Pročitajte priče finalista natječaja za kratku priču 16. FEKP-a*:

 

 

*priče su navedene abecednim redom, a ne prema broju bodova.

 

 

 

 

DAN PUN VODE

  

Počelo je još jučer. Tihim tapkanjem po krovu šatora. Osjetio sam da dolazi i prije nego je prva krupna kap drhteći kliznula niz plastičnu opnu za koju mislimo da nas štiti od neba nad nama. Znao sam da će samo jačati jer sam bio budan, jer uopće nisam zaspao, jer sam znao da ako zatvorim oči neću vidjeti samo baršunasti modri mrak s unutrašnje strane vjeđa.

Kiša pada od jučer, od jučer čekam sutra, ali jučer, baš kao i kiša, nikako da prestane. Ležim tu, zgužvan u ovom šatoru već šest sati i svih šest sam budan i udišem topli pijani zrak koji izlazi iz tuđih usta na krajevima opuštenih snom. Njezino tijelo začahureno je u vreći za spavanje kao gorostasni moljac koji pulsira spreman za finalnu preobrazbu. Samo ta preobrazba, kao ni sutra, nikako ne počinje.

Od jučer se pokušavam sjetiti njezinog imena. Otkad je prva kap udarila o šator kao susjed koji kuca na vrata neumoljiv u želji da nešto od tebe uzme od tada u mislima prevrćem ženska imena i spajam ih s tijelom, ali nijedno ne pristaje, sva su nekako tijesna kao ovaj šator u kojem ležim stisnut u vreći za spavanje kao mrtvac u lijesu. Kvadratura ovog šatora kvadratura je koja prisiljava na bliskost, usklađenost pokreta, koreografiju zajedništva, ali ja s ovim tijelom pored mene nemam ništa zajedničko. Nisam imao ništa zajedničko s njim ni kad sam sinoć ljuštio odjeću s njega.

Nečujno privučem koljena na prsa pa se kao kakav kukac zarobljen na leđima zibam naprijed-natrag dok moje tanke noge ne dotaknu tlo. Tako skvrčen dogmižem do ulaza u šator i napola se izvučem iz čahure. Ja sam prestrašen kukac nespreman na preobrazbu. Sjednem na hrpu razbacane odjeće u dnu šatora, ljudsku kožu koju smo sinoć brzo sa sebe strgnuli i polako povučem otvarač.

Iznad mene mali grad na brdu obavijen je oblakom vode koja ispire njegove brojne krovove, naočigled nasumice pobacane kao na smetlištu koje je metastaziralo, pa u jednom gladnom zijevu progutalo sve ispod sebe. Ispod nas zemlja je polako otvarala svoja gladna usta. Progurao sam glavu kroz procjep i vidio da smo barem desetak centimetara otklizali nizbrdo. Voda je rovala pod nama.

Nigdje dokle god mi je pogled sezao nisam vidio ni čuo nikoga. Svi ti ljudi što su kao rojevi noćnih leptira predvečer zujali oko gradića na brdu, satima se zalijetali u svjetla njegovih krivudavih uglačanih ulica i netom prije svitanja pali u polumrak šatora u podnožju, kao da su nestali. Za njima je ostala samo gomila u tlo loše zabodenih skloništa i smeće s kojim su sada sva tijela tonula u zemlju.

Nekoliko sitnih kapi zalijepilo se za moje čelo. Otresao sam ih brzo, ali je njihova hladnoća procurila u mene. Zatvorio sam patentni zatvarač i zavukao se natrag u vreću.

-          Nebojša! Nebojša!

Ravno ispred mog šatora nečije cipele mljackale su blato.

-          Nebojša!

Njegov šapat miješao se sa šumom kiše i ispunjavao šator. Iako sam bio na suhom, osjećao sam kako one kapi bujaju u meni.

Meni zdesna netko je otvori šator.

-          Ej!

-          Oho, komšinice! Si videla Nebojšu?

-          Otišo je u grad. Šator vam je skroz promočio. Reko je da ti kažem da ga nazoveš.

-          Eh, nije to tako lako, komšinice. Ostao sam bez mobilnog.

-          Daj dođi! Skloni se s kiše!

Opet mljackanje koraka u blatu pa paranje zatvarača. Smiješna je bila ta potreba da zatvorimo šator, da zatvorimo vrata, ta vjera da nas ikakva propusna kulisa može zaštititi. Zavukao sam se u vreću do brade, ali sve sam jače drhtao.

-          Evo ti ručnik.

-          Fala! Čuj, malo mi je neugodno, ali nisam jučer zapamtio tvoje ime.

-          Nisam ni ja tvoje.

-          E, odma mi je lakše. Dalibor.

-          Drago mi je. Vesna.

Neka nevidljiva sila zgrabila me za šiju i cijelog uronila u mrzlu vodu od koje sam ostao bez daha. Poželio sam se stisnuti uz njezino tijelo, upiti toplinu daha što iz njega struji, ugrijati se na koži pod kojom pulsira život. Ono je i dalje vrećom bilo skriveno od pogleda samo je iz nje sada virila desna ruka savijena po nekim čudnim kutom kao da je odvojena od ostatka tijela. Vršcima prstiju dotaknuo sam njezinu podlakticu i stresao se od hladnoće. Tanka ženska ruka s bademastim noktima prošarana dubokim plavim venama – ruka  mrtvaca. Nezaštićena ruka na mom karimatu. Strgao sam vreću sa sebe, moja preobrazba bila je neizbježna, i pokrio tu ruku, trpao sloj po sloj materijala na nju samo da je utoplim, da je zagrijem, da je zaštitim.

-          Kakav je ovo povodanj? Šta u ovom Motovunu leti ne bi trebalo biti leto?

-          Baš je ružno.

-          Jeste, ali meni se popravilo otkad sam došao tu kod tebe.

Kiša je bubnjala o plastiku kao da me deseci gnjevnih ruku žele istjerati van. Nada mnom šator, razapet kao velika kabanica, na meni velika žuta kabanica kao šator. Prevelika za mojih sedam godina, a opet me ne može zaštititi. Ni oca ne može zaštiti njegova zelena lovačka jakna. Moj otac nije lovac, mi smo sakupljači. Sakupljači metala. Kiša je naš najbolji dan, nitko tada ne dolazi na Karepovac, a u takvim danima nalazimo i kositra i bakra pa čak i željeza, a željezo se najbolje prodaje. Od njega se dugo može jesti. Čak i sada. Čak i u ratu.

            – Ti hladno? Hajde dođi sa mnom pod vreću.

 

Smetlište je obavijeno mutnim oblakom vode. Voda se slijeva niz olupine automobila, puni bubnjeve na bok bačenih mašina za rublje, ispunjava prostor između stranica starih novina. Namještaj, knjige, igračke, prošli životi  i uspomene – sve je to došlo tu skončati u amorfnoj masi nepoželjnog. Nigdje se ne čuje ništa osim kiše. Nema krikova galebova, nema zujanja muha, samo sve glasnije ritmičko bubnjanje kiše.

Nigdje zvuka, samo trpki miris gorkih badema. Slatkast i opor, ali i dalje tako snažan da me čvrstom rukom stišće za želudac. Dok se borim za dah, otac svom težinom tijela gura zahrđalu olupinu neke mašine. Iz trećeg pokušaja obara je na tlo i onda zastaje, ostaje zarobljen u trenutku, zbunjen kao da je nešto izgubio. Zakoračim prema njemu, a on se trgne, silovito trzne rukom iza leđa i ja ustuknem. Kiša se cijedi niz rukav mog oca.

– Stoj di jesi!

– Tata?!

– Stani kad san ti reka!

Smetlište tone u blato, a i ja s njim. Široka ramena mog oca zaklanjaju nešto što ne želi da vidim. Njegovu ruku nešto grči iznutra.

– Danijele, ajde doma.

– Tata?

– Okreni se i trči doma. Jesi me čua?

– Tata… Tata, šta je bilo?

Otac se trgne i pogleda me u oči.

– Danijele, gledaj me. Ne gledaj okolo. Gledaj me u oči. Trči doma najbrže što možeš. Reci materi da zove policiju. Danijele, gledaj mene!

Ne gledam njega. Gledam tanku žensku ruku koja viri iz hrpe smeća koju je otac razgrnuo. Duge ženske prste, plave i podbuhle kao komad mesa namočenog u vodi.

– Danijele, trči. Čuješ li me? Trči!

– Hoćeš da trknemo do kafića napuniti moj mobitel pa da ga nazoveš?

– Nema žurbe. Ostao bih s tobom još malo ako se slažeš.

Trčim. Trčim kroz blato iako moje gumene čizme propadaju duboko u njega i teškom mukom se odvajaju kao da gazim u lijepilo. Trčim najbrže što mogu po kiši, tako brzo da mi vjetar trga kapuljaču s glave i cijelim putem me vuče za šiju. Trčim kući dok me kiša šiba po obrazima i ispire moje lice zajedno sa suzama. Stanem tek na kućnom pragu, tek onda kad kiša prodre u mene, zavuče se u mene  i obuče me u hladnoću koju ne mogu skinuti s odjećom.

Trčim jer sam ju prepoznao. Prepoznao sam taj zglob, duge tanke prste s bademastim noktima, ruku koja je živjela u kući pored naše, razvlačila tijesta kao plahte koje će taj tren staviti sušiti, ruku koja je grabila mrzlu vodu iz potoka daleko iza naših kuća i davala mi da iz nje halapljivo pijem, da se voda cijedi niz moje obraze opaljene suncem, da se slijeva niz moje grlo i umiruje mi utrobu. Vesna. Tako se zvala. Vesna.

Negdje ispod svog toga smeća, među odbačenim i nepoželjnim, ležala je Vesna. I Đorđe. Đorđe kojeg nisam ni vidio, kojeg je već progutala zemlja, koji je potonuo dublje i za sobom možda ne bi ni ostavio traga da se Vesnina ruka nije izborila da je vidimo.

Svijetlo plavi Vesnini prsti. Toliko drugačiji od ruku mojih roditelja, prstiju koji se isprepliću i krše, prolaze mojim licem, ali ja ih ne osjećam jer ništa me ne dodiruje, samo ta voda koja se slijeva niz mene, struji kroz mene, hladna i nezaustavljiva. Voda i glas mog oca, isprekidani povici sa dna bunara: Vesna i Đorđe. Prije dan-dva. Došli su po noći. Dica su spavala na katu. Izašli su iz kuće bez riči. Da i dicu ne odvedu. Neko je mislia da nisu naši. Da su Srbi. Ne znam ko. Gubi se. Ne čačkaj. Eto to su mi rekli.

 

Lica mojih roditelja, mokra iako smo u kući i kiša je stala, ali voda se odnekuda muklo probija i ništa je ne može suzbiti, ni vrata ni krov ni moje ruke koje su premale da bi uhvatile svu tu vodu što majci i ocu curi iz očiju. I kiše nema, nema je odavno, ali voda i dalje nadire i ispire i tiha došaptavanja kako su druga bila vremena, kako su imali krivo ime, i smetlište i krv s ruku koje nikad nisu odgovarale.

 

– Hladne su ti ruke, Vesna. Daj da ti ih ugrijem.

Više ne čujem riječi. Samo šaputanje, šuštanje vreća, šum koji proizvodi bliskost ljudskih tijela i kucanje kiše o ceradu. Dopuzao sam natrag na svoje mjesto. Ispružio se na leđa kao kukac koji se konačno predao. Zatvorio sam oči i napokon vidio samo baršunasti modri mrak. Činilo mi se da su moji mišići tekućina koja se svakim udisajem skuplja oko srca kao da me želi ugušiti, a onda svakim izdisajem slijeva cijelog mene u pete.

Dok sam tako ležao, težak kao od vode, jedna se kap probila kroz vrh šatora i kapnula mi na nos. Odahnuo sam. Uskoro će se voda probiti do nas. Uskoro će nas uzeti, potopiti, odnijeti. Uskoro će sve biti gotovo. Uskoro će napokon biti sutra.

 

Luiza Bouharaoua: Dan pun vode
_______________________________________________________________________________________________________
 
 
 
 

 

DANICA

 

…možemo li išta znati o nečijem životu, o nečijem svijetu – o njegovim užasima i o njegovome miljeu! Mi, koji oholi i umišljeni da znamo nešto više, namjeravamo opisivati taj nečiji svijet…

 

Ivan Lovrenović, Sedam dana po Bosni

 

 

Danica je rođena 1965., iste godine kad i ja. Visoka je, kratke kose, bez zubiju, puši. Nosi traperice, grubo hoda, ima pokrete seoskog bećara.

Oči su joj plave. Pronicljive.

Vadi fotografije iz stare ženske torbice. Na jednoj stoji pred fotografskim platnom, u suknji i bijeloj bluzi, raspuštene duge kose. Na licu joj je već tada nešto staračko, upalo, šiljat nos i nekako divlji pogled, ali su joj jagodične kosti još blage, kosa svijetla, još je seoska cura, ima dvadeset i dvije godine…

Na drugoj je pak, grupa curica u bjelini na prvoj pričesti, u sredini crni župnik. Danica je sa strane, u stražnjem redu, već je tada bila viša od drugih. Nema vjenčić na glavi, kao druge curice i gleda mrgodno.

Danica priča. Priča iz njenih usta teče naoko zakučasto. Trudi se pričati književni, ali govor joj je starinski, priča ima zavoje, uzlete, nepoznanice i poante, ironiju i nadrealizam, gorčinu i dražest, zajebanciju i mrak…

Kada je počela piti? Još u djetinjstvu? Ona je deseto dijete. Mati joj je imala 47 godina kada ju je rodila, otac je bio rekao Naj ju pogubi, mati nije dala, rekla je Te bu te diete još dohranile – tak je i bilo.

Preživjela djeca su se razišla – Zagreb, Krapina, Varaždin, Slovenija. Ali, nisu se vraćala u sirotinju. Ne priča puno o braći. Iz razgovora se razabire da je jedan bio u zatvoru.

Radije priča o zabavama. Jednom su završili negdje kod Cigana i cijelu noć pili i pjevali, došla je i policija. Mislili su da obija nečiji auto, a ona je pišala iza auta pa se policajac splašil i pobegel. Ostavlja nam da se smijemo, a ona već gleda nekamo u daljinu kroz kuhinjski prozor i otpuhuje dim.

Veli da ljudi misliju da je sramota iti k Ciganima, da je Zagorcima to "za špot". Opet bu išla, veli. Svirali su joj U proljeće kad procvatu jabuke, to je njezina pjesma.

Škrto ožujsko sunce grije golu šumu. Ljubičasto granje, strma cesta, uski asfalt. U daljini kroz drveće nazire se par oronulih kuća na hrptu brijega. Prva susjeda živi par stotina metara dalje, u još sirotinjskijoj hižici, ali izgleda da je Daničin brat ubio njezinog sina, tako nekako.

Od onda je pred Daničinom kućom, tik uz cestu, raspelo. Staro je bilo malo podalje, s drvenim Isusom. Župnik je zel staroga, drvenoga, a novoga je na Bistrici kupil brat. A Majka Božja je stara, drvena. Za nju se brinula mati, kitila je Marijicu, vužigala svijeće. I Danica se brine, htjela bi da se obnovi ograda, ove zime ju je otpuhao vjetar, ali raspelo je bratovo, Danica sliježe ramenima i otpuhuje dim.

U kuhinjskom je kutu CD-player. Veli da bi ponorela da nema CD-a. Zime su duge, nigdje nikoga. Vužge si mužiku, zapuši cigaretlina…Ojhaj!

Po vršcima stabala sunce. Uokolo strmina, zapuštena zemlja, nema naselja, nema ničega. Nekadašnje njive i sjenokoše sada su šikare.

Oko kuće Danica kosi. Po šumama bere vrganje, nešto i proda. Nosila je i svojemu doktoru u Krapinu, veli, nije vjerovao da su dobri, rekel je da bu ih dal na analizu, Danica se smije krezubo, vrakmujebianalizu, pred nijm je pojela komadić sirovog. Došel je drugi dan po još. Ili je došel pogledati jel je živa. Svejedno.

Dala bu i nama vrganja po letu, kad dojdemo. Druge gljive ne bere. Vrganje i lisičice, tak su rekli stari ljudi.

Idemo se prošetati niz klanac, ispod kuće. Stara stabla, čvornato korijenje, suho lišće i poneka tanka klica zelenila. U šumi malo ispod kuće oronuli štagalj, od žućkastoga kamenja. U njemu su madraci na kojima joj je umrla mama. Nekada su dolje bili volovi, a gore sijeno.

Klanac je strm, star, kroz njega se vuče neko davno vrijeme, prastaro, i neka tišina, škrti pjev ptica… Po klancu su se spuštali dolje, u Čret, na Priesečinu gdje su nekada bile sjenokoše.

Danica je tiha u šumi. Voli šumu. Ne boji se mraka.

To je njezina stražarnica.

Ona je još tu, na razmeđi svjetova.

Jedan od njih je uminuo – svijet štagljeva, volova, starinskih žena u rupcima, svijet starog tvrdog poštenja, i starih zadrtih svađa, smjena godišnjih doba, graha i krumpira, težaka, blagdana i proštenja, blata i snjegova, svijet kroz koji se probijaju zvuci nedjeljnih radio-emisija po željama, kukurikanje pijetlova, huškanje iz vinograda… Svijet dugovječnih staraca (Daničina mati je doživjela osamdeset i devet godina), svijet svadbi i sprovoda koji su u povorkama prolazili hrptovima bregova, mrtvaca su nosili na ramenima i počivali tu dolje na jednom mjestu, tu su si uvijek nekaj spili za žive i mrtve, a mužika bi zaigrala – svijet raspela s plastičnim ružama iz Bistrice, svijet starih crno-bijelih fotografija nečijih vjenčanja, neke seoske cure, još glatkih lica, s bijelim ružama i njihovi mladenci s mustačima i širokim kravatama posuđenim za tu priliku – Danica nam pokazuje i fotografiju nekakvog dečka s harmonikom i mladim brkovima i brzo ju skriva, veli – taj je bil iz Krapinskih toplica… svijet polaganog i mukotrpnog vremena, psovki i očenaša, križnih putova i misa na koje se išlo samo ponekad, a župnika se zvalo na posljednju spoved ak nije bilo već prekasno, svijet u kojem se živjelo od onog što je zemlja dala, što se iskopalo motikom, veli Danica, mati kad je išla na njivu, najmlajše je dijete nosila v košu, a drugo dvoje vodila za ruku, nije nas ostavljala same…

Taj je svijet uminuo, no svejedno on postoji. (Ono što umine, samo umine, ali postoji i dalje – to valjda znamo).

Drugi je svijet odavde nevidljiv – poput kandže zvijeri u filmu. Zvijer svijeta bruji potmulo u dnu klanca – klinci voze quade – mala opasna čudovišta na četiri kotača – po uskom asfaltu, u blatnim kacigama pojavljuju se naglo u zavoju i nestaju, poput gigantskih termita, snažni i nedodirljivi, svijet shoping-centara, svijet proždrljivog kapitala, svijet uspješnih i brzih, svijet tehnologije, marketinga i dizajna, svijet engleskih riječi, kratica koje nitko ne razumije osim upućenih, svijet hrabrih brokera i upravitelja, sporta i zabave, lijepih i mladih, vitkih i pametnih… – u daljini, noću, vidi se dolje iza brijega odsjaj graničnog prijelaza Macelj, nema ni dvadeset kilometara… A par kilometara prema jugu – ogroman shoping-centar u obliku srednjovjekovnih kula i tornjeva, s bedemima i opkopima od knaufa – najnovije čudo zagorskog ili čijeg već biznisa…

Međutim, odavde se ne vide svjetla, brda su visoka, ovo pred nama je Hajdino zrno – visoki obronak Strahinjčice, a na susjednom brijegu je sveti Jakob – stara hodočasnička pavlinska crkva, koja se još nije srušila, na prijevoju davnih putova iz Zagorja prema Sloveniji, iz Panonije u Norik, s Istoka na Zapad…

Križište i stražarnica.

Svega vidljivog i nevidljivog.

Stražarnica i stražarica.

Na kraju, na rubu. Padina je strma. Šikarje je oštro i mrko.

Teško je uspoređivati rubne svjetove. Oni su poput puta za Had. Isprekrižani sjenama, poluzvukovima, šumovima. Nevidljivim pratiteljima duša… Slika titra. Prizori se rastaču.

Oduvijek su rubna područja bila zapravo duhovne zone.

A u njih se ne pristupa preko projekata. I u njih se ne pristupa bez dopuštenja.

Njih se ne mjeri ni ne prosuđuje.

I ovo nije putopis. Nismo nikamo doputovali. Ovo je NO NAME PLACE.

Treba kročiti blago, bez suda, bez nakana, bez misli. I bez primisli. Bez kamenja, bez oštrica, nenaoružano. Bosonogo. Samo se tako pristupa u takve svjetove, valjda.

To je poput prinošenja grobnih priloga, žrtava paljenica, lijevanica. Okajnica.

Kao hod kroz staro ukopište.

I možda ništa ni ne donijeti i ništa ne ponijeti, osim vrška lijeskove grane koja ti okrzne rame, ili pera šumske svrake.

Kad bi došla povjerenstva, udruge, predstavnici županija, vjerskih, turističkih, političkih zajednica, stranački kandidati, nezavisni kandidati, društva za zaštitu ženskih, muških, dječjih, rodnih i narodnih prava, nevladine organizacije i vladini izaslanici (a neće doći, neće, ovo je Ničija zemlja – ne pripada zapravo ni Varaždinskoj ni Krapinsko-zagorskoj županiji, ni općini Jesenje ni općini Golubovec), ničija je ovo zemlja, i svi su nekako suglasni s time, ali kada bi došli, kao što neće doći – što bi oni? – posuli sumporom, fotografirali, napisali izvješća, pregovarali o razgraničenjima, podijelili prigodne poklone, dali priopćenja za medije? Što bi oni?

Neće ovamo nitko doći. Nitko tko drži do sebe.

Jer – tu se ne događa ništa. Nema ljepote. Nema tu vidika ni zanimljivih prirodnih osobitosti, ništa povijesno ni prapovijesno, nikakvi nalazi ni moguća nalazišta, nikakva ukazanja, nikakvi tradicijski obrti, pjesme i plesovi, nikakvi motivi za potencijalna ulaganja, nikakvi programi očuvanja baštine, materijalnih i nematerijalnih kulturnih dobara, nikakve manifestacije, nikakvi sponzori, nikakvi dobrovoljni davaoci…

Tu nema prostora ni potencijala za razvoj…

I još nešto: Tu nema kiča! – Ničeg – pa tako ni kiča!

Nema ni nostalgije, ni žalovanja, ni prenemaganja.

U ovaj stari i rđavi pejzaž – u preostali krajolik i u preostale duše – utisnute su puno dublje ogrebotine.

Veliju, po noči koji put ide sprevod po ovomu kraju. Čez brieg pa na dol. Pak nazaj v brieg. Vidi se kak nosiju lijes. Ide i župnik. I domištranti. I mužika ide i igraju. Tara-rara-ra-ra… I veliki bobenj. I čuje se kak se žeinske plačeju i kak javčeju.. A si su bez glav. Nišči od njih nema glavu. I ideju, nekam ideju, si bez glav.

Tak se negda prikaže po ovomu kraju. I to je prava božja istina.

Ničeg tu nema.

Ima tek par stvari: popraviti ogradu oko raspela. Nastavili isplaćivati Danici socijalnu pomoć, jer ako joj je ukinu ili smanje, neće imati za cigarete ni za karticu mobitela, ni za račun za struju.

Pokositi ovo oko kuće da sve ne zaraste.

Ne ubiti, ne ukrasti, poštivati bližnjega kao sama sebe, tako nekako. I što još?

 

 

Veli Danica, dojdite po letu, znam jene meste de je se plave od borovnica, nišči ne zna za te meste.

 

P. S. Danica od pretprošle godine puši cigarete koje sama uvija, uz pomoć mašinice. Žuti se duhan iz paketića isprepliće s njezinim čvornatim prstima. Jeftinejše je, kaže.

 

 

Zvjezdana Jembrih: Danica

_____________________________________________________________________________________

 

 

 

HAJRIJA

 

Mitt namn är Hajrija. Zemljaci me zovu kraljica ćenife, ali ja im ne zamjerim. Znam da to iz njih progovara Bosna i da oni mogu otići iz Bosne, ali Bosna iz njih neće nikad.

I šta je deset godina, naspram vjekova? Nit su Bosanci preko noći postali Bosanci, a nit će za deset godina postat Šveđani. Neće ni za pedeset, koliko god se trudili i jedni i drugi.

I zašto bi se trudili, pitam se. Meni fale baš Bosna i Bosanci. Ja čeznem za Bosnom i za svime što miriše na Bosnu. Ma, može i smrdit na Bosnu – neka smrdi. Nekako mi lakše podnosit smrad, ako ima veze s Bosnom. A smrada mi i čežnje ne fali.

Učila sam i ja, da se ta čežnja za rodnim krajem zove nostalgija. Kako god da se zove – boli. I nakon deset godina – isto, ako nije i jače. Nego, mensečini, da je ta nostalgija plaho nezgodna bolest. Ništa mi nije, a sve mi je, ne boli me ništa, a sve me boli. I nema mi lijeka do Bosne, a Bosna je daleko. Zato se na svoje zemljake, kakvi god bili, ne mogu ljutit. S njima barem podijelim koju; taman me i uvrijedili, taman mi uneredili klozet, taman ne ostavili bakšiš, s njima se barem osjećam živa. Ovi se domaći ponašaju ko da me nema, ko da me ne vide. A ima me, ima Hajrije i ima se šta vidit – sto kila žive vage, na jedva metar i sedamdeset. Mašala, rekli bi u Bosni, komad žene, a ne ko ove njihove. Nema ih za šta ni ćuko ujest. Da meni nije metar preko prkna, ne bi mi klozet tako blisto, ne bi treću godinu redom bio najuredniji javni toalet u cijelom Stockholmu. Da sam ja kakva uvehnula, koštunjava, smežurana ženica ko moja šefica, ne bi mi ni dali ovaj poso. Imaju oni i svojih ljudi za šefovanje, ali nemaju ljudi koji hoće čistit tuđa govna. Ja hoću i ništa mi ne smeta. Meni je važno radit. Mislila sam da ću šenut onih prvih godina u izbjegličkom centru. Samo jedi, spavaj i dangubi. Po čitav božji dan samo ispijaj kafe, nosaj smradove, jedi i gledaj televiziju. I vrti se u krug. Ne daju ni prismrdit preko žice, a kamoli da me puste vani. I kud bi bez para? A jezik – ni beknut.

Danas je drukčije; radim, i jezik natucam, a ni para mi ne fali. Bolje mi je nego ikad, ni u Bosni mi nikad nije bilo vako dobro. I opet vehnem za tom nesretnom Bosnom. Puno sam puta mislila ostavit sve i pravac Bosna. Ali opet, kud ću? Posla – nemam, kuće – nemam, nemam ni familije. Imala bi samo Bosnu. I ništa više. A od tog se ne živi.

Šta ti je svijet; ovdje se i na tuđem sranju može nafaka zaradit. I baš mene, baš to zapadne, ali ja sam zadovoljna. Ja svoje odradim pošteno, oni meni pošteno plate. Bude i nešto bakšiša. Nema tu velikog jaranstva i sekanja ko u Bosni, ali nema ni prevare i lopovluka. Što mi pripada, dobiću i – gotovo. Pošteno! Meni paše. Ja sam vazda bila za red, rad i poštenje. Taka sam. Zato moj zahod blista, zato ja nemam problema sa zakonom. Kod mene nema kurvarluka i drogiranja po kabinama, kod mene nema razbijanja i uništavanja gradske imovine. Jest, svega je bilo na početku, ali znam ja i zube pokazat. Kad je poso u pitanju, nikome nema popusta.

Mislila je ona nakinđurena kurva iz Bijeljine da može radit što i đavo u mome toaletu, samo zato što smo zemljakinje. Klompom u rebra dala sam joj na znanje da svoje uspaljene mušterije vodi đe hoće, može i babi u Bosnu, ali u moj toalet – neće, a onih deset posto, što mi je nudila, neka turi đe joj je najdraže, a ne meni u njedra. Još sam toj crvenokosoj kurvi rekla da meni nimalo nije po ćeifu nekakav rad u fušu. Ko da ja ne znam da puno muških voli guzate, baš vake ko ja. Ali ne treba meni taka štruca, ja sam rahat sa svojim poslom koliko god teretli i plisnav bio.

Još samo da se riješim onog policajca, Mark se zove. On mi pravi belaj, a sama ne znam zašto. Prema njemu sam ljubaznija nego prema ikome. Znam, svugdje je vlast – vlast, ali opet džaba. Vazda kad uđe, a uđe svako jutro baš kad sve uglancam, uneredi mi WC kako ne bi ni hajvan, a kamoli čovjek. Namjerno se istovari mimo šolje, kad piša sve šara po zidovima, a ni vodu neće za sobom pustit. I zašto bi, ionako nema za čime.

A umjesto bakšiša, svaki put mi hrakne u tanjirić. To me najviše pogodi. Taj policajac mi jedini otvoreno pokazuje da me mrzi, ali ja ne kontam zašto. Nikad nismo ni riječ progovorili, nikad mi nije uzvratio pozdrav, a kad sam ga ono jednom, najljubaznije što sam znala, upozorila da bude malo pažljiviji zamalo da me kap nije strefila. Mrko me je pogledao u oči i hladno, s nekim čudnim naglaskom ispalio:

– Idi, bre, u sto picka matelinih! – I izašao. I to je bilo sve.

Nikad više, ni selam, ni merhaba.

Problema je s Markom imao i Ali, jedan simpatični crnac koji je preživljavo svirajući bubanj na stanici metroa, baš ovde pored mog toaleta. Jednog mi je jutra, sluđen od straha, banuo u toalet i preklinjući tražio da ga sakrijem u ostavi s priborom za čišćenje, nudeći mi neku siću da plati uslugu. Tek što sam ga sakrila iza ormara i zaključala vrata, uletio je Mark i počeo šnjuhati po kabinama, a ja sam, glumeći blesu, sjedila za stolićem s pletivom u rukama, glasno brojeći očice. Ne našavši nikoga, crven od jida, Mark je izjurio vani psujući me kroz stisnute zube. Tek poslije deset minuta usudila sam se pustiti Alija iz ostave, pokazujući mu rukom da ide što prije.

Nije se dao oćerat, zahvaljivo mi je osmijehom i ponovo nudio pare.

Kad sam odbila, lagano se naklonio i reko: – Ali, from Mali, city Bamako – i izašo, noseći bubanj pod rukom.

­Ja sam riječi razumjela po svome i rekla sebi u bradu: – Jesi, ba, mako ovaj put, mali Ali, ali neki glas mi kazuje da ćemo se mi još viđat. – I nisam pogriješila. Eto kako valja učiniti sevap; stekneš dobra jarana. Ali me je očaro iskrenim osmijehom i zrakom afričkog sunca u očima, a da nije bio onako sitan, mogli smo bit i nešto više. Meni je i prijateljstvo s njim bilo baš pravi merak; zajedno bi ručali, zapalili po cigaru, pričuvala bi mu bubanj u ostavi, a dva puta je Ali i prespavo kod mene, ali onako, baš prijateljski. Pozvo me jednom da skupa pođemo do džamije, ali odbila sam.

Ne znam šta bi ja tamo, ni u Bosni džamija nije bila moj svijet. Bolje sam se snalazila u disku, u večernjim izlascima i kafićima, ali u Švedskoj je taki život za mene luksuz.

Štaš? Jebaji ga sad.

Kažu da opaki Mark nije samo meni i Aliju pravio probleme. Preziro je taj garavi, kršni policajac sve došljake bez izuzetka; odakle god bili, kakvi god bili, neuki il školovani, crni il bijeli, fini, divlji, jednako i' nije volio. Mrzio je svakog ko bi ga bilo kako podsjećo na oca koji je bano niotkud iz balkanskog blata, osto taman toliko da prospe svoje pogano sjeme, uništi jednu finu građansku familiju, sludi mu mater, dedu otjera na konop i nestane neđe u mraku iz kojeg je ispuzo. Djetinje naivno, nekad davno, Mark je tražio nestalog oca, želio mu je postavit puno pitanja, želio je čut mnoge odgovore. Uzalud, bez uspjeha, nije ga pronašo. Zaludu je učio očev jezik, istraživo, luto, naivno tražeći svoje zrno soli u beskraju mora. Patio je zbog neuspjeha, čezno za ocem, grizo se što ne sliči na majku, trpio poniženja vršnjaka i pomalo, kroz godine, razočaranje i tugu pretvorio u bijes i prikrivenu mržnju prema svemu stranom. Trudio se ne sličiti ocu; još je kao momčić farbo kosu u plavo, uzimo kreme za bijeljenje kože, izbjegavo sunce, ali s onako tamnom puti mogo je jedino razočaran odustat. Pronašo je drugi motiv i odušak za svoje jade; zareko se da će vazda, bilo kako, u svakoj prilici, zagorčavat život tim tuđincima, svakom ko nije Šveđanin. Došljaci su krivi za propast njegove familija, vrišto je Markov zakržljali mozak, dajući mu opravdanja za njegove neljucke postupke.

Kad je banda papaka s obrijanim glavama teškim čizmama šutala Alija, Mark je samo okreno tintaru na drugu stranu praveći se i gluh i slijep. Da se sama, pomahnitala od hile, nisam oduprla i tu kukavičku bratiju nisam rašćerala drškom od metle, jadnog bi Alija nasmrt izgazili. Ja sam mu spasila onu mrčavu tikvu. Pjana jalija je garibu razbila bubanj, nagrdila lice, ugasili su mu onaj sjaj u očima, ali duh mu nisu uspjeli slomit; pojavio se pred jesen s novim bubnjem, krnjav, naherenog nosa, tih, nekako mračan, ali prkosan. Nikad više nije bježo, ni pred Markom, ni pred onim skinsima i nikad više nije se nasmijo. Obično subotom, u sitne sate, poslije provoda u centru grada, napali bi ga vazda ti isti hajvani i produžili prema svojim kućama na periferiji, a Mark bi poslije svega isprebijanog Alija pokupio i strpo u pritvor. Ali bi otrpio svoju patnju gledajući šupke ravno u oči, kvareći im zabavu, ničim ne pokazujući slabost. Ja sam ga kumila, molila ko alaha što se moli, da se skloni, barem vikendom, barem subotom, ali džaba; Aliju je očajnički trebala svaka para i uz to, da podvije rep, mislio je, prizno bi poraz.

Ali me uvjeravo da će slast pobjede, na kraju, njemu pripast, samo neka budem strpljiva i za svoje dobro neka ga se okanem dotad.

Nisam trebala dugo čekat; baš kad mi se učinilo da su papci pronašli drugu zabavu, baš kad sam se ponadala da je najgore prošlo, jedne snježne subote, Ali je sjedeći, grleći bubanj među nogama, zazviždo za tom pijanom bagrom i vikno:

– Ej, kreteni, samo za vas sviram majmunski ples! Zaplešite slobodno! – zabezeknuti blentovi se pogledaše, dok je Ali prstima vješto lupao po bubnju. Okružiše ga spremni navalit, dok ih je iz prikrajka promatro Mark.

Baš kad sam naoružana partvišem krenula prema njima, papci, ko roj stršljena, vičući, nasrnuše na Alija, a Ali dlanom snažno raspali po kožici bubnja. Strahovita eksplozija se prolomi stanicom, a dijelovi raskomadanih tijela razletiše se uokolo. Ulašteni, kameni pod preplavi gusta, tamnocrvena krv. Mark izdahnu pridržavajući rukama vlastita crijeva, a meni, naslonjenoj na zid toaleta, dok sam fatala posljednji udah, sinu misao:

 – Jest, dina mi, i njihova krv jednako se crveni.

I komu ću sad reć? Nit me vide, nit me čuju. A ja ovolika. Mašala!

 

Zvonimir Mikulić Đono: Hajrija

__________________________________________________________________________________________________________

 

 

JA, DŽELAT

 

 

U Sarajevu je u drugom osnovne dobila dvojku iz pismenog na temu: "Kad porastem biću... "

 

Nikada nije saznala zašto dvojku, jer je već sutradan postala izbeglica.

 

*

 

Čovek u iznošenoj Meklaud jakni zastao je ispred nje. Sagnuo se, pokušavajući da sa trotoara podigne kovanicu koja mu je ispala iz džepa. Uspeo je iz drugog pokušaja. Dva dinara. Nije mislila o tome koliko se ljudi, čak i najbogatiji, ponižavaju, kupeći sopstveni sitniš po ulici. Mislila je o tome kako bi bilo dobro da proba da danas ne popuši više od pakle. Do dva pića. I maksimalno jedan džoint.

 

 

Puši devetnaest godina. Duže od pola života. Svakodnevno. Sprži i do tri paklice. Teorije o tome šta sve cigareta zamenjuje i koji se procesi dešavaju u mozgu bile su joj dojmljive, ali nije mogla još i o tome da misli. Prestaće nekad. Ali će danas povesti računa. S alkoholom je drugačije. Nema potrebu, ali i ne odbija. Nije volela da gubi kontrolu. Isto je i s gandžom.

 

*

 

U Đakovici je u drugom gimnazije dobila trojku iz pismenog na temu: "Ljubav je... "

 

*

 

 

A volela je da kad ustane, uz prvu, jaku, tursku smota dobru buksnu. Onda bi nastavljala priču. Prvo u glavi. A onda, kada bi se misli već poređale, i u žutu svesku. Godinama je duvala. I godinama pisala. Žuta sveska, to jest njen sadržaj, prošlog je maja prekucan u danu kada ju je glas s radija podsetio da je rok za slanje rukopisa za najveću književnu nagradu sutra. Iako nije želela da sav trud prepusti uverenju da je to sudbina, bila je ponosna što je iz prve bila prva.

 

 

 

Telo joj je bilo krhko. Ali ne i slabo. Više slabašno. Svakog jutra bi se po izlasku iz kade, posmatrala u ogledalu. Koža joj nije sjajna. I svuda su neke dlačice. Umela je da u tim trenucima mašta kako na sebe navlači novi sloj kože – besprekorno negovane, ćosave, uz obline gde treba da budu. A onda bi prelazila na afirmacije. Gleda svoje oči, tamo duboko, ubeđujući sopstveno biće da je najlepše, da je zahvalna na svakoj pori. Šalje ljubav u predstojeći dan i očekuje sve najbolje.

 

*

 

U Beogradu nije želela ocene. Nije videla poentu u tome da je drugi ocenjuju.

 

*

 

 

Melodija Somewhere over the rainbow svirkala je iz tašne. Bila je ubeđena da je poslovni telefon isključila, ali je sada bilo jasno da nije.

 

"Ćao, Moamere. Aha, tu sam, ali danas imam obaveze... Da, da.. Rekao si da sutra dolaziš. Da. Već sam ti rekla. Ne, nema šanse. Čujemo se sutra. Ne. Izdrži. Ajde, ajde, zvaću te. Ćao".

 

 

Svoj posao nije ni volela ni mrzela. Radila ga je i nije mnogo mislila. Umela je da u žutu svesku zapisuje momente koji su joj na neki način bili lepi. Baš je s Moamerom imala nekoliko takvih. Mnogo su razgovarali. I kada bi se prepustila i počela da priča o nebu, on bi rekao: "Sad bih da svršim, posle ćemo o plavetnilu".

 

*

 

Ćoškara. Profesionalka. Kamenjarka. Trotoarka. Raspandrkača. Kurcožderačica. Fufa. Dromfulja. Jebaljka. Štajgara. Droca. Kurveštija. Kurcolomka.

 

*

 

 

Novinarka s kojom se nalazila na kafi imala je ekskluzivno pravo na intervju povodom objavljenog romana i nagrade. Iako je Jasnu baš smaralo da prepričava o čemu roman govori, znala je da joj je to i obaveza.

 

 "Draga Jasna, pre svega, želela bih da vam čestitam na uspehu. Znate li da ste prva autorka čiji je prvenac pobedio na ovom konkursu? Kako se osećate sada, kada ste u istom košu sa velikanima naše književnosti?"

 

Uf, trebalo je da popuši ono pola džointa.

 

 "Recite mi, čime se bavite? Pripremate li nešto novo?"

 

Definitivno je trebalo.

 

 

Tokom glupe ispitivačke misije setila se Moamera. Iako je to izbegavala, on joj je bio drag. Poslednji put su se videli pre mesec dana i tada je rekao: "Znaš, ti si najdivnija osoba koju sam ikada držao za sisu."

 

 

 "A, Jasna, recite mi, ali me nemojte pogrešno shvatiti, molim vas. Volontirate u centru za gluve i nagluve već godinama..."

 

 "Ne vidim zašto bi to bila bitna informacija? "

 

 "Da li u tome ima neke simbolike? Okruženi ste ljudima koji vas ne čuju."

 

 "Da, tako je", rekla je i izvinila se novinarki, zamolivši je da joj pitanja, ipak, pošalje mejlom. Imala je preča posla...

 

*

 

Bila je svesna jednog. U svim ovim mahalama morala se dočekati – smrt.

 

 

Srđan Miljević: Ja, dželat

_______________________________________________________________________________________________________ 

 

 

 

KUĆICA ZA PTICE

 

1.

Moja majka se gasi samo noću.

U sebi ima nevidljivi mehanizam koji netko navija dok ona spava. Kad se probudi, kaže da nije ništa sanjala. Ili da se ne sjeća. I odmah se hvata posla. U njenoj glavi živi daleka brežuljkasta zemlja o kojoj nikad ne priča. Ne znam kako je hodati svijetom noseći cijelu zemlju u glavi, a da ti nikad ne ispadne ni jedno selo, grad ili planina. Kad je pitam, kaže mi:

– Sve što imam je ovdje. Sve.

Ja sam jedno od ta dva sve koje ponavlja.

Drugo je otac.

Zajedno su otvorili ovaj lokal kad sam bio još dječak. Mon sauveur,[1] tako ga je zvala i gledala s udivljenjem dok je još bio uspravan. A i kasnije, kada se savio, ljubila mu je ukočene prste i lice i brisala vlažnom krpom krajeve opuštenih usana. Sve do kraja, mon coeur![2]

Ona ujutro opere podove i složi stolice. Zatim ide u trgovinu preko puta, vraća se i donosi mi pecivo. Gleda me dok jedem i smije se. Onda opet odlazi i priča mi o ljudima koje ne poznajem. Kaže mi:

Mon coeur, svatko ja važan.

Moja majka Yordana.

Navijalica.

Samo sam je jednom vidio da plače i brzo joj okrenuo leđa. Niz obraze su joj se slijevale dvije bugarske rijeke.

Niz lijevi Dunav.

Niz desni Marica.

***

Irena nije prva djevojka koju je majka dovela.

Prije nje je kod nas živjela Yasmin, pa Nizar, pa Oksana. Sve tri su došle u modricama. I noću su plakale svaka na svome jeziku iza zatvorenih vrata. Pitao sam se dok bih prolazio na prstima koje rijeke teku niz njihove obraze, koliko su duge i u koje more utječu. I zašto ih je Yordana dovela. 

Umjesto modrice, Irena ima plavog leptira na leđima i osmijeh dupina. U očima joj miruje more. Ona ne izgleda slomljeno, ni izvana, ni iznutra.

Ipak, ništa je ne pitam.

***

Zbog okruglog prozora, soba u potkrovlju za mene je prije bila podmornica.

Za Yordanu kućica za ptice.

Kad bismo se penjali gore, otac se uvijek smijao i vikao za nama:

– Gdje ste onda danas, gore ili dolje? Letite ili ronite? Ima li na tom čardaku mjesta za još jednoga?

Bila je to soba za odmor i igru. Dok je Yordana čitala, ja sam bio kapetan Nemo koji se borio s čudovištima i sjenama. Kasnije je gore odlazila samo ona, da se odmori i naspava. Vještina koju je donijela iz Bugarske ovdje nije legalna. Zato kosti namješta potajno u kućici za ptice ili u spremištu lokala. Da nije nje, toliko ljudi bi hodalo na štakama. Ljudi je vole i zaustavljaju je na ulici: Mon coeur, Yordana!

***

Yasmin.

Nizar.

Oksana.

Prvo im je namjestila sitne kosti pod perjem na krilima. Onda je otvorila okrugli prozor i pustila ih.

Da lete.

2.

Svatko ima tajnu.

Male tajne su crvene bobice koje prsnu od slatkoće. Velike tajne su crne rupe koje treba dobro zatvoriti da ne propadneš.

(Irena, mon couer, koja je tvoja tajna?)

***

Jean to ne bi razumio, zato mu ne govorim. Važni su ljudi, ništa više. A ljudi je puno. S iščašenim kostima i slomljenim srcima. Prvi put sam kost namjestila kad mi je bilo osam godina. I to svoju. Skakala sam s kamena na kamen sve dok mi lijeva noga nije propala i natekla. Stara Bogdanka mi je pokazala kako ću. Prvo nogu poliješ toplom vodom, osušiš, namažeš uljem i lagano masiraš dok ne pronađeš kost koja se pomaknula. Onda je dugo, dugo miluješ. I kad prestane boljeti, vratiš je.

Jednim trzajem.

Iznenada.

– Sve se može vratiti na svoje mjesto osim ispalog zuba – rekla je Bogdanka i nasmijala se praznim ustima.

***

Kad me Albert pronašao na ulici imala sam u sebi dva srca, jedno dječje i jedno slomljeno. I prazan želudac. A on je imao pomaknutu kost koja ga je mučila.

Jean to ne bi razumio. Bilo je jednostavno. Ja sam njemu namjestila kost, on meni srce.

Jednim trzajem.

Iznenada.

I tko je koga spasio, tko koga, mon sauveur!

To je moja tajna.

***

Svaka je ljubav najveća.

Dok ne pomodri od udarca.

(A udarati znaju svi, Irena, to nema veze s tobom, ti si samo tijelo, meki prostor za udarac.)

***

Prvo me udarila majka. Po lijevom obrazu. Jer tada se nije smjelo reći sretna sam ili zaljubljena sam. To se držalo u sebi, osim ako nisi voljela onoga koji je za tebe izabran. Nisam je poslušala.

***

Gavril me osvojio komadom pečenog mesa.

U radnoj akciji. Cijeli dan smo prevozili žalo s drugim mladićima i djevojkama i dodavali se osmjesima. Navečer smo sjeli jedno do drugog za dugi metalni stol, a kad je na trenutak nestalo svjetla, u mom tanjuru su bila dva komada mesa, a u njegovom ni jedan.

Takva je ljubav.

Nahrani te pa ode. I briga je za tvoju glad.

***

Gavril nije bio izabran.

Kad me otac dohvatio, udarao me do jutra. Cijelo tijelo je bilo modrica. Obukla sam tamnu vunenu haljinu i debele čarape do koljena usred ljeta. Da nitko ne vidi i da sakrijem svoju nabreklu glad. Dodirnuti me smjela samo Bogdanka, toplim smežuranim rukama.

***

S Jeanom je bilo drugačije. On me udarao iznutra, iz trbuha, tankim nožicama, udarao je tako nježno da mi se srce lomilo. I morala sam pobjeći.

Kamo god.

3.

Zovem se Irena.

Ovdje kažu Irène. Sviđa mi se to kroz nos. Irène. Irène. Tako me zove Jean, moj gazda. Njegova majka je Bugarka i u Francusku je došla prije pola stoljeća. Na crno, kao i ja. Jean može imati problema sa mnom, ali svejedno riskira, želi mi pomoći i radim samo kroz jutro kad je i on ovdje. Rekao mi je:

– Nauči dobro imena pića i brojeve, to dvoje za početak. I uvijek nosi majicu otvorenih leđa, sviđa mi se ton papillon bleu[3] .

Lakše mi je kad čitam s usana.

Francuzi brzo govore, prebrzo, tako da riječi moram hvatati ušima i očima. Svi, osim gospodina Le Carra. On je umirovljeni profesor književnosti i ima kravatu sa slovima. Svaka njegova rečenica zvuči kao lekcija. Skoro mi dođe da ponavljam za njim kad kaže: Comment allez–vous aujourd'hui, madamselle?[4]

Najteže je s brojevima.

Devedeset nije devedeset, nego četiri puta dvadeset plus deset. Quatre vingt dix. Svašta. Kad me Jean ne gleda, brojim prstima. Sve dva puta provjeravam, da ne pogriješim. Govorim sasvim malo i smješkam se. Stalno se smješkam. Mušterijama, prolaznicima, prodavačima. Osmijeh je dragocjen i  služi mi umjesto svake riječi koju ne znam.

Obrišem ga tek navečer.

Pažljivo.

Okruglom vaticom.

Lice bez šminke u okviru ogledala podsjeća me na to otkuda sam.

I zašto sam došla.

***

Sve stane u široku crnu torbu s jednom naramenicom koja se usječe u rame. Da bi mogao letjeti, život u torbi ne smije imati više od osam kilograma. A i tada je težak i ostavlja ožiljak.

Nisu sva putovanja lijepa.

Ni jedan rat nikad ne završi.

Samo se preseli među druge ljude, u druge zemlje. Iza njega ostanu krnjave kuće bez prozora i vrata.

Na našu kuću bomba je pala poslije rata. Moja majka je još uvijek drži kao cigaretu u kutu usana. S njom jede, pije, hoda i razgovara. Kad zaspe, izvadim je i odložim na drveni ormarić pored kreveta. Da opet ne eksplodira.

***

Osamnaest je deset plus osam. Dix huit. To znam. Toliko košta moja nova majica. Toliko sam imala godina kada je sestra nestala. Ona je starija od mene deset godina. Dix ans. I ista je ja.

Tražim je od tada.

I vidim svaki put kad se pogledam.

***

Jean me uvijek pita kako sam i jesam li gladna. Drugo ništa.

Et tu? As–tu faim, Jean?[5]

Zadirkujem ga i oboje se smijemo. Ništa me nije pitao ni prve večeri kad me Yordana dovela. Uzeo je moju crnu torbu i odnio je uz stepenice u malu sobu u potkrovlju s okruglim prozorom, u kućicu za ptice.

Merci, monsieur.

Bonne nuit, Irène.

Mon coeur, spavaj sad.

 



[1] Moj spasitelj, fran.

[2] Srce moje, fran.

[3] tvoj plavi leptir, fran.

[4] Kako ste danas, gospođice?, fran.

[5] A ti? Jesi li ti gladan, Jean?

 

Nada Topić: Kućica za ptice

_____________________________________________________________________________________________

 

 

 

 RASNE CRTICE

 

Crtica a la Tarantino

Kratko je razmenio poglede sa svojim pajtosima. Procedura je bila jednostavna– odbroje do tri, izađu iz senke hrasta u Oxford Street, presretnuti objekat im bez reči da novčanik i oni  uteknu skriveni britanskom maglom. Nik, vođa ekipe, abira tamne veđe i gleda svoje kompanjone: zeleni su. Miki je radio par presretanja s njim, ali je samo statirao, a Rodi večeras gubi nevinost. Miki je plav i slabo zna engleski, a Rodi je crnomanjast i još gori. Da Rodija popne na Mikijeva ramena jedva bi ga nadvisili. Ali, šta je tu je, ovo je noć za akciju, a čilager u dugom crnom kaputu nailazi. Svi na mesta iiiii – prepad!

-          O, momci– kaže stari izrazitim koknijem– zar je već vreme za pljačku? Pa tek je deset.

-          Matori, daj lovu ili si mrtav! – poviče Nik taman toliko glasno da ga mogu čuti policajci u Luton Streetu.

Presretnuti, onizak, suvonjav, bled, u ranim šezdesetim, izmakne se četvrt koraka unazad i gleda ih upitno mada je Nik svestan da gleda njega, samo njega.

-          Da osmotrimo vođu grupe. Čudan akcenat, verovatno Istok, tamna kosa, tamne oči ali, opet, ne izgledate mi kao Arapin? Turčin? Grk? Ne, ne, nije to njihov stil. Previše ste krupni mada ova dva momka iza, naročito onaj plavi... Malo Orijent malo Sloven... Jugoslavija? Bosna? Hrvatska? Srbija?
Na reč Srbija se Miki malčice stresao i to nije promaklo starcu.

-           Matori, daj lovu i bez zajebavanja! – viče Nik i vadi „skakavac“ iz džepa.

-          Srbi, znao sam! Baš vi morate da me presretnete! Znam vas! Genetska mutljavina koja je rezultat toga što su vaši okupatori Turci oplođivali plavokose Srpkinje pet vekova.

-          Šta sereš matori?

-          Da, reći ćete vi, nije to tako bilo mi smo se borili,dizali ustanke, ali, vi ste zaraženi, zaraženi virusom orijentalizma! Bilo je dovoljno da jedan odred raspojasanih Turaka uđe u jedno vaše selo i posle šta? Posle se njihovi vanbračni sinovi požene devojkama u susednim selima, lepim, očuvanijm plavokosim slovenskim devicama i kraj se zna– tamni geni su dominantniji i umesto svetle kose i svetlih očiju dobijete tamnu kosu i tamne oči. Pa njihova deca zaređaju dalje i svi ste tamni orijentalci, svi do jednog, ili skoro do jednog – ako izuzmemo stidljivog drugara tamo? Uf, s kim ja pričam! Ja sam čistokrvni Britanac, plemenita rasa. Najgora stvar koja može da mi se dogodi po genetskom pitanju je da sam delom Velšanin i potomak kralja Artura. A vi, pogledajte se! Genetski otpad!

-          Šta hoćeš da kažeš, debilu jedan?
Hoću da kažem da mene večeras ne pljačkaju pravi lopovi, hoću da kažem da mene ne špljačkaju čak ni smrdljivi Srbi nego Turci!

        Pa, u pravu si– kaže Nik spuštajući mu ruku na rame a zatim mu zabije nož u slezinu. Momčići fascinirani i isprepadani posmatraju prizor.

– Zašto?– muca Miki.

        Rekao je da smo Turci pa ga Niki skenjao – odgovara Rodi.

– Mi Turci? Pa on nije normalan!

U džepovima leša nisu našli ništa osim pohabane članske karte British National Fronta.

Crtica a la Fateh Akin

Rođen sam severno od Kabula. Nije to bilo davno– 1981. godine. Rusi su još bili Sovjeti, a pukovnik Timonov je žario i palio na mojoj planini. Spalio je tri sela. Kamen na kamenu nije ostao. Majka i ja smo ipak, preživeli. Otac i njegovi rođaci su bili u mudžahedinima pa naša pravednost nije dovođena u pitanje. A ja sam odrastao kao srećno dete. Velike plave lokne, najlepše koje su afganske oči gledale. Plava kosa je značila milost iščezlih bogova, možda i samu Alahovu milost, plava kosa je značila da u meni ima krvi Aleksandra Velikog i njegovih Makedonaca. Dešavalo se neretko i to da se deca rode bleda i plava, ovde, u Centralnoj Aziji, među crnomanjastim gorštacima. Moje zlatno runo podsećalo je komšije da smo nekad bili Baktrija, deo moćnog carstva. A onda su Sovjeti odlučili da priznaju da su Rusi i čim su priznali oni su otišli. Otac se vratio iz rata. Mnogi rođaci nisu. A ja sam rastao i došao u godine kad ti na licu izbijaju obrisi onog čoveka koji se u tebi krije. I pojavili su se paperjasti, gotovo beli brkovi. Svakog dana ih je gledao otac, tu iznad moje usne mu je počivao pogled. Hteo sam da se obrijem, ali mi nije dao. I, jednog dana je tako,  kao i hiljadu dana pre toga, pogledao moje lice. Uzeo je kalašnjikov, ušao u kolibu i ubio majku a onda rekao:

-          Šta me gledaš? Gubi se svom tatici Timonovu! I on je imao takve bele brkove!

I otišao sam, u daleku zemlju na Zapadu, zaposlio se, oženio. Moja nežna žena lanene kose rodila je ćerčicu kose crne kao ugarak. Ništa mi nije rekla. Ni ja njoj. Samo sam gledao moju malu lepoticu kako plače u kolevci, za sebe, za svoju baku.

Crtica a la Stevan Filipović

Nikog ne vidi kad gazi ulicom. Urbani žrvanj koji će jebati mater svima koji puste smrdljivi glasić između zuba. Povijen je, visok i jak. I ovakav nadvisuje sve ostale, a kad bi se uspravio... To niko ne želi. Ne, stvarno, niko ne želi da vidi Darka Sekiru u akciji. Pričali su o njemu da seče. Pripretio je par puta, ali sekao još nije. Bar ne sekirom. On zna kome je gde mesto i oni znaju i nema problema. Geto crnima– grad belcima. Sve je na mestu. 

Svako jutro stoji pred ogledalom i posmatra se. Dugo glanca ćelu. Odlučan pogled, nisko čelo, snažan, prav nos. Tanke, sićušne usne. Četvrtasta brada esesovskog islednika. I uvek mu ista stvar pada u oči. Nešto što liči na bore, na dva mesta. Savršena arijevska pojava ali na dva mesta... Nije to mnogo. Samo da te bore nisu kod očiju. Samo da ih ne vuku toliko naviše. Samo da ga u školi nisu zvali Japanac. Moraće to neki Kinez da plati. Koliko večeras.

Crtica a la Jim Jarmusch

Bili i ja smo na poslednjem stepeniku ispred zgrade u „Projektima“ između nas je flaša piva. Skupili smo pare i sad je delimo, Bili i ja.

        Je li, Džim, jesi li ti beše Belgijanac poreklom?

        Što pitaš Bili? Ja sam Amerikanac koliko i ti.

– Ne, ti si Belgian-American, tvoji su matorci došli iz Belgije.

        I to se kao vidi?

Pa vidi se. Primetio sam to jer krkaš belgijski vafl kad god stigneš. Zato i imaš tako debelu stomačinu.

        U pravu si. Zato i imam tako veliku stomačinu.A ni ti nisi najmršaviji.

– Ja ne krkam.

        Ti piješ.

        Aha. Bolje pivo nego belgijski vafl.

        A znaš li koje pivo pijemo?

        Koje?

        Stella Artois: A to je belgijsko pivo. Da nisi i ti Belgijanac?

        Ne. Moj deda je došao iz Antverpena, a to je u Holandiji.

        Antverpen je u Belgiji koliko i Briž.

        A šta ima u Brižu?

        Moji rođaci.

        Aha. A Antverpen nije u Holandiji?

        Da.

        I moji su šta, sad kao, Belgijanci?

        Aha.

        Nema šanse. Belgijanci govore sa francuskim akcentom kao tvoj senilni deda Gijom.

        u Belgiji žive dva naroda. Valonci govore francuski a Flamanci flamanski.

– Pa ,eto, kažem ti da nisam Belgijanac.

        Flamanci JESU Belgijanci.

        Flamanci govore nešto kao holandski i oni su Holanđani a Holanđani su bolji od Belgijanaca..

        Kako ,kako?

 – Mislim, Valonaca. Mi imamo ono kao slikare, lale, vetrenjače, pa imamo trgovce, brodove, legalizovanu vutru...

        Flamanci su Belgijanci koliko i Valonci čoveče i ti nemaš pojma!

        Belgija je glupa zemlja. Trebali bi da se otcepimo i ujedinimo sa Holandijom.

        Idiote, o čemu to pričaš Bili? Ti si Amerikanac i nikad nisi bio u jebenoj Belgiji ili Holandiji kad je već o njoj reč.

– Vi Belgijanci samo pravite probleme.

        Bili, koji je tvoj problem? Prekini sa tim sranjem o Belgiji i reci mi u čemu je tvoj problem!

Bili se odjednom uproepodobio i skrenuo pogled u stranu. Skupila mu se ramena kao špil pred novo deljenje.

– Nemamo lovu za pivo.

 

Aleksandar Novaković: Rasne crtice

_______________________________________________________________________________________

 

 

  

SIDA

 

Gavri se naježi koža na butinama, a uz hrptenjaču mu prođu trnci. Promotri ljude oko sebe, ne bi li se uvjerio da nitko nije primijetio da mu se to dogodilo. Visoki gleda u zid, djevojka visokog drijema, mršavi pokušava smotati cigaretu. Gavro se sjeti da nitko i ne može vidjeti ježenje njegove kože ispod hlača, a da svoje trnce osjeti samo on.

"Daj zapali normalnu", kaže mršavom, podignuvši sa stola i spustivši na nj kutiju Benstona.

Mršavi sporo, kao da će reći nešto šaljivo, podigne glavu pa zaustavi pogled na Gavri. "Ne pušim ja normalne", kaže sa smiješkom.

Gavro pogleda visokog pa djevojku visokog; on i dalje gleda u zid, podočnjaci mu se čine gotovo crnim, a ona i dalje drijema, glave oslonjene o stijenku separea. "A jel pušiš kurac?" kaže Gavro, također se osmjehnuvši.

"Pušim tvojoj mami sisu", ispali namah mršavi. "Pušim tvojoj mami sisu."

Visoki cokne jezikom i posegne za svojom kutijom cigareta.

"A jel piješ to pivo ili čekaš da ga moja mama popije?" osmiješi se Gavro.

Mršavi primi gotovo punu bocu Osječkog piva sa stola, nagne je i naiskap ispije. "Pijem", kaže, spustivši bocu na stol i blago podrignuvši. "Baja!" poviče Gavro. "Daj još pet!"

Konobar povuče ruke sa šanka te posve sporo, pogleda uperena u televizor, zakorači unatraške. Kad leđima dodirne hladnjak, strese se, kao da se prenuo iz sna, te pogleda u pravcu njihova stola. Kimne, premda ga Gavro više ne gleda, pa iz hladnjaka izvadi pet boca Osječkog. Kad dođe do njihova stola, na nj odloži dvije pune boce, a na poslužavnik podigne tri prazne. Potom na stol odloži i preostale tri pune boce. Na punu pepeljaru položi praznu, podigne obje, na poslužavnik odloži punu pa na stol položi praznu.

"Ona će u mom gradu širit zarazu", kaže Trba, vrativši se za stol. "Jebo joj pas mater mrtvu zaraženu. Opa, vidi pivo."

"Ko širi zarazu?" kaže visoki, češući desnu nosnicu. Djevojka visokog promeškolji se i mljacne, sveudilj drijemajući.

"A ko. Kurveštara neka raspala, mater joj mrtvu jebem u pičku. Po rukama joj sida izbija, kraste ima od side, mater joj jebem."

"Šta je bilo?" ubaci Gavro.

"Neka kurveštara tamo kod vecea", kaže Trba. "Htjela mi je prenijet sidu, mater joj jebem."

"I šta si napravio?" upita Gavro smiješeći se.

"Sjebo sam je, jebo joj pas mater zaraženu", kaže Trba, također se smiješeći.

Gavro se prestane smiješiti, ustane pa pogleda u pravcu zahoda.

"Da, da", kaže mršavi. "Si, da."

Gavro iziđe iz separea i prođe lokalom. Otvori staklena vrata s drvenim okvirom, koja dijele lokal od hodnika i čekaonice, pa krene hodnikom. Na klupi preko puta ulaza u zahod zatekne ženu i muškarca; oboje je u kasnim tridesetim, ispijeno i u prljavoj odjeći. Oko njih nekoliko je plastičnih vrećica punih druge odjeće. On drži glavu u rukama, laktova položenih na noge, a ona gleda preda se, oslonjena leđima o zid, puštajući da joj se krv iz nosa slijeva niz lice i na vrat.

"Šta je bilo?" obrati im se Gavro.

"Ma neki luđak, došao i počeo nas udarati", kaže ona. "Iz čista mira. Samo smo tu sjedili."

"Da", doda on, ne dižući glavu iz rukû. "Prvo je udario nju pa onda i mene."

Gavro promotri njezine nadlanice: pune su virusnih bradavica. Uđe u zahod i bezuspješno potraži toaletni papir. U kućici u kojoj inače sjedi klozetfrau nema nikoga. Iziđe i krene prema lokalu. "Šta se može", dobaci muškarcu i ženi. Vrativši se u separe, upita ima li tko papirnatih maramica. Visoki kaže da možda ima njegova djevojka pa uzme njezinu torbicu i pretraži je. Izvadi načeto pakiranje papirnatih maramica, dok djevojka i dalje drijema. Gavro mu kaže neka ode do zahoda pa visoki tako i učini. "Jesi je vidio, na šta liči", kaže Trba. "A i on, mater mu jebem. Oni će u mom gradu širit zarazu."

"Šta je bilo?" kaže mršavi.

"Ma ništa", kaže Gavro pa pogleda Trbu. "A kako si ih riješio?" upita ga.

"Nogom, brate. Taman su mi bili na visini. A i da ne prljam ruke."

Konobar se za šankom glasno nasmije nečemu na televiziji. Gavro ponovno osjeti kako mu se ježi koža na butinama. Potom mu i uz hrptenjaču prođu trnci. Pričeka da Trba zapali cigaretu, a onda se nagne prema njemu i izudara ga po licu s nekoliko kratkih desnih krošea. Trba ispusti cigaretu i pokrije rukama glavu. Gavro ustane nada nj i nastavi ga udarati, izmjenjujući desnicu i ljevicu. Šake mu bez većih problema prolaze kroz Trbine pijane ruke, raduje ga vlastita preciznost. Kad zaključi da Trba neće uzvraćati, prestane ga udarati i odmakne se od njega. Razbuđena djevojka visokog i mršavi oprezno gledaju što se događa. Trba nepomično sjedi, i dalje držeći ruke na licu.

"Dosta", kaže Gavro.

Trba polako podigne glavu. Mesnato mu je, neobrijano lice pocrvenjelo, ali ne krvari, osim iz oveće posjekotine na donjoj usni. Pogleda Gavru, na što ovaj sjedne na svoje mjesto. I konobar sad gleda u njihovu pravcu, uznemiren ali naizgled spreman prići i uključiti se bude li za to potrebe. Osim njih u lokalu nema nikoga.

"Kako si me izgađo, svaka čast", kaže Trba, pomičući nos lijevo-desno.

"Koji kurac tučeš civile", odbrusi Gavro.

"Kad nema nikog drugog!"

"Imaš mene, seljačino."

"Pa ne mogu tebe, brate."

Ne ustavši, Gavro ponovno pogodi Trbu desnicom u lice, u lijevi obraz, tako da se ovaj prevali na naslon separea.

"Vidiš da nije teško", kaže.

Trba opipa udareno mjesto pa nešto tišim glasom kaže: "Ajd nemoj više."

Vrativši se za stol, visoki otpije nekoliko gutljaja piva. Djevojka visokog pretraži torbicu. "Imala sam maramice", kaže. "Nema veze", kaže Gavro i promotri mjesto na desnoj šaci gdje su mu Trbini zubi oderali kožu. Potom desnu ruku uvuče u džep svoje majice s kapuljačom te je izvana pritisne lijevom. Mršavi smota cigaretu; svi su se pritrijeznili. Konobar se čini opuštenijim.

Pod žutim svjetlom zidnih lampi i središnjeg lustera ljudi i stvari u prostoriji djeluju plastično, kao velike beskorisne igračke. Namještaj od drva, mramora i imitacije kože čini se prikladnim za lokal na željezničkom kolodvoru samo zato što čovjek navikne na njega. Gavro se prisjeti kako je nekoliko godina ranije, također o ponoći, došlo do eksplozije skladišta oružja u policijskoj postaji preko puta lokala. Pomisli kako je to možda najveća eksplozija koju je doživio. Tada je u lokalu bilo više ljudi nego što ih je sada. Radio je isti konobar kao noćas. Gavro je sjedio u susjednom separeu s djevojkom. Pili su kavu, a ne pivo. Nakon eksplozije svi muškarci, uključujući i njega, nagurali su se oko prozora da vide o čemu se radi. Njegova je djevojka ostala sjediti. Kako odande nisu mogli mnogo vidjeti, počeli su izlaziti iz lokala; ubrzo je netko zaključio da se radi o policijskoj postaji.

Promotri ljude oko sebe i shvati da će, za razliku od njih, on otići iz grada. Vjerojatno to neće biti naročito upečatljiv odlazak, vjerojatno će se raditi tek o fizičkom poslu u Njemačkoj ili na morskom brodu, ali do odlaska će doći. Nitko od njih neće otići odavde osim njega: ni mršavi, ni visoki, ni djevojka visokog, a svakako ne Trba. Neće otići ni konobar. Svi će oni ostati u gradu. Za pet ili deset godina bit će i dalje tu, s obiteljima ili bez njih. Gavro prema njima osjeti sažaljenje, da bi mu ubrzo sinulo kako je taj osjećaj posve neopravdan. Gnušajući se nad onim što je doživio kao vlastitu slabost, opazi kako u lokal ulaze dva policajca. Po odrješitosti njihovih pokreta jasno je da nisu došli slučajno. Gavro se upita tko ih je mogao pozvati.

 

Ivan Zrinušić: Sida

______________________________________________________________________________________________

 

 

 

STUBIŠTE

 

Sretale su se svako jutro u stubištu. Gđa S. bi išla na posao, a gđa M. vodila djecu u vrtić. "Bože koja kokoš", pomislila bi gđa M. dok bi gledala susjedu onako utegnutu u rano jutro – uske tamne pencil suknje, košulje koje su joj stajale kao salivene, obavezne cipele na petu, crveni ruž... No, najviše joj je oči bola savršena linija gđe S., uski struk, vitke noge, bujne grudi na tom inače mršavom tijelu... potajice ju je mrzila. "Lako joj imat takvu liniju kad nije rodila", tješila bi se svaki put.

Gđa S. bi svako jutro pristojno pozdravila gđu M., no to je bio onaj mlaki, beživotni pozdrav koji upućujemo onima koje smatramo nezanimljivima, nedostojnima veće pažnje i zadržavanja. "Bože koja naporna derišta", pomislila bi svaki put kad bi joj vrisak djece gđe M. poremetio jutarnji zen uoči odlaska na posao. "Kakva ruševina od žene", prošlo bi joj mislima kada bi bacila usputni pogled na gđu M., ne mogavši ne primijetiti njenu uvijek raščupanu kosu, nespojive krpe od odjeće i tamne kolutove oko očiju. "Tko joj je kriv što ih je nakotila troje", pomislila bi i potražila ključ od auta u jednoj od svojih skupocjenih torbi.

Gđa M. bi odvela dvoje starije djece u vrtić i ostatak dana bila s najmlađim sinom. Nije nikad radila, g. M. je zarađivao i više nego dovoljno, a kako su s vremenom dobili još dvoje djece, dogovorili su se da se ona brine za kuću i obitelj. Voljela bi ona reći da je takav život za nju. No nije ona jedna od onih neobrazovanih sirotica koju je muž pokupio u nekoj vukojebini i doveo u veliki grad. Dapače, gđa M. je bila lijepa i obrazovana žena, pa skoro obrazovana. Do diplome ju je dijelila godina i pol, a studij je prekinula prva trudnoća. Jedan bankomat predaleko i jedan "vadi ga van" prekasno. "Ti si trebao misliti na kondome, ti si kriv za ovo, jebi se i ti i bankomat i keš i izvadit ću ga na vrijeme!" 6 mjeseci kasnije bili su vjenčani.

Nije da ga nije voljela. Ali se s vremena na vrijeme osjećala prevarenom. Oduvijek je htjela djecu, ali htjela je i obrazovanje, neku pristojnu karijeru, a tek potom brak i obitelj. Sve je ispalo nekako sjebano, naopako. Dobila je brak i obitelj, a ostala bez svega ostalog. Bez svih ambicija. Nekada se osjećala kao da joj je namjerno napravio svu tu djecu jedno za drugim samo kako bi ju spriječio da i pomisli na ikakvu karijeru, daljnje školovanje, bilo što što bi ju učinilo manje ovisnom o njemu. On ju je obožavao, ali najviše je obožavao ideju da je u potpunosti posjeduje. Iako nije dopustio da u ičemu oskudijeva, nenormalnim zadovoljstvom ga je punila pomisao na tu njenu bespomoćnost i zavisnost.

Gđa S. se udala za svog šefa iz prve firme u kojoj je radila. Zaposlila se tamo još krajem faksa, puna želje za učenjem, upijala je sve živo i vrlo brzo se istaknula među nekolicinom ostalih pripravnika koje je firma tada zaposlila. A tome je doprinijelo i što je bila izrazito zgodna, atraktivna i svjesna sebe. Nikad ona nije gurala svoju ljepotu u prvi plan, no nije ju ni skrivala. Znala je da će svojom pameću i predanosti poslu daleko dogurati, a izgled je tu mogao samo pripomoći. Ionako je radila u muškoj, IT firmi te velike ženske konkurencije nije ni imala. Nije se s nikim petljala i imala je njihovo poštovanje, ali igrala je na kartu "dame u nevolji" kada je njoj to koristilo. Na neki način je smatrala muškarce inferiornijom vrstom kojom je rado manipulirala prema potrebi. Što je bilo loše u tome da s vremena na vrijeme nahrani malo muškog ega ako je to značilo dobiti jako željeni projekt koji je hranio njen ego?

Jednog dana dobila je novog šefa. Naravno da on nije mogao ne primijetiti kakvom komadu žene je postao nadređeni. Znao je za nju i prije nego je došao u firmu – pametna i zgodna žena u toj branši... za nju se jednostavno znalo. No g. S. je bio dovoljno lukav da zna da takvu ženu, naviklu na naklonost muškaraca, može pridobiti jedino – ignoriranjem. I zaista, iako bolno svjestan svih kvaliteta te divne žene, uspio je nekako u njenoj blizini glumiti potpunu nezainteresiranost. I pristup mu je upalio – ono što je započelo uredskim seksom u kasnim večernjim satima, završilo je zarukama i brakom 8 mjeseci kasnije.

Tri popodne. Gđa M. stavlja najmlađe dijete u kolica i odlazi po dvoje starijih u vrtić. Ručak je već skuhan, veš se suši, još ju čeka peglanje. "Bože, koji sam ja klišej od žene", pomisli dok se vraća iz vrtića sa svo troje. "Kućanica posvećena samo djeci i mužu", koji ju, doduše, još uvijek želi, za njen ukus i previše. Smatrala je da on i seks koristi za pokazivanje svoje nadmoći. Činilo joj se kako on čak i njeno zadovoljstvo koristi za hranjenje svog ega, za potvrdu slike koju je imao o samome sebi – velikog muškarca koji u potpunosti skrbi za svoju obitelj te kako samo on zadovoljava apsolutno sve njene potrebe u životu. Bilo joj je dosta te podređenosti. Uloge građanina drugog reda u vlastitom domu. Počela ga je prezirati.

Brak gđe S. je i dalje funkcionirao, no ono što se promijenilo je žar među njima. Znatno se ugasio. On je nju i dalje jako želio, no njena želja za njim je splasnula. Nekako je ona sebe počela doživljavati alfom u toj vezi, a njega više kao dobrog partnera s kojim je mogla konstruktivno razgovarati o poslu, putovati svijetom i ispijati kave na subotnjoj špici. Smatrala ga je osvojenom tvrđavom. No, njena strast je ionako bio posao. U tom području je još uvijek bilo neosvojenih vrhova.

"Dobro jutro, susjeda!" veselo je uzviknula gđa S. jedno subotnje jutro, nakon što je nakon dugo vremena odspavala 8 sati u komadu. G. S. je bio u posjeti rodbini u susjednoj državi. Ovog puta nije išla s njim i tako naspavanoj joj je bilo drago što si je priuštila vikend za sebe. Tako je prvi puta imala volje za više od običnog dobro jutro sa svojom neuglednom susjedom – ponajviše zato što drečava dječurlija nisu bila oko nje. I gđa M. je spletom okolnosti bila sama taj dan jer su djeca bila kod njene sestre, a muž na cjelodnevnom muškom druženju. "Dobro jutro i vama", uzvratila je gđa M. začudivši se iznenadnoj prpošnosti gđe S.

"Gdje ste vi krenuli?", upita gđa S.

"U dućan po kavu, zaboravila sam kupiti jučer."

"Pa dođite k meni na terasu na kavu, taman sam si krenula skuhati."

"Jeste sigurni? Ne želim vam se nametati...", uzvrati nesigurno gđa M.

"Naravno! Dođite! I dajte da pređemo na ti, ovako se osjećam kao neka sredovječna gospođa, a vjerujem i vi", nasmije se gđa S. i pokaže rukom gđi M. da uđe.

Ušavši u stan, gđi M. su pažnju najviše zaokupile brojne uspomene s putovanja koje je ovaj svjetski par očito skupljao. Slike, skulpture, tepisi, vaze... Gđa S. je primijetila njenu zainteresiranost za brojne suvenire te joj stala nabrajati sva divna mjesta koja su posjetili. Zadnje putovanje gđe M. je bilo bračno, u Pariz, ako ne računamo godišnja ljetovanja s djecom.

U međuvremenu je stigla i kava te egzotična rakija s nekog od putovanja. Gđa S. je sjela nasuprot gđe M. te prvi put malo pomnije proučila svoju susjedu. Shvatila je da se ispod tih slojeva kućne robe i umornog lica zapravo krije lijepa žena. No, iznenadila ju je i neka živost koja je na momente provirivala iz gđe M., neki zatomljeni žar za životom, koji je pokazivao da je osoba koja sjedi ispred nje više od majke troje djece i kućanice. Dotakle su se studentskih dana te shvatile da su skoro isto godište i da su se kretale po sličnim mjestima kao studentice. U to ime su nazdravile još jednom rundom rakije. Prisjetile su se najboljih tuluma u jednom stanu u starom dijelu grada te vlasnika stana koji je bio zgodan i omiljen među mladim studenticama. Shvatile su da su obje imale crush na njega što je naravno zahtijevalo novo nazdravljanje. Gđa S. je shvatila da ova žena ispred nje nije samo lijepa već i jako zabavna, a gđa M. je razmišljala koliko gđa S. izgleda atraktivno i u kućnom izdanju, bez šminke te kako se već dugo nije ovoliko smijala. Boca rakije je već bila napola prazna, a shvatile su i da je vrijeme ručka te odlučile naručiti pizzu. Dostavljača su dočekale vidno pripite jer prije pizze je naravno trebalo popiti aperitiv ili u njihovom slučaju, dva.

S guštom su slistile pizzu i tako omamljene od hrane i rakije, zaspale jedna pored druge na jednom od čupavih egzotičnih tepiha gđe S. Nakon par sati, počele su se buditi. Bile su okrenute jedna prema drugoj i počele su se smijati kao u one bezbrižne studentske dane kad su se nakon ludih tuluma budile u tuđim stanovima, na podu, s ekipom koju jedva poznaju. Gđa S. se, ohrabrena tom, u sjećanje prizvanom studentskom nonšalantnošću, približila gđi M. i poljubila ju. Nježno, onako kako samo žena može poljubiti ženu. Gđa M. se iznenadila, ali je prihvatila poljubac. Dapače, inicirala je drugi, još duži, još strastveniji, još intenzivniji. Privile su se jedna uz drugu i ljubile, strastveno, s nekim novorasplamsalim žarom, nisu se puštale... Skidale su se, što same sebe, što jedna drugu, dok nisu ostale gole u potpunosti...i više nikakvih inhibicija nije bilo. Samo dvoje ljudi vođenih strašću i neutaživom potrebom da zadovolje osobu pored sebe. Dvije žene su se naizmjence savijale, izvijale, zarivale jedna u drugu, gonjene nenormalnom željom i nadom da ovakav užitak ne prestane, da ekstaza potraje, da ovo ništa ne zaustavi...i nisu stajale, nisu se odvajale, nisu prestale dok nisu jedna drugoj dotakle i usnama prekrile svaki i najskriveniji dio tijela... zadovoljile su jedna drugu nekoliko puta i na kraju opet zaspale, na istom onom tepihu iz neke daleke, ezgotične zemlje s putovanja g. i gđe S.

Gđa M. se prva probudila i užasnuto shvatila da je već 11 navečer i da joj je muž vrlo vjerovatno već stigao kući te je požurila u svoj stan.

Ponedjeljak ujutro. Dvije susjede se sreću u stubištu. Prva žuri na posao i traži ključ u prenatrpanoj skupocjenoj torbi dok istovremeno manevrira s drugom torbom u kojoj je laptop. Druga žena razdvaja dvoje veće djece koji se natežu oko plišanog medvjedića. Dijete u kolicima počinje plakati. Pogledi im se susretnu. Nasmiješe se jedna drugoj... i krenu dalje svaka u svoj dan. 

 

Sanja Smiljanić: Stubište

___________________________________________________________________________________________

 

 

TEDDY

 

Samo jedna noć viška na neugodnom mjestu može biti previše. Anthony Morton, britanski psiholog stare garde, redovni profesor Sveučilišta u Oxfordu i sudionik vikend-seminara na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, tvrdio je to otpočetka akademske karijere, više kao dosjetku nego pravu tezu. Bila je to ona vrsta parapsihološke opservacije koja se stavlja na stol među konvencionalnim kolegama, kad nakon znanstvenog skupa nastupa večer ispunjena internim šalama, osrednjim cigarama i bocama jeftinih pića. No, danas je njegova teorija dobila argument sebi u prilog, ali on zbog toga nije bio nimalo sretan. Dapače.

            Popeo se do svoje sobe na sedmom katu hotela Panorama, gdje ga je Alice čekala praveći se da čita knjigu u fotelji. Inače uopće nije bila sklona pratiti ga na poslovnim putovanjima, pogotovo kratkima poput ovog, no ovaj put bila je zaista zapela i Anthonyju nije preostalo ništa drugo nego pretvarati se da se veseli što će napokon zajedno provesti vikend u inozemstvu. Znao je da mu je supruga kadra čitati između redaka, ali se nadao da je njena sposobnost kopnila otkako joj je počeo namjerno dosađivati i svojom pojavom i svojim spisima.

            Premda je bila veljača, sunčana, ali hladna, veliki hotelski prozor bio je širom otvoren. Povremeni naleti večernjeg vjetra vitlali su zavjesama, ocrtavajući njima svakih nekoliko minuta oblike potpuno oniričke pod ljubičastim svjetlom zimskog sumraka. Reklo bi se da će netko svaki čas ući u sobu upravo tim putem, kao u zaboravljenim holivudskim filmovima iz tridesetih. S prozora je pucao pogled na sjeveroistok sunce je zalazilo daleko iza tamne crte koju je povukla željeznička pruga, s obje strane omeđena visokim zidovima. Na južnom zidu zjapila je ogromna, mračna rupa kroz koju su prolazili policajci i forenzičari netom pristigli iz smjera Anthonyjevog i Aliceinog hotela.

            Što su rekli? – pitala je Alice bez okolišanja.

            – Kvragu, ništa! Što uopće mogu reći? – odgovori Anthony – Sve već znaš. Izašao je iz hotela prije tri sata i ostavio na recepciji poruku da ide prošetati. Poslije samo dva sata njegova šetnja naglo je završila. Na pruzi.

            Teddy! Zašto, Teddy? Zašto smo prihvatili dekanov prijedlog da ostanemo još jedan dan u ovoj rupi?, pomislio je. Mogli smo odletjeti jutros i ništa se ne bi dogodilo. Baš ništa!

            Zgrabio je kutiju plavog Camela i letimično ju pogledao. Zadovoljna narančasta deva katkad bi ga smirila u stresnim situacijama. Gotovo je zapalio dvije cigarete odjednom.

            Znači, bila je to nesreća? – reče Alice.

            – U svakom slučaju je nesreća, zar ne? Ili možda nije? – odbrusi joj on.
            – Nisi pri sebi. Ne stavljaj mi riječi u usta. Pitam se je li to učino namjerno.
            – Zar je to uopće važno? – opet će on – Teddy je mrtav.
            – Da sam ja Theodoreova majka, bilo bi mi važno – reče ona.
            Anthony ju više nije slušao. Polako je pušio svoju devu i neprekidno gledao kroz prozor, a licem mu se širio izraz gađenja. Pred njim se prostirao grad koji nije znao što bi sa sobom. Ako je ikad bio lijep, tu je ljepotu ubilo odsustvo svake urbanističke logike, posebno u četvrti u kojoj se zatekao pukim slučajem. Nebrojene sivosmeđe zgrade naprosto su nagrđivale pogled prema visokoj planini na sjeveru, opasanoj oblacima punim smoga, a vrhunac svega bio je monumentalan dimnjak toplane iz kojeg je non-stop sukljao dim, grijući ga i gušeći istodobno. Nije mogao shvatiti zašto se Teddy poželio prošetati tom pustoši.
            Bio je tako mlad, tako briljantan znanstvenik... prisjećao se Anthony. I tako lijep momak.
Koliko sam samo uživao u razgovorima s njim poslije predavanja... Naš prvi zajednički rad morao je biti trijumf! Nitko drugi još se nije okušao u tom polju. Nitko! Otkrili bismo potpuno novo područje socijalne psihologije, čitavu novu metodologiju istraživanja... To bi mu odmah otvorilo sva vrata. Onaj kreten rektor pozelenio bi od zavisti. Samo jednom u životu si mentor doktorandu takvog kalibra... Sranje. Trebali smo ga smlaviti skupa.

 

            – Vas dvojica niste bili samo profesor i asistent, jel' tako? – reče Alice.
            – Molim? – prene se Anthony.
            – Bili ste i dobri prijatelji, jelda?
            – Da. Bili smo dobri prijatelji. – prihvati on – Bio mi je... Bio mi je poput sina.
            – Ako ti je Theodore bio poput sina, onda jedva čekam da se naš mamlaz odseli.
            Mogao joj je koješta odgovoriti na to, ali nije mu se dalo. Bilo je prekasno. Uostalom, zašto bi joj se pravdao zbog bilo čega? Samo jedan dan viška odjednom je iskapio njegovu dušu. Što će uopće raditi kad se vrati u Oxford? Nastaviti predavati studentima kao da se ništa nije dogodilo? Posthumno objaviti Teddyev rad, tek toliko da zatrese rektorovo dupe?
            – Alice, slušaj me! – reče odlučno – Bojim se da smo još noćas ovdje, hoćeš-nećeš. Večeras više ne možemo otići, a policija će valjda imati još pitanja. Ako Teddyevi roditelji odluče doći, također ne bi bilo loše da smo tu. Idem kupiti cigarete i udahnuti malo zraka. Ne čekaj me.
            Otvorila je usta da bi nešto rekla, no ipak je samo odmahnula rukom i ustala iz fotelje kako bi napokon zatvorila prozor. Udaljavanje Anthonyjevih koraka zvučalo je kao potmula dionica kontrabasa kojem žice pucaju jedna za drugom. Sati su prolazili dok je Alice prkosno čitala u krevetu, ni ne pomišljajući da ga nazove i provjeri gdje je. Zaspala je s upaljenim svjetlom i knjigom na grudima. Rano ujutro naglo se prenula iz sna, skočivši iz kreveta da razgrne zavjese.
            Čim je pogledala kroz prozor, znala je da će ostati u Zagrebu još barem jednu noć. Rupa u zidu širila je svoje ždrijelo, još gladnija nego jučer.

 

Bojan Krištofić: Teddy

_________________________________________________________________________

 

 

 

 Z KAO ŽELJKA

 

Franc me dočekuje na ulazu. "Adnan je demolirao zid u dvorani". Gleda me netremice, ali s nekim "žao mi je" izrazom. Pitam: "Kako demolirao?" "Crnim sprejem." "Kako znaš da je on?" "Našao ga je domar jutros sa sprejem u ruci. Namjesto na vreći iskalio se na zidu."

Adnan dolazi prvi. Trenira prije nastave, boks, tako je i dobio stipendiju. On je stranac prve generacije. Ja – stranac druge. On je dječak izbjeglica. Ja – poodraslo dijete gastarbajtera. Adnan je izgubio domovinu, ja je nikad nisam ni imala. Njegov stari je nepismen, moj još zna ćirilicu. Adnan piše arapskim pismom; ja sam s osamnaest promijenila ime jer ga u Baden-Württembergu nitko nije znao pročitati. S trideset radim u školi, predajem njemački. Ne zovem se Željka, nego Barbara.

Franc je ravnatelj škole. Zove me Babs i želi mi se približiti, ali dok pomiče granice profesionalnosti ne zna da mu izmiče ona nerazumljiva kvačica koju sam davno maknula iz imena. Ja pak ne znam zašto je nakon godina uklopljenosti u svoj intimni Barbarizam baš ovdje opet sama intenzivno osjećam, ali slutim da to ima više veze s Adnanom.

"Čeka te u kabinetu. Najbolje da prvo ti popričaš s njim, vi se razumijete." Ne zna da i meni, dok Adnanu dvaput tjedno držim dopunsku iz njemačkog, izmiču silne vitice. S desna nalijevo. A opet, znam o njemu više nego o bilo kom u razredu. Nema mamu, stigao je s ocem i sestrom, prije nego je došao trenirao je u Alepu jer je, unatoč ratu, neki sirijski boksač tamo otvorio klub, znam i da se boksač zvao Šaban Katan, a klub Šaba, i da je smješten u podrumu služio i kao sklonište. Ne, obrnuto. Sad znam i da u Adnanov intimni barbarizam spada demoliranje dvorane u Njemačkoj.

"Zvali smo i oca opet", kaže Franc dok koračamo. Sjetim se Adnana prošli put. "Ne zovite mi tatu. Er wird mich zerschlagen." Složio je futur na njemačkom bez greške. U zemlji u kojoj je Željka normalno ime to bi preveli u "Ubit će boga u meni." U prezentu ja osjećam da bih mogla ubiti Franca.

Francov kabinet je iznad mog. U mom Adnan i ja ponedjeljkom i četvrtkom jedemo Ma'amoul koji sam kupila u lokalnom arapskom dućanu. Pred nama je samo otvorena vrećica s keksima i moj mobitel. Adnan je na prvom satu rekao da neće pisati. "Ali ti si papir kategorija!", uskliknula sam. Premda nije, no sav je nekako tanak. Dugo nisam mogla spojiti njegovu pojavu sa sportom u kojem je cilj dati što više udaraca. Ne zbog davanja, nego – primanja.

No papir ne podnosi sve, a moj je kabinet samo moj ring; imamo konverzacijski sat. Dok sjedimo Adnan je miran, ali iz tog mira izbija neka energija koja ispunjava čitav prostor i zbog koje se sigurno ne borim za riječ, ali često za zrak. No već u sljedećem trenu ta se pritajena snaga najednom skupi u dječju želju da mi na YouTubeu pokaže isječak nekog meča. Moj se mobitel nađe u njegovim rukama, a ja dok gledam meč pokušavam ne vidjeti duge kosti njegovog zapešća i mjesto loma koje mi je jednom pokazao. Rekao je da je bio na petoj kosti i da je to česta ozljeda, a ja sam tada poželjela uzeti tu ruku među svoje i bandažirati je svojim prstima. Onda sam se uplašila sebe same. On mi je učenik, što mi je? Nije to bila erotska želja, ali je neka mutna čežnja zbog koje sam ga odmah poslala kući. Sama sam se brzo vratila u svoje granice, ali davno slomljena šaka je probila neki zid u meni, i utorkom i četvrtkom bi kroz taj otvor iscurila razdražujuća nejasna potreba koju pred sobom nisam uspijevala legalizirati kao naklonost razrednice. Moj psihijatar srijedom bi sigurno ustvrdio da dolazi iz izvora sakrivenog u djetinjstvu, ali ja mu o svemu nisam rekla ništa. No nekoliko večeri poslije na internetu sam istražila mišljenja liječnika druge specijalizacije. Otkrila sam da se prijelom čak i zove Boxer Bruch, a da je u općoj populaciji tipičan za ulične tučnjave. Onda sam obrisala cijeli history, a bome i cookiese.

U školskoj je populaciji Adnan razvalio Dietera tri dana poslije. Gledala sam Franca: "Kako? OK boksač, ali Dieter je dvije glave viši." Rekao je: "Razvalio. Zvao je Dieterov otac." Psihologica je rekla da je izvor svega u Adnanovom djetinjstvu. Dieterovo se nije spominjalo. Odgurujući sliku Adnanove muške nadlanice s tankim dlačicama, gledala sam u natpis iza njezinih leđa – Eine Schule für alle Kinder, i rekla da čini se upravo stojimo u samom izvoru problema jer su i Adnan i Dieter još ipak djeca, pobogu. Ne znam na kojeg Boga sam mislila dok sam izgovarala to mein Gott, a i koji bi to točno Bog mogao pokriti alle ako ga zazivlje ateistica kojoj je jedini Bog otac – njezin otac, a od dva se dječaka jedan klanja Alahu, a drugi na podlaktici ima istetoviran latinski križ s krunom od trnja.

Ni Adnan i Dieter nisu došli u školu. Iz neimenovanog izvora u razredu koji se zove Ivo, ja sam, gradeći povjerljivost na lošem hrvatskom, izvukla da je isti s podesta gledao kako su dva Dieterova prijatelja držala Adnana na podu, dok mu je on crtao kukasti križ na ruci . Da su ga poslije cipelarili. Jako, rekao je kad sam zadrhtala. Da je, valjda, danas Adnan dočekao Dietera.

Dieter nije došao u školu ni drugi dan, a ja sam poslala po Adnana. Rekao je da zaboravim što sam čula. To se nije dogodilo. Rekla sam da istina mora izaći na vidjelo. Zbog njega. Cijela. Rekao je da to nije cijela istina, a da on bolje zna koji dio istine njemu treba, a koji mu je suvišan. Sjetila sam se svog izbrisanog imena Željka i naježila se, a Adnan je nastavio slagati rečenice bez greške. Srce mi je skakalo kao kruška za boks. A opet, svaki udarac ga je pomilovao. Na koncu je rekao: "Pustite to. I kad ste mi već pozvali oca, ne izmišljajte svastike. Mama mi je umrla na putu, ali za mog starog ovo je obećana zemlja." Kad je izašao, ja sam zaplakala. Majkemimile.

Dieterov stari nije pozvan u školu, došao je sam. Dieterov stari jest škola. Prvi donator. Mene je izbjegao, a Franc je poslije rekao: "Pusti Babs." Rečenica mi je trebala priskrbiti nepresušni izvor bijesa, ali rekao je što i Adnan.

Moj Bog otac, čiji je otac na zapešću imao istetoviran srp i čekić, taj je vikend pozvao mene. Na ručak. Poslije smo gledali dokumentarac o Mati Parlovu. Svjetski osvajač zlatnog odličja za zemlju koja se između ostalog raspala i na domovinu koju ja nikad nisam imala rekao je: "Kako mogu biti biti šovinist ako sam svjetski prvak?" Pogledala sam svog dobrog starog starog i bilo mi je superteško.

Sutradan je Adnanov stari, jako sitan i usplahiren čovjek, razumio vrlo malo od onog što smo mu Franc, psihologica i ja govorili. Nije znao njemački, a Francov francuski bio je, pa kad već govorimo o Bogu, zbilja ono – Mon Dieu. Midhad se okrenuo prema pognutom sinu, a onda se prostor ispunio njegovim glasom: reskim suglasnicima, grlenim zvukovima, hrkljanjem, vikom. Ja, kao da kažnjavam sebe, nisam s njega skidala pogled. Bio je toliko malen, da sam se zapitala o ispravnosti onog Adnanovog futura na njemačkom. Mislim, kako bi taj čovječuljak uopće mogao fizički nauditi Adnanu? Ubiti Boga u njemu? A onda sam shvatila da upravo svjedočim tome.

Nevidljivi je Adnan sljedeći vikend za školu osvojio tri zlata. Izjavu za TV dao je Franc. Dieter se vratio u ponedjeljak jednako izbrijane glave. Škola je ukorila Adnana samo na papiru. Ja sam znala da sam podbacila na sve načine.

I sad, Adnan je demolirao zid u dvorani. Majkumu Adnane, zašto si to napravio, ostat ćeš bez stipendije. Ili – Bogamu Adnane?

Koja majka, koji Bog?

Ostavljam Franca kraj kabineta i nastavljam prema svom raspravljajući s Adnanom u glavi. Zaustavlja me čistačica i kaže mi da je uništen zid u dvorani. Znam kažem, Adnan ga je sredio jutros. Ona kaže nije Adnan, ali Adnan je vidio taj natpis kad je jučer došao na večernji trening, a ona je vidjela njega kako ga čita i udara šakom o zid. Kakav natpis? Na zidu, kaže. Zamišljam crna slova: "Šampione kupi mobitel! Mrcvarit ćemo ti starog pa staviti na YouTube". Umjesto točke vidim svastiku. Ona kaže: "Pisalo je: Adnan i Barbara zaljubljeni par."

Kao – noge su te koje generiraju snagu. Ne prsa, tricepsi. Moje propadaju. Zid jest prefarban, ali meni krivnja piše na čelu. Ostavljam je bez riječi. Jedva hodam boreći se protiv sve jače misli da i Adnan osjeća krivnju.

Ulazim i sjedam. Adnan kaže. "Žao mi je profesorice Bilic" i ja shvatim da mi se prvi put obraća na taj način. Da sam svoj snažni osjećaj bliskosti za njega izgradila na njegovom neobraćanju. Kažem: "Ispričaj mi sad sve."

Sljedećih pola sata Adnan me zasipao me istinom. Nije odustajao.

Da su on i Dieter brzo postali bliski. Zavoljela ga je i Dieterova obitelj. Pozivali su ga na ručkove i to. Dieterov ga je tata mislio i sponzorirati. A Dieter nije skinhead nego je kosu izgubio od neke autoimune bolesti od koje dobivaš fleke i svašta. Panično se bojao da to netko ne dozna, ali njemu je pokazao natečene zglobove. On je čuvao tajnu, naravno, ali ona je ipak negdje procurila. Vjerojatno preko školske liječnice, Ivine mame. U razredu su krenuli s ismijavanjem. Najviše Ivo.

Da Dieter ima sestru. Barbaru. Viđali su se kod njih. I u školi. Zaljubili se. Vodili ljubav. Ona ima petnaest godina.

Da su se Dieter i on potukli zbog Barbare. Nije bilo nikakvih prijatelja, Dieter ga je sam svalio na pod i vikao: "Pusti mi sestru na miru!" On bi ubio svakog tko bi taknuo njegovu Faizu, a Faiza ima osamnaest, ali je svejedno odvalio Dietera. Dieter njega. Onda opet on Dietera, on Dietera…

Da se Dieter nakon tuče jako razbolio. Barbara je došla u dvoranu i udarala po njemu plačući. Srušio se na pod tek kad je otišla. Bio bi dao sve da može posjetiti prijatelja, ali ta su vrata bila zazidana. Da je Dieterov tata svejedno rekao ravnatelju da ga ne izbaci. Ali Dieter ga više nije pogledao. Ni Barbara. Zato se iskalio na natpisu koji je osvanuo na zidu.

Nokaut!

Dok lovim dah zasvijetli mobitel na stolu. Uzimam ga u ruku. ZELJKICE NAZOVI. Čujem zvono. Kažem tiho: "Odi sad na sat Adnane, pričat ćemo". Biram tatin broj. Za par minuta predavat ću njemački. Najveći dio životnih treninga posvetila sam onom što se u boksu zove "boks sa sjenom". Udaranju u prazno.

 

Suzana Matić: Z kao Željka

*

Čovek u iznošenoj Meklaud jakni zastao je ispred nje. Sagnuo se, pokušavajući da sa trotoara podigne kovanicu koja mu je ispala iz džepa. Uspeo je iz drugog pokušaja. Dva dinara. Nije mislila o tome koliko se ljudi, čak i najbogatiji, ponižavaju, kupeći sopstveni sitniš po ulici. Mislila je o tome kako bi bilo dobro da proba da danas ne popuši više od pakle. Do dva pića. I maksimalno jedan džoint.

 

Puši devetnaest godina. Duže od pola života. Svakodnevno. Sprži i do tri paklice. Teorije o tome šta sve cigareta zamenjuje i koji se procesi dešavaju u mozgu bile su joj dojmljive, ali nije mogla još i o tome da misli. Prestaće nekad. Ali će danas povesti računa. S alkoholom je drugačije. Nema potrebu, ali i ne odbija. Nije volela da gubi kontrolu. Isto je i s gandžom.

*

U Đakovici je u drugom gimnazije dobila trojku iz pismenog na temu: "Ljubav je... "

*

A volela je da kad ustane, uz prvu, jaku, tursku smota dobru buksnu. Onda bi nastavljala priču. Prvo u glavi. A onda, kada bi se misli već poređale, i u žutu svesku. Godinama je duvala. I godinama pisala. Žuta sveska, to jest njen sadržaj, prošlog je maja prekucan u danu kada ju je glas s radija podsetio da je rok za slanje rukopisa za najveću književnu nagradu sutra. Iako nije želela da sav trud prepusti uverenju da je to sudbina, bila je ponosna što je iz prve bila prva.

 

Telo joj je bilo krhko. Ali ne i slabo. Više slabašno. Svakog jutra bi se po izlasku iz kade, posmatrala u ogledalu. Koža joj nije sjajna. I svuda su neke dlačice. Umela je da u tim trenucima mašta kako na sebe navlači novi sloj kože – besprekorno negovane, ćosave, uz obline gde treba da budu. A onda bi prelazila na afirmacije. Gleda svoje oči, tamo duboko, ubeđujući sopstveno biće da je najlepše, da je zahvalna na svakoj pori. Šalje ljubav u predstojeći dan i očekuje sve najbolje.

*

U Beogradu nije želela ocene. Nije videla poentu u tome da je drugi ocenjuju.

*

Melodija Somewhere over the rainbow svirkala je iz tašne. Bila je ubeđena da je poslovni telefon isključila, ali je sada bilo jasno da nije.

"Ćao, Moamere. Aha, tu sam, ali danas imam obaveze... Da, da.. Rekao si da sutra dolaziš. Da. Već sam ti rekla. Ne, nema šanse. Čujemo se sutra. Ne. Izdrži. Ajde, ajde, zvaću te. Ćao".

Svoj posao nije ni volela ni mrzela. Radila ga je i nije mnogo mislila. Umela je da u žutu svesku zapisuje momente koji su joj na neki način bili lepi. Baš je s Moamerom imala nekoliko takvih. Mnogo su razgovarali. I kada bi se prepustila i počela da priča o nebu, on bi rekao: "Sad bih da svršim, posle ćemo o plavetnilu".

*

Ćoškara. Profesionalka. Kamenjarka. Trotoarka. Raspandrkača. Kurcožderačica. Fufa. Dromfulja. Jebaljka. Štajgara. Droca. Kurveštija. Kurcolomka.

*

Novinarka s kojom se nalazila na kafi imala je ekskluzivno pravo na intervju povodom objavljenog romana i nagrade. Iako je Jasnu baš smaralo da prepričava o čemu roman govori, znala je da joj je to i obaveza.

 "Draga Jasna, pre svega, želela bih da vam čestitam na uspehu. Znate li da ste prva autorka čiji je prvenac pobedio na ovom konkursu? Kako se osećate sada, kada ste u istom košu sa velikanima naše književnosti?"

Uf, trebalo je da popuši ono pola džointa.

 "Recite mi, čime se bavite? Pripremate li nešto novo?"

Definitivno je trebalo.

Tokom glupe ispitivačke misije setila se Moamera. Iako je to izbegavala, on joj je bio drag. Poslednji put su se videli pre mesec dana i tada je rekao: "Znaš, ti si najdivnija osoba koju sam ikada držao za sisu."

 "A, Jasna, recite mi, ali me nemojte pogrešno shvatiti, molim vas. Volontirate u centru za gluve i nagluve već godinama..."

 "Ne vidim zašto bi to bila bitna informacija? "

 "Da li u tome ima neke simbolike? Okruženi ste ljudima koji vas ne čuju."

 "Da, tako je", rekla je i izvinila se novinarki, zamolivši je da joj pitanja, ipak, pošalje mejlom. Imala je preča posla...

*

Bila je svesna jednog. U svim ovim mahalama morala se dočekati – smrt.