Jedne večeri tako večeraše korijen sljeza umočen u mlijeko. Prva sestra brusi đavla kandže, najmlađa samo šuti, a Mora se žuri obuti jer noću ide van, gradskom poglavaru večeras zasladit će san. Zalupi vratima i do grada pohita. A tko na nju vreba, na smrt spremiti se treba. Kad brojne ključanice prođe, do prave sobe dođe, zateče poglavara gdje bez žene spava jer i nju na lomači prije toga spali, živu rastali. Stoji tiho Mora nad snenim tijelom, mrmlja nešto pod crnim joj velom. Moli vraga da ne izda ju snaga. Tad smrvi se i uđe mu u uho. Začu jak se krik, on dobi neki tik i izdahne k’o bik. Dotrči tad sluga i sobarica mlada, čepovima drvenim začepe mu uši. Unište nam Moru, plamen ju uguši.

Prošao zatim još koji je dan. Korana, eno, hita na udaju si novu, prizivajući putom smrtonošu sovu. Ćurliče i ćurliče zlokobni ćuk, u bračnu noć unosi im muk. Sprema se Korana na smrtonosni poljubac, pod zub si meće mrazovca cvijeće. No bijaše muž taj hladna uma, oduvijek on znade da đavolja je kuma, pa vreću poveću pred vjenčanje spremi, za svoju nevjestu i kamenje pripremi. Uđe on lako u odaju svoju, žena mu siktava u naručje doskoči, tad sveže ju u vreću i u Koranu umoči. Utopi se tako prepredena zlica, vladarica nekad  naivnih srdaca, sad proždiru je ribe – sudba ista svih mrtvaca. Najmlađa je sestra sad ostala sama.

U krasnu proljetnu večer cika crnog kosa odzvanjala je šumom, miris narcisa kitio je svježi šumski dah. U maloj šumskoj kolibi obrasloj u bršljan sestra ta bezimena piše pisma dva. Skinula je marame i sukna sva što skrivala ljepotu su od sunca i sna. Ljupka bila je to djevojka, dugih plavih uvojaka i bistrih modrih očiju. Odjenula je večernju opravu pokojne si majke, tijela istih su, kao iz bajke. Kome mogla bi pisat pisma ta kad obitelji žive nema? Kad iz šume izašla nikad nije da prijatelja nekog sretne. Sedmog dana što ih posla klokot začu se kotača. Čudna pojava  to bijaše, zar da u skritom šumskom kutku još čovjek živ biva. Dvije su to bile kočije. Jedna plemićka, druga sirotinjska. Zaustaviše se pred kolibicom obraslom u bršljan.

Nemir neki strašan prože šumu svu. Ptice glasno zacvrkuću: Zar i najmlađu će sestru spremiti za lomaču?

U prvoj je gospodin što utopio je Koranu, a u drugoj sluga su i sluškinja što spalili su Moranu. Što će oni tu? Sad sigurna su šumska bića bila da ubit će i treću. No, čim iz kolibe izađe, u zagrljaj im trkne. Smutnja i pomutnja proširi se radoznalim kljunovima. U kolibu ovi uđu i grlice na prozor slete krasno. Guču nešto dok ne vide ništa. Za stol nisu sjeli, čaj nisu pili.

Prva izađe mlada sluškinja, vodi šaru kravicu. Za njom sluga tjera guske, a plemić u naručju nosi Ankicu, bezimenu sestricu, imenovanu tek za ovu priliku. Zavežljaj neki eno joj u ruci i crna upaljena petrolejka. Siđe Ankica s naručja i na prag stane, prekriži se pa na hrpu slame odbaci svjetiljku. Oganj vječni kolibu sad guta svu. Sve zlo što zbi se u njoj rastoči na tlu. Pisma ona dva nisu jedina što ih je pisala. Pisala je dok sestara nije bilo kući, slugama i čovjeku tom dobrom slala sve u modrom. Raskinula sestrinstvo, jer vražja ona nije. Najviše je kriva bila jer roditi se smije.

Bog posla kišu da ne izgori i šuma, a od kolibe danas ni pepela ne osta, ne osta ni druma. Šuma ta i grad tako su oslobođeni zla, a Ankica u ljubavi osta do kraja života.

_____
Mirko Grgorinić učenik je drugog razreda Gimnazije Pula. Svira klavir, sluša operu i slobodno vrijeme uglavnom provodi u “svojoj” šumi (pokraj Barbana). Upisat će botaniku, a dotad proučava istarske orhideje.

Njegova lirska crtica Kolo prošla je na državni lidrano, a rad Praholjub osvojio je nagradu na Natječaju Gradske knjižnice Pula Piši od droge briši.