Nakon što ga je sat vremena bezuspješno zvala na telefon, a a nije ga zatekla ni u apartmanu, odlučila je sići do rive. Našla ga je kako skalpelom struže alge zalijepljene za stijenke mola i prinosi ih ustima. Jedna noga mu se klatarila u moru koje je dosezalo sasvim blizu ruba mola, dok je druga bila skvrčena u neobičnom spazmu, sva zamusana ljigavom teksturom biljčurine.
– Kriste! Jesi li ti normalan?! Tražim te satima! –povikala je.
– Ne traži istraživača, on je taj koji to radi – reče Julijan žvačući smaragdni batrljak.
– I kakvog je okusa? Jesi li se najeo? – upita sarkastično Lu.
– Ispeći ću ti večeras pizzu s algama, a ti dodaj onaj svoj odvratni kancerogeni kečap pa će ti biti slađa – iskezi joj se i proguta.
Još su dva dana obilazili kineske dućane s jeftinim kostimima na akciji ne bi li ona bila spremna za iduću plažnu godinu, ali je nisu dočekali u sretnom braku. Doduše, ona je mislila da se tu vrstu zajednicu može održavati na relaciji klinika za psihijatrijske bolesti – tržnica, na kojoj ga opskrbljuje bananama i jabukama – stan i kartanje s prijateljicama, a on je, premda na psihofarmacima i promatranju, odmah po hospitalizaciji znao da je nekim stvarima kraj bio i prije no što se formalno dogodio.
Poslijepodne je bilo teško, nebo posuto nabreklim hematomima, pred kišu. Sestre su u rukama najčešće nosile tlakomjere, muhe su se uzjebale kao pred kakav finalni puč. Otočić F-ova, činilo se Julijanu. Shizofreni mornari nasukani na hridine mogućeg i sumanuti mjesečari ljubičastih pogleda, vječno u procjepu proteklog i sadašnjeg. U svakom slučaju, havarija. Budućnost je očito, slutio je, u ‘normalnosti’ redovitoj konzumaciji banana i jabuka, turskih serija, tračeva u liftu i statusima o nedjeljnom ručku na društvenoj mreži. O odlaganju produkata metabolizma ne pričaju, to se u uzorcima uzima nama koji smo ‘oboljeli’.
– Neću da pišam u jebenu plastičnu čašu! Hoću da pišam u more! Voda je karma! Hoću da pišam u kučku! Laguno, u tebe prodirem laganooo, al vento….
Lu je stigla kad su ga već oblijepili zavojima i nakljukali potrebnim sedativima. Spavao je tako mumificiran, umiren, bijele glave na jastučnici oslikanoj plavičastim tonovima sa simetrično, do u liniju poredanim galebovima nacrtanim u dva dječja poteza – samo raširena krila.
– Doktorice, iskreno mi recite. Što da očeukujem od ove terapije? Ja ga više ne prepoznajem, plačem po cijele dane. Hoćete jednu bananu?
– Ne bih, hvala. Gledajte, liječenje moramo nadzirati do kraja propisanog, rezultate ćemo vidjeti tada.
– Bože, što se meni ovo događa… Da mi je netko ovo rekao ranije, nikad ne bih…
– Nikad ne biste što? – upita ju vidno iznenađena žena.
Lu su se stvari uvijek ‘događale’ u najeuforičnijem smislu tog glagola. Raspon je otprilike tekao od ‘nevjerojatno’, preko ‘dramatično’, do ‘kraj svijeta’. Puno opasnije od samih konotacija koje je pridavala i bezazlenim zbivanjima, bilo je to što su se ona događala, eto, samo i isključivo njoj, ne pogađajući, barem je takvo bilo njezino uvjerenje, nikog u široj ili bližoj okolini. Ako bi netko automobilom pred njezinim očima na cesti zgazio mačku, mačka je bivala zgažena jer je Lu i taj dan morala doživjeti neki šok, a vozač ju je usmrtio i pobjegao s lica mjesta jer samo u njezinom univerzumu žive neoprezni i bešćutni ljudi koji ne preuzimaju odgovornost za svoje postupke. Shodno tome, njezin muž je ‘poludio’ jer je cijeli njezin život jedan giganteskni peh, i ta se bolest ne događa njemu nego njoj, kome drugome, tako nesretnom. A voljela ga je, sam Bog zna koliko. Dogodio joj se kao ‘grom iz vedra neba’.
– Ah, kakva je to ljubav bila, doktorice draga. Uzeli smo se nakon samo tri mjeseca veze. Julijan nam je bez mog znanja uplatio za Veneciju, da idemo mi na neko putovanje zajedno… Ja zaljubljena, oduševljena, nikad se više nisam tako osjećala kao tad. Jeli smo talijanske perece u sto oblika i pili limoncello, ljubili se u gondoli, i jedne večeri dok smo bili ispred Bazilike Svetog Marka, stao je pred mene i zaprosio me. Nisam mogla vjerovati da se to meni događa! Inače, on vam ima talijanske korijene, neki mu je đavolji čukundjed Giacomo, isto je navodno bio slikar, tamo negdje na nekakvom otoku kod Venecije završio, tko će ga znati… Navodno su ga i mučili… Ne znam više, to mi je par puta u kratkim crtama ispričao, a znate, među nama, nije on ni tada bio baš sav svoj…
– Kako to mislite, nije bio sav svoj? – upita doktorica Lu.
– Pa tako. Na svoju ruku, ćudljiv. Mijenjao bi raspoloženja, čas bi se ponašao kao Casanova, eto baš na taj najsretniji dan mog života, prvo mi je pola dana skidao zvijezde s neba, a onda je predvečer samo rekao da se moramo razdvojiti na sat, dva, da mora obići neku crkvu jer ako sad ne vidi Tintorettovu Posljednju večeru i sve te kontraste svjetla, tame, sjena i što li ja znam više čega – neće nikad! Predložila sam da odemo zajedno, ali on je samo izletio iz hotela, a vratio se za tri sata kao da je duha vidio… Nikad mi nije htio reći ništa više o tome.
– Neobično, zaista – reče doktorica, pa nastavi – Ali to ne mora značiti da je bolest već tada počela, a i znate da su svi pasionirani umjetnici pomalo misteriozni… Pozdravljam vas sada…
Lu se, međutim, nastavila ispovijedati pred nevidljivoj figuri u bijelom, grabeći istovremeno sa stola pored nepomičnog Julijana 7 days mini kroasan.
– Ma lijepo je meni mama govorila još tad – jesi li dobro razmislila, što će ti umjetnik, vidi kako sam ja završila s tvojim ocem, propao brak dok si rekao keks, uvijek je bio egocentrik i sebičnjak, nikad mu nisam bila prva… Moja Lu, nemoj da te glava zaboli kao mene, ccc, svakim si mi danom sve sličnija, ja ti želim samo dobro! Ako već ne misliš na sebe…
Doktorica je već bila pobjegla glavom bez obzira, a u sobu je ušla sestra Veronika s litrom svježeg čaja.
– … Misli bar na djecu koju planiraš s njim! – finalizirala je svoj solilokvij od sjećanja Lu.
– Molim? Meni kažete? – upita Veronika.
– Ne, draga – reče Lu shvativši odjednom da je doktorica iščeznula – nešto ja to za sebe. Sad polako idem, sutra ću opet doći. Trebam li Julijanu novu odjeću donijeti, pidžamu, majicu… Vidim da ste stavili na pranje ono uflekano?
– Ne, to će sutra biti čisto. Ali ponesite jednu jastučnicu. Neki dan, kada sam ušla u sobu, razgovarao je s nacrtanim galebovima na ovoj. Pokušajte donijeti neku jednobojnu bez uzorka.
Bolest je tekla solidno progresivno, s naizmjeničnim epizodama sumanutih priviđanja, slušnih halucinacija, depresivnih dana kojima kao da nije bilo kraja… Julijan je tonuo, gdjekad dostojanstveno, povremeno okružen prijateljima koji su ga za života dok je u socijalnoj zajednici još funkcionirao cijenili, ali i poražavajuće, svakodnevno obasut raskošnim melodramama i lamentacijama koje mu je u sobičku na koji je bio osuđen pred drugima priređivala vlastita supruga.
Ujesen, nakon svega nekoliko dana u kojima su i medicinsko osoblje i Lu povjerovali da se događa neka vrsta čuda jer se doimao bolje, mada je manje progovarao, Julijan se jednog petka kasno uvečer ubio prerezavši sebi žile na ruci nožem koji je ukrao s pokretnog stolića sestre koja je donosila objed. Lu je najprije zanijemila, a onda lila kante suza, zazivajući svece, bogove, proklet život i vlastitu majku na sav glas. Na krevetu bolničke sobe čitala je pismo koje je napisao dan prije toga.
Hadria, ta sinkopa. U lagunu ću ja. Večeras sve planduje chiaroscuro, ma i onkraj mističnog. Uzmi moje tijelo, uvijek je bilo tvoj kruh. Ti jedeš pohlepno… Čekao sam, bit ću. Konačno budućnost. Bestjelesan, a ti gladna. Traži me, piena di vergogna, nađi me, rovat ću kosti kužnih, a ti me nećeš tjerati dođavola! Il manicomio… u domicilu, manikomičan, manijak u komi, pogledaj sliku gdje najavljuju izdaju nad izdajama, sireno kanalskog žigola, putuj van sebe ako znaš! Vjetar nad lagunom drugačiji je, miris rđe, vlage i mulja nadvio se nad vjekove historije. Sve ću naslikati, sve, i nikada me više neće zavezati i mučiti! Lucija, bit ću tvoja Venecija, kaćiperka prkosna!
Te jeseni, nakon sahrane i prvotnog šoka i bola, Lucija se često znala uhvatiti u razmišljanju o tome tko ustvari kako i od koga pravi luđaka. Majka je hodala za njom po stanu i praznila pepeljare pune malih leševa, mumljajući u po glasa rečenice poput ‘rekla-sam-ti’, ‘kamo-sreće-da-si-me-slušala’ ili ‘tugo-moja-šta-će-biti-sa-tobom’. Negdje pred zimu, krajem studenog koji je u iznemogle kosti i mozak sluđen upitnicima dopremao još više maglovite nelagode, Lu je na nekoć Julijanovoj fotelji čitala knjigu o mediteranskom gradu . Misli joj je obuzeo jedan odlomak.
Na otočiću San Servolo nekoć je bila duševna bolnica. Preseljena je na drugo mjesto. Tu više nema bolesnika, ali su ostali njihovi tragovi. Ovom je stazom šetao gnjevni Anzolo, zvani ciabatta (šlapa), onom je pak prolazio gordi Zorzi bez nadimka. Na malom raskršću, kraj bunara obrubljenog verom, zastajali su i raspravljali gledajući prema Svetoj Jeleni i Giudecchi. Samo je vjetrić bio svjedokom njihovih razgovora. Nikoga drugog nisu uspjeli privući ma koliko su to željeli. Stanovnici tog prihvatilišta, bilježe kronike, predbacivali bi jedni drugima da nisu pri zdravoj pameti, izrugujući se. Svaki bi bolesnik tražio bolesnijeg od sebe, nesretnik nesretnijeg, lud luđeg. U povijesti Venecije bilo je takvih scena i izvan otočića. Ostarjeli galebovi, koji s mukom dolepršaju do svoga groblja na zapadnoj strani Lagune, kraj močvara prozvanih po Sedmorici Mrtvih (Fondi dei Sette Morti), ponašaju se drukčije. Puštaju jedni druge da u miru umru.
U kroniku svog života, pomislila je Lu toga dana, konačno je zabilježila nešto što se, ovog puta istinski i neupitno događalo samo i isključivo njoj, a bio je to gadan, proždrljiv osjećaj krivnje.
