fekp WEB GORE 1140x313

       VIJESTI

Franc me dočekuje na ulazu. "Adnan je demolirao zid u dvorani". Gleda me netremice, ali s nekim "žao mi je" izrazom. Pitam: "Kako demolirao?" "Crnim sprejem." "Kako znaš da je on?" "Našao ga je domar jutros sa sprejem u ruci. Namjesto na vreći iskalio se na zidu."

Adnan dolazi prvi. Trenira prije nastave, boks, tako je i dobio stipendiju. On je stranac prve generacije. Ja – stranac druge. On je dječak izbjeglica. Ja – poodraslo dijete gastarbajtera. Adnan je izgubio domovinu, ja je nikad nisam ni imala. Njegov stari je nepismen, moj još zna ćirilicu. Adnan piše arapskim pismom; ja sam s osamnaest promijenila ime jer ga u Baden-Württembergu nitko nije znao pročitati. S trideset radim u školi, predajem njemački. Ne zovem se Željka, nego Barbara.

Franc je ravnatelj škole. Zove me Babs i želi mi se približiti, ali dok pomiče granice profesionalnosti ne zna da mu izmiče ona nerazumljiva kvačica koju sam davno maknula iz imena. Ja pak ne znam zašto je nakon godina uklopljenosti u svoj intimni Barbarizam baš ovdje opet sama intenzivno osjećam, ali slutim da to ima više veze s Adnanom.

"Čeka te u kabinetu. Najbolje da prvo ti popričaš s njim, vi se razumijete." Ne zna da i meni, dok Adnanu dvaput tjedno držim dopunsku iz njemačkog, izmiču silne vitice. S desna nalijevo. A opet, znam o njemu više nego o bilo kom u razredu. Nema mamu, stigao je s ocem i sestrom, prije nego je došao trenirao je u Alepu jer je, unatoč ratu, neki sirijski boksač tamo otvorio klub, znam i da se boksač zvao Šaban Katan, a klub Šaba, i da je smješten u podrumu služio i kao sklonište. Ne, obrnuto. Sad znam i da u Adnanov intimni barbarizam spada demoliranje dvorane u Njemačkoj.

"Zvali smo i oca opet", kaže Franc dok koračamo. Sjetim se Adnana prošli put. "Ne zovite mi tatu. Er wird mich zerschlagen." Složio je futur na njemačkom bez greške. U zemlji u kojoj je Željka normalno ime to bi preveli u "Ubit će boga u meni." U prezentu ja osjećam da bih mogla ubiti Franca.

Francov kabinet je iznad mog. U mom Adnan i ja ponedjeljkom i četvrtkom jedemo Ma'amoul koji sam kupila u lokalnom arapskom dućanu. Pred nama je samo otvorena vrećica s keksima i moj mobitel. Adnan je na prvom satu rekao da neće pisati. "Ali ti si papir kategorija!", uskliknula sam. Premda nije, no sav je nekako tanak. Dugo nisam mogla spojiti njegovu pojavu sa sportom u kojem je cilj dati što više udaraca. Ne zbog davanja, nego – primanja.

No papir ne podnosi sve, a moj je kabinet samo moj ring; imamo konverzacijski sat. Dok sjedimo Adnan je miran, ali iz tog mira izbija neka energija koja ispunjava čitav prostor i zbog koje se sigurno ne borim za riječ, ali često za zrak. No već u sljedećem trenu ta se pritajena snaga najednom skupi u dječju želju da mi na YouTubeu pokaže isječak nekog meča. Moj se mobitel nađe u njegovim rukama, a ja dok gledam meč pokušavam ne vidjeti duge kosti njegovog zapešća i mjesto loma koje mi je jednom pokazao. Rekao je da je bio na petoj kosti i da je to česta ozljeda, a ja sam tada poželjela uzeti tu ruku među svoje i bandažirati je svojim prstima. Onda sam se uplašila sebe same. On mi je učenik, što mi je? Nije to bila erotska želja, ali je neka mutna čežnja zbog koje sam ga odmah poslala kući. Sama sam se brzo vratila u svoje granice, ali davno slomljena šaka je probila neki zid u meni, i utorkom i četvrtkom bi kroz taj otvor iscurila razdražujuća nejasna potreba koju pred sobom nisam uspijevala legalizirati kao naklonost razrednice. Moj psihijatar srijedom bi sigurno ustvrdio da dolazi iz izvora sakrivenog u djetinjstvu, ali ja mu o svemu nisam rekla ništa. No nekoliko večeri poslije na internetu sam istražila mišljenja liječnika druge specijalizacije. Otkrila sam da se prijelom čak i zove Boxer Bruch, a da je u općoj populaciji tipičan za ulične tučnjave. Onda sam obrisala cijeli history, a bome i cookiese.

U školskoj je populaciji Adnan razvalio Dietera tri dana poslije. Gledala sam Franca: "Kako? OK boksač, ali Dieter je dvije glave viši." Rekao je: "Razvalio. Zvao je Dieterov otac." Psihologica je rekla da je izvor svega u Adnanovom djetinjstvu. Dieterovo se nije spominjalo. Odgurujući sliku Adnanove muške nadlanice s tankim dlačicama, gledala sam u natpis iza njezinih leđa – Eine Schule für alle Kinder, i rekla da čini se upravo stojimo u samom izvoru problema jer su i Adnan i Dieter još ipak djeca, pobogu. Ne znam na kojeg Boga sam mislila dok sam izgovarala to mein Gott, a i koji bi to točno Bog mogao pokriti alle ako ga zazivlje ateistica kojoj je jedini Bog otac – njezin otac, a od dva se dječaka jedan klanja Alahu, a drugi na podlaktici ima istetoviran latinski križ s krunom od trnja.

Ni Adnan i Dieter nisu došli u školu. Iz neimenovanog izvora u razredu koji se zove Ivo, ja sam, gradeći povjerljivost na lošem hrvatskom, izvukla da je isti s podesta gledao kako su dva Dieterova prijatelja držala Adnana na podu, dok mu je on crtao kukasti križ na ruci . Da su ga poslije cipelarili. Jako, rekao je kad sam zadrhtala. Da je, valjda, danas Adnan dočekao Dietera.

Dieter nije došao u školu ni drugi dan, a ja sam poslala po Adnana. Rekao je da zaboravim što sam čula. To se nije dogodilo. Rekla sam da istina mora izaći na vidjelo. Zbog njega. Cijela. Rekao je da to nije cijela istina, a da on bolje zna koji dio istine njemu treba, a koji mu je suvišan. Sjetila sam se svog izbrisanog imena Željka i naježila se, a Adnan je nastavio slagati rečenice bez greške. Srce mi je skakalo kao kruška za boks. A opet, svaki udarac ga je pomilovao. Na koncu je rekao: "Pustite to. I kad ste mi već pozvali oca, ne izmišljajte svastike. Mama mi je umrla na putu, ali za mog starog ovo je obećana zemlja." Kad je izašao, ja sam zaplakala. Majkemimile.

Dieterov stari nije pozvan u školu, došao je sam. Dieterov stari jest škola. Prvi donator. Mene je izbjegao, a Franc je poslije rekao: "Pusti Babs." Rečenica mi je trebala priskrbiti nepresušni izvor bijesa, ali rekao je što i Adnan.

Moj Bog otac, čiji je otac na zapešću imao istetoviran srp i čekić, taj je vikend pozvao mene. Na ručak. Poslije smo gledali dokumentarac o Mati Parlovu. Svjetski osvajač zlatnog odličja za zemlju koja se između ostalog raspala i na domovinu koju ja nikad nisam imala rekao je: "Kako mogu biti biti šovinist ako sam svjetski prvak?" Pogledala sam svog dobrog starog starog i bilo mi je superteško.

Sutradan je Adnanov stari, jako sitan i usplahiren čovjek, razumio vrlo malo od onog što smo mu Franc, psihologica i ja govorili. Nije znao njemački, a Francov francuski bio je, pa kad već govorimo o Bogu, zbilja ono – Mon Dieu. Midhad se okrenuo prema pognutom sinu, a onda se prostor ispunio njegovim glasom: reskim suglasnicima, grlenim zvukovima, hrkljanjem, vikom. Ja, kao da kažnjavam sebe, nisam s njega skidala pogled. Bio je toliko malen, da sam se zapitala o ispravnosti onog Adnanovog futura na njemačkom. Mislim, kako bi taj čovječuljak uopće mogao fizički nauditi Adnanu? Ubiti Boga u njemu? A onda sam shvatila da upravo svjedočim tome.

Nevidljivi je Adnan sljedeći vikend za školu osvojio tri zlata. Izjavu za TV dao je Franc. Dieter se vratio u ponedjeljak jednako izbrijane glave. Škola je ukorila Adnana samo na papiru. Ja sam znala da sam podbacila na sve načine.

I sad, Adnan je demolirao zid u dvorani. Majkumu Adnane, zašto si to napravio, ostat ćeš bez stipendije. Ili – Bogamu Adnane?

Koja majka, koji Bog?

Ostavljam Franca kraj kabineta i nastavljam prema svom raspravljajući s Adnanom u glavi. Zaustavlja me čistačica i kaže mi da je uništen zid u dvorani. Znam kažem, Adnan ga je sredio jutros. Ona kaže nije Adnan, ali Adnan je vidio taj natpis kad je jučer došao na večernji trening, a ona je vidjela njega kako ga čita i udara šakom o zid. Kakav natpis? Na zidu, kaže. Zamišljam crna slova: "Šampione kupi mobitel! Mrcvarit ćemo ti starog pa staviti na YouTube". Umjesto točke vidim svastiku. Ona kaže: "Pisalo je: Adnan i Barbara zaljubljeni par."

Kao – noge su te koje generiraju snagu. Ne prsa, tricepsi. Moje propadaju. Zid jest prefarban, ali meni krivnja piše na čelu. Ostavljam je bez riječi. Jedva hodam boreći se protiv sve jače misli da i Adnan osjeća krivnju.

Ulazim i sjedam. Adnan kaže. "Žao mi je profesorice Bilic" i ja shvatim da mi se prvi put obraća na taj način. Da sam svoj snažni osjećaj bliskosti za njega izgradila na njegovom neobraćanju. Kažem: "Ispričaj mi sad sve."

Sljedećih pola sata Adnan me zasipao me istinom. Nije odustajao.

Da su on i Dieter brzo postali bliski. Zavoljela ga je i Dieterova obitelj. Pozivali su ga na ručkove i to. Dieterov ga je tata mislio i sponzorirati. A Dieter nije skinhead nego je kosu izgubio od neke autoimune bolesti od koje dobivaš fleke i svašta. Panično se bojao da to netko ne dozna, ali njemu je pokazao natečene zglobove. On je čuvao tajnu, naravno, ali ona je ipak negdje procurila. Vjerojatno preko školske liječnice, Ivine mame. U razredu su krenuli s ismijavanjem. Najviše Ivo.

Da Dieter ima sestru. Barbaru. Viđali su se kod njih. I u školi. Zaljubili se. Vodili ljubav. Ona ima petnaest godina.

Da su se Dieter i on potukli zbog Barbare. Nije bilo nikakvih prijatelja, Dieter ga je sam svalio na pod i vikao: "Pusti mi sestru na miru!" On bi ubio svakog tko bi taknuo njegovu Faizu, a Faiza ima osamnaest, ali je svejedno odvalio Dietera. Dieter njega. Onda opet on Dietera, on Dietera…

Da se Dieter nakon tuče jako razbolio. Barbara je došla u dvoranu i udarala po njemu plačući. Srušio se na pod tek kad je otišla. Bio bi dao sve da može posjetiti prijatelja, ali ta su vrata bila zazidana. Da je Dieterov tata svejedno rekao ravnatelju da ga ne izbaci. Ali Dieter ga više nije pogledao. Ni Barbara. Zato se iskalio na natpisu koji je osvanuo na zidu.

Nokaut!

Dok lovim dah zasvijetli mobitel na stolu. Uzimam ga u ruku. ZELJKICE NAZOVI. Čujem zvono. Kažem tiho: "Odi sad na sat Adnane, pričat ćemo". Biram tatin broj. Za par minuta predavat ću njemački. Najveći dio životnih treninga posvetila sam onom što se u boksu zove "boks sa sjenom". Udaranju u prazno.

guote up

Rashid Novaire

 

Jednu od meni najdražih pjesama napisao je Wallace Stevens, zove se Čovjek s plavom gitarom: Rekli su, "Imaš plavu gitaru, Ne sviraš stvari onakvima kakve jesu." / Muškarac odgovori, "Onakve kakve jesu / Stvari se mijenjaju na mojoj plavoj gitari." Upamtio sam plavu gitaru ovog festivala. Ne samo festival, glazba.

 

guote down