Žiri u sastavu Korana Serdarević, Andrija Škare, Ivan Jozić, Vladimir Arsenić i Stjepan Balent (predsjednik) odlučio je nagraditi sljedeće priče:

Prvo mjesto i nagradni boravak u rezidenciji za pisce u Ventspilsu – Ivana Bahun za priču Šamrlek

Drugo mjesto, nagradni rezidencijalni boravak u Splitu osvojila je Maja-Iskra Vilotijević za priču Hiraeth

Treća nagrada i tečaj kreativnog pisanja u CKP-u ide Marini Gudelj za priču Dulcinea na konjaku.

Priča Šamrlek izdvojila se majstorskim vođenjem naracije kroz iznevjerene i ponovo uspostavljene žanrovske matrice, preciznošću i nepretencioznošću. Naizgled stišana, ona zapravo pripovijeda priču o obiteljskoj uroti i načinu da se dođe do nasljeđa.

Priča Hiraeth obilježena je čežnjom za domom koji više ne postoji, bez obzira je li izgubljen ratom, izbjeglištvom ili jednostavno odlaskom. Ona, Čežnja, iznijeta je u narativu kroz nekoliko scena u kojima smo sukobljeni s tjelesnošću, plesom i (ne)mogućnosti ljubavi.

Dulcinea na konjaku pripovijeda o otkrivanju “lošeg” nasljeđa kroz neprekidno referiranje na Don Quijotea i filmove Begmana i Herzoga. Fino gradiran i nijansiran, tekst nas na crnohumorni i ironični način suočava s posljedicama prečestog preispitivanja.

Žiri čestita dobitnicama i izražava zadovoljstvo zbog visoke razine kvalitete pristiglih tekstova.

Još jednom želimo zahvaliti svim autoricama i autorima koji su poslali priče, kao i organizatorima Festivala europske kratke priče na ukazanom povjerenju, te sponzorima koji su darovali vrijedne nagrade. Bez svih vas ovaj natječaj ne bi bio ovoliko kvalitetan.

Biografije dobitnica

Ivana Bahun rođena je u Zagrebu, gdje je i diplomirala engleski i češki jezik i književnost na Filozofskom fakultetu. Radi kao profesor engleskog jezika, prevodi i povremeno volontira. Kratke priče objavljuje od 2007. godine. Piše uglavnom prozu, s poezijom koketira. Balansira između kratkih priča i prvog romana. Pohađala literarne radionice u CEKAPE-u i Booksi. Članica je književne grupe Z.L.O.

Maja-Iskra Vilotijević rođena je u Zagrebu, odrastala na Dorćolu, u Beogradu, radila i učila u Valenciji, Beču i Buenos Airesu. Magistar vizualne umjetnosti i inženjer pejzažne arhitekture. Živi i radi u Beču, na raskršću filmske produkcije i fenomena urbanizma. Voditeljica brojnih rasprava na polju politike, znanosti i planiranja gradova. Objavila knjigu “(Re)konstrukcija filmskog prostora. Kinematografski pejzaž i njegovi kodovi” za njemačko govorno područje.

“Hiraeth” je priča iz njene još neobjavljene knjige.

Marina Gudelj rođena je 1988. godine u Splitu. Diplomirala je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Živi u Splitu i ponekad radi u struci.
Objavljivala je na portalu Zareza i KSETa, a 2017. osvojila je Nagradu Sedmica i Kritična masa kratkom pričom Lee.

Finalisti Natječaja FEKP-a za 2018. godinu:

1. Maja-Iskra Vilotijević: Hiraeth
2. Marina Gudelj: Dulcinea na konjaku
3. Marijo Glavaš: Povijest sranja
4. Ozren Majerić: Nasljeđe
5. Suzana Matić: U ime oca
6. Matija Panić: Ona koju čuvaš
7. Sanja Radulović: Poziv
8. Ivana Bahun: Šamrlek
9. Maja Ručević: Posljednja Venecija
10. Lora Tomaš: Prozor s pogledom
11. Martina Vidaić: Pokopati majku

Postao sam vitez, titula u koju se nisam rodio. Zaradio sam je nakon stotinjak neuspjelih natječaja, brojnih nedobivenih pozicija namijenjenih rođenima u posao. Poludio od previše pročitanih kriminalističkih romana, promaknut sam u zvanje viteza, čuvara krvi princeza i prinčeva koji su se samo trebali roditi. Plemeniti Don Quijote, hrabri, kronično besposleni detektiv, superheroj najvećeg obalnog grada u Hrvatskoj.

Moj štitonoša, Sancho Panza, razočarani je anarhist. Pretpostavljam da sam njega dobio rođenjem. Živi u stanu nasuprot moga, na četvrtom katu primjenjene arhitekture. Panza je duguljast, ispijen momak, bez snage u rukama i nogama, uvijek s cigaretom među zubima i prkosnim izrazom skupljenim među golim obrazima. Nervožast, nametljiv, naporan.

Dok trčim, Panza ide za mnom. Puši i mudruje, a ja obično ne obraćam pozornost na to. Prije nekog vremena doživio je osobni krah. Obavijestio me da anarhija nije moguća, da je tamo gdje je prividno bezvlašće, vlast jača nego igdje drugo. Potom je izvrijeđao Dulcineu i mene. Rekao je da anarhija zahtijeva idealne ljude, a tiranija ljude poput nas.

Nedavno se počeo oporavljati, postavivši pred sebe novi cilj koji je Dulcineu doveo do ove pijane nesvjestice kojoj je prepuštena danima. Cilj zbog čijeg je ishoda na koncu zaradio prijelom nosa. Želio sam ga zviznuti, istina. Ispalo je jače nego sam očekivao.

Dulcinea, jedina djevojka koja je izdržala s nama. Možda nije bila princeza, ali prema Panzi, svakako je bila začarana i ništa nije bilo važnije od toga da se uništi svaka njezina moguća iluzija. Dulcinea, dijagonala našeg pravokutnog trokuta, jedina zaposlena, donekle zadovoljna stranica.

Dulsi je voljela svoj uredan život, posao u banci, slobodne vikende, izlete u prirodu. Imala je nespretnu naviku da u kratko vrijeme postane neprirodno opsjednuta novim ljudima. Ne baš svakim novim, već od obilja ljudi koje je upoznavala, našla bi se jedna osoba koju bi Dulsi, vođena unutarnjim osjećajem, označila kao izvrsnu. Bila je u tome iskrena i dok je trajalo, do kraja ih je podržavala, pomagala im, neprestano visjela s njima na telefonu, na kavi, ponekad i lelujala na granici zakona zbog njih. Onda bi ti divni ljudi prosuli kakav nezgrapan komentar i oduševljenje bi popustilo, pa bi ih odjednom vidjela kao sasvim druge ljude, pune mana, iste kao one koje je bespogovorno odbacivala. U te dane, kad bi Dulcinela stekla novog prijatelja, rijetko je navraćala do mene ili Sancha. On ju je u tim prigodama stalno nazivao i pozivao, gnjavio da navrati, pokušavao je privoliti na odlazak na koncert, pivu, đir po Marjanu. U druge dane, kad je bila prisutna, Sancho je jedva čekao da ode pa da može pljuvati po njoj. Iritirala ga je lakoća njezinog življenja, smatrao je da ju je lagodnost zatupjela, da nikad ništa nije postigla sama, čak i da je preglupa da bi bila depresivna.

Prvu zamisao svog velikog oporavka Panza nam je iznio jedne nedjelje ujutro dok su Dulsi i on sjedili za okruglim stolom mog viteškog radnog mjesta. Napisat će knjigu. Sam će na sebi provesti eksperiment čovječanstva s tezom da nam je urođeno sve što je potrebno za točno razumijevanje situacija i ljudskih odnosa. Pokus je trebao voditi velikom zaključku u kojem su vlast i sistem vlasti nepotrebni, a sredstva će crpiti iz ukradenih filmova s interneta. Drugim riječima, zacrtao je pogledati dvadesetak filmova snimljenih na jezicima koje ne razumije i točno pretpostaviti radnju, zaplete, odnose među likovima i na koncu ključne riječi koje vode raspletu.

Bilješke o filmovima vodio je detaljno, a onda ih pretipkavao na računalu i odnosio na printanje u kopirnicu nasuprot javnog zahoda. U samo nekoliko filmova skupio je više od sto stranica vlastitog teksta. Ja sam bio drugi stup eksperimenta. Nakon što bi Panza odgledao i objasnio film, proslijedio bi ga meni kako bih pomoću titlova potvrdio vjerodostojnost njegovih teza.

Cijela stvar završila je katastrofalno. Umalo sam ga ubio nakon Bergmanovih Divljih jagoda koje me prisilio gledati. Premda sam od dosade jedva izdržao ona dva sata, kasnije je na mene ostavio dojam bespomoćnosti, počeo sam patiti od nesanice, a slika dječjih kolica u travurini bila mi je pred očima čak i tijekom najnapetijih scena u krimićima. Kad sam mu rekao da odustajem, ponovo me izvrijeđao. Rekao mi je da ionako nemam drugog posla, da sam nesposoban pokrenuti se, poslao me par puta u kurac i okrenuo se Dulcinei.

Sada sam trčao sam, bez krakatog dimnog stroja za petama. Trokut se raštimao i Dulcinelina stranica opasno se rastezala pokušavajući držati na okupu dvije besposlene, svojeglave točke svoje dužine.

Jedne me večeri nazvala u suzama. Smatrala je da je projekt propao. Ne samo da Sancho nije točno pretpostavljao, nego se još iskaljivao na njoj jer ona očito nije razumjela bit filma čak ni s prijevodom. Unatoč tome, ponovo mu je pristala pomoći. Ovoga puta bila je izložena još većem poniženju nego onda kad joj je rekao da je najbolje da se okane Herzoga i vrati Princezinim dnevnicima.

Tobožnji glas razuma, Sancho Panza naše klape, koji je svakim danom sve više sličio na cigaretu, okušao se u novom projektu. To ga je dovoljno odobrovoljilo da ponovo počne razgovarati sa mnom.

“Stari, čemu sve to?” pitao sam ga kad mi je iznio svoj plan.

“Želin dokazat kolikoj smo nepravdi izloženi”, ustarajao je napet od svježeg iščekivanja.

“I baš moraš ić priko nje? Ona je ostala uz tebe i na onom prvom sranju.”

“A priko koga ću?! Ona se rodila s vezom”, pripalio je cigaretu i dodao, “a ti si pizda.”

Otrčao sam dalje, ostavivši ga da mozga o novom društvenom razotkrivenju.

Počelo je tako da se Panza prijavio na nekoliko oglasa za posao i prisilio Dulcineu da učini isto, a potom i da napravi sve u svojoj moći za taj posao. To je značilo da će Dulcineini roditelji nekoga nazvati, dogovoriti razgovor i ona će vjerojatno ući u uži krug, biti odabrana ili će joj barem biti obećana neka druga pozicija. Radilo se o desetak oglasa na koje se Sanchu nakon prijave nitko nije javio niti odgovorio na e-mail, a Dulcinela je redom dobivala mogućnost razgovora preko roditelja, njihovih prijatelja, strica koji je radio na Mirovinskom i slično. Išlo je toliko daleko da su je ti isti poslodavci, premda je ne znaju, preporučili nekim drugima koji su potom zvali strica, kuma, prijatelje njenih roditelja i nudili joj posao.

“Na poslu me čudno gledaju”, izjavila je Dulsi za tradicionalnom nedjeljnom kavom. “Mislin da si dokaza svoje.”

“To je tek deset poslova”, ustrajao je Sancho koji je poraznost dokazane situacije tumačio kao vjetar u leđa.

“Dobit ću otkaz zbog tebe, kretenu! A i crnin svoje starce sa svin ovin. Neću više. Amen.”

Sancho je to shvatio kao znak za iduću rundu. Dogovorio je svu silu pregleda u bolnici, dobio uputnice za odjele po čijem latinskom nazivu nisam sa sigurnošću znao reći za koji dio tijela su specijalizirani. Zapravo, čini mi se da je imao uputnice za sve osim za patologiju, odjel koji sam ja najbolje poznavao. Nagovorio je Dulcineu da učini isto, da postupi s tim kao s onim oglasima za posao. Rezultat je ponovo pokazao očajničku potrebu za vitezom u našim predjelima. Dok je Sancho dobivao termine udaljene čak i po nekoliko godina, Dulcinea je uspjela dogovoriti preglede u istom mjesecu u kojem ih je tražila. Ponekad čak i u istom tjednu. Opet stric s mirovinskog koji je ručao s doktorom dermatologije i spavao s glavnom sestrom zavoda za pulmologiju.

Doktorica na neurologiji bila je prijateljica vjenčane kume Dulcineine mame. Da, kontakti su nekad bili toliko kompleksni da ih je trebalo pomno presložiti u izgovoru. Nazvala je Dulcineinu mamu i pozvala ih obje u svoju ordinaciju. Nešto je na nalazima bilo nejasno i trebalo ih je ponoviti.

Dijagonala se raspala i učinila naše dvije beskorisne stranice pravcima koji zjape u ništavilo. Je li osjetila trnjenje u obrazima? Osjeća li se u zadnje vrijeme umorno?

Ima li sličnih slučajeva u obitelji? Ne, ne možemo tvrditi da je bolest nasljedna, ali treba pitati. Mijelinska ovojnica, magnetska rezonanca, analiza likvora.

Nije nasljedna, ali je autoimuna.

U kafiću sada nisam samo nedjeljom. Dulcinea je tamo po čitav dan, pa sam i ja. Danima je nisam vidio trijeznu. U želji da nešto razbijem, razbio sam Panzin nos. U njegovu obranu, moram reći da nije puno dramio oko toga.

Ona se pijano protegne i nasloni Sanchu na rame. Pretpostavljam da je čarolija konačno prekinuta. Kao da čuje moje misli, on je blago podraga po čelu i istom rukom izvuče cigaretu iz kutije. Pogledaj nas, mislim se. Jedini razlog zašto se razmnožavamo, zašto prenosimo gen jest taj što smo sigurni da nas nitko pri zdravoj pameti ne bi pokušao krivotvoriti.