Pozdravljajući okupljenu publiku u Vintage Industrial baru, umjetnički direktor FEKP-a Roman Simić rekao je kako je sretan što je FEKP ove godine svoj 20 rođendan proslavio uz ispunjene snove: otvorio ga je u nedjelju 6. lipnja jedan od najvećih književnika današnjice, američki pisac Paul Auster, a na zatvaranju je njegova gošća nagrađivana američka autorica Lydia Davis, koja je ‘slučajno i Austerova bivša supruga’.

“Sanjali smo Austera, došao je Auster i otvorio festival; sanjali smo i Lydiju Davis i došla je i ona i zatvara ga. Snovi su nam ispunjeni večeras”, rekao je Simić.

Posljednjoj književnoj gošći 20. FEKP-a poželio je dobrodošlicu, najavivši je kao autoricu poznatu po idiosinkratskim, iznimno kratkim pričama koje u potpunosti izigravaju klasična čitateljska očekivanja, te čak graniče sa zaumnim.

Davis piše prozu koja prkosi definicijama – čak ni njezin jedini roman nema tradicionalnu formu romana, već je riječ o jednom dugačkom monologu povremeno prekidanom grafičkim razmacima.

Njezine kratke priče ponekad imaju tek po jedan redak i naslov; neke su poput aforizama, druge u obliku poezije u prozi, parabola, briljantno duhovitih “priča-žalbi” ili filozofskih promišljanja. Sve se odlikuju surovom perceptivnošću spram ljepote i ružnoće običnih trenutaka od kojih je satkan život.

“Čak i kada ima snažan ritam, ona ostavlja jako puno praznina, ali i kad je riječ o samo jednoj liniji, bez ikakve sumnje iza nje je zaplet – i u samo jednoj rečenici je priča, a s druge strane tu je prisutna i neka začudnost”, rekao je Simić.

Razgovor s Davis vodila je književnica Luiza Bouharaoua. Davis je nazvala kraljicom kratke forme kod koje je glavni lik – jezik.

“Većina pisaca koristi jezik kao neki alat, način da ispričaju neku priču, da nešto kažu. Lydia Davis je tip spisateljice kojoj je jezik centralan; kod nje je taj jezik ne samo medij, nego u potpunosti i glavni lik”, pojasnila je. “Njezina je proza beskrajno kratka i ne trpi apsolutno nikakve viškove. Zato je njezin svijet izrazito precizan”, dodala je Bouharaoua.

Davis, koja se zagrebačkoj publici priključila putem Zooma, kazala je kako joj priče obično dolaze poput bljeskova i često su već u prvoj skici praktički završene. No, druge ipak zahtijevaju puno rada, iako su vrlo kratke, naglasila je. “Predstavlja mi golem izazov napisati vrlo, vrlo kratku priču a da ona i dalje ima neku supstancu, da ne bude samo šala, brza misao ili kratka ideja”, rekla je autorica.

Autorica kratkih priča, romana i eseja, Lydia Davis (1947.) objavila je šest zbirki priča i jedan roman i jedna je od tek troje živućih autora koji su se pojavili u prestižnim izdanjima The Best American Short Stories i The Best American Poetry. Dobitnica je nagrade Man Booker International. Godine 2005. izabrana je za članicu Američke akademije znanosti i umjetnosti. Predaje kreativno pisanje na Sveučilištu u Albanyju, New York.

Hrvatska čitateljska publika do sada je mogla čitati dva njezina naslova, zbirku priča Ne mogu i neću (2014.) i roman Kraj priče (1994.), oba u izdanju nakladnika OceanMore.

Davis je rekla kako joj nije drago što ju se kao autoricu isključivo identificira s kratkim pričama, zbog čega njezin jedini roman nije dobio dovoljnu pozornost.

“Napisala sam toliko kratkih priča da me naprosto doživljavaju kao autoricu kratkih priča, a ja bih doista voljela da moj roman dobije veću pozornost, jer je vjerojatno ne samo prvi nego i posljednji koji sam napisala, a nisam ga napisala jer sam mislila da moram, jer bi roman trebao biti logičan sljedeći korak za nekoga tko piše kratke priče – on za mene i jest samo jedna dosta dugačka priča”, pojasnila je.

Davis je također i zapažena prevoditeljica s francuskoga i drugih jezika, a upravo je prevođenje neizravno pridonijelo formi njezinih najkraćih priča: naime, svoje je najkraće priče napisala dok je prevodila Prousta, budući da joj je to oduzimalo jako puno vremena pa se nije mogla više posvetiti vlastitome pisanju.

Govoreći o strukturi njezinih priča Bouharaoua je istaknula kako je za Davis specifično to što uspijeva obuhvatiti fenomenalan raspon emocija i ljudskih iskustava – Davis od svega može napraviti kratku priču, a ta ogromna raznolikost kod nje nije rastresena nego se sve te priče grade i konvergiraju u jednu točku, rekla je.

“Gotovo sve priče Lydije Davis nemaju likove u nekom klasičnom smislu, one su sve suprotno od onoga što te zanatski uče. Ti likovi su neimenovani, vrlo često su pripovjedači ali su vrlo često na neki način i nebitni. Nema pozadinske priče, nema razvoja, nema ničega. Ono što mi zapravo imamo je taj jezik i tu njenu fenomenalnu strukturu”, ocijenila je.

Svoj fokus na jezik Davis je objasnila time što jezik za nju ‘nije nešto neutralno već ga, naprotiv, smatra izrazito emocionalnim’, a na golemu pozornost koju poklanja jeziku dosta utječe i to što se bavi prevođenjem: “Kad si istodobno i pisac i prevoditelj, držiš jako puno do izbora riječi, ti izbori ti tada jako puno znače, ne pristupaš im usputno”, rekla je autorica.

U zanimljivom razgovoru sa Simićem i Bouharaouom, Davis se dotaknula brojnih tema, od književnosti do političke situacije u Sjedinjenim Američkim Državama, te poručila kako u današnje vrijeme, s postojećim političkim okolnostima u svijetu, moramo svi više raditi na tome da budemo tolerantniji i suosjećajniji prema drugima.

Jubilarno 20. izdanje Festivala europske kratke priče (FEKP) održalo se od 6. do 11. lipnja na temu “Otoci” i to, osim u Zagrebu, na Visu i na Hvaru, a ugostilo je tridesetak književnih imena, među kojima, uz Paula Austera i Lydiju Davis, također putem Zooma, američke spisateljice Siri Hustvedt i Lorrie Moore, zatim, slovenskog pisca Andreja Blatnika te niz domaćih pisaca i spisateljica.

Festival je u petak u Vintageu zatvorio nastup nagrađivanog slovenskog glumca i karizmatičnog glazbenika Janeza Škofa.

___
Izvor: Hina
Foto: Theo Cote

U petak, 11. lipnja u 20:00 u Vintage Industrial Baru, zagrebačkoj će se publici putem Zooma priključiti dobitnica nagrade Man Booker International, izvrsna autorica kratkih priča, romana, eseja i prevoditeljica Lydia Davis.

Davis je poznata po svojim nevjerojatnim i iščašenim mikro pričama pa za kraj naše ovogodišnje priče s njom razgovaraju Luiza Bouharoua i Roman Simić.

Razgovor možete pratiti i preko Facebook stranice i YouTube kanala FEKP-a.

Festival ćemo, kao i uvijek, završiti pjesmom pa nakon razgovora s Lydijom Davis, na pozornicu stiže Janez Škof, kultna figura slovenske umjetničke scene, nagrađivani glumac i karizmatični glazbenik koji je svojom harmonikom, glasom i nevjerojatnom energijom otvorio novi svijet poeziji velikog slovenskom pjesnika Dane Zajca.

Važno: Zbog epidemioloških mjera, broj posjetitelja je ograničen na 60 pa besplatne ulaznice preuzmite ranije, od 18:00 na ulazu u Vintage Industrial Bar.

Priče vas čekaju!

Ugledna američka književnica, prevoditeljica i profesorica Lydia Davis jedna je od najvažnijih gošći jubilarnog, dvadesetog Festivala europske kratke priče koji počinje 6. lipnja, a osim u Zagrebu, održavat će se i na Visu i Hvaru.

Na otočko izdanje popularnog festivala jedna od najpoznatijih svjetskih autorica kratkih priča neće osobno doputovati iz SAD-a, ali ne zbog koronske pandemije, nego zbog osobnog, jasno izraženog ekološkog stava, piše Denis Derk u Večernjem listu.

Na hrvatski su prevedene dvije knjige Lydie Davis, i to njezin jedini roman Kraj priče i zbirka priča Ne mogu i neću. Knjige je objavila naklada Oceanmore. Jedna od najvažnijih nagrada koju je američka spisateljica itekako zavrijedila svakako je nagrada Man Booker International iz 2013. godine. Lydia Davis nekoć je bila i supruga još jednog znamenitog američkog pisca, također gosta Festivala europske kratke priče Paula Austera. Bivši supružnici na festivalu će sudjelovati u digitalnom obliku.

Vi ste dokazali da se kratka priča može napisati u nekoliko rečenica. Jeste li time pretkazali vrijeme Twitter priča?
Ja nikad ne bih predvidjela dolazak Twittera! Uzela sam jednostavno model drugog pisca kratkih priča Russella Edsona i htjela vidjeti što bih ja mogla s tom formom kratke priče. Najkraće kratke priče napisala sam prevodeći vrlo dugačak Proustov roman Jedna Swannova ljubav.

Je li veza između kratke priče i poezije jača od veze kratke priče i romana?
Vrlo je teško nešto generalno reći o tome. Neki pisci kratkih priča razvili su forme vrlo bliske proznim poemama, dok su drugi pišući duge tradicionalne priče vrlo bliski romanopiscima. A opet ima onih koji pišu vezane kratke priče, vrlo popularan oblik koji se u konačnici svodi na roman. Literarni život uglavnom ste posvetili kratkoj priči.

Postoje li čitatelji koji specijalizirano čitaju kratke priče?
Vjerojatno ima čitatelja koji specijalno čitaju kratke priče. Osobno više volim čitati romane i nisam čitateljica kratkih priča, volim se zadubiti u nešto što traje dulje. Ali zasigurno kratke priče svih tipova uvijek imaju čitateljstvo. Sada kada su ljudi generalno u žurbi ili imaju kraći raspon pažnje, kratke priče trebale bi biti prikladne našem vremenu.

Pisce često pitaju za autobiografske motive u njihovim djelima. Kakav vi odnos imate prema literariziranju svog života?
Mnoge moje priče dolaze direktno iz mog života i dnevnog iskustva uključujući i druge ljude, čitanja i slično. Neke priče su lagano fikcionalne, a neke izrazito izmišljene. Neke pak nemaju nikakve poveznice sa mnom. Ja objektiviziram materiju na način da je ispričam, pri čemu narator može sličiti meni ili nemati nikakve veze sa mnom.

Je li sada, nakon što je Alice Munro dobila Nobelovu nagradu, lakše naći nakladnika koji će objaviti zbirku kratkih priča?
Ne bih znala odgovor na to, ali generalno ne bi trebao biti narušen status kratke priče. Istina je da i sada izdavači radije publiciraju romane negoli knjige kratkih priča. Moje osobno iskustvo s mojim jedinim romanom prilično je frustrirajuće. Imala sam gotovu knjigu kratkih priča i započeti roman pa sam izdavaču ponudila obje knjige pretpostavljajući da će publicirati gotovu knjigu kratkih priča, a tek potom roman. Međutim, on mi je predložio da pričekamo da se prvo izda roman kad ga napišem, a tek potom već gotova knjiga priča i to je na kraju bilo dvije godine poslije romana.

Jesu li vaše knjige u SAD bestseleri?
Mislim da je samo moja jedna knjiga bila na listi bestselera, i to samo tjedan dana. Ne sjećam se točno. Pokušavam napisati dobru, solidnu knjigu koja će trajati. To me zadovoljava.

Predavali ste i kreativno pisanje. Precjenjuje li se možda važnost talenta u literaturi?
Povukla sam se iz predavanja da mogu više vremena posvetiti pisanju i prevođenju. Ali mislim da se mnoge vještine pisanja mogu naučiti i da studenti mogu znatno napredovati bilo kad da počnu s pisanjem. Talent je važan baš kao i ljubav prema pisanju i spremnost da se puno radi i teži perfekcionizmu.

Desetljećima ste i prevoditeljica. Zašto ste, npr., prevodili Madame Bovary?
U vrlo ranoj dobi, s možda petnaest ili šesnaest godina, uživala sam u stranim jezicima i čak zamišljala se da ću postati prevoditelj. To se nije nikad promijenilo. Čak sam neko vrijeme i zarađivala kao prevoditelj. Mnogo godina prihvaćala sam sve ponude bez obzira na to sviđa li mi se knjiga ili ne. Tada sam dobila priliku da prevodim Proustovu Jednu Swannovu ljubav koja se smatra vrhuncem u prevoditeljskoj karijeri. Tada sam mislila da sam završila s tako dugačkim prijevodima. Ali tada mi je ponuđena Madame Bovary koju nisam voljela kad sam je čitala prije. Ali obožavala sam Flauberta i smatrala da bi bilo interesantno raditi na knjizi toliko različitoj po stilu i senzibilitetu od Prousta, pa sam prihvatila ponudu. Ali bio je to dugotrajan projekt i naporan rad!

Vidite li se sebe kao autoricu koja ruši ili uspostavlja pravila?
Ja sam sve više i više svjesna koliko se pisci razlikuju i kako svako djelo ima različit efekt na čitatelja. Autorica čudnih priča Flannery O’Connor piše sasvim drugačije od Katherine Mansfield ili Antona Čehova u njihovim kratkim pričama. Također postoji duga tradicija vrlo kratkih priča Petera Altenberga iz Austrije ili pak Kafke iz Njemačke. A nijedna nije slična ovoj drugoj. Ja nastavljam tu tradiciju, nisam je ja započela. I pokušavam neke druge stvari kao što su i pisci prije mene činili. Dakle forme koje su još kraće ili pak vrlo duge, poput opsesivnih monologa. Uživam u isprobavanju novih stvari, što ponegdje obično ispadne presedan.

Da nema korone, biste li osobno doputovali u Hrvatsku na Festival europske kratke priče?
To je vrlo teško pitanje. Voljela bih posjetiti Hrvatsku. Ali prije početka pandemije, možda godinu prije, odlučila sam više nikada ne putovati avionom zbog zagađenja izazvanog avionskim prometom i činjenice da svijet nije dovoljno osviješten o zastrašujućim promjenama klime i posljedicama koje zbog toga mogu nastati. I dalje sam pri toj odluci. Ali ako se razviju električni avioni, mogu razmisliti o promjeni svoje odluke. Vrlo sam počašćena pozivom da dođem u Hrvatsku, ali ujedno i žalim što to nikada neće biti moguće. Ali ja ću je posjetiti iz daljine, preko interneta i uživati u sudjelovanju na festivalu iz daljine.

Izvor: Večernji list
Foto: Theo Cote

___
Foto: Theo Cote

Uostalom, tada, u vrijeme prvog FEKP-a još nije postojao Facebook (osnovan je tri godine kasnije, dijete!), medicinske maske smo gledali samo na Georgeu Clooneyju u seriji Hitna služba, a i mi smo, da se ne lažemo, imali pokoju boru manje.

U tih dvadeset godina u Hrvatsku smo doveli mnoge značajne svjetske pisce. Prošetali su našim pozornicama i svoje priče s nama podijelili neki od najvećih, dobitnici uglednih svjetskih nagrada (Pulitzerove, nagrade Man Booker, Independent, Strega, američke National Book Award…), ali i oni koji su prvo bili naši gosti, poput Olge Tokarczuk, a kasnije se ovjenčali Nobelovom nagradom za književnost.

FEKP nikada nije bio zagrebocentričan, svake je program selio i u druge hrvatske gradove pa se velikane pisane riječi moglo čuti i vidjeti i u Osijeku, Belom Manastiru, Hvaru, Zadru, Rijeci, Splitu, Dubrovniku, Pazinu, Varaždinu, Šibeniku…

U tih lijepih dvadeset godina FEKP je ostao i opstao kao fešta od riječi, kao rijetko viđena simbioza pisaca i publike, kao istinsko slavljenje priče, ljudskog iskustva koje prenosimo jedni drugima.

Okolnostima unatoč, FEKP će i ove godine zablistati, možda i sjajnije nego ikada ranije!

Na dvadeseti rođendan Festivala europske kratke priče naša tema su Otoci. Istražujemo teme koje se nameću kao nikad aktualnije – s kakvim se sve izolacijama suočavamo i kako premošćujemo odvojenost u svijetu (nakon) pandemije? Mora li se doista ploviti, putovati? Liječi li tehnologija od samoće ili joj pridonosi? Je li svatko od nas otok, i kakvim to novim jezicima progovara ljudska potreba za bliskošću?

Ove se godine družimo u Zagrebu, na Visu i na Hvaru, a dvadeseti smo rođendan odlučili proslaviti gostovanjem četvero izvanserijskih američkih pisaca, onih koji istinski stvaraju sliku suvremene književnosti, pisaca koji su za života ušli u kanon. Riječ je o (uhvatite dah) Paulu Austeru, Siri Hustvedt, Lydiji Davis i Lorrie Moore, s kojima se družimo na zagrebačkom programu FEKP digital.

Osim njih, jasna stvar, uživo ćemo predstavi niz sjajnih regionalnih i domaćih autorica i autora, onih koji svojim pričama itekako omeđuju svijet u kojem živimo!

U suvremenoj američkoj književnosti mnogo je važnih i velikih pisaca, ali onih koji se bez pretjerivanja mogu proglasiti legendama ima taman za prste jedne ruke. Legenda, bez premca i dvojbe sigurno je Paul Auster, pisac koji je podjednako zadužio književnost i film, autor čiji su romani iskustva koja mijenjanju i doživljaji koji se pamte, majstor koji vas s dvije rečenice uvuče u svijet koji nikad nećete zaboraviti, a to napravi s lakoćom i neopazice, jednako silan bez obzira na to piše li o dječaku koji uči (i nauči!) levitirati u genijalnom Mr. Vertigo, o piscima ili privatnim detektivima (kultna Newyorška trilogija) ili vam pak priču priča iz perspektive beskućnikova psa u Timbuktuu.

Objavio je više od 15 romana, a izvanknjižnoj publici poznat je po scenariju za film Dim redatelja Waynea Wanga, kultno ostvarenje filmskih devedesetih. Proslavio se Newyorškom trilogijom, ciklusom triju slabije povezanih (anti)detektivskih romana (metafizičkih trilera), u kojima je propitivanje čvrsto postavljenih pravila žanra najčešće povezano s temama gubitka, pronalaska ili prisvajanja identiteta. Junaci su tih romana najčešće privatni istražitelji ili pisci, a ozračje je djelâ prožeto tajanstvenošću i napetošću, svojstvenima žanrovima koje se dekonstruira. Razgovorom s velikim Austerom otvaramo FEKP!

Ako mislite da poznajete suvremenu američku književnost, a niste čitali Siri Hustvedt, žao nam je, ne poznajete suvremenu američku književnost! Nije stvar u velikim brojevima (sedam romana, zbirka poezije, knjige eseja…), nego u velikim idejama, u tome da je ono što Siri Hustvedt piše originalno, svježe i da itekako utječe na sliku jedne od najvećih svjetskih književnosti. Hustvedt je ispisala uistinu nezaobilazna djela, a na hrvatskom smo jeziku mogli čitati njezin roman Ljeto bez muškaraca, u kojem bolne teme usamljenosti, žrtvovanja i smrti ne određuju ton teksta, koji dosljedno ostaje na granici između komedije i tragedije, vješto balansirajući na rubu ozbiljnog i ne tako ozbiljnog.

Bez obzira na to pisala priču od jedne jedine rečenice ili joj priuštila čitavih nekoliko stranica, ono što piše Lydia Davis uvijek je – ubojito. Njezine riječi pogađaju upravo ondje gdje i pogoditi trebaju, a ova proslavljena autorica, članica Američke akademije znanosti i umjetnosti, dobitnica važnih književnih nagrada te zapažena prevoditeljica s francuskoga i drugih jezika, silnom pripovjedačkom vještinom grabi momente iz svakodnevice i iz njih kroji autentičnu sliku svog doživljaja svijeta, katkad bolnu, uvijek iskričavu. Na hrvatski su prevedene dvije njezine knjige, Ne mogu i neću i Kraj priče. Čitati!

Iako je objavila i četiri romana, Lorrie Moore ipak je najpoznatija po kratkim pričama u kojima je neviđeno duhovita i proniciljiva; ubada, bez imalo oklijevanja ili zadrške, točno na ona mjesta na koja ubosti treba. Njezina najpoznatija zbirka priča Birds of America objavljena 1998. bila je ozbiljan bestseler, a nju je pozicionirala kao autoricu koja je najbolja u prepoznavanju složene dinamike američke propasti. Fina i zahtjevna reputacija koju je uspjela održati i svakom svojom idućom knjigom.

I za kraj, kako bi rekao naš umjetnički direktor i čovjek zbog kojeg je FEKP nastao, Roman Simić: “Snaga kratke priče je u emociji. Dođite na 20. FEKP: Priče vas čekaju!”

Detaljni program, popis autorica i autora te satnicu i lokacije objavljujemo uskoro!