijevu progutalo sve ispod sebe. Ispod nas zemlja je polako otvarala svoja gladna usta. Progurao sam glavu kroz procjep i vidio da smo barem desetak centimetara otklizali nizbrdo. Voda je rovala pod nama.

Nigdje dokle god mi je pogled sezao nisam vidio ni čuo nikoga. Svi ti ljudi što su kao rojevi noćnih leptira predvečer zujali oko gradića na brdu, satima se zalijetali u svjetla njegovih krivudavih uglačanih ulica i netom prije svitanja pali u polumrak šatora u podnožju, kao da su nestali. Za njima je ostala samo gomila u tlo loše zabodenih skloništa i smeće s kojim su sada sva tijela tonula u zemlju.

Nekoliko sitnih kapi zalijepilo se za moje čelo. Otresao sam ih brzo, ali je njihova hladnoća procurila u mene. Zatvorio sam patentni zatvarač i zavukao se natrag u vreću.

-          Nebojša! Nebojša!

Ravno ispred mog šatora nečije cipele mljackale su blato.

-          Nebojša!

Njegov šapat miješao se sa šumom kiše i ispunjavao šator. Iako sam bio na suhom, osjećao sam kako one kapi bujaju u meni.

Meni zdesna netko je otvori šator.

-          Ej!

-          Oho, komšinice! Si videla Nebojšu?

-          Otišo je u grad. Šator vam je skroz promočio. Reko je da ti kažem da ga nazoveš.

-          Eh, nije to tako lako, komšinice. Ostao sam bez mobilnog.

-          Daj dođi! Skloni se s kiše!

Opet mljackanje koraka u blatu pa paranje zatvarača. Smiješna je bila ta potreba da zatvorimo šator, da zatvorimo vrata, ta vjera da nas ikakva propusna kulisa može zaštititi. Zavukao sam se u vreću do brade, ali sve sam jače drhtao.

-          Evo ti ručnik.

-          Fala! Čuj, malo mi je neugodno, ali nisam jučer zapamtio tvoje ime.

-          Nisam ni ja tvoje.

-          E, odma mi je lakše. Dalibor.

-          Drago mi je. Vesna.

Neka nevidljiva sila zgrabila me za šiju i cijelog uronila u mrzlu vodu od koje sam ostao bez daha. Poželio sam se stisnuti uz njezino tijelo, upiti toplinu daha što iz njega struji, ugrijati se na koži pod kojom pulsira život. Ono je i dalje vrećom bilo skriveno od pogleda samo je iz nje sada virila desna ruka savijena po nekim čudnim kutom kao da je odvojena od ostatka tijela. Vršcima prstiju dotaknuo sam njezinu podlakticu i stresao se od hladnoće. Tanka ženska ruka s bademastim noktima prošarana dubokim plavim venama – ruka  mrtvaca. Nezaštićena ruka na mom karimatu. Strgao sam vreću sa sebe, moja preobrazba bila je neizbježna, i pokrio tu ruku, trpao sloj po sloj materijala na nju samo da je utoplim, da je zagrijem, da je zaštitim.

Kakav je ovo povodanj? Šta u ovom Motovunu leti ne bi trebalo biti leto?

Baš je ružno.

Jeste, ali meni se popravilo otkad sam došao tu kod tebe.

Kiša je bubnjala o plastiku kao da me deseci gnjevnih ruku žele istjerati van. Nada mnom šator, razapet kao velika kabanica, na meni velika žuta kabanica kao šator. Prevelika za mojih sedam godina, a opet me ne može zaštititi. Ni oca ne može zaštiti njegova zelena lovačka jakna. Moj otac nije lovac, mi smo sakupljači. Sakupljači metala. Kiša je naš najbolji dan, nitko tada ne dolazi na Karepovac, a u takvim danima nalazimo i kositra i bakra pa čak i željeza, a željezo se najbolje prodaje. Od njega se dugo može jesti. Čak i sada. Čak i u ratu.

            – Ti hladno? Hajde dođi sa mnom pod vreću.

 

Smetlište je obavijeno mutnim oblakom vode. Voda se slijeva niz olupine automobila, puni bubnjeve na bok bačenih mašina za rublje, ispunjava prostor između stranica starih novina. Namještaj, knjige, igračke, prošli životi  i uspomene – sve je to došlo tu skončati u amorfnoj masi nepoželjnog. Nigdje se ne čuje ništa osim kiše. Nema krikova galebova, nema zujanja muha, samo sve glasnije ritmičko bubnjanje kiše.

Nigdje zvuka, samo trpki miris gorkih badema. Slatkast i opor, ali i dalje tako snažan da me čvrstom rukom stišće za želudac. Dok se borim za dah, otac svom težinom tijela gura zahrđalu olupinu neke mašine. Iz trećeg pokušaja obara je na tlo i onda zastaje, ostaje zarobljen u trenutku, zbunjen kao da je nešto izgubio. Zakoračim prema njemu, a on se trgne, silovito trzne rukom iza leđa i ja ustuknem. Kiša se cijedi niz rukav mog oca.

– Stoj di jesi!

– Tata?!

– Stani kad san ti reka!

Smetlište tone u blato, a i ja s njim. Široka ramena mog oca zaklanjaju nešto što ne želi da vidim. Njegovu ruku nešto grči iznutra.

– Danijele, ajde doma.

– Tata?

– Okreni se i trči doma. Jesi me čua?

– Tata… Tata, šta je bilo?

Otac se trgne i pogleda me u oči.

– Danijele, gledaj me. Ne gledaj okolo. Gledaj me u oči. Trči doma najbrže što možeš. Reci materi da zove policiju. Danijele, gledaj mene!

Ne gledam njega. Gledam tanku žensku ruku koja viri iz hrpe smeća koju je otac razgrnuo. Duge ženske prste, plave i podbuhle kao komad mesa namočenog u vodi.

– Danijele, trči. Čuješ li me? Trči!

– Hoćeš da trknemo do kafića napuniti moj mobitel pa da ga nazoveš?

– Nema žurbe. Ostao bih s tobom još malo ako se slažeš.

Trčim. Trčim kroz blato iako moje gumene čizme propadaju duboko u njega i teškom mukom se odvajaju kao da gazim u lijepilo. Trčim najbrže što mogu po kiši, tako brzo da mi vjetar trga kapuljaču s glave i cijelim putem me vuče za šiju. Trčim kući dok me kiša šiba po obrazima i ispire moje lice zajedno sa suzama. Stanem tek na kućnom pragu, tek onda kad kiša prodre u mene, zavuče se u mene  i obuče me u hladnoću koju ne mogu skinuti s odjećom.

Trčim jer sam ju prepoznao. Prepoznao sam taj zglob, duge tanke prste s bademastim noktima, ruku koja je živjela u kući pored naše, razvlačila tijesta kao plahte koje će taj tren staviti sušiti, ruku koja je grabila mrzlu vodu iz potoka daleko iza naših kuća i davala mi da iz nje halapljivo pijem, da se voda cijedi niz moje obraze opaljene suncem, da se slijeva niz moje grlo i umiruje mi utrobu. Vesna. Tako se zvala. Vesna.

Negdje ispod svog toga smeća, među odbačenim i nepoželjnim, ležala je Vesna. I Đorđe. Đorđe kojeg nisam ni vidio, kojeg je već progutala zemlja, koji je potonuo dublje i za sobom možda ne bi ni ostavio traga da se Vesnina ruka nije izborila da je vidimo.

Svijetlo plavi Vesnini prsti. Toliko drugačiji od ruku mojih roditelja, prstiju koji se isprepliću i krše, prolaze mojim licem, ali ja ih ne osjećam jer ništa me ne dodiruje, samo ta voda koja se slijeva niz mene, struji kroz mene, hladna i nezaustavljiva. Voda i glas mog oca, isprekidani povici sa dna bunara: Vesna i Đorđe. Prije dan-dva. Došli su po noći. Dica su spavala na katu. Izašli su iz kuće bez riči. Da i dicu ne odvedu. Neko je mislia da nisu naši. Da su Srbi. Ne znam ko. Gubi se. Ne čačkaj. Eto to su mi rekli.

 

Lica mojih roditelja, mokra iako smo u kući i kiša je stala, ali voda se odnekuda muklo probija i ništa je ne može suzbiti, ni vrata ni krov ni moje ruke koje su premale da bi uhvatile svu tu vodu što majci i ocu curi iz očiju. I kiše nema, nema je odavno, ali voda i dalje nadire i ispire i tiha došaptavanja kako su druga bila vremena, kako su imali krivo ime, i smetlište i krv s ruku koje nikad nisu odgovarale.

 

– Hladne su ti ruke, Vesna. Daj da ti ih ugrijem.

Više ne čujem riječi. Samo šaputanje, šuštanje vreća, šum koji proizvodi bliskost ljudskih tijela i kucanje kiše o ceradu. Dopuzao sam natrag na svoje mjesto. Ispružio se na leđa kao kukac koji se konačno predao. Zatvorio sam oči i napokon vidio samo baršunasti modri mrak. Činilo mi se da su moji mišići tekućina koja se svakim udisajem skuplja oko srca kao da me želi ugušiti, a onda svakim izdisajem slijeva cijelog mene u pete.

Dok sam tako ležao, težak kao od vode, jedna se kap probila kroz vrh šatora i kapnula mi na nos. Odahnuo sam. Uskoro će se voda probiti do nas. Uskoro će nas uzeti, potopiti, odnijeti. Uskoro će sve biti gotovo. Uskoro će napokon biti sutra.

Luiza Bouharaoua: Dan pun vode

 

Počelo je još jučer. Tihim tapkanjem po krovu šatora. Osjetio sam da dolazi i prije nego je prva krupna kap drhteći kliznula niz plastičnu opnu za koju mislimo da nas štiti od neba nad nama. Znao sam da će samo jačati jer sam bio budan, jer uopće nisam zaspao, jer sam znao da ako zatvorim oči neću vidjeti samo baršunasti modri mrak s unutrašnje strane vjeđa.

 

Kiša pada od jučer, od jučer čekam sutra, ali jučer, baš kao i kiša, nikako da prestane. Ležim tu, zgužvan u ovom šatoru već šest sati i svih šest sam budan i udišem topli pijani zrak koji izlazi iz tuđih usta na krajevima opuštenih snom. Njezino tijelo začahureno je u vreći za spavanje kao gorostasni moljac koji pulsira spreman za finalnu preobrazbu. Samo ta preobrazba, kao ni sutra, nikako ne počinje.

 

Od jučer se pokušavam sjetiti njezinog imena. Otkad je prva kap udarila o šator kao susjed koji kuca na vrata neumoljiv u želji da nešto od tebe uzme od tada u mislima prevrćem ženska imena i spajam ih s tijelom, ali nijedno ne pristaje, sva su nekako tijesna kao ovaj šator u kojem ležim stisnut u vreći za spavanje kao mrtvac u lijesu. Kvadratura ovog šatora kvadratura je koja prisiljava na bliskost, usklađenost pokreta, koreografiju zajedništva, ali ja s ovim tijelom pored mene nemam ništa zajedničko. Nisam imao ništa zajedničko s njim ni kad sam sinoć ljuštio odjeću s njega.

 

Nečujno privučem koljena na prsa pa se kao kakav kukac zarobljen na leđima zibam naprijed-natrag dok moje tanke noge ne dotaknu tlo. Tako skvrčen dogmižem do ulaza u šator i napola se izvučem iz čahure. Ja sam prestrašen kukac nespreman na preobrazbu. Sjednem na hrpu razbacane odjeće u dnu šatora, ljudsku kožu koju smo sinoć brzo sa sebe strgnuli i polako povučem otvarač.

 

Iznad mene mali grad na brdu obavijen je oblakom vode koja ispire njegove brojne krovove, naočigled nasumice pobacane kao na smetlištu koje je metastaziralo, pa u jednom gladnom zijevu progutalo sve ispod sebe. Ispod nas zemlja je polako otvarala svoja gladna usta. Progurao sam glavu kroz procjep i vidio da smo barem desetak centimetara otklizali nizbrdo. Voda je rovala pod nama.

 

Nigdje dokle god mi je pogled sezao nisam vidio ni čuo nikoga. Svi ti ljudi što su kao rojevi noćnih leptira predvečer zujali oko gradića na brdu, satima se zalijetali u svjetla njegovih krivudavih uglačanih ulica i netom prije svitanja pali u polumrak šatora u podnožju, kao da su nestali. Za njima je ostala samo gomila u tlo loše zabodenih skloništa i smeće s kojim su sada sva tijela tonula u zemlju.

 

Nekoliko sitnih kapi zalijepilo se za moje čelo. Otresao sam ih brzo, ali je njihova hladnoća procurila u mene. Zatvorio sam patentni zatvarač i zavukao se natrag u vreću.

-          Nebojša! Nebojša!

Ravno ispred mog šatora nečije cipele mljackale su blato.

-          Nebojša!

Njegov šapat miješao se sa šumom kiše i ispunjavao šator. Iako sam bio na suhom, osjećao sam kako one kapi bujaju u meni.

Meni zdesna netko je otvori šator.

-          Ej!

-          Oho, komšinice! Si videla Nebojšu?

-          Otišo je u grad. Šator vam je skroz promočio. Reko je da ti kažem da ga nazoveš.

-          Eh, nije to tako lako, komšinice. Ostao sam bez mobilnog.

-          Daj dođi! Skloni se s kiše!

Opet mljackanje koraka u blatu pa paranje zatvarača. Smiješna je bila ta potreba da zatvorimo šator, da zatvorimo vrata, ta vjera da nas ikakva propusna kulisa može zaštititi. Zavukao sam se u vreću do brade, ali sve sam jače drhtao.

-          Evo ti ručnik.

-          Fala! Čuj, malo mi je neugodno, ali nisam jučer zapamtio tvoje ime.

-          Nisam ni ja tvoje.

-          E, odma mi je lakše. Dalibor.

-          Drago mi je. Vesna.

Neka nevidljiva sila zgrabila me za šiju i cijelog uronila u mrzlu vodu od koje sam ostao bez daha. Poželio sam se stisnuti uz njezino tijelo, upiti toplinu daha što iz njega struji, ugrijati se na koži pod kojom pulsira život. Ono je i dalje vrećom bilo skriveno od pogleda samo je iz nje sada virila desna ruka savijena po nekim čudnim kutom kao da je odvojena od ostatka tijela. Vršcima prstiju dotaknuo sam njezinu podlakticu i stresao se od hladnoće. Tanka ženska ruka s bademastim noktima prošarana dubokim plavim venama – ruka  mrtvaca. Nezaštićena ruka na mom karimatu. Strgao sam vreću sa sebe, moja preobrazba bila je neizbježna, i pokrio tu ruku, trpao sloj po sloj materijala na nju samo da je utoplim, da je zagrijem, da je zaštitim.

-          Kakav je ovo povodanj? Šta u ovom Motovunu leti ne bi trebalo biti leto?

-          Baš je ružno.

-          Jeste, ali meni se popravilo otkad sam došao tu kod tebe.

 

Kiša je bubnjala o plastiku kao da me deseci gnjevnih ruku žele istjerati van. Nada mnom šator, razapet kao velika kabanica, na meni velika žuta kabanica kao šator. Prevelika za mojih sedam godina, a opet me ne može zaštititi. Ni oca ne može zaštiti njegova zelena lovačka jakna. Moj otac nije lovac, mi smo sakupljači. Sakupljači metala. Kiša je naš najbolji dan, nitko tada ne dolazi na Karepovac, a u takvim danima nalazimo i kositra i bakra pa čak i željeza, a željezo se najbolje prodaje. Od njega se dugo može jesti. Čak i sada. Čak i u ratu.

 

            – Ti hladno? Hajde dođi sa mnom pod vreću.

 

Smetlište je obavijeno mutnim oblakom vode. Voda se slijeva niz olupine automobila, puni bubnjeve na bok bačenih mašina za rublje, ispunjava prostor između stranica starih novina. Namještaj, knjige, igračke, prošli životi  i uspomene – sve je to došlo tu skončati u amorfnoj masi nepoželjnog. Nigdje se ne čuje ništa osim kiše. Nema krikova galebova, nema zujanja muha, samo sve glasnije ritmičko bubnjanje kiše.

 

Nigdje zvuka, samo trpki miris gorkih badema. Slatkast i opor, ali i dalje tako snažan da me čvrstom rukom stišće za želudac. Dok se borim za dah, otac svom težinom tijela gura zahrđalu olupinu neke mašine. Iz trećeg pokušaja obara je na tlo i onda zastaje, ostaje zarobljen u trenutku, zbunjen kao da je nešto izgubio. Zakoračim prema njemu, a on se trgne, silovito trzne rukom iza leđa i ja ustuknem. Kiša se cijedi niz rukav mog oca.

– Stoj di jesi!

– Tata?!

– Stani kad san ti reka!

Smetlište tone u blato, a i ja s njim. Široka ramena mog oca zaklanjaju nešto što ne želi da vidim. Njegovu ruku nešto grči iznutra.

– Danijele, ajde doma.

– Tata?

– Okreni se i trči doma. Jesi me čua?

– Tata… Tata, šta je bilo?

Otac se trgne i pogleda me u oči.

– Danijele, gledaj me. Ne gledaj okolo. Gledaj me u oči. Trči doma najbrže što možeš. Reci materi da zove policiju. Danijele, gledaj mene!

Ne gledam njega. Gledam tanku žensku ruku koja viri iz hrpe smeća koju je otac razgrnuo. Duge ženske prste, plave i podbuhle kao komad mesa namočenog u vodi.

– Danijele, trči. Čuješ li me? Trči!

 

– Hoćeš da trknemo do kafića napuniti moj mobitel pa da ga nazoveš?

– Nema žurbe. Ostao bih s tobom još malo ako se slažeš.

Trčim. Trčim kroz blato iako moje gumene čizme propadaju duboko u njega i teškom mukom se odvajaju kao da gazim u lijepilo. Trčim najbrže što mogu po kiši, tako brzo da mi vjetar trga kapuljaču s glave i cijelim putem me vuče za šiju. Trčim kući dok me kiša šiba po obrazima i ispire moje lice zajedno sa suzama. Stanem tek na kućnom pragu, tek onda kad kiša prodre u mene, zavuče se u mene  i obuče me u hladnoću koju ne mogu skinuti s odjećom.

 

Trčim jer sam ju prepoznao. Prepoznao sam taj zglob, duge tanke prste s bademastim noktima, ruku koja je živjela u kući pored naše, razvlačila tijesta kao plahte koje će taj tren staviti sušiti, ruku koja je grabila mrzlu vodu iz potoka daleko iza naših kuća i davala mi da iz nje halapljivo pijem, da se voda cijedi niz moje obraze opaljene suncem, da se slijeva niz moje grlo i umiruje mi utrobu. Vesna. Tako se zvala. Vesna.

 

Negdje ispod svog toga smeća, među odbačenim i nepoželjnim, ležala je Vesna. I Đorđe. Đorđe kojeg nisam ni vidio, kojeg je već progutala zemlja, koji je potonuo dublje i za sobom možda ne bi ni ostavio traga da se Vesnina ruka nije izborila da je vidimo.

 

Svijetlo plavi Vesnini prsti. Toliko drugačiji od ruku mojih roditelja, prstiju koji se isprepliću i krše, prolaze mojim licem, ali ja ih ne osjećam jer ništa me ne dodiruje, samo ta voda koja se slijeva niz mene, struji kroz mene, hladna i nezaustavljiva. Voda i glas mog oca, isprekidani povici sa dna bunara: Vesna i Đorđe. Prije dan-dva. Došli su po noći. Dica su spavala na katu. Izašli su iz kuće bez riči. Da i dicu ne odvedu. Neko je mislia da nisu naši. Da su Srbi. Ne znam ko. Gubi se. Ne čačkaj. Eto to su mi rekli.

 

Lica mojih roditelja, mokra iako smo u kući i kiša je stala, ali voda se odnekuda muklo probija i ništa je ne može suzbiti, ni vrata ni krov ni moje ruke koje su premale da bi uhvatile svu tu vodu što majci i ocu curi iz očiju. I kiše nema, nema je odavno, ali voda i dalje nadire i ispire i tiha došaptavanja kako su druga bila vremena, kako su imali krivo ime, i smetlište i krv s ruku koje nikad nisu odgovarale.

 

– Hladne su ti ruke, Vesna. Daj da ti ih ugrijem.

Više ne čujem riječi. Samo šaputanje, šuštanje vreća, šum koji proizvodi bliskost ljudskih tijela i kucanje kiše o ceradu. Dopuzao sam natrag na svoje mjesto. Ispružio se na leđa kao kukac koji se konačno predao. Zatvorio sam oči i napokon vidio samo baršunasti modri mrak. Činilo mi se da su moji mišići tekućina koja se svakim udisajem skuplja oko srca kao da me želi ugušiti, a onda svakim izdisajem slijeva cijelog mene u pete.

 

Dok sam tako ležao, težak kao od vode, jedna se kap probila kroz vrh šatora i kapnula mi na nos. Odahnuo sam. Uskoro će se voda probiti do nas. Uskoro će nas uzeti, potopiti, odnijeti. Uskoro će sve biti gotovo. Uskoro će napokon biti sutra.

guote up

Simon Crump

 

Dan Rhodes mi je rekao da je vaš festival nešto najzabavnije što se može doživjeti u šoubiznisu i bio je u pravu. CROATIA FOR EVER!!!!!

 

guote down