Festival europske kratke priče manifestacija je koji se uz pomoć Ministarstva kulture RH, Ureda za kulturu grada Zagreba te kulturnih instituta i veleposlanstava zemalja koji djeluju u Hrvatskoj održava već osamnaest godina, u organizaciji Hrvatskog društva pisaca (HDP).

Program u PDF-u možete preuzeti ovdje.

ZAGREB

NEDJELJA, 2. LIPNJA
14.00
OTVARANJE FEKP-A 2019: BEZ FORMALNOSTI, MOLIM!
Čuvajte se: hrvatski pisci kuhaju!
Zoran Ferić, Senko Karuza, Robert Mlinarec, Ivica Prtenjača

20.00
LITERARY EUROPE LIVE PLUS
RAZGOVOR
Priče o suputnicima
Miljenko Jergović, Semezdin Mehmedinović
U kupeu vlaka kojim su se Semezdin Mehmedinović i Miljenko Jergović vozili 1986. ili 1987. iz Sarajeva u Zagreb s njima je bila i nepoznata, šutljiva žena koja im je povjerila da „nosi svog oca kući“, u kovčegu koji putuje istim vlakom. Otada je prošlo trideset godina, a ni njih dvojica ni mi ne znamo ništa o putniku pokojniku. Ali znamo kako i o čemu Jergović i Mehmedinović pišu i zasebno i jedan drugome, a čut ćemo kako govore i o čemu najbolje šute. Ako su ta dva sarajevska pisca apatridi sa stalnim prebivalištem u jeziku, je li im jezik katkad tijesan? Griješe li oni tkoji misle da Jergović stalno propovijeda i svoje i tuđe priče, dajući glas onima kojima je oduzet, a Mehmedinović uvijek samo svoje, kojih ima za nekoliko tijela i nekoliko života? Bez koje riječi ne bi bilo njihova pisanja, a koja riječ im nedostaje? I tko će – jer netko mora – ispričati priču onog njihovog mrtvog suputnika?
MODERIRA:  ĐURĐICA ČILIĆ
STUDENTSKI CENTAR, TEATAR &TD, VELIKA DVORANA, SAVSKA CESTA 25, ZAGREB

PONEDJELJAK, 3. LIPNJA
17.00
U SURADNJI S CEKAPEOM
Sat u radionici priče:
Razmišljati divlje, ali suptilno
Alan Titley
Što čini dobru kratku priču? Što priča treba imati da bi bila dobra, da bi vas potresla? Kako, uostalom, uopće nastaje kratka priča i postoji li formula za nju? To su samo neka od pitanja koja će s irskim romanopiscem, kratkopričašem, dramatičarom i sveučilišnim profesorom Alanom Titleyem proći mladi pisac Sven Popović. Dođite i raspišite se!
Moderira: Sven Popović
klub booksa, Fra Grge Martića 14d, Zagreb

18.00
LITERARY EUROPE LIVE  PLUS
U SURADNJI S HRVATSKIM PEN CENTRUM
RAZGOVOR
Pravo na priču
Melatu Uche Okorie, Tomica Bajsić
Homo Narrans, tema 18. izdanja fekp-a propituje sposobnost i potrebu ljudskog bića da priče priča i kroz njih vidi i razumije svijet oko sebe. Ponekad, te se priče ne slažu s našima, onima koje pripovijedamo o vlastitim društvima i vlastitim vrijednostima – što ih čini dragocjenijima, premda ih možda zbog toga čujemo teže. Rođena u Nigeriji, Melatu Uche Okorie autorica je koja je nakon osam i pol godina provedenih u Irskoj kao tražiteljica azila svoje iskustvo pretočila u pripovijetke koje su je svrstale među najsnažnije glasove nove irske književnosti. O važnosti prava da ispričamo svoju i čujemo tuđu priču s Melatu Uche Okorie i Tomicom Bajsićem, nagrađivanim književnikom i predsjednikom hrvatskog pen centra, razgovara Cyrille Cartier.
MODERIRA: CYRILLE CARTIER
KLUB BOOKSA, FRA GRGE MARTIĆA 14D, ZAGREB

19.00
PREDSTAVLJANJE KNJIGE
Putnik stoljeća
Andrés Neuman, Ana Hadžić
“Književnost 21. stoljeća pripada Neumanu i nekolicini njegove braće po krvi.” – napisao je Roberto Bolaño, najavljujući pisca kojega predstavljamo. Putnik stoljeća, za koji je Neuman (među ostalima) osvojio i prestižnu nagradu Alfaguara, dijalog je između velikog klasičnog romana i avangardističke proze, most između naše povijesti i sadašnjice koju živimo globalno. Knjiga koja propituje što znači biti stranac, koja govori o multikulturalizmu i nacionalizmu, o emancipaciji žena, roman koji poziva na rušenje granica, nalazile se one na zemljovidima, u odnosima ili u jeziku.
MODERIRA: SRĐAN SANDIĆ
STUDENTSKI CENTAR, MM CENTAR, SAVSKA CESTA 25, ZAGREB

20.30
LITERARY EUROPE LIVE  PLUS
ČITANJE
Homo Narrans
Rosa Liksom (fin), Semezdin Mehmedinović (bih/usa), Melania G. Mazzucco (ita), Elvis Malaj (alb/ita), Antonio Ortuño (mex)
STUDENTSKI CENTAR, MM CENTAR, SAVSKA CESTA 25, ZAGREB

UTORAK, 4. LIPNJA
18.00
RAZGOVOR I ČITANJE
O onome što boli
Drago Glamuzina, Goran Samardžić
Priča i roman, nježnost i brutalnost, žudnja za životom, iskrenost bez ostatka, igra s autobiografijom, spremnost da se u tekstu podijeli najintimnije – sve su to točke na kojima se susreću dvojica nagrađivanih pisaca: bosanskohercegovački romanopisac i pisac kratkih priča Goran Samardžić i Drago Glamuzina, poznati domaći pjesnik i prozaik. O tome kako se književnost i život susreću i zašto pišemo o onome što boli s dvojicom autora razgovarat će treći – Edi Matić.
MODERIRA: EDI MATIĆ
GRADSKA KNJIŽNICA SAMOBOR, ULICA MIROSLAVA KRLEŽE 9, SAMOBOR

11:00
RAZGOVOR
Andrés Neuman, Antonio Ortuño
Moderiraju: Gordana Matić i Maja Zovko
Program na španjolskom jeziku
KNJIŽNICA FF-A, MULTIMEDIJALNA DVORANA, IVANA LUČIĆA 3, ZAGREB

17.00
U SURADNJI S CEKAPEOM
RAZGOVOR
Sat u radionici priče: Mjesto, karakter i zbivanje
Josip Novakovich
Svaka priča određuje svoje parametre i zbivanja, svoju unutrašnju igru po kojoj možete suditi je li uspješna. Tako kaže Josip Novakovich, majstor forme, pisac i učitelj kreativnog pisanja koji će vam u sat vremena otkriti svoje trikove, prenijeti svoja znanja. Naučiti vas kako da kratka priča bude zanimljiva jer to je, kako kaže, jedino što ona mora ostvariti.
MODERIRA: MIROSLAV MIĆANOVIĆ
KLUB BOOKSA, FRA GRGE MARTIĆA 14D, ZAGREB

18.30
LITERARY EUROPE LIVE PLUS
PREDSTAVLJANJE KNJIGE
Ja sam s tobom: Brigittina priča
Melania G. Mazzucco, Ana Badurina, Neven Vulić
Kad Brigitte Zébé, ilegalna imigrantica iz Konga, dođe u Rim, nekoliko dana luta kolodvorom Termini, ne zna u kojoj je zemlji, ne može se sporazumjeti jer ne govori jezik i kopa po smeću da bi se prehranila. Ali priče žele biti ispričane. Brigitte će upoznati spisateljicu Melaniju, i ispripovijedati joj svoju: o medicinskoj sestri iz Matadija koja je pomogla skupini protivnika režima, zbog toga završila u zatvoru, jedva preživjela i pukim slučajem uspjela pobjeći. Istinit i dramatičan, ovo je dokumentarni roman u kojemu upoznajemo useljeničku svakodnevicu – način na koji Talijani i Europljani doživljavaju imigrante.
MODERIRA: TATJANA PERUŠKO
TALIJANSKI INSTITUT ZA KULTURU, PREOBRAŽENSKA 4, ZAGREB

19.00
PREDSTAVLJANJE KNJIGE
Kupe br. 6
Rosa Liksom
Koliko se i kakvih priča može čuti u vlaku između Moskve i Ulan Batora kada si mlada Finkinja, a u kupe ti uđe bivši vojnik, Rus koji ne prestaje pričati, dok se vrijeme rasteže, a sve je oko vas u pokretu: „snijeg, voda, zrak, drveće, oblaci, vjetar, gradovi, sela i misli“? Prisluškujući dvoje neobičnih suputnika, u vlaku koji se probija kroz Sibir i posljednje dane Sovjetskog saveza, Rosa Liksom napisala je izniman roman.
MODERIRA: MIMA SIMIĆ
STUDENTSKI CENTAR, MM CENTAR, SAVSKA CESTA 25, ZAGREB

20.30
LITERARY EUROPE LIVE PLUS
ČITANJE I DODJELA NAGRADE FEKP-A ZA KRATKU PRIČU
HOMO NARRANS
Andrés Neuman (arg/esp), Goran Samardžić (bih), Adania Shibli (pse), Melatu Uche Okorie (nga/irl), Alan Titley (irl)
STUDENTSKI CENTAR, MM CENTAR, SAVSKA CESTA 25, ZAGREB

SRIJEDA, 5. LIPNJA
18.00
STRIP-RAZGOVOR U DVA KVADRATA
Marko Dješka, Irena Jukić Pranjić
Marko Dješka stripovski je jezik svladao u dječačkoj dobi, crtajući na stotine stranica izmaštanog svijeta. Likove iz tih igara zadržao je u svojim stripovima do današnjih dana, dodajući u svoj opus i mnoge nove, od onih koji su govorili o njegovu veganskom aktivizmu, do onih koji govore o njegovu pasioniranom praćenju televizijskih stand-up komičara koje s lakoćom pretvara u protagoniste vlastita stripa.
KLUB BOOKSA, FRA GRGE MARTIĆA 14D, ZAGREB

19.00
RAZGOVOR
Transatlantik
Colum McCann
Jedan od najcjenjenijih irskih pisaca današnjice, autor bestsellera prevođen na četrdesetak jezika i dobitnik najprestižnijih književnih nagrada (američke National Book Award, nagrade impac Dublin, nagrade Pushcart…) adresom je Njujorčanin i na više načina pisac između kontinenata. Europa i Sjeverna Amerika, ali i roman i kratka priča – koliko su udaljene ili bliske, i što sa sobom nosi pisac kad prelazi oceane između njih? Kako se biva između ili posve precizno: što na svojim prekooceanskim putovanjima ostavlja, a što pronalazi Colum McCann?
MODERIRA: MIMA SIMIĆ
PROGRAM NA ENGLESKOM JEZIKU
VINYL, BOGOVIĆEVA ULICA 3, ZAGREB

20.30
ČITANJE
HOMO NARRANS
Maša Kolanović, Zoran Malkoč, Josip Novakovich, Goran Paladin, Jelena Zlatar Gamberožić
MODERIRA: ROMAN SIMIĆ
VINYL, BOGOVIĆEVA ULICA 3, ZAGREB

ČETVRTAK, 6. LIPNJA
18.00
STRIP-RAZGOVOR U DVA KVADRATA
Helena Janečić, Irena Jukić Pranjić
Helena Janečić za svoje priče koristi jezik američkog i talijanskog mainstream stripa kako bi govorila o temama koje uglavnom ne pripadaju žanrovskim okvirima stilova iz kojih proizlaze. Superjunački strip parodira kroz svoju junakinju Horny Dyke, koja nadnaravne moći koristi kako bi damama u nevolji pomogla da, recimo, operu prozore, a zatim ih privila u svoje naručje, kako već priliči kada su u pitanju oni koji spašavaju i one koje su spašene, osvjetljavajući mnoge aspekte suvremenog queer diskursa.
KLUB BOOKSA, FRA GRGE MARTIĆA 14D, ZAGREB

19.00
PREDSTAVLJANJE KNJIGE
Uvijek za Homerom
László Krasznahorkai
Na poziv svojeg hrvatskog izdavača, u jesen 2016. László Krasznahorkai otputovao je u Dalmaciju. Uvijek za Homerom, novela koju je tom prilikom napisao, priča je nadahnuta mediteranskim krajolikom, ali i djelima njegovih prijatelja – crtežima Maxa Neumanna i bubnjarskim solažama Elija Keszlera. Oba su umjetnika potom na Krasznahorkaijevu novelu odgovorila svojim radovima te tako Uvijek za Homerom čini jedinstveni triptih ili spoj književnosti, slikarstva i glazbe. Rezultat suradnje uglednih suvremenih umjetnika, Uvijek za Homerom dokument je neprekidnog eksperimentiranja, u mnogočemu nalik Odisejevu nemirnom putovanju.
MODERIRA: PETAR MILAT
KAPTOL BOUTIQUE CINEMA, NOVA VES 17, ZAGREB

20.30
ČITANJE
Pjesničke priče
Marija Andrijašević, Miroslav Kirin, Suzana Matić, Antun Zlatko Stolica, Marina Šur Puhlovski
Kakve priče pišu pjesnici? Podrazumijeva li pjesnički background određene supermoći ili pak superprobleme kada se stupi na tlo proze, makar i kratke? Je li kratka priča bliža romanu, po logici proznog srodstva, ili pjesmi – po logici preciznosti, jezika, ritma? S petero autora o teoriji i praksi bivanja između poezije i kratke priče razgovara nagrađivani pjesnik i prozaik Miroslav Mićanović.
MODERIRA: MIROSLAV MIĆANOVIĆ
VINYL, BOGOVIĆEVA ULICA 3, ZAGREB

PETAK, 7. LIPNJA
20.00
ZATVARANJE FEKP-A 2019. I G-TOČKA
Ivan Jozić, Tihana Lazović, Colum McCann, Eley Williams
Snimljen prema istoimenoj priči jednog od najznačajnijih suvremenih irskih pisaca, Columa McCanna, kratki film Sve u ovoj zemlji mora bio je nominiran za Oscara, a uloge ponajbolje mlade domaće glumice Tihane Lazović obećavaju da će je prije ili poslije dovesti pred birače Akademije (a potom zacijelo i dalje). Prva knjiga priča Eley Williams najavila je novi duhovit, svjež i originalan glas britanske književne scene, baš kao i prva zbirka Ivana Jozića u Hrvatskoj. Razgovori, čitanje, film i glazba: točka kulminacije 18. izdanja fekp-a zove se g-točka!
MODERIRA: VLADIMIR ŠAGADIN
TVORNICA KULTURE, MALI POGON, ŠUBIĆEVA 2, ZAGREB

RIJEKA

SRIJEDA, 5. LIPNJA
12.00
DOBRO DOŠLI U RIJEKU
PRIJAM U GRADSKOJ VIJEĆNICI

18.00
IZLOŽBA
#NEovisne: Napisati sebe
Udruga za pomoć ovisnicima “Vida” otvorila je poziv za sve žene, a posebice žene koje su se nosile ili se još uvijek nose s problemom ovisnosti, bilo osobnim ili u obitelji, da dostave kreativne radove koji govore o njihovu problemu i borbi o uspjesima i padovima, gubicima i naučenim lekcijama. Jedan od ciljeva bio je “napisati sebe”.
BOOK CAFFE DNEVNI BORAVAK, CIOTTINA 12A, RIJEKA

18.00
RAZGOVOR
Alan Titley, Eley Williams
Moderiraju:  Aidan O’Malley, Antonija Primorac
FILOZOFSKI FAKULTET U RIJECI, ODSJEK ZA ANGLISTIKU, PREDAVAONICA F-139, SVEUČILIŠNA AVENIJA 4, RIJEKA

19.00
U SURADNJI S CEKAPEOM
RAZGOVOR I PROJEKCIJA FILMOVA
Riječke taksi-priče
Željka Horvat Čeč, Davor Mandić, Dunja Matić, Tea Tulić, Milan Zagorac
Petero riječkih taksista i petero riječkih pisaca (jer tko umije pričati bolje od njih!) susrelo se oko pet riječkih priča koje (jer tako to biva s dobrom književnošću) ne govore samo o Rijeci. Od vožnje preko razgovora do teksta – o tome kako su nastajale priče u projektu Vozim ti priču razgovaramo s autorima ove uzbudljive književne vožnje Rijekom, a prikazujemo i 5 kratkih filmova nastalih u suradnji s riječkim taksistima i piscima (autori: Maša Drndić i Igor Paulić).
MODERIRA: VID BARIĆ
OMLADINSKI KULTURNI CENTAR PALACH, KRUŽNA UL. 8, RIJEKA

20.30
ČITANJE
HOMO NARRANS
Elvis Malaj (alb/ita), Antonio Ortuño (mex), Goran Samardžić (bih), Alan Titley (irl), Tea Tulić (hrv), Eley Williams (gbr)
OMLADINSKI KULTURNI CENTAR PALACH, KRUŽNA UL. 8, RIJEKA

ČETVRTAK, 6. LIPNJA
19.00
RAZGOVOR
Pisci i migracije
Andrés Neuman, Antonio Ortuño
U početku bijaše migracija. Ne samo ona koja je nakon Španjolskog građanskog rata roditelje Andrésa Neumana odvela u Argentinu, a roditelje Antonia Ortuña u Meksiko − već i one kojima se njih dvojica u svojim djelima vraćaju: migracija kao nužda, kao potreba, kao izbor, možda i kao sudbina. Dobitnici prestižnih nagrada, autori koje je ugledni časopis Granta proglasio ponajboljim novim romanopiscima španjolskog jezika govore o granicama i prelascima, u književnosti i izvan nje.
MODERIRA: ELA VAROŠANEC
OMLADINSKI KULTURNI CENTAR PALACH, KRUŽNA UL. 8, RIJEKA

20.30
LITERARY EUROPE LIVE PLUS
ČITANJE I DODJELA NAGRADE FEKP19 – NATJEČAJ ZA KRATKU PRIČU ZA MLADE AUTORE HOMO NARRANS
Senko Karuza (hrv), Dunja Matić (hrv), Colum McCann (irl/usa), Semezdin Mehmedinović (bih/usa), Andrés Neuman (arg/esp), Adania Shibli (pse)
OMLADINSKI KULTURNI CENTAR PALACH, KRUŽNA UL. 8, RIJEKA

PETAK, 7. LIPNJA
11.00
ČITANJE DOBITNIKA NAGRADE FEKP19 – NATJEČAJ ZA KRATKU PRIČU ZA MLADE AUTORE
MORAŠ ČUTI OVU PRIČU

Mlade priče, priče mladih, više-manje vršnjaka ovoga festivala – onih nagrađenih i onih koji su fekp nagradili svojim tekstovima – sačuvali smo za sam kraj riječkog dijela programa. Koje to priče moramo čuti od onih koji dolaze, onih koju su već tu? S hrabrim klincima s pričom razgovara riječki autor, strip-crtač i mentor, vječni Enver Krivac.
MODERIRA: ENVER KRIVAC
RIHUB, UL. IVANA GROHOVCA 1/A, RIJEKA

MJESTA

ZAGREB: STUDENTSKI CENTAR, TEATAR &TD, VELIKA DVORANA, MM CENTAR, SAVSKA CESTA 25 / KLUB BOOKSA, FRA GRGE MARTIĆA 14D / FILOZOFSKI FAKULTET, IVANA LUČIĆA 3 / TALIJANSKI INSTITUT ZA KULTURU, PREOBRAŽENSKA 4 / VINYL, BOGOVIĆEVA ULICA 3 / KAPTOL BOUTIQUE CINEMA, NOVA VES 17 / TVORNICA KULTURE, MALI POGON, ŠUBIĆEVA 2; RIJEKA: OMLADINSKI KULTURNI CENTAR PALACH, KRUŽNA UL. 8; BOOK CAFFE DNEVNI BORAVAK, CIOTTINA 12A; FILOZOFSKI FAKULTET U RIJECI, SVEUČILIŠNA AVENIJA 4 / RIHUB, UL. IVANA GROHOVCA 1/A; SAMOBOR: GRADSKA KNJIŽNICA SAMOBOR, ULICA MIROSLAVA KRLEŽE 9

Program u PDF-u možete preuzeti ovdje.

“Daj zapali normalnu”, kaže mršavom, podignuvši sa stola i spustivši na nj kutiju Benstona.

Mršavi sporo, kao da će reći nešto šaljivo, podigne glavu pa zaustavi pogled na Gavri. “Ne pušim ja normalne”, kaže sa smiješkom.

Gavro pogleda visokog pa djevojku visokog; on i dalje gleda u zid, podočnjaci mu se čine gotovo crnim, a ona i dalje drijema, glave oslonjene o stijenku separea. “A jel pušiš kurac?” kaže Gavro, također se osmjehnuvši.

“Pušim tvojoj mami sisu”, ispali namah mršavi. “Pušim tvojoj mami sisu.”

Visoki cokne jezikom i posegne za svojom kutijom cigareta.

“A jel piješ to pivo ili čekaš da ga moja mama popije?” osmiješi se Gavro.

Mršavi primi gotovo punu bocu Osječkog piva sa stola, nagne je i naiskap ispije. “Pijem”, kaže, spustivši bocu na stol i blago podrignuvši. “Baja!” poviče Gavro. “Daj još pet!”

Konobar povuče ruke sa šanka te posve sporo, pogleda uperena u televizor, zakorači unatraške. Kad leđima dodirne hladnjak, strese se, kao da se prenuo iz sna, te pogleda u pravcu njihova stola. Kimne, premda ga Gavro više ne gleda, pa iz hladnjaka izvadi pet boca Osječkog. Kad dođe do njihova stola, na nj odloži dvije pune boce, a na poslužavnik podigne tri prazne. Potom na stol odloži i preostale tri pune boce. Na punu pepeljaru položi praznu, podigne obje, na poslužavnik odloži punu pa na stol položi praznu.

“Ona će u mom gradu širit zarazu”, kaže Trba, vrativši se za stol. “Jebo joj pas mater mrtvu zaraženu. Opa, vidi pivo.”

“Ko širi zarazu?” kaže visoki, češući desnu nosnicu. Djevojka visokog promeškolji se i mljacne, sveudilj drijemajući.

“A ko. Kurveštara neka raspala, mater joj mrtvu jebem u pičku. Po rukama joj sida izbija, kraste ima od side, mater joj jebem.”

“Šta je bilo?” ubaci Gavro.

“Neka kurveštara tamo kod vecea”, kaže Trba. “Htjela mi je prenijet sidu, mater joj jebem.”

“I šta si napravio?” upita Gavro smiješeći se.

“Sjebo sam je, jebo joj pas mater zaraženu”, kaže Trba, također se smiješeći.

Gavro se prestane smiješiti, ustane pa pogleda u pravcu zahoda.

“Da, da”, kaže mršavi. “Si, da.”

Gavro iziđe iz separea i prođe lokalom. Otvori staklena vrata s drvenim okvirom, koja dijele lokal od hodnika i čekaonice, pa krene hodnikom. Na klupi preko puta ulaza u zahod zatekne ženu i muškarca; oboje je u kasnim tridesetim, ispijeno i u prljavoj odjeći. Oko njih nekoliko je plastičnih vrećica punih druge odjeće. On drži glavu u rukama, laktova položenih na noge, a ona gleda preda se, oslonjena leđima o zid, puštajući da joj se krv iz nosa slijeva niz lice i na vrat.

“Šta je bilo?” obrati im se Gavro.

“Ma neki luđak, došao i počeo nas udarati”, kaže ona. “Iz čista mira. Samo smo tu sjedili.”

“Da”, doda on, ne dižući glavu iz rukû. “Prvo je udario nju pa onda i mene.”

Gavro promotri njezine nadlanice: pune su virusnih bradavica. Uđe u zahod i bezuspješno potraži toaletni papir. U kućici u kojoj inače sjedi klozetfrau nema nikoga. Iziđe i krene prema lokalu. “Šta se može”, dobaci muškarcu i ženi. Vrativši se u separe, upita ima li tko papirnatih maramica. Visoki kaže da možda ima njegova djevojka pa uzme njezinu torbicu i pretraži je. Izvadi načeto pakiranje papirnatih maramica, dok djevojka i dalje drijema. Gavro mu kaže neka ode do zahoda pa visoki tako i učini. “Jesi je vidio, na šta liči”, kaže Trba. “A i on, mater mu jebem. Oni će u mom gradu širit zarazu.”

“Šta je bilo?” kaže mršavi.

“Ma ništa”, kaže Gavro pa pogleda Trbu. “A kako si ih riješio?” upita ga.

“Nogom, brate. Taman su mi bili na visini. A i da ne prljam ruke.”

Konobar se za šankom glasno nasmije nečemu na televiziji. Gavro ponovno osjeti kako mu se ježi koža na butinama. Potom mu i uz hrptenjaču prođu trnci. Pričeka da Trba zapali cigaretu, a onda se nagne prema njemu i izudara ga po licu s nekoliko kratkih desnih krošea. Trba ispusti cigaretu i pokrije rukama glavu. Gavro ustane nada nj i nastavi ga udarati, izmjenjujući desnicu i ljevicu. Šake mu bez većih problema prolaze kroz Trbine pijane ruke, raduje ga vlastita preciznost. Kad zaključi da Trba neće uzvraćati, prestane ga udarati i odmakne se od njega. Razbuđena djevojka visokog i mršavi oprezno gledaju što se događa. Trba nepomično sjedi, i dalje držeći ruke na licu.

“Dosta”, kaže Gavro.

Trba polako podigne glavu. Mesnato mu je, neobrijano lice pocrvenjelo, ali ne krvari, osim iz oveće posjekotine na donjoj usni. Pogleda Gavru, na što ovaj sjedne na svoje mjesto. I konobar sad gleda u njihovu pravcu, uznemiren ali naizgled spreman prići i uključiti se bude li za to potrebe. Osim njih u lokalu nema nikoga.

“Kako si me izgađo, svaka čast”, kaže Trba, pomičući nos lijevo-desno.

“Koji kurac tučeš civile”, odbrusi Gavro.

“Kad nema nikog drugog!”

“Imaš mene, seljačino.”

“Pa ne mogu tebe, brate.”

Ne ustavši, Gavro ponovno pogodi Trbu desnicom u lice, u lijevi obraz, tako da se ovaj prevali na naslon separea.

“Vidiš da nije teško”, kaže.

Trba opipa udareno mjesto pa nešto tišim glasom kaže: “Ajd nemoj više.”

Vrativši se za stol, visoki otpije nekoliko gutljaja piva. Djevojka visokog pretraži torbicu. “Imala sam maramice”, kaže. “Nema veze”, kaže Gavro i promotri mjesto na desnoj šaci gdje su mu Trbini zubi oderali kožu. Potom desnu ruku uvuče u džep svoje majice s kapuljačom te je izvana pritisne lijevom. Mršavi smota cigaretu; svi su se pritrijeznili. Konobar se čini opuštenijim.

Pod žutim svjetlom zidnih lampi i središnjeg lustera ljudi i stvari u prostoriji djeluju plastično, kao velike beskorisne igračke. Namještaj od drva, mramora i imitacije kože čini se prikladnim za lokal na željezničkom kolodvoru samo zato što čovjek navikne na njega. Gavro se prisjeti kako je nekoliko godina ranije, također o ponoći, došlo do eksplozije skladišta oružja u policijskoj postaji preko puta lokala. Pomisli kako je to možda najveća eksplozija koju je doživio. Tada je u lokalu bilo više ljudi nego što ih je sada. Radio je isti konobar kao noćas. Gavro je sjedio u susjednom separeu s djevojkom. Pili su kavu, a ne pivo. Nakon eksplozije svi muškarci, uključujući i njega, nagurali su se oko prozora da vide o čemu se radi. Njegova je djevojka ostala sjediti. Kako odande nisu mogli mnogo vidjeti, počeli su izlaziti iz lokala; ubrzo je netko zaključio da se radi o policijskoj postaji.

Promotri ljude oko sebe i shvati da će, za razliku od njih, on otići iz grada. Vjerojatno to neće biti naročito upečatljiv odlazak, vjerojatno će se raditi tek o fizičkom poslu u Njemačkoj ili na morskom brodu, ali do odlaska će doći. Nitko od njih neće otići odavde osim njega: ni mršavi, ni visoki, ni djevojka visokog, a svakako ne Trba. Neće otići ni konobar. Svi će oni ostati u gradu. Za pet ili deset godina bit će i dalje tu, s obiteljima ili bez njih. Gavro prema njima osjeti sažaljenje, da bi mu ubrzo sinulo kako je taj osjećaj posve neopravdan. Gnušajući se nad onim što je doživio kao vlastitu slabost, opazi kako u lokal ulaze dva policajca. Po odrješitosti njihovih pokreta jasno je da nisu došli slučajno. Gavro se upita tko ih je mogao pozvati.

Na natječaj za kratku priču Festivala europske kratke priče ove godine prijavljeno je 265 priča s temom “Nasljeđe”.

Žiri u sastavu Vladimir Arsenić, Stjepan Balent (predsjednik), Ivan Jozić, Korana Serdarević i Andrija Škare za finale je odabrao 11 priča. Prve tri nagrade bit će proglašene na večernjem čitanju u utorak 29. svibnja od 20:30 sati, u polukružnoj dvorani Teatra &TD u Studentskom centru.

Pobjednička priča bit će pročitana na zatvaranju ovogodišnjeg festivala, a prva nagrada je dvotjedni boravak u baltičkoj rezidenciji za pisce i prevoditelje u Ventspilsu u Latviji.

Naslovi priča koje su ušle u finale su (redom prijave):

1. Maja-Iskra Vilotijević: Hiraeth
2. Marina Gudelj: Dulcinea na konjaku
3. Marijo Glavaš: Povijest sranja
4. Ozren Majerić: Nasljeđe
5. Suzana Matić: U ime oca
6. Matija Panić: Ona koju čuvaš
7. Sanja Radulović: Poziv
8. Ivana Bahun: Šamrlek
9. Maja Ručević: Posljednja Venecija
10. Lora Tomaš: Prozor s pogledom
11. Martina Vidaić: Pokopati majku

Zahvaljujemo svima koji su prijavili svoje priče i čestitamo finalisticama i finalistima!

Na natječaj za kratku priču Festivala europske kratke priče ove godine prijavljeno je 265 priča s temom “Nasljeđe”. Žiri u sastavu Vladimir Arsenić, Stjepan Balent (predsjednik), Ivan Jozić, Korana Serdarević i Andrija Škare za finale je odabrao 11 priča. Prve tri nagrade bit će proglašene na večernjem čitanju u utorak 29. svibnja od 20:30 sati, u polukružnoj dvorani Teatra &TD u Studentskom centru. Pobjednička priča bit će pročitana na zatvaranju ovogodišnjeg festivala, a prva nagrada je dvotjedni boravak u baltičkoj rezidenciji za pisce i prevoditelje u Ventspilsu u Latviji.

Objavljeni finalisti natječaja za kratku priču 17. FEKP-a

Na natječaj za kratku priču Festivala europske kratke priče ove godine prijavljeno je 265 priča s temom “Nasljeđe”.

Žiri u sastavu Vladimir Arsenić, Stjepan Balent (predsjednik), Ivan Jozić, Korana Serdarević i Andrija Škare za finale je odabrao 11 priča. Prve tri nagrade bit će proglašene na večernjem čitanju u utorak 29. svibnja od 20:30 sati, u polukružnoj dvorani Teatra &TD u Studentskom centru.

Pobjednička priča bit će pročitana na zatvaranju ovogodišnjeg festivala, a prva nagrada je dvotjedni boravak u baltičkoj rezidenciji za pisce i prevoditelje u Ventspilsu u Latviji.

Naslovi priča koje su ušle u finale su (redom prijave):

1. Maja-Iskra Vilotijević: Hiraeth
2. Marina Gudelj: Dulcinea na konjaku
3. Marijo Glavaš: Povijest sranja
4. Ozren Majerić: Nasljeđe
5. Suzana Matić: U ime oca
6. Matija Panić: Ona koju čuvaš
7. Sanja Radulović: Poziv
8. Ivana Bahun: Šamrlek
9. Maja Ručević: Posljednja Venecija
10. Lora Tomaš: Prozor s pogledom
11. Martina Vidaić: Pokopati majku

Zahvaljujemo svima koji su prijavili svoje priče i čestitamo finalisticama i finalistima!

Žiri u sastavu Vladimir Arsenić, Stjepan Balent (predsjednik), Ivan Jozić, Korana Serdarević i Andrija Škare za finale je odabrao 11 priča. Prve tri nagrade bit će proglašene na večernjem čitanju u utorak 29. svibnja od 20:30 sati, u polukružnoj dvorani Teatra &TD u Studentskom centru.

Pobjednička priča bit će pročitana na zatvaranju ovogodišnjeg festivala, a prva nagrada je dvotjedni boravak u baltičkoj rezidenciji za pisce i prevoditelje u Ventspilsu u Latviji.

Naslovi priča koje su ušle u finale su (redom prijave):

1. Maja-Iskra Vilotijević: Hiraeth
2. Marina Gudelj: Dulcinea na konjaku
3. Marijo Glavaš: Povijest sranja
4. Ozren Majerić: Nasljeđe
5. Suzana Matić: U ime oca
6. Matija Panić: Ona koju čuvaš
7. Sanja Radulović: Poziv
8. Ivana Bahun: Šamrlek
9. Maja Ručević: Posljednja Venecija
10. Lora Tomaš: Prozor s pogledom
11. Martina Vidaić: Pokopati majku

Čestitamo finalistima i finalisticama!

HIRAETH

Flashback.
Kraj osamdesetih. Sparno dorćolsko popodne. Imam devet godina.
“Znaš li ti šta je pravi prijatelj?” Glasno me prostreli ničim izazvan ćale. Usta su mu poluotvorena, obrve šarmerski ljutite. Kod mog oca se sve uvek svodilo ili na predavanje ili
na neku vrstu testa. Moglo je samo da se padne na ispitu.
“Pravi prijatelj je onaj, koji će ti, kada ga nazoveš u pola noći i kažeš mu da si ubila čoveka, pomoći da zakopaš leš.” Ne skida pogled sa mene.
Oči u oči. Obrve su mu i dalje u nekakvom grču.
Očekuje moju reakciju.
Manja sam od njegove zenice. Htela bih da skrenem pogled, ali ne mogu, prikovana sam.
Zastaje mi zalogaj lubenice, dok mi svoju definiciju lojalnosti, kao nekakvom teletu žigoše u srce. Sve se dimi.
Do dan danas se nisam oslobodila tog spartanskog žiga i posledica je valjda ta, da sam uistinu i okružena ljudima, koji bi mi i pomogli da zakopam taj neki imaginarni leš.
Ponekad razmišljam o tome.
Zamišljam nečiji poziv u tri ujutru i pitam se, koje bi osobe bile vredne života u zatvoru.
Teta Dana sa prvog sprata naše zgrade, sada bi rekla
“Sine, ti znaš da ja ne verujem u Boga. Bogovi su oko mene.”
Flashback over.

Nadljudskim snagama uspevam da se izvučem iz kreveta.
Napolju je mraz.
Pijem u klubu “U” kod Karlsplatza, pretposlednjoj rupi na ovom svetu, smeštenoj na pola puta između bezdana i duševnog Autobahna. Ništa ne osećam.
Hladna kao Jakutsk, naslonjena na šank leđima, gledam ka podijumu. Bespotrebni svetlosni efekti, niko ne igra. Dva reflektora ne rade, samo se rotiraju a ne svetle. Niko ne sme da mi priđe, delujem kao nekakav nemi Gary Oldman.
U klub ulazi Faris, filmski kritičar i bivši rukometaš sa Džordan Katalano-frizurom. Malo je niži od mene, i malo je mlađi od mene i jak je kao stena, mogao bi u zubima da me nosi.
Potpuno je neupadljiv, ali me već sedmicama intrigira. Kad obuče kožnu jaknu, ljubi mi se u usta sa njim uz Džefa Baklija i sramim se toga.
Posle četvrte votke sa Farisom, prvi put u životu na glas izgovaram ćaletovu definiciju prijateljstva. Sama sam sebi čudna. Testiram ga.
Hladan kao nekakva polarna riba, gledajući u stranu kao da računa, kaže:
“Ja takvih prijatelja sigurno nemam.”
Neusiljeno.
Zastaje mi isto ono parče lubenice u grlu, s kraja osamdesetih.
Tako mi i deluješ, pomislim u sebi.
Crkava i treći reflektor. Hladno mi je.
Ćutimo.
Prekida tišinu i kaže da sam divna. Da se tako potpunim oseća kad je uz mene.
Da se razumemo pogledima i da to nije dobro. Mislim da živi sa svojom devojkom.
Ne pitam, ne interesuje me.
Odjednom, probije me nešto u grudima. Neko je, izgleda, pustio Leonarda Koena, The Gypsy´s Wife. Ispijem votku do kraja, tiho je odložim na šank i kažem “Pleši sa mnom.” Umorno mu pružam ruku, gledam ga odsutno. Ustaje, smrtno ozbiljan, uzbuđen. Divno miriše, olizala bih mu vrat u nekoj mračnoj zadimljenoj sobi, pred svitanje, ili evo, upravo ovde i sada. Obučena sam u farmerke i teget košulju sa stotinama belih srca.
“Ovo je previše.. Ti, Kohen, ta tvoja košulja..” Kaže.
Ćutim i gledam ga u oči. Vidim pejzaže. Ponekad u nečijim očima otkrijem gustinu amazonskih džungli ili bespuća hercegovačkih visoravni. U njegovim uvek.
“Malo te se bojim” kaže.
“Uh..Ćuti.” Razočarano skrećem pogled.
“Zašto? Meni je to novo.”
“Čeznem za ljudima koji me se ne boje.” Ali, već je kasno. Već je zajebao.
Više nema pejzaža u njegovim očima. Preda mnom stoji samo još jedan drhtavi suprug, kom je hladno, a kasni na voz. Pesma naglo završava, kreće Djana Nanini, Bello e impossibile.
Odmičem se odsutno, kao od gumene lutke. Ide mi se kući.
Hoću još jednu votku? Neću još jednu votku.
Navlačim kapu i nestajem. Hvala lepo i doviđenja.
Vodi mi se ljubav sa nekim, ko bi svom prijatelju pomogao da zakopa leš.
Jebiga.

* * *

Druga kafana, druga noć, ali opet isti bezdan, i opet Faris za šankom, pored mene.
Uskrs je. Našli smo se da ćutimo zajedno.
Ne mogu da razaznam da li je jak i debeo ili samo debeo. Slabo ga dodirujem.
Uhvati me za ruku, a ja izvlačim prst po prst, kao mačka.
Priča mi o svom detinjstvu. Ne znam kako smo došli do toga.
“Najlepše su bile igre bombama. Muškarci su se vraćali sa ratišta i bez razmišljanja odlagali bombe i razno oružje u ormane ili čak na vitrine. Niko se nije setio nas klinaca.
Jedva smo čekali da se domaknemo bombi, i našao bi se i poneki optimista da nam objasni kako se aktiviraju. Onda bi..” Priča uz nostalgičan osmeh. “Ja bacio bombu u reku, i eksplozija bi ubila pozamašan broj riba, koje bi isplivale na površinu. Onda bi Ado pojurio sa mrežom i pograbio što je više riba mogao, pa bi ih čitavo popodne pekli na vatri uz veselje.” Sad se lice već prolama u veliki osmeh, oblizuje donju usnu i uvuče dim.
Ne gleda me dok priča.
“Jednom nas je tako naganjao tenk. Pojavio se odjednom iza nas, dvojice dečaraca od desetak godina, i počeo da nas prati. Što smo mi brže hodali, i tenk je bio brži. Nismo mogli da
procenimo čiji je. Bio je ogroman, čiji god da je bio. Potrčali smo brzo koliko smo mogli, ali džaba ti..eto ti tenka za nama. Kao na filmu! Na kraju smo utrčali u nekakvu nepoznatu zgradu i sakrili se u hodnik na drugom spratu i krišom virili kroz prozor. Ali tenk je zastao uz susednu kuću i odjenom se prolomio glas iz megafona “Izlazi odatle, znamo da si unutra!”
Muškarac po kog je tenk izgleda došao, glasno je povikao “Gubi se, stoko!!”
Onda su se začuli pucnji, upereni ka kući u kojoj je bio taj muškarac.” Zastaje.
Cigara mu dogoreva u desnoj ruci, uopšte više ne puši, odlutao je daleko. U rane devedesete. “U tom trenutku smo nekako i Ado i ja ćutke shvatili da je počeo rat. Ono, za ozbiljno.”
I dalje ne puši cigaru, niti ispija ijedan gutljaj. Odsutno, kao uz neki detinji osmeh, gleda u stranu. Čekam da mi se vrati.
“Najgore je u ratu u stvari bilo..” Nastavlja. “..što odjednom to usrano oružje biva dostupno svima, pa i deci, a kamoli odraslima. I što si tih godina svaki dan mogao da čuješ vest, da je neko nekog upucao u kafani, zbog svađe oko karata, ljubavi ili nekakvih trivijalnosti. Ono što bi se inače rešavalo psovanjem ili možda kojim udarcem šake, odjednom je rešavano mecima. Život je postao tako nebitan. To je ono najgore. I zato mrzim oružje iz dna duše, to mi je valjda jedina posledica od rata. Inače, ni taj rat niti moja sećanja uopšte ne doživljavam traumatično. Mislim da ne osećam nikakve ozbiljnije posledice. Jedino, eto, prezirem oružje, i sve što ima veze sa njm.”
“I ja prezirem oružje, gadi mi se!” Koristim priliku da ga podržim u nečemu. Iz nekog razloga imam osećaj da me doživljava kao jednu od onih žena, koje nedeljom ujutro umesto u crkvu odlaze na rekreativno pucanje. Oružje ne podnosim još od devedesetih, Dorćola i osnovne škole. I meni je to, valjda, ostalo od rata. “Ali volim borbu. Onako, jedan na jedan, pesnicama.” Kažem.
“A to je drugo..” odmahne glavom.
Počinje neka stvar od Queen. Da je bar Who wants to live forever iz Highlandera, nju jedino mogu da podnesem, ali nije.
“Jel voliš Queen?” ljubazno postavljam trik pitanje. Biće mu neugodno da kaže da ne.
“Queen? Ne.” Kaže smireno. “Queen su uvek slušali oni, koji u stvari nisu slušali muziku.”
Uvek sam bila posebno slaba na ljude koji, kao ni ja, ne vole Queen. “Hajde da plešemo, nikad nisam plesala uz njih i verovatno nikada ni neću. A ni ti.”
Gasi cigaretu i ustaje, pomalo nevoljno. Pripijeni smo jedno uz drugo.
“Imam ose0107aj kao da smo goli.” Kaže. “Baš imaš lepo telo.”
Haljina mi je tanja od paučine. Zato što je spavaćica. Mama mi je kupila letnju spavaćicu, a ja je nosim pred kraj zime, u zadimljenoj kafani, dok plešem sa Farisom, koji mi postaje sve zanimljiviji, ovako odsutan i suveren. Osećam njegovu erekciju. Malo mu je ipak neprijatno.
“Ovo mi je najbolji Uskrs u životu.” Kažem kroz smeh.

* * *

Opet on i ja. Ovaj put u tami emigrantskog pank kluba, sedimo naslonjeni na topao zid i posmatramo ljude kako plešu.
“Jesi ti sigurna da nisi stavila nekakve ruže u ovaj džoint? Ima ukus po cveću.”
Smejem se. “Naravno da nisam.”
“Ne verujem ti.” Ozbiljan je. “Probaj još jednom, uvuci dobro.”
Probam, ni traga od ruže.
Razočaran je. “Jesam ja lud?” Već desetak minuta uporno prekida svaki naš razgovor i vraća temu na ukus džointa, kog sam smotala, i u njega, tobože, stavila ruže.
Pričamo na nemačkom sve vreme. “Totalno zvučiš seksi kad govoriš nemački, Farise.” Nemački je ipak njegov jezik, na njemu i piše. Našim ipak slabije vlada.
“Vidiš, kako ti mene ne osećaš.” Pogođen je. “Kažeš da sam seksi, a to, to što si čula, to uopšte nisam ja.”
“Jesi, to si ti. Iako ne želiš da prihvatiš, nemački je tvoj jezik i vrlo si seksi kada ga koristiš. Ništa manje i više od toga.”
Ne želi da priča o tome.
“Kakav je tvoj odnos prema Jugoslaviji? Jel je osećaš kao svoju?” Menja temu.
“Naravno.” Kažem bez razmišljanja. “Provela sam na Balkanu dvadeset punih godina. Tamo su moji koreni. Naravno da osećam Jugoslaviju kao svoju.”
“Kako je to dobro.” Nezavidno, ali čežnjivo me prostreli očima, ali pogledao je puno dublje i dalje od mojih zenica. Video je sve od Durmitora, preko Dorćola do Suska.
“Meni je Jugoslavija.. znaš šta?”
“Šta?” Pitam, uvlačeći dim, ne skidajući pogled sa njega. Oči u oči.
“Kao jedna bolna crna rupa, ispod srca. Prazna i ogromna, ispunjena čežnjom i nedodirljiva. Nikad ne mogu da stignem to tog mesta u meni. To ti je za mene Jugoslavija.” Kaže.
Sada je već potrešen.
“Zvuči kao Hiraeth. Znaš za izraz? Velški. Označava čežnju za domom, kom se nikada nećemo moći vratiti, za domom koji možda nikad nije ni postojao. Nostalgija za izgubljenim mestima naše prošlosti. Tako nekako.”
“Ma ne, nije to.” Ne želi ni da čuje, okreće glavu od mene.
Kao da je uvređen što uopšte tražim bilo kakvu referencu iz ovozemaljskog života.
Njegova čežnja je neka druga čežnja.
Crna rupa Jugoslavija.
Verovatno i jeste.

DULCINEA NA KONJAKU

Trčati sam počeo jer je besplatno, čitati jer mi je bilo dosadno. Volio sam filmove više od čitanja, ali recimo da sam pomalo kukavica. Otkako sam čuo da je neke likove u Kaštelima uhvatilo zbog krađe filmova po internetu, dohvatio sam se knjige. Da se razumijemo, gutam samo krimiće. Ne radim, osim nedjeljom. Uskačem na slobodne dane konobarica u kvartovskom bircu. Tamo pokupim novine ostale od tjedna, poližem crnu kroniku i onda ostatak dana rješavam nedokučive enigme o pucnjavi, paležu, obračunu, nekad i ubojstvu. Prozvan sam Don Quijoteom nakon što sam par puta, ranjen dosadom, telefonirao policiji, raspitivao se o detaljima i iznio im svoj vid kriminalnih zbivanja. Premda sam posvećen samo kriminalistici, znam riječ ili dvije o Cervantesovu junaku. Pročitao sam ga u srednjoj samo zato što sam načuo da ga je neki tip pokušao krivotvoriti. Profa je to rekla s prigušenim uzbuđenjem, kao da se loži na samog don Miguela, dahće u valove njegova ovratnika, škaklja mu špicastu bradu.
Postao sam vitez, titula u koju se nisam rodio. Zaradio sam je nakon stotinjak neuspjelih natječaja, brojnih nedobivenih pozicija namijenjenih rođenima u posao. Poludio od previše pročitanih kriminalističkih romana, promaknut sam u zvanje viteza, čuvara krvi princeza i prinčeva koji su se samo trebali roditi. Plemeniti Don Quijote, hrabri, kronično besposleni detektiv, superheroj najvećeg obalnog grada u Hrvatskoj.
Moj štitonoša, Sancho Panza, razočarani je anarhist. Pretpostavljam da sam njega dobio rođenjem. Živi u stanu nasuprot moga, na četvrtom katu primjenjene arhitekture. Panza je duguljast, ispijen momak, bez snage u rukama i nogama, uvijek s cigaretom među zubima i prkosnim izrazom skupljenim među golim obrazima. Nervožast, nametljiv, naporan.
Dok trčim, Panza ide za mnom. Puši i mudruje, a ja obično ne obraćam pozornost na to. Prije nekog vremena doživio je osobni krah. Obavijestio me da anarhija nije moguća, da je tamo gdje je prividno bezvlašće, vlast jača nego igdje drugo. Potom je izvrijeđao Dulcineu i mene. Rekao je da anarhija zahtijeva idealne ljude, a tiranija ljude poput nas.
Nedavno se počeo oporavljati, postavivši pred sebe novi cilj koji je Dulcineu doveo do ove pijane nesvjestice kojoj je prepuštena danima. Cilj zbog čijeg je ishoda na koncu zaradio prijelom nosa. Želio sam ga zviznuti, istina. Ispalo je jače nego sam očekivao.
Dulcinea, jedina djevojka koja je izdržala s nama. Možda nije bila princeza, ali prema Panzi, svakako je bila začarana i ništa nije bilo važnije od toga da se uništi svaka njezina moguća iluzija. Dulcinea, dijagonala našeg pravokutnog trokuta, jedina zaposlena, donekle zadovoljna stranica.
Dulsi je voljela svoj uredan život, posao u banci, slobodne vikende, izlete u prirodu. Imala je nespretnu naviku da u kratko vrijeme postane neprirodno opsjednuta novim ljudima. Ne baš svakim novim, već od obilja ljudi koje je upoznavala, našla bi se jedna osoba koju bi Dulsi, vođena unutarnjim osjećajem, označila kao izvrsnu. Bila je u tome iskrena i dok je trajalo, do kraja ih je podržavala, pomagala im, neprestano visjela s njima na telefonu, na kavi, ponekad i lelujala na granici zakona zbog njih. Onda bi ti divni ljudi prosuli kakav nezgrapan komentar i oduševljenje bi popustilo, pa bi ih odjednom vidjela kao sasvim druge ljude, pune mana, iste kao one koje je bespogovorno odbacivala. U te dane, kad bi Dulcinela stekla novog prijatelja, rijetko je navraćala do mene ili Sancha. On ju je u tim prigodama stalno nazivao i pozivao, gnjavio da navrati, pokušavao je privoliti na odlazak na koncert, pivu, đir po Marjanu. U druge dane, kad je bila prisutna, Sancho je jedva čekao da ode pa da može pljuvati po njoj. Iritirala ga je lakoća njezinog življenja, smatrao je da ju je lagodnost zatupjela, da nikad ništa nije postigla sama, čak i da je preglupa da bi bila depresivna.
Prvu zamisao svog velikog oporavka Panza nam je iznio jedne nedjelje ujutro dok su Dulsi i on sjedili za okruglim stolom mog viteškog radnog mjesta. Napisat će knjigu. Sam će na sebi provesti eksperiment čovječanstva s tezom da nam je urođeno sve što je potrebno za točno razumijevanje situacija i ljudskih odnosa. Pokus je trebao voditi velikom zaključku u kojem su vlast i sistem vlasti nepotrebni, a sredstva će crpiti iz ukradenih filmova s interneta. Drugim riječima, zacrtao je pogledati dvadesetak filmova snimljenih na jezicima koje ne razumije i točno pretpostaviti radnju, zaplete, odnose među likovima i na koncu ključne riječi koje vode raspletu.
Bilješke o filmovima vodio je detaljno, a onda ih pretipkavao na računalu i odnosio na printanje u kopirnicu nasuprot javnog zahoda. U samo nekoliko filmova skupio je više od sto stranica vlastitog teksta. Ja sam bio drugi stup eksperimenta. Nakon što bi Panza odgledao i objasnio film, proslijedio bi ga meni kako bih pomoću titlova potvrdio vjerodostojnost njegovih teza.
Cijela stvar završila je katastrofalno. Umalo sam ga ubio nakon Bergmanovih Divljih jagoda koje me prisilio gledati. Premda sam od dosade jedva izdržao ona dva sata, kasnije je na mene ostavio dojam bespomoćnosti, počeo sam patiti od nesanice, a slika dječjih kolica u travurini bila mi je pred očima čak i tijekom najnapetijih scena u krimićima. Kad sam mu rekao da odustajem, ponovo me izvrijeđao. Rekao mi je da ionako nemam drugog posla, da sam nesposoban pokrenuti se, poslao me par puta u kurac i okrenuo se Dulcinei.
Sada sam trčao sam, bez krakatog dimnog stroja za petama. Trokut se raštimao i Dulcinelina stranica opasno se rastezala pokušavajući držati na okupu dvije besposlene, svojeglave točke svoje dužine.
Jedne me večeri nazvala u suzama. Smatrala je da je projekt propao. Ne samo da Sancho nije točno pretpostavljao, nego se još iskaljivao na njoj jer ona očito nije razumjela bit filma čak ni s prijevodom. Unatoč tome, ponovo mu je pristala pomoći. Ovoga puta bila je izložena još većem poniženju nego onda kad joj je rekao da je najbolje da se okane Herzoga i vrati Princezinim dnevnicima.
Tobožnji glas razuma, Sancho Panza naše klape, koji je svakim danom sve više sličio na cigaretu, okušao se u novom projektu. To ga je dovoljno odobrovoljilo da ponovo počne razgovarati sa mnom.
“Stari, čemu sve to?” pitao sam ga kad mi je iznio svoj plan.
“Želin dokazat kolikoj smo nepravdi izloženi”, ustarajao je napet od svježeg iščekivanja.
“I baš moraš ić priko nje? Ona je ostala uz tebe i na onom prvom sranju.”
“A priko koga ću?! Ona se rodila s vezom”, pripalio je cigaretu i dodao, “a ti si pizda.”
Otrčao sam dalje, ostavivši ga da mozga o novom društvenom razotkrivenju.
Počelo je tako da se Panza prijavio na nekoliko oglasa za posao i prisilio Dulcineu da učini isto, a potom i da napravi sve u svojoj moći za taj posao. To je značilo da će Dulcineini roditelji nekoga nazvati, dogovoriti razgovor i ona će vjerojatno ući u uži krug, biti odabrana ili će joj barem biti obećana neka druga pozicija. Radilo se o desetak oglasa na koje se Sanchu nakon prijave nitko nije javio niti odgovorio na e-mail, a Dulcinela je redom dobivala mogućnost razgovora preko roditelja, njihovih prijatelja, strica koji je radio na Mirovinskom i slično. Išlo je toliko daleko da su je ti isti poslodavci, premda je ne znaju, preporučili nekim drugima koji su potom zvali strica, kuma, prijatelje njenih roditelja i nudili joj posao.
“Na poslu me čudno gledaju”, izjavila je Dulsi za tradicionalnom nedjeljnom kavom. “Mislin da si dokaza svoje.”
“To je tek deset poslova”, ustrajao je Sancho koji je poraznost dokazane situacije tumačio kao vjetar u leđa.
“Dobit ću otkaz zbog tebe, kretenu! A i crnin svoje starce sa svin ovin. Neću više. Amen.”
Sancho je to shvatio kao znak za iduću rundu. Dogovorio je svu silu pregleda u bolnici, dobio uputnice za odjele po čijem latinskom nazivu nisam sa sigurnošću znao reći za koji dio tijela su specijalizirani. Zapravo, čini mi se da je imao uputnice za sve osim za patologiju, odjel koji sam ja najbolje poznavao. Nagovorio je Dulcineu da učini isto, da postupi s tim kao s onim oglasima za posao. Rezultat je ponovo pokazao očajničku potrebu za vitezom u našim predjelima. Dok je Sancho dobivao termine udaljene čak i po nekoliko godina, Dulcinea je uspjela dogovoriti preglede u istom mjesecu u kojem ih je tražila. Ponekad čak i u istom tjednu. Opet stric s mirovinskog koji je ručao s doktorom dermatologije i spavao s glavnom sestrom zavoda za pulmologiju.
Doktorica na neurologiji bila je prijateljica vjenčane kume Dulcineine mame. Da, kontakti su nekad bili toliko kompleksni da ih je trebalo pomno presložiti u izgovoru. Nazvala je Dulcineinu mamu i pozvala ih obje u svoju ordinaciju. Nešto je na nalazima bilo nejasno i trebalo ih je ponoviti.
Dijagonala se raspala i učinila naše dvije beskorisne stranice pravcima koji zjape u ništavilo. Je li osjetila trnjenje u obrazima? Osjeća li se u zadnje vrijeme umorno? Ima li sličnih slučajeva u obitelji? Ne, ne možemo tvrditi da je bolest nasljedna, ali treba pitati. Mijelinska ovojnica, magnetska rezonanca, analiza likvora.
Nije nasljedna, ali je autoimuna.
U kafiću sada nisam samo nedjeljom. Dulcinea je tamo po čitav dan, pa sam i ja. Danima je nisam vidio trijeznu. U želji da nešto razbijem, razbio sam Panzin nos. U njegovu obranu, moram reći da nije puno dramio oko toga.
Ona se pijano protegne i nasloni Sanchu na rame. Pretpostavljam da je čarolija konačno prekinuta. Kao da čuje moje misli, on je blago podraga po čelu i istom rukom izvuče cigaretu iz kutije. Pogledaj nas, mislim se. Jedini razlog zašto se razmnožavamo, zašto prenosimo gen jest taj što smo sigurni da nas nitko pri zdravoj pameti ne bi pokušao krivotvoriti.

POVIJEST SRANJA

Počinje u trenutku kada moj otac spušta hlače do koljena. U šaci stišće načupanu travu i nekoliko netom otrgnutih listova s jasenove grane koja mi se, poput giljotine koja se dvoumi, do danas nastavila nećkati nad glavom. U čučnju postaje moje visine. Mi smo jednaki. Oči mu se nakratko blago iskolače od naprezanja, ali za sekundu opet postaje čovjek zakrvavljenih očiju kojeg poznajem. Moj tata. S dva tri poteza rukom iza leđa otjerao je zloduhe, bacio u stranu njihovim prljavim dušama onečišćene lišće i travu i, s umijećem istovremenosti kakvo nikada neću uspjeti doseći, poskočio i navukao hlače.

Nikada nisam povjerovao sranjima otisnutima u udžbenicima o svemu onome što se dogodilo tisućama i milijunima godina u prošlosti. Nitko od sudionika u lancu prevare nije mogao potvrditi da se to što pišu, uređuju, lektoriraju i tiskaju zaista dogodilo. Netko im je rekao da je bilo tako i oni to dalje prodaju. Čista definicija prevare. Kao oni što te nazovu i kažu da si slučajnim odabirom baš ti osvojio auto. Skoro pa isto. Ali ja znam. Bio sam tamo. Povijest počinje u mojem najranijem sjećanju, u trenutku kada otac na upravo istisnuto govno polaže veliki, sivi, plosnati kamen i osvrće se da ga slučajno netko nije vidio. Kao da je upravo zakopao blago i boji se da će ga netko otkriti i ukrasti. To je početak. Otac je poklopio ono što je ostavio za sobom. Da ne bude traga. Da netko ne ugazi u sranje prošlog vremena i raznoseći ga naokolo ne zasmrdi svima sadašnjost.

Radio sam što i otac, kako mi je pokazao tada, na početku vremena, prvog dana stvaranja. Kad god bih čuvao ovce na brdu iznad kuće i osjetio potrebu, čučnuo bih i odradio što je trebalo. Obično mi je trebalo mnogo duže nego ocu, no koristio sam to vrijeme za uočavanje i odabir poklopca iz obilja što se oko mene nudilo u pograničnom kamenjaru našeg seoskog krajobraza. Nekada bih, iako sam se znao odvažiti i s ovcama otići dalje od Pirikovca, čuo očev glas koji bi krševitim brjegovima dogmizao otmjenošću poskoka i čije su se psovke spoticale o oštre stijene, a sveci zapinjali u krošnjama. Gospa Divica među grbavim granama graba. Krvavi Isukrst u lišću tužnog primorskog dubca. Ostao bih tada duže na brdu. Dobro najedene ovce prilazile bi i gledale me staklastim očima kakve imaju one koje su preživjele desetkovanje za ražanj i zapitkivale “misliš ti nas vodit kući, mali?”. Okrenuo bih glavu i čekao. Čekao da očev glas do kraja razrijedi gustu tišinu iznad sela i onda zajedno s njom implodira u zavjet vječnog prešućivanja.

Nikad je nije tukao. Bar ne koliko ja znam. A ja znam, jer sam bio tamo i vidio. I to što ljudi sada pričaju, dok jedu pršut koji je on sušio i sjede za stolom koji je on napravio, nije istina. Istina je ono što se šuti. Sjećam se da je jednom pala. Rekla mi je to, a majka nikada nije lagala. Ona je jedina bila čista istina. Vratio sam se s blagom s ispaše, a mama je sjedila na kamenoj stubi pored konobe i s rukama na licu plakala. Ostavio sam ovce pred zatvorenim vratima tora i otrčao do nje. Nije htjela maknuti dlanove, ali vidio sam što je bilo pod njima. Poznavao sam krv od vlastitih padova. Nekoliko crvenih kapljica na širokim je pločama pod našim nogama strpljivo čekalo na zaključak. Iz konobe se čulo kako crno vino, poput ploda koji blagoslivlja utrobu žene, ispunjava staklenu dušu boce stisnutu muškim rukama. Ajde, rekla je majka, vidi di su ovce. Vjerovao sam joj i vjerujem joj danas. Jer znam da ga je beskrajno voljela. Kao i mene. Kao i ja nju. I to što danas pričaju, to je ta neiskorjenjiva seoska pakost i ljubomora koja je najodvažnija kada se usputno blati onoga koga više nema.

* * *

Sve što smo imali napravio je svojim rukama. Kuću je izgradio sam, vrata, stol, prozore, krevete na kojima smo spavali, štalu za životinje, dimnu kužinu u kojoj se sušilo meso i u kojoj mi je za kratkih zimskih dana pričao beskonačne priče, uspavanke o Nasrudinu Hodži i mom najdražem Baš Čeliku, iste one priče koje je njemu pričao njegov otac, a koje ja neću pričati nikome. Ja se bojim. Bojim se života u kojem pored mene hoda neko dijete i čeka da mu pojasnim kako se istjeruje zle duhove, ili zašto se krijem iza dlanova. Otac je svojim dlanovima stvarao naš svijet. Ja to nisam sposoban.

Od svega što je načinio, znam, jer bio sam tamo, najveće veselje u povijesti izazvala je gradnja poljskog zahoda, u siječnju, iste godine kada sam napunio 7 godina. Vertikalni kvadar od dasaka, vrata s polugom za zatvaranje iznutra, ovalni prorez za ventilaciju, uglačano sjedalo s rupom kroz koju se vidio ponor u koji se odašilje poruka u budućnost i bočna polica, nadohvat ruke, na koju se moglo odložiti par listova papira. Apsolutno sve je bilo tu, posljednji krik mode i inženjerstva. Uz to, novi zahod bio je izgrađen odmah pored kuće, praktički ensuite.

Pozvao nas je k sebi, a s lica mu se moglo pročitati da je krajnje ponosan. Prva je ušla majka. U životu je nisam vidio tako sretnu, tako nasmijanu, kao kada se našla u unutrašnjosti nove prostorije i zadignute haljine sjela na toplu dasku. Od smijeha nije mogla doći do riječi, ni ustati, pa je rukama pokazivala čas policu, čas otvor, čas vrata pa oca koji nije mogao više izdržati, već je i sam prsnuo od smijeha. Ako je u povijesti čovječanstva ikada postojao trenutak istinske sreće i ljubavi, onda je to bio taj. Toliko intenzivan, da mi se učinilo kako će se vrijeme zaustaviti, a majka i otac će se možda zagrliti. Znam, jer bio sam tamo. Ali lažovi o tome nikada neće napisati ni riječi u svojih knjigama.

Majka je umrla dva dana poslije mog sedmog rođendana. Otac je pio. Pio je mnogo i konstantno. Teško mi je prizvati sliku u kojoj nije s vinom uza se, ili s očima crvenima od pijanstva. Nekada bi usred noći ustao mokriti i onda bih čuo kako posrće i pada preko metalne noćne posude koju je bezuspješno pokušavao pogoditi. Mislio sam da će tako zvučati jednoga dana kada umre, kada se sruši i opizdi o pod: glasno, tupo, bolno. I evo, sada ga više nema. Umro je tiho, bez odjavnog zvuka, ležeći u krevetu, zasran do pola leđa. Pokopali smo ga prijepodne drugoga dana, na seoskom groblju, pored nedovršene crkve sveca kojeg nikada nije opsovao. Stavili smo ga u malu rupu i poklopili velikim, sivim, plosnati kamenom.
PROZOR S POGLEDOM

“Vraćaju se”, reče Ane dok je za velikim stolom u dnevnoj sobi vadila raznobojne tablete iz kutijica i slagala ih na jednu hrpu.
“Ko?” upita Mare, zavaljena u fotelju, ne skrenuvši staklasti pogled s upaljenoga i posve utišanoga televizora.
“Petar i Roka”, Ane će.
“Kad?”
“Danas popodne.”
Nateklih nogu na kožnom tabureu, u crnom od glave do pete kao i Ane, Mare čvršće stisne omlohavio stručak peršina koji je već sat vremena držala u lijevoj ruci. To ga je jutro ubrala za ručak – riblju juhu s rižom. Na televizoru su se izmjenjivali prizori s Jadrana: promočene sirijske izbjeglice u čamcima nasred mora i Brad Pitt, u bijelom, kako se uspinje na uglancanu bijelu jahtu. Bila je nedjelja, ali nisu bile na misi. Ne mogu više, ni stajati ni sjediti na tvrdom.
“Šta ima bit?” procijedi Mare nakon poduže stanke.
“Nisu se snašli”, reče Ane.
“Kako sad?! Pa eno ih pedeset godina u Australiji!” Mare će.
“A eto, kažu da nisu. Vraćaju se.”
“Ma di se vraćaju?!”
“Vamo. Nisu se snašli.”
“Svašta!”
“A ni ona ni mogla dite imat.”
“Pa neće ga sad imat, ovdi.”
“Danas popodne”, ponovi Ane i stane gutati tablete, jednu po jednu, zalijevajući ih bijelom bevandom.
“Šta ću in ja”, Mare će, ovaj put nedovoljno glasno da bi je nagluha Ane čula. A zbog mrena, Ane nije mogla vidjeti da su se Mari pomakla usta.
***
Kamena kuća u kojoj žive ima tri jednaka prozora s prednje strane. Samo je jedan njihov, odnosno Marin. Druga dva pripadaju dvojici braće Marina pokojna muža Stipe, koji žive u Australiji. Dok god ne pitaju za njih, dobro je. A i što bi s njima? Ili ona s ovim jednim?
Njezina starija sestra Ane k njoj je uselila prije godinu i tri desetljeća. Nekoliko gredica povrća Mare je zasadila prije ljeta.
U vrt iza kuće ponese niski drveni tronožac i postavi ga na početak gredice. Učini rupu, sjedne; učini rupu, sjedne. Pomakne tronožac malo više uz red, opet sjedne i nastavlja dupsti zemlju. Trebalo bi naći nekoga da pazi na njih i njihov vrt, ali koga? Na otoku je šaka staraca, u njihovom selu na vrhu brda jedan ostario mornar. Bolestan na jetru. Namirnice i pokoju ribu povremeno im donese vlasnik dućana u luci, čovjek iz grada. A tko bi drugi htio biti na minijaturnom otoku cijele godine? Nema tih para. A para ionako nemaju. Ovdje, u dvorištima praznih kuća cvjetaju ružičaste bugenvilije. Pokraj nekadašnje škole razbijenih prozora leži bor koji je olujna bura te zime digla iz korijena. Čempresi su drugačiji, njih vjetar povija, ali ne lomi. Pred njihovim ulaznim vratima, također ružičasta bugenvilija. Zatrpat će ih jedno jutro, strahuju, jer joj ne mogu pometati latice i lišće – ugušit će se pod suhim cvijećem. Od te pomisli ne spavaju.
***
“Vidi lavande kako miriše”, reče Ane, misleći na svježi buket na komodi koji im je to jutro, nakon što je odslužio misu, donio don Slavko, pitao kako su, a zatim se ukrcao na trajekt za grad.
“Čujen”, Mare će, još uvijek u polusvjesnom stanju induciranom tabletama iz kojega zapravo nije ni izlazila – tek prividno. Kao, uostalom, i Ane.
“Na prvu san se skoro udavila”, nastavi Ane.
“A jel?” Mare će.
“Ja to ne mogu. Rekla san mu.”
“Eto te đavle.”
“Sve se skuplja na me, a ja bi da me ni.”
“Meni lipo vonja.”
“Nekad mislin da mi Bog ne želi dobro. Ni Bog ni don Slavko. Donit frišku lavandu u kuću!”
“Kako se samo sitija?!”
***
Stari ga je napravio na vrućem pijesku Sinaja: ujeb’o u zbjegu. Bilo Dalmatinaca more tamo. Tako se Petar znao predstavljati od svoje dvadesete, kad je i snimljena fotografija koju Mare čuva na dnu ormara u spavaćoj sobi. On, ispružen na pramcu bijeloga broda bez kabine, u tijesnim kupaćim gaćama, balansira na desnoj podlaktici dok podignutim lijevim palcem naizgled dotiče terasu hotela u pozadini. Vitak, nasmiješen, preplanuo. Fotografiju je snimila Mare, s kraja, tuđim aparatom. Brod je vezan. Konopom napetim od kuke pramca do donjega desnog kuta slike.
Djed mu je bio kauboj u Americi, kad su oko New Yorka još bile ledine. Jednom je u vlaku našao torbu punu dolara, na relaciji Boston-New York. Ukrao – vjerovali su otočani – pa pobjegao natrag ovamo. U novom, skupom odijelu. Otac mu je negdje imao nudistički kamp pa ga prodao. Otac mu se i jedne kolovoške nedjelje prevrnuo ispred crkve i više nije ustajao. Petar je još uvijek bio dijete kad je izgubio i majku. Zato se svima činilo da je i on na otoku u prolazu. Svima osim Mari.
Ona bi često bila poželjela da on nekamo ode, da može ostati i disati sama. Bio je nametljiv kako to znaju biti psi, ucjenjujući umiljatošću. Zato je i pomislila da je treba više nego ona njega, da posjeduje nešto što njega obnavlja i tješi, i to u izobilju. Prevarila se, iako je naslućivala da njegova tiha revnost u sebi sadrži obećanje eventualnoga pregorjevanja.
Bilo je kao da je gleda preko ruba čamca, dok se ona u moru vrtloži i pjeni. Mislila je da će poludjeti od silnoga čekanja. Od uspavanki. Pogotovo jer joj se činilo da bi on tako promatrao bilo što, bilo koju, jer je to ono što mu treba: uljuljkavanje, zibanje. I uvijek u čamcu, uvijek na suhom. Dala mu je nadimak: Kapetan Bonaca.
Mare nije htjela pustiti svoju ljutnju, potonuti ispod njezine uzburkane površine. Osjećala je da se baš na toj površini ima dogoditi nešto važno, samo je bitno izdržati. Kad se napokon dogodilo, rekla mu je: ovaj otok smrdi, trebaju otići. Spavaju i umrijet će u snu. A nema goreg od toga.
Poslužio se metaforom: Mare je bila škarpina, kapitalni primjerak. Udarala je o dno njegova čamca u samrtnom grču, koprcala se, borila za udah. Gledao je kako izbjeći njezine bodlje, njezin otrov. Ili je izbaciti. Ali samo ju je puštao da se izdivlja, sama. Da se izmori i izdahne.
Petar je zazirao od dubina, od bića koja ondje kruže izobličena silinom vode, s brzom smrću na pipcima i žalcima. Njemu su bili draži koraljni plićaci u kojima igra svjetlost. S otoka je, stoga, otišao bez nje, rekavši joj da nema snage za obje, za nju i Australiju. Ondje je ubrzo oženio Roku.
Ljutnja je bila samo mamac. Nije li joj dao dopuštenje da ga izazove na taj način? Svojom nedorečenošću, neodlučnošću. Da je samo htio, mogao je vidjeti kako su se divno ta dubokomorska bića prilagodila životu u mraku, tlačenju vode. Kako im kvrgava čela svijetle, sama od sebe.
Udala se mnogo kasnije nego što je to bilo uobičajeno za cure, kao i Ane. Nije imala za koga, a možda je i čekala. Stipe je izgubio lijevu ruku kad je kao dječak u djedovom masliniku pronašao granatu zaostalu iz rata. Za Australiju je otplovio za braćom, na istome brodu kao i Petar, ali se, za razliku od njih, odande vratio za par godina, s dugačkim bijelim velom u kožnatoj torbi i drskom hrabrošću koju u međuvremenu nije opravdao pismima. Vjenčanicu je bila muka naći. U gradskim su buticima držali brojeve samo za tinejdžerke ili cure u dvadesetima: trideset šest, trideset osam, a Mare je bila visoka četrdeset četvorka u trideset drugoj. S dvije snažne, gotovo muške šake. Danima je spavala s papirićima u kosi da je uvije u spiralne lokne. Vide se dobro na slici od pola života. Haljina se vidi na onoj koja je cijeli život. Tako je o fotografijama govorio Stipe.
Svadba je bila u ljetno doba. Sve je bilo gotovo do sedam – i vjenčanje u općini i ingliš valcer iznad čitaonice. Već u sedam i petnaest našli su se sami u kući, jedno pred drugim pod toliko svjetla. Čekali noć. U mraku, Stipina je ruka vrijedila kao dvije. Opet će se prevariti u njoj kad je Stipe za dvije godine ostavi zbog žene iz grada. Uvijek je mislila da se, zbog nje jedne, ne bi usudio. Moguće je ta usamljena ruka bila i jedini razlog zbog kojega se udala za njega. Ali dugo joj se poslije njegova odlaska zbog bijesa činilo da nije.
Naglo je umro, bez da su se ikada razveli. Ova kuća koju je dijelila s njegovom bolesnom majkom bila joj je skučena do njezine smrti, a onda se proširila do nepodnošljivih razmjera. Kao i Anina kad joj je muž, te iste zime, klonuo glavom dok je gledao televizor. U papučama je pretrčala cestu i uselila k Mari, ostavivši na kuhinjskome stolu pola tanjura nepojedene kokošje juhe.
Mare joj je odmah spravila čaj od kamilice s limunom i medom, u keramičkoj šalici s pripadajućim tanjurićem na kojoj je bila ugrubo skicirana karta Australije. Okružena – gotovo zagušena – egzotičnim cvijećem: klokanova šapa, posuta dlačicama, eukaliptus ficifolia, banksija, kalistemon i pustinjski grašak. Spazivši ih uredno poslagane na polici trgovine mješovitom robom u Melbourneu, Stipu je privukao jarki optimizam tih predmeta. Od čitavoga seta od šest, Mari je preostao samo jedan par. I soljenka u obliku klokana u kojoj drži mljeveni papar.
Noću, jer ne spava, Mare gleda kulinarske emisije, filmove, dokumentarce o životinjama. Recepte ne pamti. Prije nego je jutros izašla u vrt, Ani je pričala o Falklandskim otocima: kako nisu ništa drugo nego susret mora i kamena, a na njima se stisnulo toliko gegavih pingvina da bi ih lako mogli potopiti. Svojim su nožicama već uspjeli izbrazdati stijene jer se njima uspinju uvijek istim rutama.
***
“A di će stat?” upita Mare, premećući po lijevoj ruci stručak peršina koji je zbog podnevne žege polagano gubio i divlje zelenu boju.
“Ko?” odvrati Ane.
“Petar i Roka. Di će stat kad se vrate?” ponovi Mare.
“Tu, u Markovoj staroj kući”, reče Ane i okrene se prema velikome prozoru bez zastora i kamenoj kući s druge strane.
“Zašto baš u Markovoj?”
“Kupili je.”
“Ma nemoj. A kad?”
“Prošle zime.”
“Nisan znala.”
“Kako nisi? Pa rekla san ti.”
“Nisi mi ništa rekla.”
“Petar je tija baš Markovu kuću.”
“Zašto Markovu?”
“Jer je priko puta njegove.”
“Njegova je prodana, ima već deset godina. Onin Slovencima. A ni pri tega ni bila njegova, neg švapska.”
“Al vako je može gledat svaki dan kroz ponistru.”
“Pa šta ima od gledanja?”
“Bilo mu važno da gleda.”
“Nemoj reć.”
“More bit je i kupi, đava zna.”
“A jel?”
“Već in je nudija silne pare, al neće Slovenci.”
“Ja bi mu je prodala.”
“Nemoj reć.”
“Samo da prestane gledat.”

NASLJEĐE

“Sjećaš se stola za ping-pong koji si mi pomagao izraditi?” – pitao je gledajući negdje pored mene. Nisam mu odgovorio. Zurio sam u to ispijeno lice koje je samo podsjećalo na njegovo nekadašnje. Golema Adamova jabučica luđački je plesala prilikom svakog uzimanja daha koji mu je stalno falio, a šake su mu se nervozno trzale na deki kojom je bio pokriven do vrata usprkos ljetnoj vrućini koja se šuljala kroz otvoreni prozor. Prorijeđena kosa djelovala je masno i mrtvo je padala prema potpuno sivim obrvama. Samo su oči i dalje bile iste. Tamne i djelomično skrivene naočalama koje nikad nisu bile potpuno prozirne.
Uz članak o njegovom ranijem puštanju, stavili su i fotografiju, ali tamo nije izgledao tako loše. Možda da izazovu još više bijesa.
Smrdilo je po starosti koja se uvukla u sve zidove.
Križ, visok bar pola metra jedini je ukrašavao prazan zid iza njega. Velik i dominantan kao da ga je takvog činio još manjim i ranjivijim. Skoro nevinim.
“Koliko smo partija na njemu odigrali. Stotine, možda tisuće” – nastavio je ne čekajući na moj odgovor. “Imao si sjajan bekend. Pravi televizijski, iz zgloba. Samo bi sijevnuo prema meni” – dodao je u tišinu sobe.
Iz nekog razloga pomislio sam na autobus koji me danas dovezao do ovog mjesta. I vozača koji je tako netipično kraj sebe imao “Sliku Doriana Graya” s gomilom napravljenih ušiju koje su označavale bitne dijelove. I trenutka kad sam ga skoro pitao čita li to stvarno on. On, vozač autobusa koji vozi iz pripizdine u još veću pripizdinu, dok svojim ružnim vozačkim cipelama otvorenog rista i obaveznih kožnih resica uporno gazi pedale moćnog vozila koje poput davno kupljenog roba poslušno sluša svaki njegov mig i želju. Ali nisam pitao. Ostaci nekadašnjeg pokornog mene punog opreza i srama zaustavili su me. Samo sam ga kimanjem pozdravio dok sam jedini izlazio na stanici. Na tren čudnovato posramljen vlastitim mislima.
Moja nepristojnost u obliku neuviđavne tišine prekinuta je ulaskom časne koja me i dovela do njegove sobe. Ušla je bez kucanja kao apsolutni gazda ni trena ne gubeći na privid pristojnosti. U rukama je nosila čašu vode i nekakve tablete koje je istresla u njegov lijevi dlan koji je on poput treniranog psa nagonski podigao čim je zagazila u sobu.
“Oče” – izgovorila je pritom i to tonom koji nikako nije odgovarao značenju izrečenog.
Ne znam zašto me to zasmetalo.
Izašla je bez da me uopće pogledala nečujno zatvorivši vrata iza sebe.
“Kako su ti roditelji?” – opet me pitao. “Ivanka je divna žena. Puno nam je pomagala u župi.” “Dobro su” – izgovorio sam opet spreman. “Tata ima problema s leđima, ali ide na terapije. Bit će dobro.” – riječi su opet izlazile automatski bez mog sudjelovanja.
Nisam spomenuo da ona više ne ide u crkvu. Da čita samo crnu kroniku jer sad želi sve znati.
“Molim te da ih puno pozdraviš i reci im da molim za njih skoro svaki dan” – jedva je izgovorio naglo gubeći dah pri zadnjim riječima. Kašalj je protresao cijelo njegovo mršavo tijelo. Udovi su mu ispod deke plesali poput drvenog lutka kojeg vodi nevidljiva ruka. Šaku je prinio grlu jedva ga dotičući, a glavu je okrenuo na stranu kao da se srami svoje bolesti.
Samo sam stajao gledajući ga. Autobus za nazad išao je tek predvečer.
Polako se smirio. Disanje mu je postalo normalno i lice je opet okrenuo prema meni. Pravio sam se da nešto tipkam po mobitelu koji sam izvadio.
“A Ivan? I njega sam zvao da ga još jednom vidim” – izgovorio je kao da se maloprije ništa nije desilo.” Javila se neka nepoznata žena i rekla da ne zna za njih, a oni su se doselili prije desetak godina u tu kuću.
“Niste čuli?” – skoro sretno sam rekao. Zloba mi je oblila tijelo poput prvog naleta droge.
“Bili ste nerazdvojni” – rekao je bez da me čuo. “Svuda ste išli skupa. Poput braće. I njega sam volio. Bili ste tako dragi. Moji mali anđeli” – izgovorio je napokon gledajući u mene. “Bio sam tako ponosan na vas” – dodao je s izrazom lica koji je trebao biti smiješak, ali činio se samo bolan. “Moji mali anđeli” – još jednom je rekao za sebe dok je nestajao u svom sjećanju.
Naglo, napravio sam tri koraka prema njemu i prvi put mu se stvarno približio.
Čučnuo sam sa strane kreveta skoro u visini njegove glave. Toliko blizu da sam osjetio njegov kiselkasti dah. Dah želuca koji se uglavnom puni tabletama i vodom. Zbog svjetlosti s prozora koji ga je osvjetljavao s leđa nisam mu vidio oči. Samo tamne sjene iza stakla.
“Ne bi ga mogli pozvati ovdje i da ste imali novi broj” – tiho sam rekao zureći u njegovo lice. Šutio je.
“Prošle godine se ubio. Skočio s devetog kata” – i dalje sam netremice gledao tražeći njegove skrivene zjenice ili barem grč na licu.
“Pao je leđima na nečiji auto i poprilično ga uništio svojim tijelom i krvlju. Vidio sam fotografiju na internetu” – stao sam.
Nije ništa rekao. Djelovao je preplašeno. Ne šokirano ili tužno. Preplašeno.
“Bio je bijeli golf. Auto na koji je skočio. Ustvari, jako sličan onom kojeg ste vi stalno vozili” – polako sam izgovorio uživajući u sirovom okusu riječi.
“I tada sam se pitao je li to bilo slučajno” – nehajno sam dodao.
Trznuo se i podigao ruke prema licu.
Odmaknuo sam se zgađen njegovim strahom. I željom da živi.
“Dvadeset i tri godine” – izgovorio sam za sebe kao da pokušavam shvatiti. Okrenuo sam pogled prema prozoru kroz koji je blještalo svijetlo.
“Zašto to govoriš? Zašto si takav prema meni?” – jedva je izgovorio nesigurnim glasom koji se lomio.
Samo sam ga gledao. Odjednom silno umoran. Dohvatio sam ruksak i krenuo prema vratima. Stao sam kod njih i još jednom se okrenuo. “Sjećam se stola koji ste napravili. Bio je jadan. Iverica koja se skoro odmah počela ljuštiti radeći široke pukotine na plohi koja je trebala biti ravna. Bili ste tako ponosni na njega” – samo sam odmahnuo glavom dok su se vrata zatvarala iza mene.
Dom je bio prazan. Samo križevi po zidovima. Valjda su svi odmarali.
Još jednom sam pogledao u neuspješno prefarbani bijeli zid na pročelju zgrade ispod kojeg se lijepo nazirao ogromni natpis posprejan crnom bojom. Pedofil. S tri ogromna uskličnika. Rukopis je bio skoro dječji.
Šetajući prema stanici pitao sam se odnosi li se to samo na njega.
Tromim korakom dovukao sam se do prve klupe u hladu. Nebo je potamnilo, a zrak je odjednom mirisao na kišu. Sjedio sam prazno zureći u neku nevidljivu točku ispred sebe kad je na mene natrčao dečkić od osam, devet godina. Udario je u moja koljena jureći za plavim balonom koji je bježao od njega tjeran vjetrom. Nagonski sam ga uhvatio prije nego je pao, a u istom trenu je i neka žena istrčala iza ugla. “Ivore! Ivore!” – prestala je vikati kad ga je ugledala. “Oprostite, samo je odjurio za svojim balonom” – rekla je ispričavajući dok se saginjala da ga uzme od mene. Nasmijao sam se i predao joj ga odvajajući lijevu ruku od njegovih leđa. Zagrlila ga je stišćući uz svoje mršavo tijelo mumljajući mu nešto na uho. Ustao sam i prošetao do sljedećeg drveta u čijoj je grani zaglavio voljeni balon. Uzeo sam ga i donio do dečkića koji je još bio privijen uz majku. “Evo Ivore, uzmi svoj balon” – rekao sam pružajući mu špagicu.
Malo mirnija, žena ga je sama uzela i pružila sinu. “Primi ga čvrsto i zahvali se stričeku što ti je pomogao” – rekla je više meni nego njemu.
“Ma ništa. Nikakav problem. Učitelj sam u osnovnoj školi pa imam pune razrede takvih živahnih” – nasmijao sam se okrećući prema njemu.
Dodirnuo sam ga po nježnom obrazu i prošao dlanom prema dole napustivši lice na bradi. “Pravi mali anđeo” – rekao sam.

U IME OCA

Na ekranu televizora pisalo je “Galerija nad Atlantikom”, a ja sam padao na dno sebe kroz onog dječaka koji je otišao od kuće kako bi mogao odrasti, ali – nikad nije, nego je samo ostario; kroz njegovo djetinjstvo i smetenu mladost; kroz sve tvoje i njegove i njegove krivice kojih sam se pokušavao osloboditi, ali mi nije uspjelo.

***
Nije više bilo danjeg svjetla kad smo izašli.
“Moja najdraža boja je crvena, a u ovom muzeju će jednom visjeti moja slika”, rekao sam.
“Što će biti na njoj?” pitala si.
“Pa ti mama! U crvenoj haljini!” uskliknuo sam.
Sagnula si se i poljubila me, imao sam šest godina, iza nas je bio MUSÉE DU LOUVRE.
Zapamtio sam ta slova na ulaznici. MUSÉE DU LOUVRE, a znao sam to savršeno i izgovoriti iako sam francuski naučio puno kasnije, tada sam dobro govorio jedino srpskohrvatski, ali već na razne načine, srpskohrvatski i nešto malo plahog engleskog koji će ubrzo utihnuti prije nego se opet probudi kao školski. Živjeli smo u Londonu te godine, u Pariz si me dovela samo na vikend, ali u tvoje se planove nikad nisam mogao posve pouzdati, jer prije Londona bio je Beograd na dvije adrese, prije Beograda – Sarajevo, Sarajeva se gotovo i ne sjećam, ali sam o njemu slušao prečesto da bih ga zaboravio, no zato se dobro sjećam leta London-Zagreb u JAT-ovom avionu u kojem nisi prestajala pušiti osim kad su ti poslužili vegetarijanski objed. Svi se uvijek s nevjericom zapiknu za taj vegetarijanski ručak.
***
Stabilno sam živio jedino u svojim izmišljenim pričama. Pričao sam ih svima oko sebe, jedino što bi se publika svako toliko promijenila za drugu, kompletna, baš svi osim tebe, s tobom sam mogao računati: svaki put kad bi se razočarala u Svijet pa krenula “u svijet”… još malo dalje – vodila si me sa sobom. Možda su zbog toga moje priče bile pouzdane. U njima sam uvijek imao dvije žene – jednu koja je živjela u Londonu, i drugu na Trebeviću. Sjećam se jednog popodneva par mjeseci prije Louvrea, nacrtao sam ozbiljan, tehnički savršen crtež na kojem su bila dva identična televizora, “Zašto su isti?” pitala si. “Pa za moje dvije žene, mama.”
Ti si imala tri muža i tri operacije srca.

***
Kad je moj prvi očuh došao da nas povede u Englesku, poklonio mi je i moju prvu knjigu. Na koricama je pisalo: Vladimir Durov, Moje životinje, bila je to priča o cirkusu i životinjama u njemu, čitao sam je sjedeći na malom zatvorenom koferu u koji sam već spakirao svoje najdraže stvari i nisam prestajao plakati, a sad kad imam šezdeset – još uvijek ne znam koliki dio plača je pripadao koferu, a koliki knjizi, ali urezalo mi se koliko su te životinje nesretne u cirkusu i nikad poslije nisam poželio otići ni u jedan, baš nikad, pa se i po tome razlikujem od svojih vršnjaka. Za moju genaraciju to je bio doživljaj nulte generacije: nije bilo multimedije, nije čak bilo ni telefona u svakoj kući, a na tv-u je, tko ga je imao, postojao samo jedan program.

***
Nedjeljom je na TV-u išao Disney. “Priče o životinjama”. Osim onu godinu u Londonu, to nisam propuštao, taj Disney u nedjelju bio je jedina čvrsta točka mog odrastanja koju nisam sam izmislio, sve drugo se jako brzo mijenjalo, cigarete su ti brzo dogorijevale do prstiju i taman bih se zaljubio u neke crne pletenice, a ti bi rekla; “Idemo”, taman bih doveo nekog prijatelja kući, a ti bi rekla: “Idemo!” Promijenio sam osam osnovnih škola i tri srednje, ali gledao sam tog Disneya u nedjelju i kad sam već sâm pušio, gledao sam ga i u Splitu kamo sam otišao sa šesnaest godina živjeti posve sam i “bez ikog svog”, samo kako bih napokon prvi put imao osjećaj da sam zaista nekamo otišao, i kako bih napokon prvi put imao osjećaj da sam zaista negdje stigao.
Gledao sam te “Priče o životinjama” dok god su ih emitirali na teveu.

***
Te kobne nedjelje, skoro trideset godina poslije crteža dva ista televizora i posjete Louvreu, na putu prema kuhinji zastao sam pred trajno uključenim TV-om, trajalo je “Nedjeljno popodne”, bila je neka reportaža sa aukcije slika koja mi je odmah privukla pažnju jer se dešavala u zraku, aukcija slika u avionu – bilo mi je to posve nevjerojatno i zaista nikad neću zaboraviti taj let YU 500 na liniji BG-ZG-NYC, i tako kako ga se sjećam, tako ti sad i pričam. Licitaciju je vodio Mića Orlović, kraj njega je stajala meni nepoznata djevojka koja je samo držala fotografije umjetničkih djela, a ja sam stajao nasred sobe sa šalicom za čaj u ruci, osupnut i zaustavljen u pokretu dok je cijena slike rasla sve do sky is the limit, sve do – “Prvi put! Drugi! Treći! Prodano!” i ta slika je bila prodana, i ja sam mirno nastavio svoj put prema kuhinji, ali onda su najavili sljedeću. Prazna šalica tresnula je na pod, a ja sam počeo padati s jedanaest kilometara visine, na dno sebe, na dno tebe, u uterus, u maternicu. “Mama!”

***
Nisi me uopće pitala želim li znati. Ispričala si mi sve. Da ti je sarajevski liječnik rekao da ne bi smjela rađati jer imaš slabo srce, da si rekla: “Rodit ću! Imat ću kćer i zvat će se Tihana!” da su te svi pitali: “Pa kud baš Tihana, ta će ti stalno šutjeti”, da si odgovarala da Tihane ne šute, baš kao što ni Koraljke ne hvataju koralje a Ružice ne mirišu, da si se pritom cerila poput Pipi duge čarape i zabacivala gustu plameno riđu kosu. Da si od šestog mjeseca oko pasa vezivala veliku ružičastu satensku mašnu jer je Tihana unutra. Da sam, kad si me rodila, najmanje osam mjeseci plakao preglasno, i da je on zato otišao od nas.

***
Bavio se glazbom i viđao sam mu ime na plakatima u svim republikama u kojima smo živjeli. Više puta vidio sam ga i na televiziji. Zamišljao sam kako bi to bilo kad bi zaista… ali između mojih i njegovih očiju nisi se nalazila ti, nego njegova odluka o tišini. Nakon što me nije mogao slušati, poslije me više nije poželio vidjeti, i nismo se viđali. Samo sam se dva puta sam ponadao da će mi to uspjeti. I prvi i drugi put sam vozio u Kiseljak, ali prvi put su mi uzeli Golf i dvije tisuće maraka, drugi put samo dvije tisuće maraka, no nisam ga uspio izvući. Po Sarajevu je gruvalo, nitko nije spavao tamo, ali on je uspio ostati živ i kad sam to kasnije napokon čuo, bio sam sretan. Kao malo dijete.

***
Sjećam se, u zagrebačkom predgrađu trajalo je Popodne beogradskog centra, kad sam stežući samog sebe… na podu, shvatio da njega nisam nikako zvao ni u sebi.
Tebe sam uvijek zvao Ira. I po tome sam se razlikovao od vršnjaka – zazvao bih “Mama!” samo kad sam bio bolestan. Bio sam jako boležljiv.

***
Kad sam rekao da odlazim u Split, rekla si: “To je dobro za tvoje zdravlje, morski zrak.” Nisi me pitala zašto Split. Niti me pokušavala zaustaviti. Znala si da bi to ugrozilo naš šesnaestogodišnji tajni pakt. Ali na rastanku si glumila tako nevješto da sam prvi put pomislio da bi – da si dobila tu priliku koju smo čekali pa doista zaigrala kazalištu – neslavno propala. Pogledao sam u oči koje sam naslijedio, bile su namazane kao i uvijek, ali u njima sam vidio sve ono što si odlučila prešutjeti. Uskoro ćemo oboje živjeti s novim ljudima, onima u koje ćemo se pretvoriti, ali ti sigurno i još s nekim, i ja nisam znao da li bi mi, dok te ostavljam, zbog toga trebalo biti lakše ili teže.

***
U mojim si prvim pismima čitala kako zarađujem naručujući ploče preko NME i Melody Maker časopisa, kako ih prodajem za dvadeset puta veću cijenu, kako bjesomučno slikam. Poslije si čitala kako su me primili na akademiju i kako bjesomučno slikam. Onda sam prestao pisati. Bjesomučno sam slikao.

***
Bila je to moja druga izložba. Sve veliki formati – dva puta dva metra i na njima životinje u raznim bojama: plava zebra, crvena žaba, ljubičasti lav, zeleni slon… i posljednja u nizu – tvoja slika u crvenoj haljini. Jedina koja je imala dimenzije 70×200. Izložba se zvala MAMIN ZOO. Gledao sam te kako prolaziš, gotovo začuđen kako zapravo nisi puno ostarila u međuvremenu od te svoje ubitačne potrebe za pripadanjem koja te gonila uvijek dalje, ali nisam se morao pitati vidiš li i uspomene dok gledaš u te slike. Dok si koračala od jedne do druge pa uprla pogled u svaku – sve se svijalo oko tebe. I ljudi i prostor i one. I prije nego sam ti, čekajući te kod tvog portreta, ponovno pogledao u namazane oči, znao sam da smo opet uspostavili naše suučešništvo. I samo sam jednu sitnicu ostavio za sebe. Ni ti, niti bilo tko drugi – ni novinari, ni moji prijatelji, nitko… nitko nije primijetio izgravirani natpis postavljen na bočnom zidu ulaza u galeriju. Visio je tamo samo zbog mene i samo tu večer otvorenja. U mesingu je velikim slovima bilo urezano: MUSÉE DU LOUVRE.

***
Na tv-u je pisalo GALERIJA IZNAD ATLANTIKA, a Mića je odbrojavao.
Prvi put!
“Uzmi je Ira, tvoja je”, rekao sam kad sam ti je donio poslije izložbe.
A onda sam te još jednom zazvao “Mama!” prije te nedjelje, a nisam ja bio bolestan. Ležala si na VMA u Beogradu, sklupčana od moždanog udara i pogleda uprtog u mene koji sam se pojavio niodkuda, a ja sam gledao tvoju raspuštenu dugu kosu boje cimeta i bez ijedne sijede vlasi, i osjetio sam kako naš pakt završava, jer mi ti nisi mogla reći da je već gotov.
Drugi put!
Kasnije su mi rekli da si je, kad ti je cigareta zadnji put dogorjela do prstiju, prodala u neku galeriju, a ja sam plakao kao da opet sjedim na svom malom koferu u koji nikad nije stalo sve što volim, pa sve tiše i tiše, toliko tiho da sam si morao reći da prestanem.
Treći…
I prestao sam, ali sad se nešto dogodilo, nešto što sam pokušavao shvatiti dok sam gledao kako Mića pokazuje fotografiju tvoje slike u crvenoj haljini i još jednom izgovara moje ime.
Prodano!
A onda se kamera zaustavila na licu kupca. Još jednom sam ga vidio na tv-u, ali prvi put mi se učinilo da i on vidi mene, da me vidi kako ležim na podu kao umiruća životinja i morao sam skrenuti pogled da ne bih skončao pred njim. Kraj mog lica bile su krhotine porculana, a ja sam pomislio kako ga nikada nisam nikako zvao ni u sebi.
***
Ostao sam tih.
Prošle nedjelje je umro. Na TV-u nije bila čak ni kratka vijest. Javili su mi da dođem preuzeti neku sliku.

ONA KOJU ČUVAŠ

Svaki trenutak prožima pitanje tko si? Mi odgovaramo, na ovaj ili onaj način, a zbilja slijedi. Zaključak je to ni po čemu poseban, a kamoli nov, no tebi pruža stanovitu budnost i efemernu ugodu. Odvuče te zvono mobitela. Molim?
Otkazala je večeru, umorna je. Ništa zato, sutra ionako dolazi na ručak. Po stanu pospremaš sitnice, od prašine čistiš police. Gol, tušem osvježen, sjediš uz širom otvorene prozore i spokojan u marinadi cigareta i vina pozdravljaš svježinu žudno najavljivane promijene.
*
Kiša te nađe u zoru, utisnutog u postelju bez snova. Jutro pritisne nova porcija sparine, između gutljaja kave dišeš, masiraš sljepoočnice. Žal za ispijenim vinom prođe te nakon bogatog doručka, druge kave i napolitanki. Odlaziš u kupovinu dok još nije upržilo. Svinjski kotleti, paradajz, luk, plavac i kruh, onaj fini domaći koji može popiti puno soka salate, kojeg ona jako voli. Po putu na povratku razmišljaš što s vremenom do ručka.
E stari sori, imaš cigaretu? Sjedi na betonskom zidiću uz vrt ispred zgrade. Odmjeriš ga, sâm izvadiš cigaretu, jer užasno je prljav, ali to nije zapreka darežljivosti, pa izvadiš još dvije i daš mu ih uz osmijeh. Hjoj stari fala! A jel imaš kaj sitno, gladan sam? Par kovanica pokazuje se kao četrnaest kuna, ako je vjerovati njegovoj računici. Čovječe, pa to bu i za ručak i za cugu! Korakom već na odlasku govoriš mu da se čuva, ali: Evo baš je malo prije bil jedan s mečkom i ništa, ni-šta, ni lipe; pitam ga jel ima za kruh, kaže nemam, a ja kak nemaš a imaš za mečku, a on meni, pazi sad, on meni da si jebem mater; jel moš vjerovat?! A bil sam neki dan u javnoj kuhinji, tam odma iza onog kina…donji dio trenirke skoren mu je od tko zna čega, tenisice istrošene i pred raspadom, štaka mu je, pretpostavljaš, za desnu nogu koju neprestano masira, gornji dio trenirke zakopčan mu je do vrata, i dok ga slušaš, jer i njemu je potrebno dobronamjerno uho, pitaš se bi li smrdio manje ili više kad bi se otkopčao. Zove se Martin, ima kćer koja živi kod bivše, rijetko ju viđa, s ocem je u svađi oduvijek, ali uspijeva užicati koju pinku da pokrpa nedostatnu invalidninu. Zbog prljavštine, brade i alkoholne nadutosti, ne nazireš mu dob. Hvali se kako je jednom na Jadranu upecao grdosiju, pa ju je uz pomoć kompića iz pic-pic restorana naručio na večeri s obitelji, no žena, kurva kakva je, to nikad nije cijenila. Sunce postaje nesnosno, pa ga u strahu za kotlete prekidaš i pozdravljaš. Iza leđa čuješ gunđanje i prigušene psovke, no ne dira te njegovo omalovažavanje strpljenja i poklonjenog vremena.
Napacaš meso, narežeš paradajz i luk, zamiješaš ih i oplemeniš u velikoj zdjeli; voliš kad salata odstoji, kad se otpuste i prožmu sokovi. Pijuckaš vino i pušiš na prozoru od sunca zaklonjen isturenom roletom.
Pet katova niže, točno ispod, on prebire po inventaru: maramice, kovanice, bočice žestice i, gle čuda, kutija cigareta. Gunđa i psuje za onima koji prođu bez poklona. Čini ti se da smrad dopire sve do ovdje. Kreneš istresti pepeljaru u školjku, no na pola puta prekine te poziv. Ona je, sigurno zove da provjeri treba li što kupiti za ručak. Ovaj, dugo sam razmišljala, mislim da se neko vrijeme ne bi trebali viđati; molim te probaj razumjeti, ja sam uvjerena da će nam pauza dobro doći; molim te, probaj razumjeti.
Mislio si da se zeza, a kad si shvatio već je poklopila. Od kud to? Nazvati ju nazad? Ne, bila je sasvim jasna. Isključiš mobitel, pripališ novu i na prozoru nastojiš razumjeti, kad te već lijepo zamolila. No, ma koliko pepela stvorio, ne uspijevaš. Pokušavaš s vinom.
Pritisnut popodnevnim suncem melješ se kroz zvukove iz procjepa roleta, kroz govno i ružmarin, kroz uporno šaputanje, kroz njeno lice od prije. Mučni veo rasiječe krik djeteta; nema razloga za brigu, to se djeca vani igraju. Piješ obliven znojem, piješ još, tupost prihvaćaš i ne tumačiš.
Šaltaš programe. Sunce zađe. Šećeš bez smjera. Zbilja je postala preozbiljna da bi se prihvatila kao zbilja – tvoj je pogled, ali čija je rečenica? Zar je važno?
Nešto kasnije nađeš ga kako pije na klupi koju si toliko puta gledao s prozora, nikad ne sjevši na nju; kupiš tri boce crnog i pridružiš mu se.
Negdje-nekad između gutljaja, ideja dođe sama od sebe. Priča ti o mačkicama, razmišljaš kako to izvesti, pa ti treba vremena da shvatiš da govori o ženama. Jesi gladan? Hajde, vodim te na dobru klopu. Nitko sretniji od njega.
Pred ulazom u zgradu pokazuje sumnju, ali šuti, pred stanom mu nije svejedno, ali ulazi, no kad mu kažeš, zaključavajući vrata za njim, da se svuče, protestira: ej čekaj malo, ja sam došao jest, nisam ti ja jedan od tih! Susprežeš smijeh, jer ti je bitno da se osjeća ugodno i uvaženo. Daš mu ručnik i čistu odjeću. Desno ti je kupaona, operi se, imaš tamo i britvu pa se obrij ako želiš, ali svoju robu ostavi ovdje. Neću gledati, obećavam, zezaš ga da se opusti.
Robu stavljaš u vreću za smeće. Tupost se povlači, budan si. Ne bojiš se da ne učini neko sranje s tom britvom? Alkoholičar, i to pred jelo? – apsurdno. Unatoč mjerama opreza smrad se proširio stanom, ušle su i tri muhe. Uvučeš i namotaš rolete, no vanjski zrak kao da odbija ući. Pečeš meso dok on pjevuši.
Uf kaj dobro šnjofa! Glatkog lica izgleda mlađe. Porezao se na dva mjesta, pa mu na obrazima lepršaju komadići toalet papira. Primijeti tvoj pogled, Kaj ćeš, izašo sam iz štofa. Blago valovitu kosu zalizao je otraga, no tri neposlušna pramena spuštaju se na oguljeno čelo; tek mu sada jasno vidiš uši. Čini se da je prešao pedesetu. Bijela polo majica i bež hlače dobro mu stoje, on se slaže. Na rukama i dlanovima prepoznaješ cirozu jetre.
Izvadiš čaše, njemu natočiš malo više, nutkaš ga pod krinkom pošalice, pij, bit će ti finije, pa poslužiš jelo. Opa krmići! He-he danas je moj dan; Živeli!
Sit, nastavlja s pričama, a sve su one iste. Žrtva je kad govori o ženi, puncima i ocu, gorčinom koja mu gužva lice, a glas sikće; zaključa se u njoj, pa se mora ispravljati kad je nehotice prelije na majku i kćer. Junak je kad priča o hrvanju i ribičiji. Slušaš ga kao nitko do sad, gledaš ga u oči, klimaš u odobravanju, čašu mu držiš punom, tu i tamo dodaš nešto svoje, na primjer kako te bešćutno ostavila cura; takvim mu trikovima prilaziš bliže.
Sati prolaze, priče se ponavljaju u napuhanom obliku. Stvari treba ubrzati. Tanjure i beštek pomakneš u stranu. Spustiš rolete, a prozore staviš na oberliht, pravdajući to kasnim satima i vašom bukom. Svijet je sada manji. Pripališ.
Martine, bilo mi je pravo zadovoljstvo ugostiti te, vjerujem da si uživao; no, iako si mi ispričao mnogo toga, slutim da nisi sve; jesam li u pravu? Stari, o čemu ti? Pa recimo, što ti je s nogom? A to, ma ništa, stara bolest. Potreban je izravniji pristup. Nagneš se naprijed da ti bolje vidi lice – bez maske za koju si ga tako pažljivo vezao, postalo je ono zrcalo sumnje, potom i straha. Puštaš ga da buja. Želim da mi ispričaš priču. Kakvu priču?! Onu koju čuvaš. Ma ja stvarno ne znam što… Hajde Martine, nemoj da se natežemo. Ma balavac jedan! Poklopiš mu rame i vratiš ga u stolac. Čeka trenutak da te ulovi nespremnog, pa zamahne štakom. Preduhitriš ga i opametiš šamarom. U nevjerici, dahće kao žedno pseto. Imam u regalu jedan stari konjak, hajde, budi dobar. Podmažeš ga još s obećanjem vlastite priče. Otpije dva gutljaja, pa ispriča kako je u djetinjstvu ukrao novce ocu i za to optužio majku, zbog čega je ona dobila batine, a on to nikad nije prebolio. To on tebe…Ti mene držiš za budalu? Ma idi ti lijepo meni u kurac!, zagrakće. Desnom rukom stisneš mu grkljan, lijevom odbijaš njegovo lamatanje, a kad se umori dohvatiš nož sa stola i zaprijetiš mu njime. Naravno, nemaš ga namjeru ozlijediti, ali on to ne zna, pa je miran kao bubica. Slušaj Martine, bio sam više nego dobar domaćin, satima slušam tvoje priče, i sad je vrijeme za onu koju si prešutio, koju kriješ, koja ti se vraća u tišini. Jesi me razumio? Sigurno? Nemoj da ova lijepa večer završi loše. Razrogačene oči pokazuju da razumije. Dobro! Dobro. Daš mu vremena da se pribere.
…dobro…
…u ratu je znalo bit jebeno suho; ne uvijek, ali kad je onda je bilo fakat gadno; no sim tam, mi bi uvijek nekak sredili kakvu kapljicu. Najgore je bilo čekat pokret; ne znaš kad se kreće, a moraš biti spreman; to čovjeku popije živce. Jedan dan je kompić saznal da mu je žena rodila sina; naravno da smo si spili, čak su i glavonje zele koju, al ko za vraga, sutra evo pokreta. Išlo se za Petrovu goru. Bili smo na kraju kolone i sam smo najednom čuli pucanj; svi smo se stepli, a onda su svi gledali sam u mene. Od svih puški baš je moja opalila sama od sebe! Kompiću ispred ni bilo pomoći…
Pitaš ga za njegovo ime, ali ne zna ili nije čuo…kad smo se opet utaborili isprebijali su me na mrtvo ime, sjebali mi kičmu i nogu… jesi sad sretan!?
Takvo što nisi očekivao, no spreman si iskoristiti što ti je ponuđeno. To je najmanje što možeš učiniti za njega.
Iz hodnika doneseš vreću; uz trunku inzistiranja uvališ mu tristo kuna i preostale cigarete, prekrivajući potez naknadom za grubost koju, prigodno i proračunato, svališ na ljutnju zbog cure. Ispratiš ga i na vratima ostaneš malo dulje da se stigne sjetiti. Ček, a tvoja priča!? Čekaš da se tišina slegne. Ja sam svoju priču naslijedio, od oca kojeg nisam upoznao, od onih koji su mi rekli da je u ratu poginuo negdje na Kordunu. No, ti to sve već dobro znaš, zar ne?
Iza zatvorenih vrata dopustiš si osmijeh – dao si sve od sebe da bude uvjerljivo.
*
Zoru dočekaš budan. Uz šalicu turske kave promatraš prizor koji se na svoj način uklapa u jutarnji mir. Našli su ga izvaljenog na klupi. Na podu kraj štake leži vreća za smeće i dvije boce votke. Kad se uvjeriš, pažnju usmjeriš na tri muhe u stanu. Trenutak, s novinama u ruci, promatraš njihov nasumičan let. A onda i njima skratiš muke.

POZIV

U našoj porodici muškarci su oduvijek bili verbalno agresivni, nerijetko i fizički nasilni ‒ ovako je Milici pričala njena majka, koja je priču o muškarcima čula od Miličine bake, svoje svekrve ‒ zato ne treba da ih izazivaš, kad vidiš da su ljuti skloni se, brzo ih prođe ljutnja, poslije se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo ‒ govorila joj je majka. Milica je priču o tome uzimala olako, kao što je uostalom uzimala olako skoro sve priče koje su dolazile od majke s ciljem da je na vrijeme upoznaju sa životom. Majka je u školi njenog života predavala predmet ‒ životne nevolje, a Milica je sa tih časova redovno izostajala i bježala u maštu, literaturu i vjerovanje da postoji idealan svijet. Svijet odnosa koji se zasnivaju na ljubavi i povjerenju. Majčine priče sve odreda činile su joj se preuveličanim, a majku je smatrala osobom koja ne zna da uživa u životu. Miličina majka se neprestano žalila na svog muža. Tiho je psovala kad je mislila da Milica spava, a ona je samo ležala u mraku i na naslonu kreveta crtala srca. Nije ih probadala strijelom jer joj je neko u školi rekao da je to simbol patnje u ljubavi.

Kada je odrasla dovoljno da razumije besmisao trpljenja pitala se, i pitala je majku zašto se udala za njenog oca. Majka na to pitanje nikad nije odgovarala riječima, samo nekim neodređenim izrazom licom koji nije mnogo odavao. Zato je Milica morala da nastavlja razgovor sama sa sobom. Išlo bi to otprilike ovako: pa dobro i što si se udala, hajde da to i razumijem, šta si znala sa dvadeset godina? Kako bilo ko može iz te mladalačke perspektive i zanosa da odabere partnera za cijeli život? Može samo da potrefi, žargonski rečeno, da mu se posreći, ali da zna, to teško! I što se nisi, kad si uvidjela kakav je, razvela od njega? Rekla si da te je slagao već prvog bračnog dana, nekoliko sati poslije vjenčanja. Majka bi ćutala, a Milica nastavljala: nemoj mi reći da je to bilo zbog djece, to su samo izgovori onih koji nemaju hrabrosti da se suoče sa promjenama. Pa, nisi bila bez posla i obrazovanja, kao njegova majka, koja je morala da trpi njegovog oca. Možda ni ona nije morala, ali nekada je bilo drugačije. Trebalo je izdržati sav taj teret i prisak tuđeg mišljenja ‒ šta će ljudi reći, razvela se, sad je raspuštenica, nijedan je mškarac više neće uzeti za ženu… Majka bi ćutala, a Milica nastavljala: koga briga šta drugi pričaju, oni ionako time samo prikrivaju sopstveni jad. Nije to tako jednostavno, rezvesti se, a tvoj otac mene nikad nije udario ‒ branila se majka. I to bi bile gotovo jedine riječi koje je koristila u svoju odbranu. Nije te udario, istina, ali te je verbalno zlostavljao govoreći ti da si glupa i nesposobna, odvraćala bi Milica na to. A majka bi dodavala: nije on ni blizu tako loš kao njegov brat, koji je svoju ženu neprestano tukao. Šta bi tek rekla na to ‒ pitala je majka Milicu stvaljajući u svoju odbranu situaciju goru od njene. Razgovor bi išao tim redom skoro svaki put. Samo jednom majka joj je priznala da se zarekla da se nikad neće rastati jer bi to razočaralo njene roditelje. Brak je svetinja, i muška glava se mora poštovati ‒ tako sam vaspitana, meni je to u genima ‒ govorila joj je – u mojoj porodici se niko nikad nije rastajao. Milica joj je objašnjavala da se naslijeđen obrazac ponašanja može i smije, štaviše mora promijeniti onda kada nas ugrožava. Majka o tome nije htjela ni da čuje. Da je uvijek lakše biti sudija nego sudionik Milica je razumjela u godinama koje su uslijedile. Možda je tek u zrelom dobu razumjela majčine priče kojima je pokušavala da je zaštiti od agresije koja se prenosila s koljena na koljeno, ali i dalje bila zbunjena i nemoćna da ih opravda, pošto je već nekoliko godina bila redovan posjetilac psihološkog savjetovališta.
**
– Kad vas je otac prvi put udario?
– Imala sam 15 godina kada sam dobila prvi šamar.
– Smatrate li da ste ga zaslužili?
– Mislim da batine nisu zasluga.
– Izvinite, krivo sam se izrazila. Možete li da opravdate očevo ponašanje?
– Ne mogu, ali djelimično mogu da ga razumijem.Majka je uvijek bila plašljiva, ona je oca izluđivala panikom. Ja sam te večeri izašla u grad, sticajem okolnosti u gradu se desilo ubistvo. Čovjek, izboden nožem, ležao je u lokvi krvi nadomak naše kuće. Kad je majka saznala za ubistvo, poslala je oca da me traži, ali nas dvoje smo se mimoišli. Stigla sam kući prije njega. On se veoma dugo zadržao i vratio se kući uplašen. Kad me je ugledao, udario me je bez riječi. Pamtim da sam zateturala, i da sam danima poslije na obrazu nosila crveni otisak njegovog dlana.

***

– Koliko dugo ne razgovarate s ocem?
– Tri godine.
– Kako je moguće da živite u istoj kući i ne razgovarate?
– Izbjegavamo se. Nije lako.
– Zašto se prestali da razgovarate s njim?
– Zamahnuo je da me udari.
– Da li vas je udario?
– Nije.
– Nikad?
– Jedanput kad sam bila dijete, imala sam petnaestak godina.
– Da, sjećam se o tome ste mi pričali prvi put kad ste bili ovdje.
– Zašto ne razgovarate s ocem?
– Tako sam sigurna da neće doći do sukoba.
**
– O čemu danas želite da razgovaramo?
– Moj brat tuče svog sina.
– Koliko njegov sin ima godina?
– Tri.
– Kako se to odražava na vaše stanje?
– Boli me. Borim se protiv toga, ali ne uspijevam. Nemoćna sam. On ima podršku ostalih članova porodice koji smatraju da je to dobro vaspitanje. U tom uzrastu djeca ne razumiju uzročno-posljedičnu vezu batina. Ustvajaju batine kao model ponašanja.
– Jeste li im to rekli?
– Jesam.
– I, šta su vam rekli na to?
– Da se mora znati ko je autoritet, i da je moj trogodišnji nećak bezobrazan. Ja sam rekla da za bezobrazluk treba svijest, ali uzalud… Majka je rekla da je moj nećak izazivao batine svojim ponašanjem, i opravdala je svog sina, mog brata.
– Znaju li članovi vaše porodice da dolazite na ove razgovore?
– Ne znaju. Oni to ne bi razumjeli jer oni smatraju da porodične stvari ne treba iznosi napolje, nigdje van kuće.

**
– Djelujete uznemireno?
– Uzenimrena i jesam.
– Šta se dogodilo?
– Danas su iz obdaništa pozvali da hitno dođemo jer je moj nećak tukao jednog dječaka čiji roditelji su insistirali da se djeca razdvoje.
– Šta je vaš brat rekao na to?
– “Pa šta, ako su se malo pogurali, dječja posla?!” – doslovno ovako – Plašim se vršnjačkog nasilja. Ja sam otišla po nećaka u vrtić. Svi su bili zauzeti. Mislim da im je to bio izgovor. Stajala sam u hodniku i čitala šta je vaspitačila napisala i okačila na oglasnu ploču: Nepedagoške rečenice: Batina je iz raja izašla! Pravićete vi mene od blata! i još nekoliko koje nisam zapamtila. Gutala sam suze, i bilo me je sram. Ali sam nećaka držala čvrsto za ruku i poslije sam ga odvela na sladoled na mjesto koje je on odabrao.
– Šta te time htjeli da mu poručite?
– Da ga volim.
**
– Osjećate li ste spremnim da uđete u brak?
– Nisam sasvim sigurna. Volim ga, ali plašim se i dalje.
– Čega najviše?
– Plašim se da li mi je upisano trpljenje u gene? Jesam li ga nesvjesno naslijedila?
– Mi smo u proteklih nekoliko godina mnogo radile na tome. Vi ste osvijetlili svoj strah, i shvatili ste da se možete izboriti protiv genetskog naslijeđa sviješću o tome da ste slobodno biće koje može birati s kim će i kako živjeti. Došlo je do promjena i u vašem životu, a i u svijetu. Sada je 21. vijek. Žene na našim prostorima o nasilju govore otvoreno. Imaju podršku zakona, i zajednice. Ekonomsku nezavisnost. Ne treba da se plašite. I mene možete uvijek pozvati.
**
– Dobar dan, možete li da me primite, molim vas, hitno je?
– Nažalost, danas ne mogu. Dugo se niste javljali. Nadam se da ste dobro.
– Nisam dobro. Kad me možete primiti?
– Može li sutra u 17 časova?
– Može, hvala vam.
– Šta se desilo? Veoma loše zvučite. Plačete li?
– Udarila sam muža.
– To nisu dobre vijesti, ali pokušajte da ostane pribrani. Ispričajte mi ukratko šta se desilo. Je li to bio udarac u samoodbrani?
– …
– Jeste li još tu?
– Tu sam… Zamahnuo je da me udari, ali sam ga preduhitrila… On tvrdi da nije, da mi se učinilo. Možda je u pravu, zbunjena sam, zato vas i pozivam.

ŠAMRLEK

Očekivala sam da će trajati duže. Da će se čuti nešto više. A zvučalo je samo kao da je netko ispustio vreću brašna. Tup. I gotovo. To sam rekla i policajcu koji me ispitivao u blagovaoni bakinog stana. U blagovaoni koju je ona nazivala “hal”.
Bio je ljubazan. Smirivao me iako i nije bilo potrebno, mislim da sam se prilično mirno nosila sa situacijom. Stari je bio taj koji je histerizirao, kasnije. Policajac me posjeo na masivnu stolicu, jednu iz kompleta stilskog namještaja čiji miris proteklog vremena i ljudi koje nisam poznavala nikad nisam voljela. Objašnjavao mi je kako šok ponekad izgleda kao smirenost, svako malo me pitao jesam li dobro i donio mi čašu vode. Nisam bila žedna, ali ispila sam je u par gutljaja. Mala je, izgleda, u šoku, rekao je policajac svom kolegi u hodniku misleći da ih ne čujem. Tako, dakle, izgleda šok.
– Vi i baka ste živjele same? – sjeo je do mene i izvukao blok iz unutrašnjeg džepa jakne.
– Da, otkad je deda umro, prije par godina.
– Tu ste od, šta ste ono rekli, od gimnazije? A sad studirate? Dobro. A vaši roditelji?
– Žive u Varaždinu. Na putu su ovamo.
– Znači, bile ste same kad se to dogodilo?
– Da.
– Šta je radila na balkonu?
– Vadila golubove iz mišolovki.
– Kako to mislite? – nabrao je čelo i odložio blok na stol.
Povela sam ga kroz kuhinju do balkona koji gleda na unutarnje dvorište obraslo drvećem i grmljem. Pokazala sam na betonsku izbočinu s bočne strane balkona i nanizane mišolovke i ljepenke sa sjemenkama i suhim kruhom. U jednoj je bio golub, pričepljene glave ispod metalne opruge. Vidjelo se da je još živ, jer se trznuo kad smo mu se približili. Baka bi ih obično tako polužive bacila dolje mačkama ili ih umotala u plastičnu vrećicu i nosila u kontejner. Onima sretnijima odmah bi pukao vrat. Ti ne bi slabašno lepetali krilima u vrećici pred izlaznim vratima do prvog silaženja u prizemlje, ponekad satima. Policajac je zurio u goluba pa u mene.
– Baka nije voljela stalno čistiti za golubovima.
Kimnuo je kao da razumije, ali bilo je nečeg neiskrenog u tome. Istina je da baka nikad nije čistila za golubovima. Nije čistila uopće. Otkad sam živjela ovdje, plaćala je ovu ili onu djevojku da dvaput tjedno počisti stan. Iako sam prilično uvjerena da je to radila samo zato da može u prljavim cipelama ići iza nje, ostavljati tragove po još mokrom podu i govoriti: “Tu povuci još par puta krpom”.
– Ograda je stvarno niska – primio se za rub i navirio dolje u dvorište.
Baku su dosad prekrili plahtom, ali je nisu pomicali. I s petoga se kata ispod njezina neobično položena tijela nazirala crvena rama stare specijalke na kojoj joj se prelomila kralježnica. Nekoliko susjeda virilo je sa svojih balkona, neki ljudi su nešto uokolo mjerili, ali tako tiho da je, ako si gledao gore, prema krošnjama drveća i dalje, prema gradu, dan izgledao posve bezazleno.
– Recite mi još jednom sve ispočetka – policajac me opet poveo u blagovaonu. Ispričala sam sve kako se dogodilo. Manje– više.
– Stalno sam joj govorila da ne stoji na tom šamrleku, da se klima. Tata ga je namjeravao popraviti, ali…
Mislim da je stari namjerno odugovlačio s popravkom šamrleka samo da bi mu ona imala što prigovoriti, pa da bi on nju onda mogao pitati kad se više misli preseliti na groblje jer da meni treba stan, a on nema love da mi ga plaća, a ona bi onda mogla raditi ono što je najviše voljela – histerično se isplakati pa zasjesti za telefon i jadati se prijateljicama kako je rođeni sin ne podnosi, a toliko se žrtvovala za njega, kako su je moji prevarili kad su me poslali u Zagreb da se brinem za nju, a zapravo svi samo čekamo da umre i da će od toga na kraju i krepati, i to sama kad ja, po običaju, nekamo odem za vikend, pa će se usmrdjeti u stanu i morat će provaliti da dođu do nje.
– Šta vam to dođe, taj šam…?
– Šamrlek. Stolčić. Onaj na balkonu.
– Zašto je stajala na tom… stolčiću?
– Da dosegne goluba, nije baš bila visoka.
Stvarno, nije nikad bila visoka, a zadnjih se godina počela skupljati u sebe, poput grožđice. A kad sam se spustila jureći po dvije stepenice do dvorišta i stala par metara pred njom, onako neprirodno prevaljenom preko bicikla, izgledala je još sitnije. Izgledala je kao krpena lutka. Kao nešto što nikada nije bilo živo. Nešto što nije ubijalo golubove niti ostavljalo nepokretna muža samog satima zbog kazališne pretplate. Nije bila dama stare škole koja je tvrdila da poslije deset navečer pristojne djevojke nemaju što raditi vani, ni cijenjena doktorica fizike koja je moj studij francuskog jezika na Filozofskom fakultetu nazivala tečajem, ni ona baka koju sam nazivala “babom” njoj iza leđa. Iz ustiju joj je virio jezičac tamne krvi. Ležala je na leđima, raširenih ruku s dlanovima prema gore, kao da su se sve te godine kurtoazne nedjeljne pobožnosti ipak isplatile. Kao da je napokon našla Boga.
– Tko je nazvao policiju i hitnu?
– Susjeda iz prizemlja je dotrčala za mnom, vidjela je kroz prozor…
– Malo neobično, tako starija žena pa da se po stolcima penje.
– Bila je prilično vitalna – slegnula sam ramenima. I tvrdoglava. Stari je tvrdio da takvi požive sto godina. Da imaju pogon na zloću. On bi trebao znati.
– Inače, kakvog je zdravlja bila baka?
– Imala je osteoporozu već dugo, ali osim toga, ništa ozbiljno.
Možda se zato nije čulo skoro ništa. Možda su kosti osteoporozne starice tako mekane, da se samo zdrobe u prah. Ili šuplje, kao u ptice.
– Vi ste vidjeli pad?
Odvela sam ga opet u kuhinju. Pokazala sam gdje sam bila kad se zaljuljala.
– Prala sam suđe kad me pozvala da joj dodam vrećicu i ne znam, nisam stigla reagirati, sve se tako brzo dogodilo.
– Dakle, stajali ste gdje, na pragu?
– Da.
– Niste bili bliže?
– Ne.
– Sigurno?
– Krenula sam prema njoj, ali kad se zaljuljala, bila sam predaleko – izgovorila sam brzo i osjetila kako mi ponestaje daha. Glava mi je gorjela, a odjednom mi je postalo užasno hladno.
– Kako ste se inače vi i baka slagale?
– Dobro, ništa posebno.
Što sam trebala reći? Da me nije poznavala? Nije imala pojma tko sam. Da jest, ne bi mi nikada govorila, pa bilo to i u svađi, da sam isti otac. Znala je gdje treba ciljati, gdje čovjeka najviše boli. To joj se mora priznati.
– Nije bilo nikakve svađe?
– Ne, rekla sam vam – usta su mi se ispunila slinom.
– Oprostite – požurila sam u kupaonicu. Nisam stigla do školjke. Povratila sam u lavabo. Pustila sam hladnu vodu, umila se, isprala usta, i u ogledalu uočila mrvu bljuvotine na bradi. Odlučna brada koju sam, kako su znali govoriti, dobila po baki. Premda ja nikad nisam vidjela sličnost. Obrisala sam lice ručnikom i vratila se u kuhinju.
Drugi policajac, koji se do tad vrzmao po stanu i većinom telefonirao, došao je do nas i iza njega sam ugledala mamu kako mi prilazi bijela u licu. Zagrlila me i stiskala k sebi tako da ne vidim starog, ali čula sam ga. Čula sam kako histerizira. Ista baba. Jedva je čekao da je se riješi, a sad tuli. Zagnjurila sam lice u majčin vrat i ne znam zašto sam se tek tad rasplakala.
Policija se još satima motala po stanu i dvorištu, zajedno s nekim drugim ljudima. Ne znam što su radili. Valjda su pregledavali tijelo. Bilo je već kasno kad su ga odnijeli. Policajac koji me ispitivao još nam je jednom izrazio saučešće i rekao da ga nazovemo ako se čega sjetim. Gledao je u mene dok je to govorio, možda malo predugo, i onda smo ostali sami nas troje.
Večerali smo u tišini isprekidanoj telefonskim pozivima. Poslije sam se sjetila goluba, na balkonu. Još je bio živ, nisam mogla vjerovati. Nagnula sam se nad ogradu balkona i uzela ga u ruku. Pogledala sam dolje. Bicikl nisu odnijeli. Stajao je i dalje tamo, samo mrvicu drugačije položen nego prije. Golub se nije micao, ali me gledao. Jedva se osjećalo kako mu srce nepravilno titra. Taj osjećaj, kad sam prvom zakrenula vratom, ne zaboraviš to. Mislila sam da ću povratiti. Malo i jesam. Onako u usta. Poslije je išlo lakše. Lakše nego gledati ih kako padaju o tlo kao da nemaju krila, ili slušati kako šuškaju u vrećici. Uvijek sam se pitala koliko još dugo prežive, u kontejneru. Trebalo je tako malo, samo lagani stisak, i golub se umirio. Čekala sam da telefoni prestanu zvoniti i da starci napokon odu na spavanje, a onda uzela lopaticu i spustila se u dvorište da ga pokopam u dnu vrta, pokraj hrpe trulog perja i već sprhnutih sićušnih kostura.
Ujutro je stari uzeo šamrlek i htio ga izudarati sjekiricom za meso, ali mu ga je mama istrgnula iz ruke i rekla mu da se pribere jer moramo u pogrebno poduzeće. Tamo je došlo do male scene kad smo shvatili da je baka lagala kad je rekla da je napravila oporuku, no zato je ostavila detaljne upute o tome kako želi biti pokopana. A kad nam je par dana poslije na sprovodu prišlo nekoliko bakinih prijateljica da starom prigovore kako je zapustio baku, mislila sam da će mu otkazati pejsmejker, ali nije rekao ništa. Stisnuo je usta i zurio si u vrhove cipela. Šutio je i cijelim putem nazad do stana. Nije čak ni psovao, iako smo zapeli u gužvi, usred prosvjeda. Promet je stajao da propusti masu ljudi s transparentima “Stop dužničkom ropstvu”, “Švicarski franak= tihi ubojica” i “Pravo na pravedan kredit”. Imali su zviždaljke i trube i znojili su se na suncu. Mi smo se znojili u autu čekajući da prođu jer stari nije htio upaliti klimu. Tek je kad smo se uspeli do stana, opsovao “stančuge bez lifta u centru Zagreba”, uzeo šamrlek i spustio se u drvarnicu. Kasno poslijepodne vratio se pažljivo noseći svježe prelakirani stolčić, da se ne zaprlja. Uzeo je pivo iz frižidera i sjeli smo svi na balkon. Negdje iz daljine još su se čule zviždaljke, ali sve slabije.
– Fala bogu pa ne moramo dizat kredit tebi za stan, složit ćemo darovnicu odmah nakon ostavinske – bilo je sve što je rekao.
Nisam sigurna da joj je to po volji. Baki, mislim. I sad nekad, kad dođem na grob da zamijenim umjetno cvijeće drugim buketom, zamišljam da mramorna ploča nije sjela na svoje mjesto i da će mi svakog trena baka pružiti ruku. Kao onda na balkonu, ljuljajući se na šamrleku, iznenađenih očiju.

POSLJEDNJA VENECIJA

Nakon što ga je sat vremena bezuspješno zvala na telefon, a a nije ga zatekla ni u apartmanu, odlučila je sići do rive. Našla ga je kako skalpelom struže alge zalijepljene za stijenke mola i prinosi ih ustima. Jedna noga mu se klatarila u moru koje je dosezalo sasvim blizu ruba mola, dok je druga bila skvrčena u neobičnom spazmu, sva zamusana ljigavom teksturom biljčurine.

– Kriste! Jesi li ti normalan?! Tražim te satima! –povikala je.
– Ne traži istraživača, on je taj koji to radi – reče Julijan žvačući smaragdni batrljak.
– I kakvog je okusa? Jesi li se najeo? – upita sarkastično Lu.
– Ispeći ću ti večeras pizzu s algama, a ti dodaj onaj svoj odvratni kancerogeni kečap pa će ti biti slađa – iskezi joj se i proguta.

Još su dva dana obilazili kineske dućane s jeftinim kostimima na akciji ne bi li ona bila spremna za iduću plažnu godinu, ali je nisu dočekali u sretnom braku. Doduše, ona je mislila da se tu vrstu zajednicu može održavati na relaciji klinika za psihijatrijske bolesti – tržnica, na kojoj ga opskrbljuje bananama i jabukama – stan i kartanje s prijateljicama, a on je, premda na psihofarmacima i promatranju, odmah po hospitalizaciji znao da je nekim stvarima kraj bio i prije no što se formalno dogodio.

Poslijepodne je bilo teško, nebo posuto nabreklim hematomima, pred kišu. Sestre su u rukama najčešće nosile tlakomjere, muhe su se uzjebale kao pred kakav finalni puč. Otočić F-ova, činilo se Julijanu. Shizofreni mornari nasukani na hridine mogućeg i sumanuti mjesečari ljubičastih pogleda, vječno u procjepu proteklog i sadašnjeg. U svakom slučaju, havarija. Budućnost je očito, slutio je, u ‘normalnosti’ redovitoj konzumaciji banana i jabuka, turskih serija, tračeva u liftu i statusima o nedjeljnom ručku na društvenoj mreži. O odlaganju produkata metabolizma ne pričaju, to se u uzorcima uzima nama koji smo ‘oboljeli’.
– Neću da pišam u jebenu plastičnu čašu! Hoću da pišam u more! Voda je karma! Hoću da pišam u kučku! Laguno, u tebe prodirem laganooo, al vento….

Lu je stigla kad su ga već oblijepili zavojima i nakljukali potrebnim sedativima. Spavao je tako mumificiran, umiren, bijele glave na jastučnici oslikanoj plavičastim tonovima sa simetrično, do u liniju poredanim galebovima nacrtanim u dva dječja poteza – samo raširena krila.
– Doktorice, iskreno mi recite. Što da očeukujem od ove terapije? Ja ga više ne prepoznajem, plačem po cijele dane. Hoćete jednu bananu?
– Ne bih, hvala. Gledajte, liječenje moramo nadzirati do kraja propisanog, rezultate ćemo vidjeti tada.
– Bože, što se meni ovo događa… Da mi je netko ovo rekao ranije, nikad ne bih…
– Nikad ne biste što? – upita ju vidno iznenađena žena.
Lu su se stvari uvijek ‘događale’ u najeuforičnijem smislu tog glagola. Raspon je otprilike tekao od ‘nevjerojatno’, preko ‘dramatično’, do ‘kraj svijeta’. Puno opasnije od samih konotacija koje je pridavala i bezazlenim zbivanjima, bilo je to što su se ona događala, eto, samo i isključivo njoj, ne pogađajući, barem je takvo bilo njezino uvjerenje, nikog u široj ili bližoj okolini. Ako bi netko automobilom pred njezinim očima na cesti zgazio mačku, mačka je bivala zgažena jer je Lu i taj dan morala doživjeti neki šok, a vozač ju je usmrtio i pobjegao s lica mjesta jer samo u njezinom univerzumu žive neoprezni i bešćutni ljudi koji ne preuzimaju odgovornost za svoje postupke. Shodno tome, njezin muž je ‘poludio’ jer je cijeli njezin život jedan giganteskni peh, i ta se bolest ne događa njemu nego njoj, kome drugome, tako nesretnom. A voljela ga je, sam Bog zna koliko. Dogodio joj se kao ‘grom iz vedra neba’.

– Ah, kakva je to ljubav bila, doktorice draga. Uzeli smo se nakon samo tri mjeseca veze. Julijan nam je bez mog znanja uplatio za Veneciju, da idemo mi na neko putovanje zajedno… Ja zaljubljena, oduševljena, nikad se više nisam tako osjećala kao tad. Jeli smo talijanske perece u sto oblika i pili limoncello, ljubili se u gondoli, i jedne večeri dok smo bili ispred Bazilike Svetog Marka, stao je pred mene i zaprosio me. Nisam mogla vjerovati da se to meni događa! Inače, on vam ima talijanske korijene, neki mu je đavolji čukundjed Giacomo, isto je navodno bio slikar, tamo negdje na nekakvom otoku kod Venecije završio, tko će ga znati… Navodno su ga i mučili… Ne znam više, to mi je par puta u kratkim crtama ispričao, a znate, među nama, nije on ni tada bio baš sav svoj…

– Kako to mislite, nije bio sav svoj? – upita doktorica Lu.

– Pa tako. Na svoju ruku, ćudljiv. Mijenjao bi raspoloženja, čas bi se ponašao kao Casanova, eto baš na taj najsretniji dan mog života, prvo mi je pola dana skidao zvijezde s neba, a onda je predvečer samo rekao da se moramo razdvojiti na sat, dva, da mora obići neku crkvu jer ako sad ne vidi Tintorettovu Posljednju večeru i sve te kontraste svjetla, tame, sjena i što li ja znam više čega – neće nikad! Predložila sam da odemo zajedno, ali on je samo izletio iz hotela, a vratio se za tri sata kao da je duha vidio… Nikad mi nije htio reći ništa više o tome.

– Neobično, zaista – reče doktorica, pa nastavi – Ali to ne mora značiti da je bolest već tada počela, a i znate da su svi pasionirani umjetnici pomalo misteriozni… Pozdravljam vas sada…

Lu se, međutim, nastavila ispovijedati pred nevidljivoj figuri u bijelom, grabeći istovremeno sa stola pored nepomičnog Julijana 7 days mini kroasan.

– Ma lijepo je meni mama govorila još tad – jesi li dobro razmislila, što će ti umjetnik, vidi kako sam ja završila s tvojim ocem, propao brak dok si rekao keks, uvijek je bio egocentrik i sebičnjak, nikad mu nisam bila prva… Moja Lu, nemoj da te glava zaboli kao mene, ccc, svakim si mi danom sve sličnija, ja ti želim samo dobro! Ako već ne misliš na sebe…

Doktorica je već bila pobjegla glavom bez obzira, a u sobu je ušla sestra Veronika s litrom svježeg čaja.

– … Misli bar na djecu koju planiraš s njim! – finalizirala je svoj solilokvij od sjećanja Lu.
– Molim? Meni kažete? – upita Veronika.
– Ne, draga – reče Lu shvativši odjednom da je doktorica iščeznula – nešto ja to za sebe. Sad polako idem, sutra ću opet doći. Trebam li Julijanu novu odjeću donijeti, pidžamu, majicu… Vidim da ste stavili na pranje ono uflekano?
– Ne, to će sutra biti čisto. Ali ponesite jednu jastučnicu. Neki dan, kada sam ušla u sobu, razgovarao je s nacrtanim galebovima na ovoj. Pokušajte donijeti neku jednobojnu bez uzorka.
Bolest je tekla solidno progresivno, s naizmjeničnim epizodama sumanutih priviđanja, slušnih halucinacija, depresivnih dana kojima kao da nije bilo kraja… Julijan je tonuo, gdjekad dostojanstveno, povremeno okružen prijateljima koji su ga za života dok je u socijalnoj zajednici još funkcionirao cijenili, ali i poražavajuće, svakodnevno obasut raskošnim melodramama i lamentacijama koje mu je u sobičku na koji je bio osuđen pred drugima priređivala vlastita supruga.
Ujesen, nakon svega nekoliko dana u kojima su i medicinsko osoblje i Lu povjerovali da se događa neka vrsta čuda jer se doimao bolje, mada je manje progovarao, Julijan se jednog petka kasno uvečer ubio prerezavši sebi žile na ruci nožem koji je ukrao s pokretnog stolića sestre koja je donosila objed. Lu je najprije zanijemila, a onda lila kante suza, zazivajući svece, bogove, proklet život i vlastitu majku na sav glas. Na krevetu bolničke sobe čitala je pismo koje je napisao dan prije toga.

Hadria, ta sinkopa. U lagunu ću ja. Večeras sve planduje chiaroscuro, ma i onkraj mističnog. Uzmi moje tijelo, uvijek je bilo tvoj kruh. Ti jedeš pohlepno… Čekao sam, bit ću. Konačno budućnost. Bestjelesan, a ti gladna. Traži me, piena di vergogna, nađi me, rovat ću kosti kužnih, a ti me nećeš tjerati dođavola! Il manicomio… u domicilu, manikomičan, manijak u komi, pogledaj sliku gdje najavljuju izdaju nad izdajama, sireno kanalskog žigola, putuj van sebe ako znaš! Vjetar nad lagunom drugačiji je, miris rđe, vlage i mulja nadvio se nad vjekove historije. Sve ću naslikati, sve, i nikada me više neće zavezati i mučiti! Lucija, bit ću tvoja Venecija, kaćiperka prkosna!

Te jeseni, nakon sahrane i prvotnog šoka i bola, Lucija se često znala uhvatiti u razmišljanju o tome tko ustvari kako i od koga pravi luđaka. Majka je hodala za njom po stanu i praznila pepeljare pune malih leševa, mumljajući u po glasa rečenice poput ‘rekla-sam-ti’, ‘kamo-sreće-da-si-me-slušala’ ili ‘tugo-moja-šta-će-biti-sa-tobom’. Negdje pred zimu, krajem studenog koji je u iznemogle kosti i mozak sluđen upitnicima dopremao još više maglovite nelagode, Lu je na nekoć Julijanovoj fotelji čitala knjigu o mediteranskom gradu . Misli joj je obuzeo jedan odlomak.
Na otočiću San Servolo nekoć je bila duševna bolnica. Preseljena je na drugo mjesto. Tu više nema bolesnika, ali su ostali njihovi tragovi. Ovom je stazom šetao gnjevni Anzolo, zvani ciabatta (šlapa), onom je pak prolazio gordi Zorzi bez nadimka. Na malom raskršću, kraj bunara obrubljenog verom, zastajali su i raspravljali gledajući prema Svetoj Jeleni i Giudecchi. Samo je vjetrić bio svjedokom njihovih razgovora. Nikoga drugog nisu uspjeli privući ma koliko su to željeli. Stanovnici tog prihvatilišta, bilježe kronike, predbacivali bi jedni drugima da nisu pri zdravoj pameti, izrugujući se. Svaki bi bolesnik tražio bolesnijeg od sebe, nesretnik nesretnijeg, lud luđeg. U povijesti Venecije bilo je takvih scena i izvan otočića. Ostarjeli galebovi, koji s mukom dolepršaju do svoga groblja na zapadnoj strani Lagune, kraj močvara prozvanih po Sedmorici Mrtvih (Fondi dei Sette Morti), ponašaju se drukčije. Puštaju jedni druge da u miru umru.

U kroniku svog života, pomislila je Lu toga dana, konačno je zabilježila nešto što se, ovog puta istinski i neupitno događalo samo i isključivo njoj, a bio je to gadan, proždrljiv osjećaj krivnje.

PROZOR S POGLEDOM

“Vraćaju se”, reče Ane dok je za velikim stolom u dnevnoj sobi vadila raznobojne tablete iz kutijica i slagala ih na jednu hrpu.
“Ko?” upita Mare, zavaljena u fotelju, ne skrenuvši staklasti pogled s upaljenoga i posve utišanoga televizora.
“Petar i Roka”, Ane će.
“Kad?”
“Danas popodne.”
Nateklih nogu na kožnom tabureu, u crnom od glave do pete kao i Ane, Mare čvršće stisne omlohavio stručak peršina koji je već sat vremena držala u lijevoj ruci. To ga je jutro ubrala za ručak – riblju juhu s rižom. Na televizoru su se izmjenjivali prizori s Jadrana: promočene sirijske izbjeglice u čamcima nasred mora i Brad Pitt, u bijelom, kako se uspinje na uglancanu bijelu jahtu. Bila je nedjelja, ali nisu bile na misi. Ne mogu više, ni stajati ni sjediti na tvrdom.
“Šta ima bit?” procijedi Mare nakon poduže stanke.
“Nisu se snašli”, reče Ane.
“Kako sad?! Pa eno ih pedeset godina u Australiji!” Mare će.
“A eto, kažu da nisu. Vraćaju se.”
“Ma di se vraćaju?!”
“Vamo. Nisu se snašli.”
“Svašta!”
“A ni ona ni mogla dite imat.”
“Pa neće ga sad imat, ovdi.”
“Danas popodne”, ponovi Ane i stane gutati tablete, jednu po jednu, zalijevajući ih bijelom bevandom.
“Šta ću in ja”, Mare će, ovaj put nedovoljno glasno da bi je nagluha Ane čula. A zbog mrena, Ane nije mogla vidjeti da su se Mari pomakla usta.
***
Kamena kuća u kojoj žive ima tri jednaka prozora s prednje strane. Samo je jedan njihov, odnosno Marin. Druga dva pripadaju dvojici braće Marina pokojna muža Stipe, koji žive u Australiji. Dok god ne pitaju za njih, dobro je. A i što bi s njima? Ili ona s ovim jednim?
Njezina starija sestra Ane k njoj je uselila prije godinu i tri desetljeća. Nekoliko gredica povrća Mare je zasadila prije ljeta.
U vrt iza kuće ponese niski drveni tronožac i postavi ga na početak gredice. Učini rupu, sjedne; učini rupu, sjedne. Pomakne tronožac malo više uz red, opet sjedne i nastavlja dupsti zemlju. Trebalo bi naći nekoga da pazi na njih i njihov vrt, ali koga? Na otoku je šaka staraca, u njihovom selu na vrhu brda jedan ostario mornar. Bolestan na jetru. Namirnice i pokoju ribu povremeno im donese vlasnik dućana u luci, čovjek iz grada. A tko bi drugi htio biti na minijaturnom otoku cijele godine? Nema tih para. A para ionako nemaju. Ovdje, u dvorištima praznih kuća cvjetaju ružičaste bugenvilije. Pokraj nekadašnje škole razbijenih prozora leži bor koji je olujna bura te zime digla iz korijena. Čempresi su drugačiji, njih vjetar povija, ali ne lomi. Pred njihovim ulaznim vratima, također ružičasta bugenvilija. Zatrpat će ih jedno jutro, strahuju, jer joj ne mogu pometati latice i lišće – ugušit će se pod suhim cvijećem. Od te pomisli ne spavaju.
***
“Vidi lavande kako miriše”, reče Ane, misleći na svježi buket na komodi koji im je to jutro, nakon što je odslužio misu, donio don Slavko, pitao kako su, a zatim se ukrcao na trajekt za grad.
“Čujen”, Mare će, još uvijek u polusvjesnom stanju induciranom tabletama iz kojega zapravo nije ni izlazila – tek prividno. Kao, uostalom, i Ane.
“Na prvu san se skoro udavila”, nastavi Ane.
“A jel?” Mare će.
“Ja to ne mogu. Rekla san mu.”
“Eto te đavle.”
“Sve se skuplja na me, a ja bi da me ni.”
“Meni lipo vonja.”
“Nekad mislin da mi Bog ne želi dobro. Ni Bog ni don Slavko. Donit frišku lavandu u kuću!”
“Kako se samo sitija?!”
***
Stari ga je napravio na vrućem pijesku Sinaja: ujeb’o u zbjegu. Bilo Dalmatinaca more tamo. Tako se Petar znao predstavljati od svoje dvadesete, kad je i snimljena fotografija koju Mare čuva na dnu ormara u spavaćoj sobi. On, ispružen na pramcu bijeloga broda bez kabine, u tijesnim kupaćim gaćama, balansira na desnoj podlaktici dok podignutim lijevim palcem naizgled dotiče terasu hotela u pozadini. Vitak, nasmiješen, preplanuo. Fotografiju je snimila Mare, s kraja, tuđim aparatom. Brod je vezan. Konopom napetim od kuke pramca do donjega desnog kuta slike.
Djed mu je bio kauboj u Americi, kad su oko New Yorka još bile ledine. Jednom je u vlaku našao torbu punu dolara, na relaciji Boston-New York. Ukrao – vjerovali su otočani – pa pobjegao natrag ovamo. U novom, skupom odijelu. Otac mu je negdje imao nudistički kamp pa ga prodao. Otac mu se i jedne kolovoške nedjelje prevrnuo ispred crkve i više nije ustajao. Petar je još uvijek bio dijete kad je izgubio i majku. Zato se svima činilo da je i on na otoku u prolazu. Svima osim Mari.
Ona bi često bila poželjela da on nekamo ode, da može ostati i disati sama. Bio je nametljiv kako to znaju biti psi, ucjenjujući umiljatošću. Zato je i pomislila da je treba više nego ona njega, da posjeduje nešto što njega obnavlja i tješi, i to u izobilju. Prevarila se, iako je naslućivala da njegova tiha revnost u sebi sadrži obećanje eventualnoga pregorjevanja.
Bilo je kao da je gleda preko ruba čamca, dok se ona u moru vrtloži i pjeni. Mislila je da će poludjeti od silnoga čekanja. Od uspavanki. Pogotovo jer joj se činilo da bi on tako promatrao bilo što, bilo koju, jer je to ono što mu treba: uljuljkavanje, zibanje. I uvijek u čamcu, uvijek na suhom. Dala mu je nadimak: Kapetan Bonaca.
Mare nije htjela pustiti svoju ljutnju, potonuti ispod njezine uzburkane površine. Osjećala je da se baš na toj površini ima dogoditi nešto važno, samo je bitno izdržati. Kad se napokon dogodilo, rekla mu je: ovaj otok smrdi, trebaju otići. Spavaju i umrijet će u snu. A nema goreg od toga.
Poslužio se metaforom: Mare je bila škarpina, kapitalni primjerak. Udarala je o dno njegova čamca u samrtnom grču, koprcala se, borila za udah. Gledao je kako izbjeći njezine bodlje, njezin otrov. Ili je izbaciti. Ali samo ju je puštao da se izdivlja, sama. Da se izmori i izdahne.
Petar je zazirao od dubina, od bića koja ondje kruže izobličena silinom vode, s brzom smrću na pipcima i žalcima. Njemu su bili draži koraljni plićaci u kojima igra svjetlost. S otoka je, stoga, otišao bez nje, rekavši joj da nema snage za obje, za nju i Australiju. Ondje je ubrzo oženio Roku.
Ljutnja je bila samo mamac. Nije li joj dao dopuštenje da ga izazove na taj način? Svojom nedorečenošću, neodlučnošću. Da je samo htio, mogao je vidjeti kako su se divno ta dubokomorska bića prilagodila životu u mraku, tlačenju vode. Kako im kvrgava čela svijetle, sama od sebe.
Udala se mnogo kasnije nego što je to bilo uobičajeno za cure, kao i Ane. Nije imala za koga, a možda je i čekala. Stipe je izgubio lijevu ruku kad je kao dječak u djedovom masliniku pronašao granatu zaostalu iz rata. Za Australiju je otplovio za braćom, na istome brodu kao i Petar, ali se, za razliku od njih, odande vratio za par godina, s dugačkim bijelim velom u kožnatoj torbi i drskom hrabrošću koju u međuvremenu nije opravdao pismima. Vjenčanicu je bila muka naći. U gradskim su buticima držali brojeve samo za tinejdžerke ili cure u dvadesetima: trideset šest, trideset osam, a Mare je bila visoka četrdeset četvorka u trideset drugoj. S dvije snažne, gotovo muške šake. Danima je spavala s papirićima u kosi da je uvije u spiralne lokne. Vide se dobro na slici od pola života. Haljina se vidi na onoj koja je cijeli život. Tako je o fotografijama govorio Stipe.
Svadba je bila u ljetno doba. Sve je bilo gotovo do sedam – i vjenčanje u općini i ingliš valcer iznad čitaonice. Već u sedam i petnaest našli su se sami u kući, jedno pred drugim pod toliko svjetla. Čekali noć. U mraku, Stipina je ruka vrijedila kao dvije. Opet će se prevariti u njoj kad je Stipe za dvije godine ostavi zbog žene iz grada. Uvijek je mislila da se, zbog nje jedne, ne bi usudio. Moguće je ta usamljena ruka bila i jedini razlog zbog kojega se udala za njega. Ali dugo joj se poslije njegova odlaska zbog bijesa činilo da nije.
Naglo je umro, bez da su se ikada razveli. Ova kuća koju je dijelila s njegovom bolesnom majkom bila joj je skučena do njezine smrti, a onda se proširila do nepodnošljivih razmjera. Kao i Anina kad joj je muž, te iste zime, klonuo glavom dok je gledao televizor. U papučama je pretrčala cestu i uselila k Mari, ostavivši na kuhinjskome stolu pola tanjura nepojedene kokošje juhe.
Mare joj je odmah spravila čaj od kamilice s limunom i medom, u keramičkoj šalici s pripadajućim tanjurićem na kojoj je bila ugrubo skicirana karta Australije. Okružena – gotovo zagušena – egzotičnim cvijećem: klokanova šapa, posuta dlačicama, eukaliptus ficifolia, banksija, kalistemon i pustinjski grašak. Spazivši ih uredno poslagane na polici trgovine mješovitom robom u Melbourneu, Stipu je privukao jarki optimizam tih predmeta. Od čitavoga seta od šest, Mari je preostao samo jedan par. I soljenka u obliku klokana u kojoj drži mljeveni papar.
Noću, jer ne spava, Mare gleda kulinarske emisije, filmove, dokumentarce o životinjama. Recepte ne pamti. Prije nego je jutros izašla u vrt, Ani je pričala o Falklandskim otocima: kako nisu ništa drugo nego susret mora i kamena, a na njima se stisnulo toliko gegavih pingvina da bi ih lako mogli potopiti. Svojim su nožicama već uspjeli izbrazdati stijene jer se njima uspinju uvijek istim rutama.
***
“A di će stat?” upita Mare, premećući po lijevoj ruci stručak peršina koji je zbog podnevne žege polagano gubio i divlje zelenu boju.
“Ko?” odvrati Ane.
“Petar i Roka. Di će stat kad se vrate?” ponovi Mare.
“Tu, u Markovoj staroj kući”, reče Ane i okrene se prema velikome prozoru bez zastora i kamenoj kući s druge strane.
“Zašto baš u Markovoj?”
“Kupili je.”
“Ma nemoj. A kad?”
“Prošle zime.”
“Nisan znala.”
“Kako nisi? Pa rekla san ti.”
“Nisi mi ništa rekla.”
“Petar je tija baš Markovu kuću.”
“Zašto Markovu?”
“Jer je priko puta njegove.”
“Njegova je prodana, ima već deset godina. Onin Slovencima. A ni pri tega ni bila njegova, neg švapska.”
“Al vako je može gledat svaki dan kroz ponistru.”
“Pa šta ima od gledanja?”
“Bilo mu važno da gleda.”
“Nemoj reć.”
“More bit je i kupi, đava zna.”
“A jel?”
“Već in je nudija silne pare, al neće Slovenci.”
“Ja bi mu je prodala.”
“Nemoj reć.”
“Samo da prestane gledat.”

POKOPATI MAJKU

Mlada žena hoda, prekriženih ruku i buljeći u vrhove cipela, u krugu oko bunara, i svatko tko je dulje promatra mora se za nju bojati. Ljudi u tamnoj odjeći, koji stoje po rubovima dvorišta, bacaju iskošene poglede, ali nitko joj se ne obraća. Žena ima kosu boje mrkve, zbog čega se neugodno ističe na podlozi sivkastog dana. Ona hoda oko bunara ne sluteći da je kameni kvadrat dvorišta na tom mjestu ranjiv. Svaki bi čas mogla propasti u zemlju.

Iza visokog zida čuje se vozilo koje usporava, no tek kad skreće pred ulaz i zaustavlja se ne gaseći motor, vidimo da je riječ o pogrebnom autu. Ljudi u dvorištu podižu poglede i lagano se sklanjaju ne bi li ga propustili, premda za to nema potrebe. Isprva gledaju znatiželjno, no kad se auto sasvim približi i otkrije neugodno izdužen prtljažnik, oči im dobivaju baršunastu presvlaku.

Dvojica iz pogrebnog poduzeća odvoze lijes u jednu od novijih građevina na zapadu dvorišta, a ljudi kreću za njima. Svi se pokušavaju utisnuti u sobicu na čijoj sredini stoji rastegnuti stol prekriven plahtom. Dvojici se pridružuju još dvojica pa zajedno istovaruju lijes na stol. Jedan od pogrebnika, muškarac s golemim trbuhom i crnim brkovima, pita ženu koja izgleda kao da je izgrađena od samih kostiju i kože: Oćemo li otvarati? Ona se trenutak nećka, tražeći potvrdu u očima prisutnih, a onda kimne. Ženu s kosom boje mrkve ne uočavamo odmah, jer stoji na vanjskom rubu kruga koji se stvorio oko lijesa, nasuprot prozora čije je svjetlo čini tamnom od tjemena do stopala, no kad je jednom uočimo, upada nam u oči način na koji se naginje preko glava prisutnih ne bi li bolje promotrila leš. Nema u tom načinu nimalo boli, ili barem znatiželje, ne, lice joj je, vidimo to sad kad joj se uspijevamo približiti s boka, bezizražajno i napeto, a oči se pomiču prebrzo, oštro zasijecajući u prizor. Jasno je: ne može vjerovati u to što vidi.

Sad se i mi naginjemo preko glava prisutnih. U otkivenom lijesu leži žena u kasnim šezdesetim godinama, krupna i, u uspravnom stanju, vjerujemo, visoka, guste crne kose, izraženih crta lica, napadno našminkana i odjevena u haljinu prekrivenu milijunima crvenih šljokica. Prsti prikriženi pod bujnim, napola otkrivenim poprsjem, na kojima su krupni i dugački nokti premazani lakom jednako crvenim kao i haljina, prepuni su zlatnog prstenja. Dugo je promatramo i, unatoč određenom neukusu koji izbija iz pojave, ne vidimo nikakvog razloga za čuđenje.

Na dvorištu, sada gotovo pustom, žena s kosom boje mrkve nalazi se u razgovoru s dvojicom pogrebnika. Oni sjede na zidiću, svaki s nekoliko feta pršuta prebačenih preko lijevog dlana. Muškarac s golemim trbuhom i brkovima drži na bedru pametni telefon, s kojim pokušava nešto napraviti slobodnom rukom, no kako su mu prsti zamašćeni pršutom koji još uvijek žvače, ne uspijeva u svoj namjeri. Drugi muškarac, svjetlokosi momak nježnih crta lica, gleda ravno preda se i nevoljko žvače, a svakih nekoliko sekundi otme mu se štucaj. Žena govori pretiho da bismo je mogli čuti, no jasno je da je uznemirena. Čini se kao da govori sama sa sobom, jer je muškarci uopće ne gledaju, no onda se stariji pogrebnik trgne i reče iznervirano: Vi, dakle, gospođo, tvrdite da to nije vaša mater. Jeste li baš sto posto sigurni? Znate, ljudi se izobliče kad umru. Osuše se ili napušu. Nije vam to ništa, obični fiziološki procesi. Razmislite malo o tome, pogledajte ponovno. Da se niste možda zabunili, a?

Žena s kosom boje mrkve nestane na trenutak u nastambi u kojoj se nalazi lijes, a kad se vrati, stade opet previše tiho tumačiti starijem pogrebniku svoj slučaj. Morat ćete se obratiti višoj instanci, gospođo, reče ovaj ozbiljno i pomalo mučenički, povlačeći opet masne prste po ekranu telefona. Ja moram, reče, prije svega riješiti problem štucanja mladog kolege, to je ozbiljno nasilje anusa nad ždrijelom koje šteti njegovu pogrebničkom ugledu.

Žena s kosom boje mrkve prolazi opet kroz ulazna vrata iste nastambe, no ne skreće potom desno u sobu s lijesom, nego produžuje ravno, do malog zahoda na dnu hodnika. Kroz ključanicu je promatramo dok, potpuno odjevena, sjedi na školjci i razgovara na mobitel. Moja je mater bila dvadeset centimetara niža, govori nekome s druge strane slušalice, i nikad se nije šminkala. Ona je, govori uz uzdah, imala mišje sivu, tanku kosu i nije podnosila dodir nikakvog metala. Kako ne kužiš, govori nervoznije, moja je mater bila jezivo stroga bogomoljka, a ne kafanska pjevačica. Gleda ravno u ključanicu i oči joj na trenutak dobivaju baršunastu presvlaku, no kad svrne pogled na pločice, njihova bijela površina odrazi joj u pogledu iznenađujuću količinu razuma.

Žena s kosom boje mrkve sjedi na zidiću. Pogrebnici su otišli, no približava joj se starac koji je upravo došao. Tek kad sjedne tik do nje, moguće je primijetiti da je sitan i nosi beretku. Ti si ćer, reče bez prizvuka pitanja. Aha, potvrdi žena nesigurno. Ja sam Jere zvan Francuz, reče starac, i oću da se prema meni tako odnosiš. Masline će ove godine slabo roditi, reče Jere Francuz, procvitale su rano pa ih je steglo. Aha, reče žena odsutno. Za ništa san in stavlja govna i slamu i okopava i riza. Di ću sad sa svin onin bocan, reci ti meni? Aha, reče žena. Iskopa san jutros i rupe za šljive, tribat će i izorat prije pomidora, stavit ću i dvi do tri tikvice. Što misliš, je l’ bi bilo dobro stavit koju balancanu? Aha, reče žena. Jere Francuz ustane i protegne kosti. Napravi nekoliko koraka prema nastambi s lijesom pa se vrati i upita: Imate li baguette? Mislim da imamo, reče žena, ali je narezan. Uuu, to nije dobro, reče Jere Francuz trljajući čelo, ja moran imati baguette ispod pazuha jer inače nisam uvjerljiv. Aha, reče žena.

Ljudi ulaze u sobu, zastanu u podnožju lijesa da se prekriže, a zatim ulaze u prolaz između mrtvog tijela i tijela ljudi koji primaju sućut: dva starija muškarca, natapirana plava žena, žena od kostiju i kože i žena s kosom boje mrkve. Uspijevamo im se prikrasti s leđa upravo u trenutku kad žena s kosom boje mrkve tiho govori ženi od kostiju i kože: Ali, strina, mater je bila puno niža i jedva da je imala usne i sise. Žena od kostiju i kože kaže još tiše: Možda ti se samo čini jer je dugo nisi vidila. Ali, strina, reče s tihim bijesom žena s kosom boje mrkve, moja mater je bila potpuno drugačija žena. Ljudi se minjaju, zaključi žena od kostiju i kože jednako tiho, blago kao bolničarka.

Soba nasuprot sobe s lijesom neugledan je prostor bez prozora. Lijevo od vrata nalazi se stol s hranom, sada gotovo sasvim pojedenom, a desno je vitrina iz pedesetih godina, u gornjem ostakljenom dijelu pretrpana porculanskim ukrasima, čipkom i malim raspelima. Na podu podvijenih nogu sjedi žena s kosom boje mrkve i vadi iz donjeg dijela vitrine fotografije, koje potom slaže na pločice. Uz stol stoji Jere Francuz i pokušava selotejpom zalijepiti dijelove baguetta u cjelinu. Nije mi jasno, reče žena s kosom boje mrkve, sjećam se svih ovih događaja, ali se ne sjećam da je moja mater bila ovakva. Sjećam se da smo išli na more, ali mater se nikad nije skidala, sjedila bi u dugim hlačama i nijemo nas promatrala sve dok ne bi postalo nepodnošljivo. Sjećam se da je uvijek imala izraz kao da nas za nešto optužuje. Jere Francuz na trenutak prekine svoju zanimaciju, zamisli se i reče uz znakovit smiješak: Sićan se ja tvoje matere. Bože moj, kako se ta znala zabaviti. Na pirevima bi plesala po stolu i zalivala se šampanjcen. Kažen ti, bila je krš i lom.

Bila je slaba vjernica, ali molit ćemo za njen spas, reče svećenik. Lijes je izvučen na dvorište, ljudi u tamnoj odjeći pokrili su opet rubove, ožalošćeni su na svom mjestu, a svećenik se, govoreći, nehotice približava bunaru. Žena s kosom boje mrkve pažljivo ga promatra i čini se da razmišlja kako bi svaki čas mogao propasti u zemlju, jer se odjednom počinje smijati. Isprva je to neprimjetno, napreskokce i skriveno dlanom, no onda se više ne može zaustaviti. Smijeh je preuzima. Nečujno trese čitavo njeno tijelo, kao da se neko biće u trbuhu batrga da izađe van. Kad ugleda Jeru Francuza kojem baguette upravo ispada na pod i raspada se u komade, smijeh postaje nalik na vrtlog vjetra, glasan i prestravljujući.

Žena koja se smijala zaključala se u zahod i odbija izaći. Ljudi okupljeni oko vrata ne daju nam do ključanice pa nismo sigurni možemo li je još uvijek zvati žena s kosom boje mrkve. Slutimo da je ta boja sad nešto usijanija. Iako se postojano udaljavamo, čujemo je kako viče: Strgnut ću ovo lice. Ovo nije moje lice, viče, baš kao da joj je kosa u plamenu.

Biografije koje koriste spominjanje književne nagrade kao način upoznavanja s autoricom obično su dosadne, ali kad ta osoba osvoji Frank O’Connor Prize, kao što je slučaj s Carys Davies (UK, Wales), onda ipak govorimo o nečem drugom. Priče su joj, poput Čehovljevih, jednostavne, ali samo na prvi pogled. Lakoća kojom je u stanju pripovijedati krije minuciozan i težak rad na pričama. One prožimaju više kontinenata i vremenskih epoha, jezik joj je ekonomičan, bez ikakvih višaka i bolno precizan, a priče joj meandriraju iz sumornog i olovnoteškog do duhovitog, pronicljivog i šarmantnog. Često na istoj stranici.

Multitalentirani Ignacio Martínez de Pisón (Španjolska, 1960) prevodi, piše romane, scenarije i, dakako, kratke priče. Dobio je toliko nagrada da bi nabrajati ih značilo uništiti format kratke biografije. Kratke mu priče obiluju suludim zaokretima, nadrealnim momentima i neobičnim humorom, što će čitatelja zbuniti ili nasmijati. Najčešće i jedno i drugo. Ako vam jedan od ovih dana u kosi počne rasti cvijeće ili voće, pitajte ga za savjet, profitirat ćete. Kao što ćete profitirati i čitanjem njegove proze.