fekp WEB GORE 1140x313

       VIJESTI

Počinje u trenutku kada moj otac spušta hlače do koljena. U šaci stišće načupanu travu i nekoliko netom otrgnutih listova s jasenove grane koja mi se, poput giljotine koja se dvoumi, do danas nastavila nećkati nad glavom. U čučnju postaje moje visine. Mi smo jednaki. Oči mu se nakratko blago iskolače od naprezanja, ali za sekundu opet postaje čovjek zakrvavljenih očiju kojeg poznajem. Moj tata. S dva tri poteza rukom iza leđa otjerao je zloduhe, bacio u stranu njihovim prljavim dušama onečišćene lišće i travu i, s umijećem istovremenosti kakvo nikada neću uspjeti doseći, poskočio i navukao hlače.

Nikada nisam povjerovao sranjima otisnutima u udžbenicima o svemu onome što se dogodilo tisućama i milijunima godina u prošlosti. Nitko od sudionika u lancu prevare nije mogao potvrditi da se to što pišu, uređuju, lektoriraju i tiskaju zaista dogodilo. Netko im je rekao da je bilo tako i oni to dalje prodaju. Čista definicija prevare. Kao oni što te nazovu i kažu da si slučajnim odabirom baš ti osvojio auto. Skoro pa isto. Ali ja znam. Bio sam tamo. Povijest počinje u mojem najranijem sjećanju, u trenutku kada otac na upravo istisnuto govno polaže veliki, sivi, plosnati kamen i osvrće se da ga slučajno netko nije vidio. Kao da je upravo zakopao blago i boji se da će ga netko otkriti i ukrasti. To je početak. Otac je poklopio ono što je ostavio za sobom. Da ne bude traga. Da netko ne ugazi u sranje prošlog vremena i raznoseći ga naokolo ne zasmrdi svima sadašnjost.

Radio sam što i otac, kako mi je pokazao tada, na početku vremena, prvog dana stvaranja. Kad god bih čuvao ovce na brdu iznad kuće i osjetio potrebu, čučnuo bih i odradio što je trebalo. Obično mi je trebalo mnogo duže nego ocu, no koristio sam to vrijeme za uočavanje i odabir poklopca iz obilja što se oko mene nudilo u pograničnom kamenjaru našeg seoskog krajobraza. Nekada bih, iako sam se znao odvažiti i s ovcama otići dalje od Pirikovca, čuo očev glas koji bi krševitim brjegovima dogmizao otmjenošću poskoka i čije su se psovke spoticale o oštre stijene, a sveci zapinjali u krošnjama. Gospa Divica među grbavim granama graba. Krvavi Isukrst u lišću tužnog primorskog dubca. Ostao bih tada duže na brdu. Dobro najedene ovce prilazile bi i gledale me staklastim očima kakve imaju one koje su preživjele desetkovanje za ražanj i zapitkivale "misliš ti nas vodit kući, mali?". Okrenuo bih glavu i čekao. Čekao da očev glas do kraja razrijedi gustu tišinu iznad sela i onda zajedno s njom implodira u zavjet vječnog prešućivanja.

Nikad je nije tukao. Bar ne koliko ja znam. A ja znam, jer sam bio tamo i vidio. I to što ljudi sada pričaju, dok jedu pršut koji je on sušio i sjede za stolom koji je on napravio, nije istina. Istina je ono što se šuti. Sjećam se da je jednom pala. Rekla mi je to, a majka nikada nije lagala. Ona je jedina bila čista istina. Vratio sam se s blagom s ispaše, a mama je sjedila na kamenoj stubi pored konobe i s rukama na licu plakala. Ostavio sam ovce pred zatvorenim vratima tora i otrčao do nje. Nije htjela maknuti dlanove, ali vidio sam što je bilo pod njima. Poznavao sam krv od vlastitih padova. Nekoliko crvenih kapljica na širokim je pločama pod našim nogama strpljivo čekalo na zaključak. Iz konobe se čulo kako crno vino, poput ploda koji blagoslivlja utrobu žene, ispunjava staklenu dušu boce stisnutu muškim rukama. Ajde, rekla je majka, vidi di su ovce. Vjerovao sam joj i vjerujem joj danas. Jer znam da ga je beskrajno voljela. Kao i mene. Kao i ja nju. I to što danas pričaju, to je ta neiskorjenjiva seoska pakost i ljubomora koja je najodvažnija kada se usputno blati onoga koga više nema.

* * *

Sve što smo imali napravio je svojim rukama. Kuću je izgradio sam, vrata, stol, prozore, krevete na kojima smo spavali, štalu za životinje, dimnu kužinu u kojoj se sušilo meso i u kojoj mi je za kratkih zimskih dana pričao beskonačne priče, uspavanke o Nasrudinu Hodži i mom najdražem Baš Čeliku, iste one priče koje je njemu pričao njegov otac, a koje ja neću pričati nikome. Ja se bojim. Bojim se života u kojem pored mene hoda neko dijete i čeka da mu pojasnim kako se istjeruje zle duhove, ili zašto se krijem iza dlanova. Otac je svojim dlanovima stvarao naš svijet. Ja to nisam sposoban.

Od svega što je načinio, znam, jer bio sam tamo, najveće veselje u povijesti izazvala je gradnja poljskog zahoda, u siječnju, iste godine kada sam napunio 7 godina. Vertikalni kvadar od dasaka, vrata s polugom za zatvaranje iznutra, ovalni prorez za ventilaciju, uglačano sjedalo s rupom kroz koju se vidio ponor u koji se odašilje poruka u budućnost i bočna polica, nadohvat ruke, na koju se moglo odložiti par listova papira. Apsolutno sve je bilo tu, posljednji krik mode i inženjerstva. Uz to, novi zahod bio je izgrađen odmah pored kuće, praktički ensuite.

Pozvao nas je k sebi, a s lica mu se moglo pročitati da je krajnje ponosan. Prva je ušla majka. U životu je nisam vidio tako sretnu, tako nasmijanu, kao kada se našla u unutrašnjosti nove prostorije i zadignute haljine sjela na toplu dasku. Od smijeha nije mogla doći do riječi, ni ustati, pa je rukama pokazivala čas policu, čas otvor, čas vrata pa oca koji nije mogao više izdržati, već je i sam prsnuo od smijeha. Ako je u povijesti čovječanstva ikada postojao trenutak istinske sreće i ljubavi, onda je to bio taj. Toliko intenzivan, da mi se učinilo kako će se vrijeme zaustaviti, a majka i otac će se možda zagrliti. Znam, jer bio sam tamo. Ali lažovi o tome nikada neće napisati ni riječi u svojih knjigama.

Majka je umrla dva dana poslije mog sedmog rođendana. Otac je pio. Pio je mnogo i konstantno. Teško mi je prizvati sliku u kojoj nije s vinom uza se, ili s očima crvenima od pijanstva. Nekada bi usred noći ustao mokriti i onda bih čuo kako posrće i pada preko metalne noćne posude koju je bezuspješno pokušavao pogoditi. Mislio sam da će tako zvučati jednoga dana kada umre, kada se sruši i opizdi o pod: glasno, tupo, bolno. I evo, sada ga više nema. Umro je tiho, bez odjavnog zvuka, ležeći u krevetu, zasran do pola leđa. Pokopali smo ga prijepodne drugoga dana, na seoskom groblju, pored nedovršene crkve sveca kojeg nikada nije opsovao. Stavili smo ga u malu rupu i poklopili velikim, sivim, plosnati kamenom.

guote up

Dan Rhodes

 

Vaše je gostoprimstvo bilo izvanredno, društvo sjajno i da – vraćat ću se ovamo sve dok ne postanem počasni građanin Hrvatske.

 

guote down