Čitajući prozne fragmente Bronke Nowicke (1974.), niste sigurni je li riječ o prozi, poeziji, poeziji u prozi ili lirskim, nadrealnim i pomalo filmskim mikrosekvencama. Nije ni čudno s obzirom na činjenicu da je riječ o svestranoj umjetnici koja je završila i slikarstvo i filmsku režiju te drži doktorat iz multimedija. Sve se to iznimno uspješno preslikalo u njezinu knjigu Nakarmić kamień (ili Nahraniti kamen) čije slike predivno teku evocirajući pritom pomalo bizarne, ali fino oslikane krajolike. Dobitnica je nagrade Nike te je ujedno i jedina debitantica koja ju je osvojila.

Dirty But Clean Pierre (1961.), pravim imenom Peter Finlay, rođen je u Australiji, a živio je po cijelom atlasu. Naglasak mu je neobična mješavina, hrapav bariton s primjesama australskog, irskog i još pokojeg podneblja. Takva mu je i proza. Duhovita, jednostavna, nepretenciozna, šarmantna, sastavljena od svega i svačega te lucidna. Nakon desetljećā provedenih u maglama objavljuje roman Vernon God Little i osvaja prestižnu Bookerovu nagradu na zgražanje akademika, kritičara i ostalih što nose blejzere i pletene prsluke. Kad već Patrick Rafter nije osvojio Wimbledon. Time otplaćuje dio dugova (ako mu je vjerovati, petinu ili šestinu). Na talk showovima pojavljuje se s čašom piva.

Rosa Montero (1951.) rođena je Madriđanka i torerova kći. Prvu kratku priču napisala je s pet godina, a glavni je lik bio miš koji govori, dok se radnja njezinih zadnjih djela odvija u univerzumu koji su popularizirali spisatelj Philip K. Dick i redatelj Ridley Scott, pa možemo reći da joj širina nikada nije bila problem. Za sebe kaže kako je organski pisac i da je za nju pisanje prirodno koliko i disanje. Kod SF-a najviše voli što o starim stvarima može progovarati u novim i moćnim pričama. Obje su izjave, barem u njezinu slučaju, istinite.

Lucy Caldwell (1981.) rođena je u Belfastu, prvi je roman napisala s četiri i pol godine uz majčinu pomoć. I taj je tekst, kao i većina dječjih, govorio o životinji, točnije, crvendaću, a roman se zvao The Robin’s Party. Sa sestrama je od malih nogu stvarala svoje svjetove i bilježila ih na papiru ili gradila lego-kockicama. Svaki put kad joj pisanje predstavlja agoniju umjesto užitka, prisjeti se rečenice koja je upisana na zid kazališta Lyric Theatre u Belfastu: This is your playhouse. Come play with us here. Proza joj je predivna i duboko melankolična, katkad ju je teško čitati iako je tečna, jednostavno udara u pleksus svakom sljedećom rečenicom.

Igiaba Scego (1974.) rođena je i živi u Rimu, roditelji su joj iz Somalije, a iz proze joj se dâ iščitati da joj ideja strogo određene nacionalnosti i nije najmilija. Sinkretizam somalijskog podrijetla i života u Italiji jedna je od fokalnih točaka njezine iskrene proze, kao i pitanje kolonijalizma, izbjeglica, šovinizma te suodnosa zapada i Trećeg svijeta. Kaže kako joj u putne torbe nikada ne stane sve što bi htjela i da joj treba torbica a la Mary Poppins. Piše članke za tjednik Internazionale i dnevnik L’Unità, to vam govori o kakvoj je autorici riječ.

O Eider Rodríguez (1977., Rentería, Baskija) je pomalo zeznuto naći informacije. Studirala je film i oglašavanje, ima doktorat književnosti, a bavila se svime i svačime: kao književna urednica te scenaristica za teve, film i strip. Trenutno je profesorica na Baskijskom sveučilištu. Proza joj je lirska i mračna, gotovo asfodelska na momente. Autorica o kojoj će biti veliko otkriti nešto više. 

Janice Galloway (1955.) dolazi iz Škotske i jedna je od istaknutijih suvremenih autora tog podneblja. Kad se James Kelman prvi put susreo s njezinim djelom, ostao je začuđen kako dotad nije čuo za Janice. A onda je shvatio da zapravo čita njezino debitantsko djelo. Proza joj je tvrda, surova i brutalno realistična, ali istodobno posjeduje meke, gotovo pa sfumato impresionističke obrise. Odlikuje ju nevjerojatan osjećaj za ritam i tematska raznovrsnost (od poljubaca, zaljubljenosti do neke vrste distopije), a svaka joj rečenica teče i pogađa nevjerojatnom preciznosti. Rečenice su joj moćne i lirski nabijene. Sama kaže kako je oko za detalje razvila promatrajući svijetu u užasutoj, okamenjenoj, a ne dostojanstvenoj tišini.

Ondjaki (1977.), pravim imenom Ndalu de Almeida, Angolac koji živi u Brazilu, govori kako njegova proza nije magijski realizam. Kad u Angoli ispriča priču, kaže kako mu nitko ne govori da ima nevjerojatnu maštu, nego ga pitaju u kojem se susjedstvu priča dogodila. Roditelji su mu se borili uz Chea ne bi li Angola izborila neovisnost od Portugala, a on odmalena čita Sartrea. Pisati je počeo tako što je izdavaču, koji je pripremao antologiju priča o angolskoj nezavisnosti, rekao da je upravo to tema njegova romana koji će dovršiti za dva mjeseca. Proza mu je jednostavna u najboljem smislu te riječi, šarena, vibrantna, katkad mračno satirična, prepuna bistrih, britkih komentara na aktualna i katkad ne tako aktualna politička zbivanja.

Melania G. Mazzucco was born in Rome in 1966. She made her debut in fiction with Il bacio della Medusa (Medusa’s Kiss, 1996), followed by La camera di Baltus (Baltus’ s Room, 1998), and Lei così amata (She, So Loved), about the Swiss writer and traveller Annemarie Schwarzenbach, has been published in 2000, and awarded with the Premio Napoli. In 2007, Mazzucco translated into Italian and edited a selection of Annemarie Schwarzenbach’s short stories, La gabbia dei falconi (Bei Diesem Regen. Erzählungen, 1934/1935).

Her novel Vita (2003) obtained the Premio Strega, Italy’s most important literary award. In Spain, it won the International Prize Arcebispo Juan de San Clemente for best foreign novel of the year 2004-2005. In 2005, it also became the Globe & Mail Book of the Year, a New York Times Book Review Editors’ Choice, and one of the Publishers Weekly Top Ten Books of the Year, the only foreign work in the list.

http://www.consulenzeditoriali.it/biografie-autori/melania-g-mazzucco/