Colum McCann (1965., Irska/New York) jedan je od najvećih živućih, ma, zapravo, jedan je od najvećih irskih autora svih vremena. Priča su mu mjestimice pjesnički nabijene, mjestimice prorijeđene, negdje između Joycea i Hemingwaya, ali zajednička nit im je empatija, empatija koju osjećamo prema svim njegovim likovima. Učinite si uslugu i pročitajte njegove priče. I romane. Čim prije.

VIše:

Colum McCann: Političari jako rade na tome da smo svi jednobojni. Ili si crven ili plav

U knjizi Transatlantik, objavljenoj 2013. te na hrvatski prevedenoj 2015., Colum McCann uz niz izmišljenih likova pokriva četiri stvarne ličnosti. Među njima je jedan od najutjecajnijih aktivista u američkoj povijesti, abolicionist Frederick Douglass, autor kontroverznih memoara Priča o životu Fredericka Douglassa, američkog roba iz 1845., koji te godine iz Amerike putuje u Irsku s namjerom da dobije potporu u zalaganju za ukidanje ropstva.

“Tko ima pravo na tu priču? Afroamerički pisac koji možda poznaje povijest Douglassa, ali ne zna ništa o Irskoj? Ili irski pisac koji ne zna toliko o Douglassu, ali poznaje povijest Irske? Odgovor je – obojica imaju pravo na tu priču. Svi mi imamo to pravo. Priču treba ispričati iskreno i moćno. I to je sve”, kaže McCann, svjestan da se pisce danas, u kontekstu političke korektnosti i kulturne aproprijacije, sve češće propituje imaju li pravo ispričati priču nekoga izvan njihovog vlastita etniciteta, rase ili spola.

“Pisao sam iz različitih pozicija, među ostalim iz pozicije gej baletana iz Rusije ili pak slovačke Rumunjke. To je ono čime se bavim. Sada sam toga puno svjesniji nego što sam bio prije 20 godina, ali to je dobra stvar. Rasprave o kulturnoj aproprijaciji napravit će od nas bolje pisce jer će nas natjerati da zaista razumijemo one o kojima želimo pisati”, kaže McCann i dodaje da je kulturna aproprijacija izuzetno opasna.

“Ako pisac dominantne kulture aproprira, usvaja ili koristi elemente kulture koja nije dominantna, onda on tu istu kulturu umanjuje i prijeti joj. Loši pisci kulturno apropriraju, ali dobri ili izvrsni pisci spremni su ići kamo god trebaju, znajući da u tome ima i opasnosti. Sve je do njihove namjere i do iskrenosti, u tome da znaš da činiš ispravnu stvar. Najbolji pisci žele da čitatelji apropriraju od njih”, kaže nam McCann te tvrdi da u književnosti nema brige oko nove ere cenzure u ime političke korektnosti.

“Nema ništa loše u tome da si korektan, nitko mi ne stavlja lisice na ruke. Sam donosim svoje odluke. Sviđa mi se biti pod pritiskom i neću se promijeniti. Nastavit ću pisati što moćnije i iskrenije mogu”, poručuje pisac koji se iz Irske u Ameriku preselio u svojoj 21. i već dug niz godina živi i radi u New Yorku.

Autor je šest romana, Zoli, Plesač, Ova strana vedrine, Songdogs te bestselera Neka se veliki svijet vrti iz 2008. i spomenutog romana Transatlantik iz 2013., koji je kritika ocijenila “dubokim promišljanjem identiteta i povijesti u velikom svijetu”.

U njemu, osim o odbjeglom robu i borcu za slobodu Fredericku Douglassu, McCann piše o američkom senatoru Georgeu Mitchellu, kojega je 1990-ih dopalo da, kao sin oca irsko-američkog podrijetla i majke Libanonke, u Sjevernoj Irskoj moderira raspaljive mirovne pregovore katolika i protestanata. Istražujući o njemu, McCann je razgovarao s bivšim britanskim premijerom Tonyjem Blairom, kojemu u knjizi zahvaljuje na intervjuu.

“Zahvalio sam mu, ali to ne znači da sam ga volio! Mrzio sam njegovu ratnu politiku u Iraku, mada se divim nekim stvarima koje je napravio u Sjevernoj Irskoj. Nije bio arhitekt tamošnjeg mira, ali pomogao je da mu se dođe bliže”, kaže McCann, a prije nekoliko godina doživio je brutalni fizički napad u Connecticutu, o kojemu je isprva namjeravao šutjeti.

O incidentu se, međutim, pročulo pa je bio prisiljen u medijima objaviti pismo u kojemu navodi kako oprašta napadaču, ali da mu ne daje opravdanje za ono što mu je napravio.

“To znači da on mora preuzeti odgovornost za to. Mora znati da je ono što je napravio krivo. Oprošteno mu je, ali i dalje mora živjeti s onime što je učinio. Opraštanje ne znači i zaboravljanje”, kaže McCann, koji je, ironično, napadnut nakon što je održao predavanje o organizaciji Narrative 4, čiji je suosnivač i koja promovira koncept “radikalne empatije”, nudeći mladim ljudima diljem svijeta priliku da razmjenjuju svoje priče i tako se aktivno stavljaju u tuđu, posve nepoznatu im poziciju.

“Vjerujemo da to putovanje prema razumijevanju onoga drugoga, kao i u književnosti, jednostavno produbljuje ljudsko iskustvo. Da nisam pisac, stalno bih se bavio radom ove organizacije. Trenutno imamo tisuće razmjena priča diljem svijeta: u Irskoj, Južnoafričkoj Republici, Palestini, Izraelu, SAD-u”, kaže McCann te misli da pritužbe o sve manjoj empatiji u suvremenom društvu nisu opravdane.

“Mislim da nije tako. Mislim da smo jednostavno svjesniji onih mjesta na kojima empatije nedostaje. Njen nedostatak svakako je ogroman politički problem. Naši političari jako rade na tome da smo svi jednobojni. Ili si crven ili si plav. S*anje. Bića smo sastavljena od kontradikcija, nijansirani smo. Tu nijansiranost postižemo pomoću empatije”, objašnjava McCann, a dolaskom u SAD sredinom 1980-ih zaputio se na putovanje biciklom kako bi “emotivno proširio svoja pluća”. Avantura je potrajala godinu i pol, a bila je presudna za njegovo današnje pisanje obilježeno dubinskim istraživanjima za svaku od knjiga. Najteže mu je, kaže nam, bilo istraživati za Ovu stranu vedrine 1990-ih jer je neko vrijeme živio s beskućnicima u New Yorku.

No možda još teže mu je pala priprema za rad na najnovijoj knjizi koja se bavi sukobom Izraela i Palestine, čiji je nacrt upravo završio.

“Zvat će se Apeirogon. Bilo je jako teško napisati tu knjigu. Pišemo obično o onome što želimo znati. A ja sam želio znati o tome dijelu svijeta te otkriti neke od fundamentalnih ljudskih istina o pričama i pričanju priča. Knjiga prati živote dvoje ljudi koji su izgubili svoje kćeri u sukobu. Proveo sam u Izraelu i Palestini puno vremena, putovao, slušao i na kraju bio pomalo poput svrake. Odsvakud sam posudio i onda izgradio svoje gnijezdo”, kaže McCann. Za roman Plesač nadahnuće je pronašao u ruskom baletanu Rudolfu Nurejevu, a roman Zoli dijelom je inspiriran životom poljsko-ruske pjesnikinje i pjevačice Bronisławe Wajs Papusze.

Potpisuje i tri hvaljene zbirke kratkih priča, od kojih je najpoznatija Thirteen Ways of Looking iz 2015., a predaje i kreativno pisanje na Hunter Collegeu u New Yorku. Priznaje ipak da ne vjeruje da studente može naučiti ikakvom pisanju.

“Ali ih mogu naučiti želji, izdržljivosti i ustrajnosti. Podgrijavam vatru, a student je ili rasplamsa ili ugasi. Njihov je izbor, ne moj”, kaže nam McCann i otkriva neke od ključnih savjeta što ih daje onima koji žele pisati:

“Piši prema onome što želiš znati. Budi odvažan, poštuj. Čitaj naglas. Nikad ne odustaj. Pogriješi, kako kaže Beckett, a potom pogriješi još bolje.”

Izvor: tportal
Fotografije: Profil, FEKP

Program 18. FEKP-a najavio je na konferenciji za novinare u srijedu u književnom klubu Booksi u Zagrebu kreativni direktor Roman Simić.

“Osamnaesto izdanje FEKP-a temom ‘Homo Narrans’ pokušava otvoriti potrebu i sposobnost ljudskog bića da priča priče i da ih prepoznaje svuda oko sebe, jer ono što pokreće ljude nije ni novac, ni zastave ni oružje – to je dobra priča”, rekao je Simić. Ono što obilježava goste 18. FEKP-a je pravo na priču, dodao je, “jer postoje priče koje pričamo sami o sebi, koje su naše priče, a postoje i one druge priče koje dolaze sa strane i kojima netko problematizira te naše priče u koje vjerujemo, koje ponavljamo i u koje se zaklinjemo”.

“Pravo na priču znači biti u stanju pustiti drugoga da ispriča svoju priču koja će možda pobijati našu priču”, pojasnio je Simić.

Festival će ove godine ugostiti čak 14 istaknutih inozemnih književnika koji, kako je istaknuo, pišu različite forme, fluidnih su identiteta i obitavaju na razmeđu različitih kultura. Svi oni u svojem djelu na raznovrsne načine tematiziraju osnovnu ljudsku potrebu, sposobnost i nuždu da se ispriča i u svemu oko sebe prepozna priča.

Velik broj pozvanih pisaca ima iskustvo imigranata, doseljenika, “drugih” i(li) “drugačijih”, napomenuo je Simić. Kao jedno od najvećih imena ovogodišnjega FEKP-a izdvaja se László Krasznahorkai, kultni mađarski pisac i scenarist, dobitnik više najprestižnijih svjetskih književnih nagrada, među kojima i nagrade Man Booker International, “jedan od zasigurno najoriginalnijih svjetskih autora današnjice”. U Hrvatskoj mu upravo izlazi nova knjiga “Uvijek za Homerom” (MAMA i OceanMore), “priča o putovanju, koje je u temelju naše kulture i civilizacije”.

I ostale se knjige koje će biti predstavljene na FEKP-u bave putovanjima i migracijama. Naveo je još roman Transatlantik zvijezde irske književnosti s američkom adresom Columa McCanna, te knjigu Putnik stoljeća Andrésa Neumana, koji je argentinskom piscu kojemu se divio i Roberto Bolaño donio prestižnu nagradu Alfaguara.

Meksički pisac Antonio Ortuño predstavit će svoj razorni roman Spaljeni o sudbini migranata koji se iz Srednje Amerike pokušavaju domoći SAD-a, a istaknuta talijanska autorica Melania Mazzucco, dobitnica nagrade Strega, dokumentarni roman Ja sam s tobom: Brigittina priča, o iskustvu afričke medicinske sestre koja zbog političkih razloga završi u Italiji kao ilegalna imigrantica.

“Do puta koji mlada Finkinja u romanu Rose Liksom Kupe br. 6 provede u vlaku na putu kroz Sibir u osvit sloma SSSR-a, sve te knjige imaju zajednički nazivnik – putovanje, migraciju, promjenu, što je nešto čime se ovaj festival na razne načine bavi od svojih početaka”, rekao je Simić.

Pravo na jezik i na vlastitu priču

Upravo će o tome na otvorenju festivala razgovarati Semezdin Mehmedinović i Miljenko Jergović, “dvojica pisaca koji su otprilike u isto doba svojim pričama u svijet krenuli iz Sarajeva, a danas žive na različitim kontinentima, ali u istom jeziku”. “Oni će govoriti o tome kako je to biti pisac u egzilu, o tome gdje se nalaze, o pravu i potrebi da ispričaju svoju priču gdje god bili”, rekao je Simić.

Način na koji migracije mijenjaju naš svijet 18. FEKP pokušat će pokazati kroz “posebno jak Irski program”, koji će ugostiti troje autora. Uz Columa McCanna, to su Alan Titley, jedan od najcjenjenijih pisaca koji pišu na irskom jeziku, te Melatu Uche Okorie, autorica rođena u Nigeriji koja je iskustvo 8,5 godina traženja azila u Irskoj pretočila u potresnu knjigu This Hostel Life, “koja govori o Ircima na način na koji oni nisu navikli govoriti o sebi, a koja ju je učinila snažnim novim glasom irske književnosti”.

Uche Okorie i Titley autori su dosad nepoznati hrvatskoj publici, kao i albanski autor Elvis Malaj koji je imigrirao u Italiju i pišući na talijanskom dospio u finale prošlogodišnje nagrade Strega. Na festivalu će gostovati i Goran Samardžić, jedan od vodećih bosanskohercegovačkih pisaca svoje generacije, Adania Shibli, jedna od najznačajnijih suvremenih palestinskih autorica, te Eley Williams, “jedna od najinventivnijih suvremenih britanskih autorica kratke priče”.

“Dolaze autori iz svih krajeva svijeta, od Sjeverne i Južne Amerike, preko Afrike i Bliskog Istoka, do čitavog niza Europljana, a naravno, pridružit će im se i sjajni hrvatski pisci”, istaknuo je Simić. Među njima su Marina Šur Puhlovski, Maša Kolanović, Suzana Matić, Tea Tulić, Zoran Malkoč, Senko Karuza, Drago Glamuzina, Miroslav Kirin, Tomica Bajsić, Ivan Jozić, Jelena Zlatar Gamberožić, te mladi autori Marija Dejanović, Goran Paladin, A.Z. Stolica, Dunja Matić i drugi.

U potrazi za odgovorima što bi mogla biti ‘Nova Europa’, FEKP je dogovorio suradnju s istaknutim Hay festivalom, jednim od najznačajnijih svjetskih festivala književnosti, na projektu “Vizije budućnosti”, u sklopu kojega će iduće godine, kao dio programa Rijeka – 2020, biti objavljena istoimena antologija koja će okupiti 28 autorica.

U suradnji s Cekapeom i Booksom u sklopu 18. FEKP-a radionice kratke priče vodit će nagrađivani pisci i profesori Josip Novakovich i Alan Titley. Strip program ove će godine voditi nagrađivana autorica Irena Jukić Pranjić, raspisana su čak dva Natječaja za kratku priču – jedan za mlade autore do 19 godina, a tu je i projekt Riječke taksi priče, koji je spojio pet riječkih pisaca s pet video-umjetnika i jednako toliko taksista.

Svake godine FEKP se dijelom programa seli u druge hrvatske gradove. Do sad su to bili Osijek, Beli Manastir, Hvar, Zadar, Split, Dubrovnik, Pazin, Varaždin i Šibenik, a 2019., kao i prethodne dvije godine, festival gostuje u Rijeci, uz podršku lokalnoga Ureda za kulturu, kao dio projekta Rijeka – Europska prijestolnica kulture. Tamo pisce ove godine put vodi od 5. do 7. lipnja, a sve će završiti u Zagrebu programom G-točka koji će u Malom pogonu Tvornice kulture spojiti razgovore o književnosti, čitanje, film i glazbu.

Festival je dio projekta EPK Rijeka – 2020, a organizira ga Hrvatsko društvo pisaca (HDP), uz pomoć Ministarstva kulture RH, Ureda za kulturu grada Zagreba te kulturnih instituta i veleposlanstava zemalja koji djeluju u Hrvatskoj.
(Hina)