Trčeći niz ulicu, pokušavala sam doći do zgrade koja je izgledala kao da dotiče nebo. U ruci sam držala šalice kave i kolače. Svi oko mene užurbano su hodali u svojim poslovnim odorama pokušavajući što brže stići na posao. Kada sam napokon stigla do zgrade, pojurila sam odmah u nju. Tamo je vladao uobičajeni kaos. Ljudi su naokolo jurili s raznim dokumentima, dok su poneki razgovarali telefonom s poslovnim klijentima. Bili su živčani i umorni. To se vidjelo na njihovim blijedim umornim licima s podočnjacima. Njihov pogled govorio je kako bi vrlo vjerojatno ugrizli onoga koji im se približi.
Ugledala sam svoju šeficu. Odmah sam potrčala prema njoj držeći kavu i kolače. Dok sam trčala, slučajno sam se spotaknula i sva kava i kolači su poletjeli prema njoj. Uskoro je njezina sjajna sjeda kosa bila uprljana kremom od kolača, a njezino poslovno bijelo odijelo prekriveno smeđim mrljama kave. Pogledala me je kao da će me ispaliti iz topa. Nervozno sam joj se nasmiješila tražeći oprost.
– Gospođice Pollock! – viknula je pa me ubojito pogledala ravno u oči.
– Tako mi je žao gospođo Taylor. Obećavam da se ovo neće ponoviti. Dopustite mi da vam donesem ubruse.
– Zaista mi vas je dosta gospođice Pollock! Vi ste toliko neodgovorni da ne možete obaviti niti najlakši zadatak!
– Ali gospođo, nisam ja kriva. Samo želim svima pomoći …
Nije mi dopustila da dovršim rečenicu.
– Kao kada sam ti dala zadatak da spremiš ugovorne papire pa ih je tvoj pas pojeo? Ili kada sam ti rekla da se nađeš s važnim klijentima u hotelu Kler i ti si se na kraju izgubila putem do tamo? A sada još i ovo? Ako još jednom pogriješite gospođice Pollock, vjerujte mi da će te letjeti odavde brzinom svjetlosti. Je li jasno?
Samo sam kimnula glavom.
– Dobro, a sada vam dajem zadatak. Želim da lektorirate ovu knjigu i da zatim pošaljete autoru ispravak.
U ruke mi je dala hrpu papira koje sam jedva uspjela držati u ruci koliko su bili teški. Gospođa Taylor je elegantnim koracima otišla dalje ostavivši me da stojim sama u hodniku sa zbrčkanim mislima. Cijeli dan se nisam mogla koncentrirati na posao jer sam razmišljala samo o tome kako ne smijem pogriješiti da ne bih dobila otkaz. Bila sam jako ljuta zato što nitko ne vidi koliko se trudim, već samo što sam pogriješila.
Kad mi je završilo radno vrijeme, crni su oblaci prekrili grad. Brzo sam pokupila stvari i krenula kući kako me ne bi zatekao pljusak. Kada sam izašla iz zgrade, nekoliko kapi kiše palo je na moje čelo. Počela sam trčati koliko su me noge nosile, no kiša me je sustigla i kada sam došla doma, bila sam mokra do gole kože kao i svi papiri s posla. Brzo sam ih provjerila, ali bili su toliko mokri da se sva tinta razlila na njima. Nije moglo razumjeti ni riječi. Stavila sam ih na radijator da se osuše i molila se Bogu da sve bude ok. Presvukla sam se i nakon nekoliko sati, papiri su se osušili. Stavila sam ih na stol i počela ih ispravljati.
Slova su i dalje bila malo mutna, a papiri još uvijek vlažni. Počela sam lektorirati knjigu. Radilo se o curi koja je uvijek pokušavala svima pomoći, no uvijek bi pogriješila. Zbog toga joj je šefica dala opomenu pred otkaz i ona je sva pod stresom da ne izgubi posao. Čitajući priču, sjetila sam se svoje situacije na poslu. Osjećala sam povezanost s glavnim likom. Ta mi se priča uopće nije svidjela jer sam mislila kako uopće nije pošteno da joj šefica da otkaz, a ona se toliko trudi. Napisala sam pismo autorici kako joj je knjiga bezvezna i da je odmah izbriše.
Ujutro sam to pismo odnijela u poštu i otišla na posao. Šefica mi nije ništa zamjerila niti me išta tražila. Ponašala se kao da uopće nisam došla na posao. Kada sam se vraćala kući, opet je počela kiša. Glava me je toliko boljela da sam se uhvatila za nju i počela vikati, no svi su prolazili pored mene kao da ne postojim. Srušila sam se na pod i sve mi je postalo mutno. Pogledala sam u svoje ruke koje su polako počele nestajati kao i ostatak mojeg tijela. Zatvorila sam oči. Glavom mi se vrtjela knjiga one autorice. Je li moguće da je pisala o meni? Jesam li ja samo lik u knjizi? Kapljica kiše mi se spustila niz obraz i uskoro od mene je ostala samo hrpa riječi razmazanih na pločniku.
_____
Zovem se Stefany Vučković i imam 13 godina. Rođena sam 10.7.2005. u gradu Puli. Idem u 7. razred Osnovne škole Šijana. Pisanjem priča bavim se od petog razreda. Slobodno vrijeme najviše provodim čitajući knjige. Moja priča Kod Pierra to nije tako svrstana je među deset najboljih u državi na literarnom natječaju Europa u školi 2017. Na literanom natječaju Hrvatska kakvu želim, moja priča Ono najbolje proglašena je najboljom u Istarskoj županiji 2018. Također sam napisala igrokaz Nije Petru lako u kojem sam glumila na ovogodišnjem LiDraNu. Ove sam školske godine u mnogobrojnoj konkurenciji iz cijele Hrvatske izabrana da sudjelujem u scenskoj radionici Novigradskog proljeća.
Mentor: Vladimir Papić, profesor HJ i POV, Osnovna škola Šijana Pula
