fekp WEB GORE 1140x313

       VIJESTI

   Svaki trenutak prožima pitanje tko si? Mi odgovaramo, na ovaj ili onaj način, a zbilja slijedi. Zaključak je to ni po čemu poseban, a kamoli nov, no tebi pruža stanovitu budnost i efemernu ugodu. Odvuče te zvono mobitela. Molim?

   Otkazala je večeru, umorna je. Ništa zato, sutra ionako dolazi na ručak. Po stanu pospremaš sitnice, od prašine čistiš police. Gol, tušem osvježen, sjediš uz širom otvorene prozore i spokojan u marinadi cigareta i vina pozdravljaš svježinu žudno najavljivane promijene.

*

   Kiša te nađe u zoru, utisnutog u postelju bez snova. Jutro pritisne nova porcija sparine, između gutljaja kave dišeš, masiraš sljepoočnice. Žal za ispijenim vinom prođe te nakon bogatog doručka, druge kave i napolitanki. Odlaziš u kupovinu dok još nije upržilo. Svinjski kotleti, paradajz, luk, plavac i kruh, onaj fini domaći koji može popiti puno soka salate, kojeg ona jako voli. Po putu na povratku razmišljaš što s vremenom do ručka.

   E stari sori, imaš cigaretu? Sjedi na betonskom zidiću uz vrt ispred zgrade. Odmjeriš ga, sâm izvadiš cigaretu, jer užasno je prljav, ali to nije zapreka darežljivosti, pa izvadiš još dvije i daš mu ih uz osmijeh. Hjoj stari fala! A jel imaš kaj sitno, gladan sam? Par kovanica pokazuje se kao četrnaest kuna, ako je vjerovati njegovoj računici. Čovječe, pa to bu i za ručak i za cugu! Korakom već na odlasku govoriš mu da se čuva, ali: Evo baš je malo prije bil jedan s mečkom i ništa, ni-šta, ni lipe; pitam ga jel ima za kruh, kaže nemam, a ja kak nemaš a imaš za mečku, a on meni, pazi sad, on meni da si jebem mater; jel moš vjerovat?! A bil sam neki dan u javnoj kuhinji, tam odma iza onog kina...donji dio trenirke skoren mu je od tko zna čega, tenisice istrošene i pred raspadom, štaka mu je, pretpostavljaš, za desnu nogu koju neprestano masira, gornji dio trenirke zakopčan mu je do vrata, i dok ga slušaš, jer i njemu je potrebno dobronamjerno uho, pitaš se bi li smrdio manje ili više kad bi se otkopčao. Zove se Martin, ima kćer koja živi kod bivše, rijetko ju viđa, s ocem je u svađi oduvijek, ali uspijeva užicati koju pinku da pokrpa nedostatnu invalidninu. Zbog prljavštine, brade i alkoholne nadutosti, ne nazireš mu dob. Hvali se kako je jednom na Jadranu upecao grdosiju, pa ju je uz pomoć kompića iz pic-pic restorana naručio na večeri s obitelji, no žena, kurva kakva je, to nikad nije cijenila. Sunce postaje nesnosno, pa ga u strahu za kotlete prekidaš i pozdravljaš. Iza leđa čuješ gunđanje i prigušene psovke, no ne dira te njegovo omalovažavanje strpljenja i poklonjenog vremena.

   Napacaš meso, narežeš paradajz i luk, zamiješaš ih i oplemeniš u velikoj zdjeli; voliš kad salata odstoji, kad se otpuste i prožmu sokovi. Pijuckaš vino i pušiš na prozoru od sunca zaklonjen isturenom roletom.

   Pet katova niže, točno ispod, on prebire po inventaru: maramice, kovanice, bočice žestice i, gle čuda, kutija cigareta. Gunđa i psuje za onima koji prođu bez poklona. Čini ti se da smrad dopire sve do ovdje. Kreneš istresti pepeljaru u školjku, no na pola puta prekine te poziv. Ona je, sigurno zove da provjeri treba li što kupiti za ručak. Ovaj, dugo sam razmišljala, mislim da se neko vrijeme ne bi trebali viđati; molim te probaj razumjeti, ja sam uvjerena da će nam pauza dobro doći; molim te, probaj razumjeti.

   Mislio si da se zeza, a kad si shvatio već je poklopila. Od kud to? Nazvati ju nazad? Ne, bila je sasvim jasna. Isključiš mobitel, pripališ novu i na prozoru nastojiš razumjeti, kad te već lijepo zamolila. No, ma koliko pepela stvorio, ne uspijevaš. Pokušavaš s vinom.

   Pritisnut popodnevnim suncem melješ se kroz zvukove iz procjepa roleta, kroz govno i ružmarin, kroz uporno šaputanje, kroz njeno lice od prije. Mučni veo rasiječe krik djeteta; nema razloga za brigu, to se djeca vani igraju. Piješ obliven znojem, piješ još, tupost prihvaćaš i ne tumačiš.

   Šaltaš programe. Sunce zađe. Šećeš bez smjera. Zbilja je postala preozbiljna da bi se prihvatila kao zbilja – tvoj je pogled, ali čija je rečenica? Zar je važno?

   Nešto kasnije nađeš ga kako pije na klupi koju si toliko puta gledao s prozora, nikad ne sjevši na nju; kupiš tri boce crnog i pridružiš mu se.

   Negdje-nekad između gutljaja, ideja dođe sama od sebe. Priča ti o mačkicama, razmišljaš kako to izvesti, pa ti treba vremena da shvatiš da govori o ženama. Jesi gladan? Hajde, vodim te na dobru klopu. Nitko sretniji od njega.

   Pred ulazom u zgradu pokazuje sumnju, ali šuti, pred stanom mu nije svejedno, ali ulazi, no kad mu kažeš, zaključavajući vrata za njim, da se svuče, protestira: ej čekaj malo, ja sam došao jest, nisam ti ja jedan od tih! Susprežeš smijeh, jer ti je bitno da se osjeća ugodno i uvaženo. Daš mu ručnik i čistu odjeću. Desno ti je kupaona, operi se, imaš tamo i britvu pa se obrij ako želiš, ali svoju robu ostavi ovdje. Neću gledati, obećavam, zezaš ga da se opusti.

   Robu stavljaš u vreću za smeće. Tupost se povlači, budan si. Ne bojiš se da ne učini neko sranje s tom britvom? Alkoholičar, i to pred jelo? – apsurdno. Unatoč mjerama opreza smrad se proširio stanom, ušle su i tri muhe. Uvučeš i namotaš rolete, no vanjski zrak kao da odbija ući. Pečeš meso dok on pjevuši.

   Uf kaj dobro šnjofa! Glatkog lica izgleda mlađe. Porezao se na dva mjesta, pa mu na obrazima lepršaju komadići toalet papira. Primijeti tvoj pogled, Kaj ćeš, izašo sam iz štofa. Blago valovitu kosu zalizao je otraga, no tri neposlušna pramena spuštaju se na oguljeno čelo; tek mu sada jasno vidiš uši. Čini se da je prešao pedesetu. Bijela polo majica i bež hlače dobro mu stoje, on se slaže. Na rukama i dlanovima prepoznaješ cirozu jetre.

   Izvadiš čaše, njemu natočiš malo više, nutkaš ga pod krinkom pošalice, pij, bit će ti finije, pa poslužiš jelo. Opa krmići! He-he danas je moj dan; Živeli!

   Sit, nastavlja s pričama, a sve su one iste. Žrtva je kad govori o ženi, puncima i ocu, gorčinom koja mu gužva lice, a glas sikće; zaključa se u njoj, pa se mora ispravljati kad je nehotice prelije na majku i kćer. Junak je kad priča o hrvanju i ribičiji. Slušaš ga kao nitko do sad, gledaš ga u oči, klimaš u odobravanju, čašu mu držiš punom, tu i tamo dodaš nešto svoje, na primjer kako te bešćutno ostavila cura; takvim mu trikovima prilaziš bliže.

   Sati prolaze, priče se ponavljaju u napuhanom obliku. Stvari treba ubrzati. Tanjure i beštek pomakneš u stranu. Spustiš rolete, a prozore staviš na oberliht, pravdajući to kasnim satima i vašom bukom. Svijet je sada manji. Pripališ.

   Martine, bilo mi je pravo zadovoljstvo ugostiti te, vjerujem da si uživao; no, iako si mi ispričao mnogo toga, slutim da nisi sve; jesam li u pravu? Stari, o čemu ti? Pa recimo, što ti je s nogom? A to, ma ništa, stara bolest. Potreban je izravniji pristup. Nagneš se naprijed da ti bolje vidi lice – bez maske za koju si ga tako pažljivo vezao, postalo je ono zrcalo sumnje, potom i straha. Puštaš ga da buja. Želim da mi ispričaš priču. Kakvu priču?! Onu koju čuvaš. Ma ja stvarno ne znam što... Hajde Martine, nemoj da se natežemo. Ma balavac jedan! Poklopiš mu rame i vratiš ga u stolac. Čeka trenutak da te ulovi nespremnog, pa zamahne štakom. Preduhitriš ga i opametiš šamarom. U nevjerici, dahće kao žedno pseto. Imam u regalu jedan stari konjak, hajde, budi dobar. Podmažeš ga još s obećanjem vlastite priče. Otpije dva gutljaja, pa ispriča kako je u djetinjstvu ukrao novce ocu i za to optužio majku, zbog čega je ona dobila batine, a on to nikad nije prebolio. To on tebe...Ti mene držiš za budalu? Ma idi ti lijepo meni u kurac!, zagrakće. Desnom rukom stisneš mu grkljan, lijevom odbijaš njegovo lamatanje, a kad se umori dohvatiš nož sa stola i zaprijetiš mu njime. Naravno, nemaš ga namjeru ozlijediti, ali on to ne zna, pa je miran kao bubica. Slušaj Martine, bio sam više nego dobar domaćin, satima slušam tvoje priče, i sad je vrijeme za onu koju si prešutio, koju kriješ, koja ti se vraća u tišini. Jesi me razumio? Sigurno? Nemoj da ova lijepa večer završi loše. Razrogačene oči pokazuju da razumije. Dobro! Dobro. Daš mu vremena da se pribere.

   ...dobro...

   ...u ratu je znalo bit jebeno suho; ne uvijek, ali kad je onda je bilo fakat gadno; no sim tam, mi bi uvijek nekak sredili kakvu kapljicu. Najgore je bilo čekat pokret; ne znaš kad se kreće, a moraš biti spreman; to čovjeku popije živce. Jedan dan je kompić saznal da mu je žena rodila sina; naravno da smo si spili, čak su i glavonje zele koju, al ko za vraga, sutra evo pokreta. Išlo se za Petrovu goru. Bili smo na kraju kolone i sam smo najednom čuli pucanj; svi smo se stepli, a onda su svi gledali sam u mene. Od svih puški baš je moja opalila sama od sebe! Kompiću ispred ni bilo pomoći...

   Pitaš ga za njegovo ime, ali ne zna ili nije čuo...kad smo se opet utaborili isprebijali su me na mrtvo ime, sjebali mi kičmu i nogu... jesi sad sretan!?

   Takvo što nisi očekivao, no spreman si iskoristiti što ti je ponuđeno. To je najmanje što možeš učiniti za njega.

   Iz hodnika doneseš vreću; uz trunku inzistiranja uvališ mu tristo kuna i preostale cigarete, prekrivajući potez naknadom za grubost koju, prigodno i proračunato, svališ na ljutnju zbog cure. Ispratiš ga i na vratima ostaneš malo dulje da se stigne sjetiti. Ček, a tvoja priča!? Čekaš da se tišina slegne. Ja sam svoju priču naslijedio, od oca kojeg nisam upoznao, od onih koji su mi rekli da je u ratu poginuo negdje na Kordunu. No, ti to sve već dobro znaš, zar ne?

   Iza zatvorenih vrata dopustiš si osmijeh – dao si sve od sebe da bude uvjerljivo.

*

   Zoru dočekaš budan. Uz šalicu turske kave promatraš prizor koji se na svoj način uklapa u jutarnji mir. Našli su ga izvaljenog na klupi. Na podu kraj štake leži vreća za smeće i dvije boce votke. Kad se uvjeriš, pažnju usmjeriš na tri muhe u stanu. Trenutak, s novinama u ruci, promatraš njihov nasumičan let. A onda i njima skratiš muke.

guote up

Santiago Roncagliolo

 

Jako sam uživao u festivalu, a Roman se potrudio da se osjećam kao rock zvijezda! Hvala vam na ovom lijepom iskustvu.

 

guote down