DAMIR MILOŠ rođen je 1954. u Opatiji. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Vodicama. Prve stručne radove iz područja teorije govora počeo je objavljivati u stručnim časopisima i prigodnim zbornicama koji su se izdavali nakon godišnjih skupova posvećenih Verbotonalnoj metodi. Zastupajući tezu da je znanstveni jezik, ili jezik znanosti nedovoljan za izlaganje teorije koju je zagovarao, objavio je nekoliko tekstova koji govore o potrebi promjene jezika znanosti da bi se dohvatio problem kojim se ta znanost bavi. Počinje objavljivati i književne tekstove koji su nastali pod utjecajem istraživanja i rezultata istraživanja teorije percepcije, posebno onih vođenih dostignućima suvremene filozofske antropologije (prvenstveno Helmutha Plessnera, Hansa Georga Gadamera, Meralau-Ponty-a i Arnolda Gehlena). Imajući neprestano na umu pitanje sinestezije osjetila, te posljedica na ljudsku percepciju i tumačenja cijelokupnog ljudskog ponašanja s motrišta filozofske antropologije, autor je sljedećih romana: Pogled grad (1985.), Se (1987.), Smrt u Opatiji (1988.), Bijeli klaun (1988.), Nepoznata priča (1989.), Autobiografija (1989.), Kapetanov dnevnik (1991.), Zoe (1992.), Nabukodonozor (1995.), Otok snova (1996.), Kravata (1998.), Klitostora (2000.), Smetlar (2005.) te Kornatskih priča (2006.). Osim toga objavio je niz drama, dječjih igrokaza, eseja, priča i komentara po raznoraznim publikacija. Glavni je urednik časopisa MORSKO PRASE koji izlazi dvomjesečno a tematizira probleme umjetnosti i življenja s morem.