Ostao sam tamo sjediti skupa s ostatkom ljudi. Sve mi se činilo da nije bila moja volja, vec mi se tijelo bilo potpuno skamenilo, da nisam mogao niti makac, toliko usidren u svom sjedalu osjećao sam kako sam težak tonu, kip, i ne mogu maknuti rukama ni nogama, niti me bilo volja kimnuti glavom, niti maknuti pogled iz praznog, s jedne točke, kao da je taj jedini siguran smjer i u svaki drugi moj će pogled sresti samog sebe u ovoj kući ogledala. Svuda oko mene odražava se sve što sam sjebao u životu. Cijela prostorija odiše svime što je bilo do ovoga trena. Ja dišem taj zrak i peče me za grlo i pluća i s gorčinom očitavam svaki detalj i ježi me neugodan osjećaj koji te lak kao zrak jeziv dotiče i ne možeš, i ne možeš, i da ga jebeš ne možeš se maknuti. Nije mi ugodno. Svi su tu, sve je tu. Nikog ne poznajem, a mene znaju svi. Oh Bože. Zabetonirala me panika, pere me nervoza, dalje ne mogu niti makac. Toliko se bojim i moram zbrisati. Moram nestati O-dav-de. O, davim se. Zašto sam tu, zašto ću biti tu ,ne želim, a već imam od straha debeo korijen. Moje noge su se uplele u noge ove sjedalice i ljudi će na meni od sad sjediti i ja ću biti tih komad namještaja. Neću moći izustiti riječi. Iza mene je veliki bijeli zid, a ispred ogromni okrugli crveni stol za kojim sjedimo. Zbuksan sam znači tu, stisnut između zida i stola čiji mi rub dođe u visinu trbuha. Blizu je, ali ne dotiče me, opet, usprkos tome guši me. Pritišće mi trbuh i netko ga sa suprotne strane gura da me stisne u ništa. Nasuprot mene mjesto je prazno, a sa svake moje strane sjedi po troje ljudi. Tako sam odsutan da se osjećam kao da nikoga tu zapravo nema, ali ti su ljudi vrlo stvarni, kako se čini, čuje se žamor. Cijelo vrijeme nitko nije izustio glasa. Moram provjeriti jesu li još ovdje. Blago podignem pogled i gledam drugu žensku s lijeva. Šuti. Nosi pasivan isfrustriran izraz i smrznut pogled. Prčka po kosi nervozno. Razdvaja pramen po pramen. Dlaku po dlaku uhvati i vitla oko prsta, pa ga odmrsi i ravna odozgo prema dolje kontinuirano između palca i kažiprsta. Zatim ga ponovo zavrti do pola črvsto i iščupa dlaku s glave. Počne je kidati na sitno i siguran sam da će tako sve dok ne ostane bez kose. Čovjeku do mene se trese noga preko koje je prebačena druga noga na čijem koljenu je naslonjen lakat ruke s kojom neprestalno prelazi po faci. Češka nos, prstom prelazi liniju nosa prema gore, pa u lijevo vodoravno prati obrvu pa lukom čela u desno i počne grepsti desni rub čela, pa je prebaci i počeše se ispod lijevog uha i klizne unazad iza glave i počeše potiljak, pa se vraća dijagonalno dolje do ključne kosti, pa ponovo digne ruku da se počeše se za desno rame, pa je vraća opet da nasloni glavu o dlan na pet sekundi pa se uhvati za vrat i kažiprstom si pređe izmedu čeljusti i desnog uha, pa ravno do grkljana i lomi putanju prsta u pravi kut do brade, gdje ga zadrži na rupici, pa nastavi gore do ispod sredine usne i odmakne ruku naglo i svija je u šaku, pa od ispod trlja nos o nju, pa je otvori i palcem skrivi nos prema gore i ponovo kažiprstom krene prema gore po površini nosa i mislim da će sve ponoviti, možda s manjim izmjenama, ali noga mu drhti cijelo vrijeme i on ne gleda u ništa i sjebati će lice već znam grepsti će se do krvi doma. Lik do njega mirno sjedi naslonjen u nazad i samo desnu ruku drzi na stolu. Šuti. Kažiprstom grebe po zanoktici palca, pa palcem zanoktice srednjeg prsta, pa srednjakom po površini nokta na palcu i čini nesto čudno gubicom. Grize si obraz, pa usnu, pa je poliže, pa opet grize i majke mi draže bi mi bilo da nisam gledao u nikoga od njih jer sad su mi nabili troduplu tjeskobu. Užasna atmosfera. Hoću izaći odavde. Loše nešto se vrti po zraku. Trebao sam ići skupa s njima istog trena kad su se ustali. Morao sam biti..morao sam ostati – glup. Trnci su me po leđima već i nažuljali. Imati ću ožiljke od jeze. Dobit cu grč u ramenima. Udahnuo sam kroz nos tiho, dugo, drhtavo i plitko shvativši da sam držao dah svo ovo vrijeme. Šutke mi se prikrada bol u glavi i hladno mi je stopalima. Ako se ustanem svi će me prostrijeliti najtišim pogledima. Ne osjećam se dobro. Znam da se neće usuditi nista reći. Znam da ne ću ni ja, pa ne krivim njihova sleđena lica za svoje jade. A oni… ma da, čak izgledaju da će ovdje sjediti svojevoljno još dugo i da ne žele ustati, ne, zasigurno nisu dobro.
_____
Marta Sladoljev. Rođena sam u Šibeniku 2000. Maturantica sam umjetničke škole, smjer grafički dizajn. Moji interesi usmjereni su prema umjetnosti I književnosti. Nadam se upisati akademiju u Rijeci. Pišem kako osjećam i doživljavam jer volim surovost misli.
