fekp WEB GORE 1140x313

       VIJESTI

…možemo li išta znati o nečijem životu, o nečijem svijetu – o njegovim užasima i o njegovome miljeu! Mi, koji oholi i umišljeni da znamo nešto više, namjeravamo opisivati taj nečiji svijet…

 

Ivan Lovrenović, Sedam dana po Bosni

Danica je rođena 1965., iste godine kad i ja. Visoka je, kratke kose, bez zubiju, puši. Nosi traperice, grubo hoda, ima pokrete seoskog bećara.

Oči su joj plave. Pronicljive.

Vadi fotografije iz stare ženske torbice. Na jednoj stoji pred fotografskim platnom, u suknji i bijeloj bluzi, raspuštene duge kose. Na licu joj je već tada nešto staračko, upalo, šiljat nos i nekako divlji pogled, ali su joj jagodične kosti još blage, kosa svijetla, još je seoska cura, ima dvadeset i dvije godine…

Na drugoj je pak, grupa curica u bjelini na prvoj pričesti, u sredini crni župnik. Danica je sa strane, u stražnjem redu, već je tada bila viša od drugih. Nema vjenčić na glavi, kao druge curice i gleda mrgodno.

Danica priča. Priča iz njenih usta teče naoko zakučasto. Trudi se pričati književni, ali govor joj je starinski, priča ima zavoje, uzlete, nepoznanice i poante, ironiju i nadrealizam, gorčinu i dražest, zajebanciju i mrak…

Kada je počela piti? Još u djetinjstvu? Ona je deseto dijete. Mati joj je imala 47 godina kada ju je rodila, otac je bio rekao Naj ju pogubi, mati nije dala, rekla je Te bu te diete još dohranile – tak je i bilo.

Preživjela djeca su se razišla – Zagreb, Krapina, Varaždin, Slovenija. Ali, nisu se vraćala u sirotinju. Ne priča puno o braći. Iz razgovora se razabire da je jedan bio u zatvoru.

Radije priča o zabavama. Jednom su završili negdje kod Cigana i cijelu noć pili i pjevali, došla je i policija. Mislili su da obija nečiji auto, a ona je pišala iza auta pa se policajac splašil i pobegel. Ostavlja nam da se smijemo, a ona već gleda nekamo u daljinu kroz kuhinjski prozor i otpuhuje dim.

Veli da ljudi misliju da je sramota iti k Ciganima, da je Zagorcima to "za špot". Opet bu išla, veli. Svirali su joj U proljeće kad procvatu jabuke, to je njezina pjesma.

Škrto ožujsko sunce grije golu šumu. Ljubičasto granje, strma cesta, uski asfalt. U daljini kroz drveće nazire se par oronulih kuća na hrptu brijega. Prva susjeda živi par stotina metara dalje, u još sirotinjskijoj hižici, ali izgleda da je Daničin brat ubio njezinog sina, tako nekako.

Od onda je pred Daničinom kućom, tik uz cestu, raspelo. Staro je bilo malo podalje, s drvenim Isusom. Župnik je zel staroga, drvenoga, a novoga je na Bistrici kupil brat. A Majka Božja je stara, drvena. Za nju se brinula mati, kitila je Marijicu, vužigala svijeće. I Danica se brine, htjela bi da se obnovi ograda, ove zime ju je otpuhao vjetar, ali raspelo je bratovo, Danica sliježe ramenima i otpuhuje dim.

U kuhinjskom je kutu CD-player. Veli da bi ponorela da nema CD-a. Zime su duge, nigdje nikoga. Vužge si mužiku, zapuši cigaretlina…Ojhaj!

Po vršcima stabala sunce. Uokolo strmina, zapuštena zemlja, nema naselja, nema ničega. Nekadašnje njive i sjenokoše sada su šikare.

Oko kuće Danica kosi. Po šumama bere vrganje, nešto i proda. Nosila je i svojemu doktoru u Krapinu, veli, nije vjerovao da su dobri, rekel je da bu ih dal na analizu, Danica se smije krezubo, vrakmujebianalizu, pred nijm je pojela komadić sirovog. Došel je drugi dan po još. Ili je došel pogledati jel je živa. Svejedno.

Dala bu i nama vrganja po letu, kad dojdemo. Druge gljive ne bere. Vrganje i lisičice, tak su rekli stari ljudi.

Idemo se prošetati niz klanac, ispod kuće. Stara stabla, čvornato korijenje, suho lišće i poneka tanka klica zelenila. U šumi malo ispod kuće oronuli štagalj, od žućkastoga kamenja. U njemu su madraci na kojima joj je umrla mama. Nekada su dolje bili volovi, a gore sijeno.

Klanac je strm, star, kroz njega se vuče neko davno vrijeme, prastaro, i neka tišina, škrti pjev ptica… Po klancu su se spuštali dolje, u Čret, na Priesečinu gdje su nekada bile sjenokoše.

Danica je tiha u šumi. Voli šumu. Ne boji se mraka.

To je njezina stražarnica.

Ona je još tu, na razmeđi svjetova.

Jedan od njih je uminuo – svijet štagljeva, volova, starinskih žena u rupcima, svijet starog tvrdog poštenja, i starih zadrtih svađa, smjena godišnjih doba, graha i krumpira, težaka, blagdana i proštenja, blata i snjegova, svijet kroz koji se probijaju zvuci nedjeljnih radio-emisija po željama, kukurikanje pijetlova, huškanje iz vinograda… Svijet dugovječnih staraca (Daničina mati je doživjela osamdeset i devet godina), svijet svadbi i sprovoda koji su u povorkama prolazili hrptovima bregova, mrtvaca su nosili na ramenima i počivali tu dolje na jednom mjestu, tu su si uvijek nekaj spili za žive i mrtve, a mužika bi zaigrala – svijet raspela s plastičnim ružama iz Bistrice, svijet starih crno-bijelih fotografija nečijih vjenčanja, neke seoske cure, još glatkih lica, s bijelim ružama i njihovi mladenci s mustačima i širokim kravatama posuđenim za tu priliku – Danica nam pokazuje i fotografiju nekakvog dečka s harmonikom i mladim brkovima i brzo ju skriva, veli – taj je bil iz Krapinskih toplica… svijet polaganog i mukotrpnog vremena, psovki i očenaša, križnih putova i misa na koje se išlo samo ponekad, a župnika se zvalo na posljednju spoved ak nije bilo već prekasno, svijet u kojem se živjelo od onog što je zemlja dala, što se iskopalo motikom, veli Danica, mati kad je išla na njivu, najmlajše je dijete nosila v košu, a drugo dvoje vodila za ruku, nije nas ostavljala same…

Taj je svijet uminuo, no svejedno on postoji. (Ono što umine, samo umine, ali postoji i dalje – to valjda znamo).

Drugi je svijet odavde nevidljiv – poput kandže zvijeri u filmu. Zvijer svijeta bruji potmulo u dnu klanca – klinci voze quade – mala opasna čudovišta na četiri kotača – po uskom asfaltu, u blatnim kacigama pojavljuju se naglo u zavoju i nestaju, poput gigantskih termita, snažni i nedodirljivi, svijet shoping-centara, svijet proždrljivog kapitala, svijet uspješnih i brzih, svijet tehnologije, marketinga i dizajna, svijet engleskih riječi, kratica koje nitko ne razumije osim upućenih, svijet hrabrih brokera i upravitelja, sporta i zabave, lijepih i mladih, vitkih i pametnih… – u daljini, noću, vidi se dolje iza brijega odsjaj graničnog prijelaza Macelj, nema ni dvadeset kilometara… A par kilometara prema jugu – ogroman shoping-centar u obliku srednjovjekovnih kula i tornjeva, s bedemima i opkopima od knaufa – najnovije čudo zagorskog ili čijeg već biznisa…

Međutim, odavde se ne vide svjetla, brda su visoka, ovo pred nama je Hajdino zrno – visoki obronak Strahinjčice, a na susjednom brijegu je sveti Jakob – stara hodočasnička pavlinska crkva, koja se još nije srušila, na prijevoju davnih putova iz Zagorja prema Sloveniji, iz Panonije u Norik, s Istoka na Zapad…

Križište i stražarnica.

Svega vidljivog i nevidljivog.

 

Stražarnica i stražarica.

Na kraju, na rubu. Padina je strma. Šikarje je oštro i mrko.

Teško je uspoređivati rubne svjetove. Oni su poput puta za Had. Isprekrižani sjenama, poluzvukovima, šumovima. Nevidljivim pratiteljima duša… Slika titra. Prizori se rastaču.

Oduvijek su rubna područja bila zapravo duhovne zone.

A u njih se ne pristupa preko projekata. I u njih se ne pristupa bez dopuštenja.

Njih se ne mjeri ni ne prosuđuje.

I ovo nije putopis. Nismo nikamo doputovali. Ovo je NO NAME PLACE.

Treba kročiti blago, bez suda, bez nakana, bez misli. I bez primisli. Bez kamenja, bez oštrica, nenaoružano. Bosonogo. Samo se tako pristupa u takve svjetove, valjda.

To je poput prinošenja grobnih priloga, žrtava paljenica, lijevanica. Okajnica.

Kao hod kroz staro ukopište.

I možda ništa ni ne donijeti i ništa ne ponijeti, osim vrška lijeskove grane koja ti okrzne rame, ili pera šumske svrake.

 

Kad bi došla povjerenstva, udruge, predstavnici županija, vjerskih, turističkih, političkih zajednica, stranački kandidati, nezavisni kandidati, društva za zaštitu ženskih, muških, dječjih, rodnih i narodnih prava, nevladine organizacije i vladini izaslanici (a neće doći, neće, ovo je Ničija zemlja – ne pripada zapravo ni Varaždinskoj ni Krapinsko-zagorskoj županiji, ni općini Jesenje ni općini Golubovec), ničija je ovo zemlja, i svi su nekako suglasni s time, ali kada bi došli, kao što neće doći – što bi oni? – posuli sumporom, fotografirali, napisali izvješća, pregovarali o razgraničenjima, podijelili prigodne poklone, dali priopćenja za medije? Što bi oni?

Neće ovamo nitko doći. Nitko tko drži do sebe.

Jer – tu se ne događa ništa. Nema ljepote. Nema tu vidika ni zanimljivih prirodnih osobitosti, ništa povijesno ni prapovijesno, nikakvi nalazi ni moguća nalazišta, nikakva ukazanja, nikakvi tradicijski obrti, pjesme i plesovi, nikakvi motivi za potencijalna ulaganja, nikakvi programi očuvanja baštine, materijalnih i nematerijalnih kulturnih dobara, nikakve manifestacije, nikakvi sponzori, nikakvi dobrovoljni davaoci…

Tu nema prostora ni potencijala za razvoj…

I još nešto: Tu nema kiča! – Ničeg – pa tako ni kiča!

Nema ni nostalgije, ni žalovanja, ni prenemaganja.

 

U ovaj stari i rđavi pejzaž – u preostali krajolik i u preostale duše – utisnute su puno dublje ogrebotine.

Veliju, po noči koji put ide sprevod po ovomu kraju. Čez brieg pa na dol. Pak nazaj v brieg. Vidi se kak nosiju lijes. Ide i župnik. I domištranti. I mužika ide i igraju. Tara-rara-ra-ra… I veliki bobenj. I čuje se kak se žeinske plačeju i kak javčeju.. A si su bez glav. Nišči od njih nema glavu. I ideju, nekam ideju, si bez glav.

Tak se negda prikaže po ovomu kraju. I to je prava božja istina.

 

Ničeg tu nema.

Ima tek par stvari: popraviti ogradu oko raspela. Nastavili isplaćivati Danici socijalnu pomoć, jer ako joj je ukinu ili smanje, neće imati za cigarete ni za karticu mobitela, ni za račun za struju.

Pokositi ovo oko kuće da sve ne zaraste.

Ne ubiti, ne ukrasti, poštivati bližnjega kao sama sebe, tako nekako. I što još?

Veli Danica, dojdite po letu, znam jene meste de je se plave od borovnica, nišči ne zna za te meste.

P. S. Danica od pretprošle godine puši cigarete koje sama uvija, uz pomoć mašinice. Žuti se duhan iz paketića isprepliće s njezinim čvornatim prstima. Jeftinejše je, kaže.

guote up

Frode Grytten

 

Povratak avionom kući, napokon norveške novine i o čemu pišu? Da, o Hvaru, putopis (loše napisan, ali svejedno), a kad upalim televizor i mijenjam kanale, zaustavim se na norveškim reklamama i što je na njima? Putopis s Hvara. I tako, sve ti se vraća, ne možeš ga izbjeći, ne možeš mu pobjeći. Hvar je u svemu, Hrvatska je svugdje. Bio je to divan izlet, divno je bilo biti ondje. Nadam se da ćemo se opet sresti.

 

guote down