fekp WEB GORE 1140x313

       VIJESTI

"Sjećaš se stola za ping-pong koji si mi pomagao izraditi?" – pitao je gledajući negdje pored mene. Nisam mu odgovorio. Zurio sam u to ispijeno lice koje je samo podsjećalo na njegovo nekadašnje. Golema Adamova jabučica luđački je plesala prilikom svakog uzimanja daha koji mu je stalno falio, a šake su mu se nervozno trzale na deki kojom je bio pokriven do vrata usprkos ljetnoj vrućini koja se šuljala kroz otvoreni prozor. Prorijeđena kosa djelovala je masno i mrtvo je padala prema potpuno sivim obrvama. Samo su oči i dalje bile iste. Tamne i djelomično skrivene naočalama koje nikad nisu bile potpuno prozirne.

Uz članak o njegovom ranijem puštanju, stavili su i fotografiju, ali tamo nije izgledao tako loše. Možda da izazovu još više bijesa.

Smrdilo je po starosti koja se uvukla u sve zidove.

Križ, visok bar pola metra jedini je ukrašavao prazan zid iza njega. Velik i dominantan kao da ga je takvog činio još manjim i ranjivijim. Skoro nevinim.

"Koliko smo partija na njemu odigrali. Stotine, možda tisuće" – nastavio je ne čekajući na moj odgovor. "Imao si sjajan bekend. Pravi televizijski, iz zgloba. Samo bi sijevnuo prema meni" – dodao je u tišinu sobe.

Iz nekog razloga pomislio sam na autobus koji me danas dovezao do ovog mjesta. I vozača koji je tako netipično kraj sebe imao "Sliku Doriana Graya" s gomilom napravljenih ušiju koje su označavale bitne dijelove. I trenutka kad sam ga skoro pitao čita li to stvarno on. On, vozač autobusa koji vozi iz pripizdine u još veću pripizdinu, dok svojim ružnim vozačkim cipelama otvorenog rista i obaveznih kožnih resica uporno gazi pedale moćnog vozila koje poput davno kupljenog roba poslušno sluša svaki njegov mig i želju. Ali nisam pitao. Ostaci nekadašnjeg pokornog mene punog opreza i srama zaustavili su me. Samo sam ga kimanjem pozdravio dok sam jedini izlazio na stanici. Na tren čudnovato posramljen vlastitim mislima.

Moja nepristojnost u obliku neuviđavne tišine prekinuta je ulaskom časne koja me i dovela do njegove sobe. Ušla je bez kucanja kao apsolutni gazda ni trena ne gubeći na privid pristojnosti. U rukama je nosila čašu vode i nekakve tablete koje je istresla u njegov lijevi dlan koji je on poput treniranog psa nagonski podigao čim je zagazila u sobu.

"Oče" – izgovorila je pritom i to tonom koji nikako nije odgovarao značenju izrečenog.

Ne znam zašto me to zasmetalo.

Izašla je bez da me uopće pogledala nečujno zatvorivši vrata iza sebe.

"Kako su ti roditelji?" – opet me pitao. "Ivanka je divna žena. Puno nam je pomagala u župi." "Dobro su" – izgovorio sam opet spreman. "Tata ima problema s leđima, ali ide na terapije. Bit će dobro." - riječi su opet izlazile automatski bez mog sudjelovanja.

Nisam spomenuo da ona više ne ide u crkvu. Da čita samo crnu kroniku jer sad želi sve znati.

"Molim te da ih puno pozdraviš i reci im da molim za njih skoro svaki dan" – jedva je izgovorio naglo gubeći dah pri zadnjim riječima. Kašalj je protresao cijelo njegovo mršavo tijelo. Udovi su mu ispod deke plesali poput drvenog lutka kojeg vodi nevidljiva ruka. Šaku je prinio grlu jedva ga dotičući, a glavu je okrenuo na stranu kao da se srami svoje bolesti.

Samo sam stajao gledajući ga. Autobus za nazad išao je tek predvečer.

Polako se smirio. Disanje mu je postalo normalno i lice je opet okrenuo prema meni. Pravio sam se da nešto tipkam po mobitelu koji sam izvadio.

"A Ivan? I njega sam zvao da ga još jednom vidim" – izgovorio je kao da se maloprije ništa nije desilo." Javila se neka nepoznata žena i rekla da ne zna za njih, a oni su se doselili prije desetak godina u tu kuću.

"Niste čuli?" – skoro sretno sam rekao. Zloba mi je oblila tijelo poput prvog naleta droge.

"Bili ste nerazdvojni" – rekao je bez da me čuo. "Svuda ste išli skupa. Poput braće. I njega sam volio. Bili ste tako dragi. Moji mali anđeli" - izgovorio je napokon gledajući u mene. "Bio sam tako ponosan na vas" – dodao je s izrazom lica koji je trebao biti smiješak, ali činio se samo bolan. "Moji mali anđeli" – još jednom je rekao za sebe dok je nestajao u svom sjećanju.

Naglo, napravio sam tri koraka prema njemu i prvi put mu se stvarno približio.

Čučnuo sam sa strane kreveta skoro u visini njegove glave. Toliko blizu da sam osjetio njegov kiselkasti dah. Dah želuca koji se uglavnom puni tabletama i vodom. Zbog svjetlosti s prozora koji ga je osvjetljavao s leđa nisam mu vidio oči. Samo tamne sjene iza stakla.

"Ne bi ga mogli pozvati ovdje i da ste imali novi broj" – tiho sam rekao zureći u njegovo lice. Šutio je.

"Prošle godine se ubio. Skočio s devetog kata" – i dalje sam netremice gledao tražeći njegove skrivene zjenice ili barem grč na licu.

"Pao je leđima na nečiji auto i poprilično ga uništio svojim tijelom i krvlju. Vidio sam fotografiju na internetu" – stao sam.

Nije ništa rekao. Djelovao je preplašeno. Ne šokirano ili tužno. Preplašeno.

"Bio je bijeli golf. Auto na koji je skočio. Ustvari, jako sličan onom kojeg ste vi stalno vozili" – polako sam izgovorio uživajući u sirovom okusu riječi.

"I tada sam se pitao je li to bilo slučajno" – nehajno sam dodao.

Trznuo se i podigao ruke prema licu.

Odmaknuo sam se zgađen njegovim strahom. I željom da živi.

"Dvadeset i tri godine" – izgovorio sam za sebe kao da pokušavam shvatiti. Okrenuo sam pogled prema prozoru kroz koji je blještalo svijetlo.

"Zašto to govoriš? Zašto si takav prema meni?" – jedva je izgovorio nesigurnim glasom koji se lomio.

Samo sam ga gledao. Odjednom silno umoran. Dohvatio sam ruksak i krenuo prema vratima. Stao sam kod njih i još jednom se okrenuo. "Sjećam se stola koji ste napravili. Bio je jadan. Iverica koja se skoro odmah počela ljuštiti radeći široke pukotine na plohi koja je trebala biti ravna. Bili ste tako ponosni na njega" – samo sam odmahnuo glavom dok su se vrata zatvarala iza mene.

Dom je bio prazan. Samo križevi po zidovima. Valjda su svi odmarali.

Još jednom sam pogledao u neuspješno prefarbani bijeli zid na pročelju zgrade ispod kojeg se lijepo nazirao ogromni natpis posprejan crnom bojom. Pedofil. S tri ogromna uskličnika. Rukopis je bio skoro dječji.

Šetajući prema stanici pitao sam se odnosi li se to samo na njega.

Tromim korakom dovukao sam se do prve klupe u hladu. Nebo je potamnilo, a zrak je odjednom mirisao na kišu. Sjedio sam prazno zureći u neku nevidljivu točku ispred sebe kad je na mene natrčao dečkić od osam, devet godina. Udario je u moja koljena jureći za plavim balonom koji je bježao od njega tjeran vjetrom. Nagonski sam ga uhvatio prije nego je pao, a u istom trenu je i neka žena istrčala iza ugla. "Ivore! Ivore!" – prestala je vikati kad ga je ugledala. "Oprostite, samo je odjurio za svojim balonom" – rekla je ispričavajući dok se saginjala da ga uzme od mene. Nasmijao sam se i predao joj ga odvajajući lijevu ruku od njegovih leđa. Zagrlila ga je stišćući uz svoje mršavo tijelo mumljajući mu nešto na uho. Ustao sam i prošetao do sljedećeg drveta u čijoj je grani zaglavio voljeni balon. Uzeo sam ga i donio do dečkića koji je još bio privijen uz majku. "Evo Ivore, uzmi svoj balon" – rekao sam pružajući mu špagicu.

Malo mirnija, žena ga je sama uzela i pružila sinu. "Primi ga čvrsto i zahvali se stričeku što ti je pomogao" – rekla je više meni nego njemu.

"Ma ništa. Nikakav problem. Učitelj sam u osnovnoj školi pa imam pune razrede takvih živahnih" – nasmijao sam se okrećući prema njemu.

Dodirnuo sam ga po nježnom obrazu i prošao dlanom prema dole napustivši lice na bradi. "Pravi mali anđeo" – rekao sam.

guote up

Petri Tamminen

 

Kako da izrazim svoju zahvalnost? Od prvog do zadnjeg trenutka na hrvatskom tlu brinuli ste se za mene. Bez obzira na to što kažu, ne mogu prihvatiti da je svijet malen. Za mene je uvijek velik. I zato što je velik, tako mi je lako očajavati i žudjeti za ponovnim susretom s dalekim prijateljima. Neka mi, ipak, ostane nada da ćemo se opet sresti, nekako, negdje. Srdačan pozdrav Zagrebu i hvala na svemu!

 

guote down