Na natječaj za kratku priču 19. FEKP-a prijavljene su 53 priče učenika osnovnih i srednjih škola iz Hrvatske, ali i iz susjednih država. O pobjedničkim je radovima ove godine odlučivalo prosudbeno povjerenstvo u sastavu pisac i novinar Davor Mandić, spisateljica Dunja Matić, profesorica Helena de Karina, novinar i pisac Srđan Sandić, te pjesnikinja Monika Herceg.

Nakon pročitanih svih pristiglih radova, žiri je odlučio prvu nagradu dodijeliti Alisi Ciglar Tišljar, učenici četvrtog razreda OŠ Bukovac iz Zagreba, čija ga je priča Duga na početku kraju puta, budućnost čini se ljuta, kako je istaknuto na svečanom proglašenju, jednoglasno oduševila spojem zaigranosti i ozbiljne uronjenosti u stvarnost.

“Ova poezija u prozi istakla se, kako zaigranim i zvučnim ritmom, tako i pažljivim povezivanjem aktualnih društvenih tema; sve od pandemije, preko potresa koji je pogodio Zagreb, do ekologije i zabrinutosti za okoliš, predstavljeno je iz perspektive djeteta. Zaigranosti i dječjoj perspektivi unatoč, riječ je o tekstu koji pokazuje zavidnu vještinu i zrelost izričaja, na kakvima bi pozavidjeli i odrasli autori”, mišljenje je prosudbenog povjerenstva pročitano na dodjeli.

Drugonagrađena priča Neizvjesno i neodređeno Brigite Stajić, učenice trećeg razreda IX. gimnazije u Zagrebu, opisana je kao priča složene narativne konstrukcije koja suvereno izmiče zamkama spekulativne fikcije poput viška kontekstualizacije i “info-dumpanja”.

“Umjesto toga, suptilno smo uronjeni u skicu budućnosti koja se promišljeno oslanja na postojeće kulturološke temelje. Jednako elegantno iznesena je i društvena kritika, koja obrađuje kolektivno stanje otuđenosti kroz zapažanja protagonista. ‘Neizvjesno i neodređeno’ kompozicijski je vješt, kritički odmjeren i stilski skladan tekst koji izvjesno određuje obećavajuću spisateljsku budućnost mlade autorice”, ističe se u obrazloženju nagrade.

Trećenagrađena priča je Vertikalna stvarnost sedamnaestogodišnje Lorene Ivanković, učenice zagrebačkog MIOC-a, a riječ je o, kako je rečeno, veselom i detaljnom prikazu budućnosti koji pruža užitak “skladnog nesklada iskonske prirode i čiste tehnologije”.

“Kao što citat sugerira, Lorenina priča specifična je po zaraznom optimizmu koji nije skliznuo u slatkorječive patetike. Pratimo djevojčicu koja odlazi na svečano preuzimanje vremenske kapsule zakopane prije 100 godina i tom prigodom će po prvi puta u životu hodati po Zemlji!”, ističe žiri.

Žiri je jednu priču odlučio posebno pohvaliti, Dioklecijanovi mušketiri trinaestogodišnje Rine Punde, učenice Osnovne škole Tituša Brezovačkog u Zagrebu. “Dioklecijanovi mušketiri” priča je o prijateljstvu smještena u prostore potopljene Dioklecijanove palače. “Tekst osvaja pouzdanim pripovjednim glasom koji vodi kroz urednu narativnu kompoziciju i uvjerljivo izvedene dijaloge. Obrađujući ozbiljnu temu vršnjačkog nasilja, usamljenosti i nesigurnosti, mušketiri uspijevaju završiti s optimističnom notom i daškom humora”, mišljenje je žirija.

Sve priče koje su ušle u uži izbor mogu se pročitati na mrežnim stranicama Festivala europske kratke priče, a nagrađene će biti objavljene i na web stranici Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture i portalu Gradske knjižnice Rijeka.

Tiho

Tiše,

Možda ću čuti svemir kako moju tajnu diše

Tiše

Molim vas pričajte tiho, tiše

jer ne čujem ništa.

sem muzički dvoboj kapljica ljetne kiše.

Nadvila se koprena, tmina neka nad grad Zagreb moj, predviđajući njome bezimenu budućnost, stoj. Uzela ta tmina gumicu čvrstu pa nas orno briše i briše.Brojim, ta sve nas je manje poslije ove čudne kiše.

Svaku boju milu srcu mom izbrisala u tren, pa crvena, plava, žuta i zelena postadoše izmješane, posve crne i sive, sve redom sive pa isčeznule u bujici kiše, rastopiše se i nema ih više.

Potres, korona, poplave, kiše, ta dječji smijeh ne čuje se u slomljenoj mojoj školi više.

Ribice male narančaste rastrčale se u akvariju biologije, ponavljam opet, ni mjehurića nije vidjeti više.

Školska ploča je na čelo pala, pa su se sa nje sva slova obrisala, obrisala slova sva A, B, C, D i E nestadoše, razbježaše se, ne čuju se izgovaranja kriva ni prava ustašca mojih prijatelja mala, razbježaše se ona u domove svoje, stisnuše se tamo, skloniše se, dok učiteljica blago šalje online zadaće mi očekujemo opet tlo tresti će se.

Razmišljam,

kako školsko dvorište tužno je jer po njemu nitko, više nitko ne skače.

Ili sam ja tužna što se ne igram više tamo.

Ma, sigurno je oboje.

Mislim, oboje mislim da je.

Sve me u trbuhu jako jače nešto pritišće.

Svejedno, rekoh sebi dosta straha, kidam koprene pa razmišljam kako se uvijek iz tmine duša smjela lako digne, obriše suzne oči, zavida krvava koljena i potrči u nova obzorja.

Pa, da.

U kukanju budućnost ne prebiva.

Eto još ljepša škola nam na Bukovac stiže, kažu Zagrebačke novine, samo nužno strpljenje to išće. Tako ću ja papire nove i bojice sakupiti pa svoj ću svijet novim bojama obojiti. Plava boja opet će plavim nebom sjati, zelena šumskim lišćem će šuštati, žuto sunce će nas grijati, a u brzi potok Bliznec noge ću močiti, punoglavce od predatora spašavati. Zvučnike sreće glasnije na školsko igralište ću dovući i prijatelje i učiteljicu okupiti. Jer bez smijeha i prijateljskog kruga praznina je, a rado bih ja u znanstvenice.

Tamo u laboratorije pune seciranih puža. Hi hi. Mikroskopski da im proučim slinavi trag, možda koroni ili nekoj strašnoj boli pronađem konak.

Razmišljam, razmišljam sve više, često mi se i priča neka o mom životu ili bilo kojem životu piše, pa se svađam sa sobom još više jer uopće ne pretpostavljam što mi se rađe radi. Jer sve bih, sve bih. Sim, tam, lijevo, desno, sve na mjestu stojim ipak samo čitave prste i zdrave udahe sretna brojim.

1,2,3,4,5,6,7,8,9 i 10 ok. Pa mi se misao za budućnost gasi, pali, točno onako kako tektonske ploče se miču i kako maske protiv korone dišu, škrbavo, a – ha. U njima se gušim sve više i ja. Hoće li mi netko obećati da svijet će preživjeti. Da svaka duša baciti smeće u smeća zna, da se zna što je otpad, što je plastika, a što je ljubičica. Jer šetnjom umjesto ljubičice češće vidim plastične bočice, a umijesto vrganja razjapljeni frižider stoji, pa ne mogu to pokupiti ja, jer sam malena. Vrećicu za plastiku i sitno smeće umijesto košare za lijepo cvijeće po novom nosim ja, da šumu rasteretim koliko mogu otpada. To je ta tmina koja me zabrinjava da, zar nitko o našoj budućnosti ne razmišlja. Ja bih gledala šarene planete teleskopom u livadama maka, noću čekala vidjeti padajuće komete. Disala bih podno lijepog plavog neba i krišom čekala nekog galeba da me sa izmetom pogodi posrid čela. Drugim riječima ja bih se životu smijala ili smijeh više ne postoji, jer smog sve češće se iznad mog grada smeđi.

Pa da.

To je život bez sunca, zaista. Pred buru to je prolom oblaka.

Ma neću da čujem više priče kolona gospođa poslije nedjeljne mise kako loše nam se piše. Da, da, znam loše nam se piše. Ta nisam ja ništa tomu kriva, ignorirati ću te gospođa priče iako, jasno je, ptice već znaju da se svijet bliži kraju, a da na Marsu stanice za novu civilizaciju postavljaju.

A joj.

Ta gore nisam vidjela ni miša, ni mrava, ni gmizavu zmiju da strah nekom utjera. Ni psića kako lovi bubamaru. Ta samo pustinja. To mi se piše? Što da razmišljam, o budućnosti kad, bojim se, nema je više.

Obećajte mi ipak da ću živjeti, živjeti svoje snove. Da ih nije kasno ostvariti vjerovati ću, da će ih rijeka plastike odploviti neću se plašiti.

 Može li mi itko obećati da ću živjeti?

Alisa Ciglar Tišljar, 4d Oš Bukovac
učiteljica Nina Ivin

Kolovoz 17, 2020. godine.

_______
Moje ime je Alisa Ciglar Tišljar, rođena sam 03.05.2010 u gradu Zagrebu i evo me, još uvijek ponosno trčkaram ulicama divnog svojeg grada. Učenica sam četvrtog razreda Osnovne škole Bukovac. Pod vodstvom divne učiteljice Nine Ivin. Podno planine Medvednice po zimi moje djetinjstvo većinom u mraku spava, čeka proljeće i žute jaglace da me probude. Često pišem priče i gdje god da pogledam o tome mi se riječi nižu pa to izgleda nekako ovako:

 Da, stiglo je proljeće žuto sunce nas grije, sa neba se smije i djeca su vesela i igri kraja nije.

Bijeli nam šafrani ispod snijega niču, pa veselo kliču:

Da, stiglo je proljeće žuto sunce nas grije, sa neba se smije i igri kraja nije.

 Tako to sve kod mene izgleda, puno crteža i puno pisanja. Možda sam i ja kao seka moja starija slikarski nadarena, znate ona ide u treći razred Špud-a i često njezine lijepe slike gledam, pa razmišljam mogu li ja slovima to isto na papir umjesto platna da napišem. Da, ona mi je uzor velik i baš sam tome radosna.

 Životu se radujem, sa leptirićima svaki cvijet posjećujem. Ako je pčela ranjena utjehu može na mojem dlanu naći i suzni poljubac će ju sigurno izlječiti. Ako već ne u raj ju otpratiti.

 Eto to sam vam ja, vječno razigrana, no dobro, dobro, priznam ponekad i uplakana. Sve je to životna pozornica.

 Hvala vam na mogućnosti sudjelovanja.

dav