Na ovogodišnji natječaj za mlade pristigle su 123 priče iz regije vrlo različite kvalitete, pristupa zadanoj temi te samoj formi kratke priče. Ipak, uzmemo li u obzir činjenicu da se radi o autorima od 18 do 30 godina starosti, može se pokušati zaokružiti dojam njihovih autorskih djela: dijele se na one koje su se na promjene osvrnuli iz potrebe da sebi i čitateljima ponude neko objašnjenje (ponekad i pokoju pouku); da iz cijele situacije kristaliziraju osobno iskustvo najčešće vezano za obiteljske ili ljubavne segmente; a nekoliko njih pribjeglo je u potrazi za zaključkom čak i bajkovitoj fikciji. Većini priča zajednički je osjećaj nemoći i anksioznosti, koji se produciraju zbog očigledne labilnosti svijeta i života uopće, a onda posljedično i vlastitog identiteta.

Priče finalista/ica ostaju u ovim tematskim okvirima – ali čine to s ponajviše narativne umješnosti – ponekad i dojmljivog talenta! – te je zaista moguće zamisliti da autor/ica u ladici već imaju umalo gotove zbirke. Odabrati tri pobjedničke priče iz ovoga popisa bit će stoga izazov pred kojim žiri stoji s iskrenim uzbuđenjem.

Žiri u sastavu Stjepan Balent, Antonela Marušić, Ivana Peruško, Ivan Tomašić i Korana Serdarević (predsjednica žirija) izabrao je 10 finalistkinja i finalista, a priče su čitali pod pseudonimom. U nastavku abecednim redom donosimo 11 priča koje su ušle u finale i pseudonime pod kojima su ih prijavili:

1. Atelje (davidabramovic)
2. Be here now (Fejk Šarenka)
3. Iris (01081961)
4. Kolonija (Odisej)
5. Kraj nečeg (Gudelj)
6. Pneumonija (Gudelj)
7. Sintagme i tačna definicija (sbatti)
8. Skretnica (10 000 KARAKTERA)
9. Subota (Tepih)
10. Tajlandski bosiljak u cvatu (ILPOSTINO)
11. Tika-tak (asurbaniapl)

Tri pobjedničke priče proglasit ćemo na zatvaranju 21. FEKP-a, 10. lipnja u 21 sat u Malom pogonu Tvornice kulture.

Čestitamo finalistkinjama i finalistima!

Žiri FEKP-a, koji čine pisci, urednici i književni kritičari Ivana Rogar, Vladimir Arsenić, Stjepan Balent (predsjednik žirija), Ivan Jozić i Sven Popović pročitao je sve prijavljene priče, a na temelju ocjena u uži izbor za nagrade ušle su ove priče (priče su poredane redom prijave, a ne ocjene žirija):

Pičkin dim
Prevrni Nebo i Zemlju
Čekajući Investitore
Pomorandže u sobi
Kalodont
Mirna noć nad Levantom
onokadtiživotstaneupetkutijaitikažešBogudragomhvalamolim
Ta budućnost
Iskopnici
Naočari

Pobjednici natječaja bit će objavljeni u srijedu, 7. listopada, na večerenjem čitanju FEKP-a, koji počinje u 19.30 u zagrebačkoj Kinoteci. Progam moderiraju Ivan Jozić i Andrija Škare.

Nagrade

Prva nagrada: Dvotjedni boravak u baltičkoj rezidenciji za pisce i prevoditelje u Ventspilsu u Latviji, u razdoblju od 1. do 15. kolovoza 2021.
• uz troškove boravka u rezidenciji u Ventspilsu, nagrada uključuje i avionsku kartu za pobjednika/icu.

Druga nagrada: Dvotjedni boravak u splitskoj rezidenciji za pisce udruge Kurs tijekom 2021.
• nagrada uključuje putne troškove i troškove boravka u rezidenciji te plaćene režijske troškove.

Treća nagrada: Pohađanje ljetne škole pisanja CeKaPea.
• nagrada uključuje smještaj i kotizaciju za trećenagrađenog/u autora/icu.

Od svega se najviše sjećam njegovih očiju. Male i okrugle kao brabonjci, sa bojom isto negdje u tom spektru. Nosio je velike naočari, tako sam ga i upoznala – naočarastog. Da ih nije nosio, sigurna sam da ne bih progovorila ni riječi sa njim. Kada nije imao naočari, nije imao ni očiju.

Prvi put ih je skinuo kad smo vodili ljubav i morala sam ići povratiti. Gledajući svoj povraćak, činilo mi se da ga gledam u oči i povratila sam još jednom. On se preplašio i upitao šta mi je, a ja sam ga zaklinjala da stavi naočari i da mi izgine s očiju.

Kada bi ih ponovo stavio, sve je bilo dobro. Njegov glas je bio hrapav i dubok, njegove riječi pametnije, a njegovo okruglo lice nije ličilo na izgubljenu kravu. Često sam se naslađivala i mučila njegovom prošlošću. Kada ga nije bilo kod kuće, ostavila bih sve što sam radila i išla gledati njegove fotografije iz prijašnjih dana. Najdraže su mi bile one u tuđim zemljama, pune ekscesa i perverzije, zbog kojih sam ga mrzjela.

Uživala sam u fotografijama sa drugim ženama. Što sam ih više gledala, to su me više živcirale i zato sam ih gledala još više. Na njima je uvijek izgledao kao pauk ili skakavac. Jedna ruka mu je bila na guzici, druga na dojkama, treća (ne zna se čija) visjela je kao izglavljen ekstremitet iz kontejnera napunjenog izložbenim lutkama. Više puta su njegove ruke imale običaj da mlohavo stoje u zraku, ispružajući onaj glupavi kažiprst, kao da tobože plešu uz ritam na podijumu. Gledajući te fotografije, razmišljala sam o tome kako parkira auto i pere tanjire, i ipak mi je bilo lakše kad sam pomislila, da je pored svog tog frajerisanja u javnosti ipak samo sirotinja za kojom moraš pet puta oprati čašu.

Jednom sam iz albuma istrgala fotografiju sa nekom djevojčurom kojoj štipa dupe i njome oribala šerpu. “Evo”, rekla sam mu, “kad ne znaš ribati spužvom kako treba, možda ćeš makar guzicom”. A inače sam te fotografije čuvala kao oči u glavi i pazila sam da ih ne oštetim – ne zbog poštovanja do njegovih uspomena ili nešto slično tome, jer na njemu ne poštujem ništa. Čuvala sam ih, tobože, u budućnosti će mi pomoći da ga lakše ostavim.

Trenutak kada bih ga na njima ugledala onako ogavnog, u kafanama sa ćikom u ruci i oblivenog znojem kao da je na leđima prevalio bale sijena, željela sam da traje vječno. Toliko mi je išao na živce da sam ga htjela ubiti. Pogotovo one njegove naočari – bockale su me ravno u štitnjaču. Na svakoj fotografiji je imao druge: neke ukošene sa narančastim staklima iz devedesetih, zatim crne aviatorke, zbog kojih je izgledao kao mačo. Čak i kosu na glavi je imao.

Ovisno od naočara i raspoloženja sam si o njemu u mašti tkala različite priče. Nekad je bio istrošena krpa koja juri za ženama, nekad drogeraš, drugi put porodični čovjek, a nekad šmrkljavi student na protestima sa knjigom o Che Guevari.

Otkad se naviknuo na mene, nosi samo obične naočari – zbog kratkovidnosti. Izabrao je najružniji model, onakav kakvog nose igračice iz starih porno filmova. Aviatorke je odavno prestao nositi. Kaže promijenio se, samo ja sam mu bitna u životu. To nije istina, kažem: ljubav mora mijenjati prošlost, a ne budućnost. Kad-tad se mora plaćati za ekscese.

Odlučila sam ga napadnuti jedne večeri, dok smo sjedili u kolima na parkiralištu. Uobičavala sam ga napadati tada, jer nije imao kuda pobjeći. Evo, ove slike sam našla na tvome kompjutoru. Sa ovom kurvom si se kurvao petnaest dana prije nego što smo se upoznali, rekla sam mu, gledajući u aviatorke sa fotografije, zbog čega mi se štitnjača pretvarala u zmiju. Činilo mi se, ako uspijem smrskati njegove naočari, razbit ću njegovu prošlost, bez koje nije ništa doli slijepi bogalj sa bljutavim očima.

“Jesi ti normalna? Napadaš me za stvari prije tri godine, da ne bi slučajno šta iz doba Rima izvukla, pa me još i time tukla po glavi?”, vrištao je. “Tad se uopće nismo poznavali, shvati to jednom. Gledaj naprijed i razmišljaj o nama, našoj sadašnjosti i budućnosti”.

Ali ja tu nisam imala šta razmišljati, jer će on i u sadašnjosti i budućnosti biti sirotinja što ne zna parkirati auta i oprati tanjire. Prošlost si čovjek bar može mijenjati i objašnjavati je onako kako mu se čini da je bila.

U tom trenutku me je već toliko iznervirao svojim kazivanjem i odlučnim pogledom naprijed, da sam ga puknula šakom, toliko da su frcnula stakla iz naočara. Već sam ga planirala ostaviti i lupnuti vratima; smrskati i njega i ono što je možda nekad bio, a nije više. A ipak ga nisam mogla jednostavno pustiti da slijep vozi po cesti i pogine.

Zato sam mu pokušavala pomoći: vlastitim rukama sam popravljala naočari, a umjesto ljepila ili niti, sa kojima bih pričvrstila stakla za okvire, poslužila sam se dugačkom vrećom za pseća govna, koju sam našla na zadnjem sjedištu. Sa tom vrećom sam zavezala stakla za okvire, kao špagom. Na njoj su se bijelili uzorci životinjskih šapa.

Upalio je kola i krenuli smo. Gledala sam u njegov profil sa naočarama, gdje se u promahi lelujala vreća za pseći izmet. Napajala sam se tim pogledom i otkriveno sam željela da traje vječno: njegove naočari su prosto vreća za proljev, kojeg seru njegove oči. Ništa više.

Oduvijek sam prezirao mrtvace. Zato sam si priželjkivao ubijati žive, kako bih lešine u njima strpao u grob. Ljudi koje sam poznavao niti nisu bili mrtvaci, koliko osoblje što neprestano brine za mrtve. Dakle grobari, što je još gore.

Zapravo bi bilo neprimjerno zvati ih grobarima ili ukopnicima, jer oni su ukopavali samo da mogu kasnije iskopati. Dakle iskopnici, što je gore od grobara.

Uživao sam posmatrajući ih. Niko nije tako brižno gnojio vlastite rane kao što su to činili iskopnici. Na početku su ih vrijeđali neki vanjski slučajevi, a zatim su se liječili samo da mogu još jednom preći kroz istu bol. To sam se uvjerio na vlastite oči, jer sam nešto od te vanjske boli prouzrokovao i sam. Jednom sam ošamario svoju sestru i rekao joj da je nizašta. Poslije toga se pred ogledalom šamarala sama. Isto tako sam svoju tetku bocnuo iglom. Odlučila se da će cijeli život biti šnajderica, samo kako bi se mogla sama bockati.

Svi oni su brižno njegovali svoja groblja. Cijela sela, gradove i države izgrađivali su na njima. Kada su slavili dane državnosti, mislili su da pjevaju himne, ali to su sigurno bili rekvijemi. Jednom sam na vijestima čuo kako su neke narode istjerali sa njihovog zemljišta, jer im je groblje tako reklo. Ali to ne mogu potvrditi.

Najzanimljiviji su bili kada su brinuli za groblja sa malim privatnim zgodama. Neki moj prijatelj, na primjer, kupovao je u trgovini različite ljute začine, od papra, feferone i đumbira, i posipao ih po kostima iskopanim iz vlastitih grobnica. Ali brzo se zasitio, zato što su mu ti začini pružali neku mesenu ugodu. Zatim je prešao na sirće, ali i to mu je imalo pretjeran okus po salati. Na kraju se odlučio da kupi aceton, i da ga pijucka u istom ritmu kojim je iskopavao lešine.

Žena moga drugog prijatelja, kada se udala, počela je da krade kosti iz groblja svoga muža i prenosi ih na svoje vlastito. Tako si je stavila zdjeličnu kost oko vrata i počela se daviti njome. A onda je uzela jedno rebro i toliko se njime lupala po glavi, da ju je muž morao otjerati u hitnu. “Nikad nemoj ženi pokazivati svoje groblje”, rekao mi je tada povjerljivo.

Najgore mi je bilo kada sam saznao za onu vjeru hinduizam i još danas mi se prevrće želudac od svega što sam čuo. Neki mulac, što sam ga sreo na cesti umotan u narančasto kao lisica, rekao mi je da se u sljedećem životu mogu roditi kao skakavac, ako ne budem dobar čovjek. “A ako budeš dobar čovjek”, rekao mi je, “možeš postati bog. To se zove karma”.

Ošinuo sam ga pleskom te rastjerao i njega i njegove knjižice. “Sigurno i ekonomiju studiraš pored, đubre jedno svećeničko”, dovikivao sam mu, dok se on smijao, blaženo kako mogu jedino produhovljeni poreznici.

Zato nije ništa čudno što sam ubio svoju ženu. Pored očitih osjećaja naklonjenosti, koje je gajila prema konceptu karme, toliko je zaudarala na mrtvaca, da se iskreno čudim što je nisam ubio prije. Dok se nisam oženio njome, nisam mario za svoje groblje niti sam znao da li ga uopće imam. Ona se svim silama trudila da ga otkrije i iskopa, ali to joj nije polazilo za rukom. Najprije zbog toga što nije imala šta iskopati: ja nisam sahranjivao svoje mrtvace, već sam ih zapaljivao i rasipao njihov pepeo po gorama. Zato sam i imao jako kratku memoriju – ničeg se nisam sjećao i sve sam brzo zaboravljao. To je moju ženu jako živciralo. Htjela je da se mučim za svoje grijehe, ali ja se nisam mogao mučiti, jer se nisam mogao prisjećati. Govorila je da sam bezosjećajan i da imam retardiran pogled, kao krava.

Donekle je imala pravo, jer sam većinom bio pomalo šupalj. Ali to nije bila cijela istina. “Ljubav se gradi na ideji, a ideja se gradi na sjećanju. Ljubav je sjećanje samo. Ko nema sjećanja, ne može ni voljeti”, tako je govorila.

Toliko se trudila da nađe moje groblje, jadnica. Osjećao sam čak i žaljenje kad sam je vidio kako se umorna vraća navečer u krevet. Zapostavila je cijeli svoj život tražeći ga. A zašto joj je to trebalo, da lupa i mene i sebe šupljim kostima? Da puše u njih kao u frulicu i da mi sklada beskonačne prigovore? Tako je i radila: puhala je u izmišljene kosti i tvrdila da zvuk što iz njih izlazi govori nešto o meni.

Kosti je gradila iz fragmenata moga života, što su joj ga meni za leđima dobacivali poznanici, pa čak i iz slučajnih fotografija, iskopanih iz podruma, jer takve stvari ne čuva više ni prošlost, koja ide svojim putem i ne bavi se reminiscencijama.

Nisam se imao čega bojati, ali ipak joj nisam mogao dozvoliti, da iznađe to groblje, da iz slobodnog praha, što viori po gorama, napravi zakopane mrtvace. Znam kakve su žene kada se jednom dočepaju groblja – sjede na njima kao furije i kažnjavaju čovjeka za to što je disao. Moja se još skoro nikakvog groblja nije dočepala, a evo, već se pomalo kajem, ni sam ne znam zbog čega. “Zašto se kajem, odgovori mi odmah”, zagalamio sam na nju. A ona je govorila da je kajanje kao vitamin, da ti ne trebaju posebni razlozi da ga piješ, ali bolje da imaš previše nego premalo.

Bilo je kasno da je spriječim. Jednom, kad sam došao kući, namjesto nje zapazio sam lubanju na krevetu.

“Šta je to?”, upitao sam zaprepašteno.

“To? Lubanja, kako vidiš. Uređivala sam naš vrt i donijela sam ti je, da pogledaš”.

“Ja mrtve ne zakopavam, već ih zapalim i njihov pepeo prospem po gorama”, rekao sam ljutito i zalupio vratima. U šta me htjela pretvoriti? U grobara, u iskopnika možda?

Uvijek sam joj bio dobar muž, u to vjerujem i sad. Ali moja žena ipak nije mogla odustati od toga da traži groblja i da me muči tobože iskopanim smradom. Kada je saznala da je varam, napala me i optužila da sam lažljivac. “Ali to je bilo prije mjesec dana”, rekao sam, “prestani već jednom iskopavati prošlost i gledaj u budućnost. Ako me budeš stalno nervirala sa tom prošlošću, nemam druge nego da te ostavim”.

Gledala je zabezeknuto, ali ja sam siguran da je bila preplašena zbog toga što sam je planirao ostaviti. “Grobarka moja mala”, rekao sam zatim, štipajući je za obraze, pokušavajući svim načinima osvijetliti ludost njenih postupaka. Ali ništa nije funkcioniralo.

Najzad sam sve otjerao u pičku materinu. Ko bi ikako bio sa takvom ženom? Samo se bavi mrtvacima, a nikad ne gleda naprijed. Bila je prikladnija za mrtvačnicu.

Prije par dana, dok sam sjedio u naslonjaču i gledao fotografije koje nemam (prazni okviri, obješeni po zidovima stana, pomažu mi da zapamtim budućnost) zazvonio je telefon. Iz detektivske stanice su me obavijestili, da su pronašli truplo moje žene. Dobro, da su me obavijestili, jer bih skoro zaboravio da sam je ubio. Kažem skoro, jer ne bih mogao zaboraviti ženu koja me htjela pretvoriti u grobara.

Vijest je odijeknula po svim kanalima. Otkriveno truplo žene nestale prije dvadeset godina.

Znao sam da će me kad-tad otkriti i strpati u zatvor, jer je znanost (ta prijateljica karme) napredovala, i dolazila je sa svojom forenzikom da mi naplati neki tobožnji dug.

A naplaćivala mi je to što sam riješio svijet od još jednog poreznika. Pošto to niko ne zna cijeniti, zahtijevam da me se pusti na miru, i da me se ne pokušava uvući u prljave igre sjećanja.

“Neće moja žena više nikome prati noge!”, čulo se dve sekunde nakon što su metalna vrata popunjena ukrasnim staklom tresnula o zid. Tresak je bio takav da se po zvuku moglo reći da je malo falilo da se vrata slome i saspu dedi pod noge, ali ipak, ostala su čitava. U trenutku treska, baba je klečala ali su joj poskočila ramena. Nije se valjda opet zaratilo, pomislila je, a odmah zatim je pomislila da je ipak možda samo promaja. Kada je podigla glavu i videla dedu na vratima, ispustila je krpu u lavor u kojem su se otapala muška dlakava stopala sa požutelim zadebljanim noktima. “Ženo, nosi taj lavor!”, rekao je, na šta je ona rekla samo “dobro čoeku”, ustala, popravila kecelju i otišla iz sobe. Supružnici se, u to vreme, nisu jedno drugome obraćali po imenu. Baba je bila prva žena u selu koja je prestala da pere noge svakom muškom koje uđe u kuću, kakav je bio običaj u Crnoj Gori. Sramota, vikali su joj iza leđa kada je vide na ulici, bruka. Nije joj to smetalo, jer, kako mi je pričala godinama posle, nije volela da pere muške noge. Ne zato što joj bilo teško, već, kako je govorila, bilo je onih bezobraznih koji ne kažu odmah dosta, kako dolikuje, nego koji je puste da pere i pere, po pola sata i duže.

To nije bio jedini novi gest koji je deda, uz tresak, uneo u našu porodičnu tradiciju. Visoko školovan od strane partije, odlučio je da njegova žena neće ostati nepismena, pa ju je prijavio na organizovane posleratne kurseve za opismenjavanje, na kojima je baba naučila da čita i piše. “Naša će sva deca ići na fakultet!”, govorio je, iako, kada bi ga pitali koliko dece ima, rekao bi “jedno dijete i četiri ćeri.” Jedna, tačnije, poslednja od te četiri ćeri zakmečala je u porodičnom domu jedne zime kasnih pedesetih, na šta je dedina majka, kada je videla da se novorođenčetu ništa ne klima među nogama, rekla samo, “Mh! Opet popišulja!”, i otišla skupljenih usana iznad kojih su se kostrešili brkovi, oličavajući njeno nezadovoljstvo. Ta poslednja ćerka mogla je lako i da se ne rodi. Kada je baba ostala poslednji put trudna, želela je da abortira, tačnije, kako mi je govorila, “da ga skloni”. Otišla je u Dom zdravlja, rekla u čemu je stvar, i sela u čekaonicu, po instrukcijama doktora. Posle nekog vremena u čekaonicu je ušao deda, uzeo je za ruku i poveo napolje. Ispostavilo se da je doktor bio dedin partijski drug, i da je prepoznao babu, javio dedi, i sprečio da svet bude lišen tog još jednog malog života. “Mnogo je petoro đece, čoeku”, rekla mu je dok su izlazili iz Doma zdravlja. “Đece nikad nije mnogo! Možda Ilija dobije brata!” Njihov sin Ilija nije dobio brata već još jednu sestru, koja će, ipak, kasnije biti đak generacije u mašinsko-tehničkoj školi, koja će kasnije završiti i fakultet kao i sve njene sestre, i koja će se, sasvim kasnije, ispostaviti na moju majku.

Kada su deca porasla i krenula u školu, deda je babi poslao pismo iz Beograda. “Budi tog i tog dana, u to i to vreme, tu i tu”, pisalo je. Ostavila je decu svekrvi na čuvanje i spakovala mali kožni kofer, kakvih je deda imao nekoliko. To joj je bio prvi put da se vozi vozom. Gledala je kroz prozor kupea kako se svet kreće brže nego što je ikad svojim očima videla. Leteo je, i svet i ona. “Koliko naroda”, rekla je tiho i zbunjeno kada je sišla na prvom peronu glavne železničke stanice u Beogradu.

Odseli su u hotelu Slavija, deda je želeo da joj, po njenim rečima, “pokaže sveta”. Prvo jutro, u zoru, dok je on i dalje spavao, morala je da se iskrade iz sobe. Hotelski toaleti su, u to vreme, bili zajednički, na kraju hodnika, pokazao joj je gde su kada je stigla. Dok je sedela na šolji i čudila se udobnosti i potpuno novoj dimenziji vršenja nužde, “šta sve živ čovek smisli”, mislila je, nešto malo, belo, visilo je na kanapu i ulazilo joj u vidokrug. Gurnula ga je, isprva lagano, a zatim malo jače, kažiprstom leve ruke, i ono se oba puta odbilo o njen prst i vratilo u prvobitni položaj. “Ja činim – puć, ono meni – puć”, kako mi je kansije objašnjavala uz pokret ruke. Posle par zamaha, samo joj je došlo da uzme to u ruku i povuče konop. Trčala je nazad hodnikom, prestravljena, sa suknjom na pola kolena, uletela je u sobu i probudila dedu. “Čoeku, tamo nešto grmi! Grmi!”. Kada mu je objasnila šta se desilo, iako nervozan što ga je probudila, rekao joj je sa blagim osmehom – “Ženo, to je vodokotlić.” Još jednom mu je priredila sličnu situaciju, čekala ga je čitav dan drhteći od zabrinutosti. Dok je on bio na poslu, ona je ostala u hotelskoj sobi, bojala se da ide bilo gde. Kada se popodne napokon vratio i zatekao je bledog lica u krevetu, ispričala mu je “Čoeku… ja pošla da prošetam… dvoje ljudi, muško i žensko… uđoše, propadoše! U rupu, čoeku, samo propadoše!”. “Ženo, to je lift”, rekao je zagrlivši je.

Od kako je deda umro, čemu ima već više od deset godina, baba umire za njim. Najčešće je zateknem kako sedi za stolom, u kuhinji, gledajući letinoameričke sapunice na televizoru u boji koji smo im kupili pre dvadesetak godina. Šta radiš baba, pitam je sa vrata, istih onih metalnih vrata popunjenih ukrasnim staklom. Namerno, svaki put kada dođem, pitam je isto, iako dobro znam šta radi. “Gledam Strast i čežnju“, kaže, a ja se nasmejem, strašno me zabavlja kada baba izgovori te reči. Kako si baba, pitam, iako, ponovo, znam odgovor. “Dobro sine kako bi bila, starački. Nego, evo ne znam zašto me Bog više ne uzme da idem kod mog Petra”. Tek je nakon njegove smrti počela da ga zove imenom. Ne brini baba, kažem, uzećete, a ona se štrecne jer se, ipak, plaši smrti koliko god da je priželjkuje. Zatim se nagne kroz kuhinjski prozor i pogleda u dvorište kroz belu heklanu zavesu. “Je li ono tvoje auto?”. Jeste baba, kažem. “Voziš onako veliko auto?”. Vozim, baba. “Svaka ti, sine, čast”, kaže, “žensko da ume da vozi tako veliko auto.” Isti taj razgovor bismo baba i ja vodile, bez greške, svakog poslednjeg vikenda u mesecu kada dođem da kosim dvorište. Govorila mi je, stalno, da ja kosim najbolje od svih unuka, bez obzira što sam žensko. “Oni ne kose dobro, preskaču, nisu pedantni”. Zatim bi baba iznela holkicu, sela u dvorište leđima oslonjena o kameni zid kuće i gledala mene kako starom dedinom kosom kratim pojas po pojas maslačaka i deteline. Nije dozvoljavala da se kosi električnom kosilicom, Petar to ne bi voleo, govorila je. Kada je dvorište pokošeno i trava grabuljama skupljena na nekoliko hrpica, baba ja bismo sele da popijemo kafu i popušimo po jednu cigaretu. “Jel nećeš da me ofiraš da duvanim?”. Neću baba, kažem.

Moj brat je dobio ćerku, doveli su je kod babe, da je vidi. Gledala je u svoju prvu praunuku ćutke, brada joj je zaigrala, i najzad je posle nekoliko sekundi izgovorila – “Bravo sine, neka je živo i zdravo.” Iako je njena brada, makar malo, zaigrala u ritmu te reči, nije rekla – popišulja.

Nekad, jednom davno u vremenu, dok sam znao, samo, za prozor, koji se krio iza loše prefarbanih rešetki pretrpane sobice s podaskanim podom što se uvijao i ispod mojih nogu kad bih stigao da se oslonim na njih, a Svijet gorio i bio realan – tražio nemoguće, nisam znao NIŠTA. Ako ima manje od –  – NIŠTA, e!, onda, sam znao toliko. To što sam čitao već dvije godine u nizu i što bi mi se trafikanti uvijek obradovali, to… I to se može uvući u – NIŠTA. Nisam znao šta se desilo sa Svijetom, ali očevo, svakomalo, uz upaljen radio, ili TV – Jah sranja i govana, koje bi obavezno propratio trzajem desne ruke visoko negdje u vazduh i okretanjem glave u kontra stranu, je govorilo da od realnog i nemogućeg nema ništa, tako da bih popio svoju večernju terapiju i slušao, još jedno, držanje lekcije, kojih je mati imala u izobilju i uvijek spremne da izađu vani kad je prilika – Jesil’ rek’o danas da mu pripreme “vruću”? Znaš kakav je bio prošli put kad mu… Dijete nije moglo stat na nogu pet dana. ‘Ma ja’, zaboravio. I tako svaki put, a? Imao sam intervale bez bolesti i tad bih izlazio vani, u dvorište ograđeno daskom od prometne ulice, išao do pionirskog centra iz kojeg su dolazili zvukovi klavira, harmonike i gitare, prilazio svim jakosnim krugovima i slušao šta pričaju, pamtio, ćut’o. Jednom neko donese album Automobili koji se trebao popuniti samoljepljivim sličicama. Odrasli odmah uzeše da ga kupusaju, računaju broj potrebnih sličica da se sve namiri, uzimajući broj sličica po kesici, dodavajući procenat mogućih duplih, trostrukih istih, pomnožiše sve u glavi i rekoše – E, haj’ sad svako od sebe koliko ima, treba toliko! Ko će do granapa? U roku sat u albumu je falilo tek dvadesetak slika, ali broj duplih i broj onih koji će tek kupit album je kazivao da će se album popuniti za sedam dana najviše i onda kružiti od ruke do ruke. Za svo to vrijeme nisam progovorio, ali mislim kako mi se donja vilica odvalila i nije imala namjeru vratiti se u početni, zadati položaj, pogotovo kad se došlo do zadnjeg dijela albuma koji je pokazivao kakvi će automobili biti u dalekoj budućnosti, u 2000-oj godini. Mario, student, momčina koja je sve oko sebe smirivala svojim prisustvom i pomirljivošću, ili bi snagom ruku i nogu rastjerivao komšije iz tek izgrađenog nebodera, koji su umjeli preći na našu teritoriju sa namjerom da je preuzmu, me zovnu po imenu, upita – Koji se tebi sviđa?, a ja vratih par stranica unatrag i bez riječi pokazah na VolksWagen Bubu. Blago se nasmija, prođe mi rukom kroz kosu i reče – Svaka čast! Ne znam šta sam uradio, ali su me svi drugi u sekundi krenuli gledati drugačije nego su me gledali do te sekunde. Ćaća je na moje molbe da mi kupi album ostajao i nijem i gluh, ali ga je na kraju donio, uz pet kesica u kojima se krilo po pet sličica. To je bilo to, i umjesto da gledam u slike, ja sam čitao tekstove ispod i pamtio pročitano. Mene je čekala škola, a dočekala prva odbijenica jer mi je nedostajalo manje od sto dana da je upišem po pravilima, jer otac i mati nisu znali nikoga koji bi regulu o potrebnim godinama i mjesecima za redovno i obavezno osnovno školovanje mogao preskočiti, dok mene niko ništa nije pitao, a bez muke sam mogao upisati peti razred osnovne škole, jedino što bi mi bilo potrebno su dodatni časovi iz fizičkog/tjelesnog odgoja, jer sam bio toliko bez snage da mi je i sjedenje izazivalo umor. Za tu godinu čekanja sam naučio igrati šah. Otac je između naših šahovskih lekcija i partija pregradio sobicu na dvije ćelije, probio prozor na nosećem zidu i uveo Sunce u kuću. Moja bolja budućnost koju su obećavali  roditeljima mi, ko zna koliko godina unatrag, se pojavila i ja bih gledao kako Sunce izlazi iza kuće i trešnje, žene, po zanimanju babice, koja me dočekala kad sam došao na ovaj svijet, gledao dok me sve moje ne zaboli. Nisam odustajao kako tad, tako ni sad, ali da boli – boli. Nek’ boli. Volim kad me boli Sunce. Bolja budućnost se javila, opet, kad se otac vratio sa sindikalnog putovanja po sjevernoj Italiji i donio mi šarene bermude, koje nikad nisam obukao, ali u drugoj ruci su mu zvonili ključevi dvosobnog stana koji je imao vodu na tri mjesta, šest sijaličnih grla, četiri utičnice, bojler, kadu i dvije brave na ulaznim vratima. Bolesti su se razrijedile i ja sam trčao i trčao i… Malo mi je nedostajalo da krenem letjeti, ali nikad nisam poletio. Lako se navići na ponavljanje jednog te istog, kakvo god da je to jedno te isto i taman kad se navikoh na kvadraturu dostojnu samoupravnih pregaoca ubaciše me u ispranu uniformu, razgažene čizme, spavaonicu i pripadajućih joj dvadeset kreveta, zajednički mokri čvor. Tad su meni krenuli govoriti kako me čeka bolja budućnost i da bi to dokazali na licu mjesta ponudiše mi da ostanem, ponudiše Beograd i visoko obrazovanje. Jasno, odbio sam. Jesam li imao razloga, a da ne razmislim ni sekunde, da odbijem? Biću kratak – jesam. Sve moje je već bilo osam stotina kilometara daleko, a da ostanem još četiri godine bez tog mojega… Vratio sam se i nastavio tapkati u mjestu uživajući u ponavljanju jednog te istoga, tek… Iz mojega su krenuli odlaziti moji. Prvo mati ode, pa dođe rat, onda ode otac. Moje je ostalo moje, ali to moje više nikad nije bilo ono moje. Ponudili su mi bolju budućnost, trebalo je otići do Zenice, zaraditi čin, ali sam odbio. Jesam li imao razloga za odbiti, a da ne razmislim ni sekunde? Jesam. Sve moje bi bilo sedamdeset kilometara daleko, tako da sam nastavio tapkati u mjestu. U svoj nemoći došla je moja Moja. Bolja budućnost se pretvorila u Zlatnu kašiku koju su nam obećali, a već je neko, neki, neke  kusali supu njome, ili kidao pečeno meso, jer niko nije govorio o drugim djelovima escajga, a ja sam na prazan stomak iznio iz porodilišta kćer, nešto kasnije i sina. Više mi niko nije ništa obećavao, a tapkanjem u mjestu sam se ukopao dovoljno duboko da me više niko nije vidio, čuo. Nikad obećan profesionalizam države i njezinih ruku, nogu, koji uvijek podrazumjeva nedostatak emocije, je pokucao na vrata mi i računima oteo moje, neko novo moje, ali, opet, moje i evo me stojim na sred sobe, dok mi svjetlost sijalice od sto svijeća, upaljene u po’ bijela dana, smeta i gledam u pet kartonskih kutija u koje je stalo sve moje i spremam se da napravim još jedno – moje, da ga proglasim – mojim i vidim ženu za koju sam znao kad sam je prvi put vidio da ću sa njom imati djecu, kako se pogrbljena i bez riječi vuče kroz naše, gledam kćer i sina kojima je naše – naše, ali i samo njihovo i sve me boli. Plakao bih, ali ne smijem. Urlao bih, ali ne smijem. Državu bih pravio od početka, temelja, a ne od krova, kako su ovu moju sklepali Kašikari, ali nemam s kim. A budućnost? ‘Ma, pet minuta mira unaprijed će biti dovoljno, tek da ne mislim, da ne brojim, sabiram i oduzimam, ne redam slike ljudi uz minus, rijetko koji je u rubrici sa plusom, a ako se produži na duže… Ne mora biti duže, pet minuta tišine, mirnoće, Sunca će biti dovoljno

Bit’ ću grub, a kakav biti ukopan, nevidljiv nego grub, pa reći, proderati se, ne bi li me ko čuo, pronašao – Budućnost – to sam Ja, Ja i onih Mojih, samo, pet minuta unaprijed.

Ako ne stanemo uz one koji nas hrane, uništiće nas oni koji nas lažu (Kolačić sudbine, aerodrom Atatürk, Istanbul, 2015).

Spazio sam je kako svlači hidžab i oslobađa kosu. Između nas, limeni kapak prozora izrešetan rafalnom paljbom. Pod maramom je kao u ropstvu. Pazi šta radiš tamo. Tim rečima, sestra me je ispratila na let za Bejrut. Velika zajednička terasa puna je pikavaca. Prikrao sam se zaintrigiran senkom na zavesi susedne sobe. Gasim cigaretu, pa mirišem prste. Ona izvlači ukosnice.

Svi smo mi nečiji lanci, rekao mi je Mohamed juče posle ručka, kada smo na gradskoj plaži komentarisali kupačice pod burkom kako ulaze u more. Zadrigli tipovi u šortsu puše nargilu. Jedan zamahuje. Raspravljaju o kompakt diskovima koje puštaju na muzičkom stubu poduprtim kamenjem. Mohamed kaže da nisu Libanci. Turisti iz neke Saudijske pičke materine. Kako su samo gluuuupi! Onda je opsovao na arapskom i nogu zario u pesak. Ništa nisam rekao. Pomalo sam uplašen. Prokomentarišem hranu i obnovljene zgrade. Kao salatu uvek naručim tabbouleh. Od izrazito jakog ukusa jagnjetine hteo sam da povratim.

Najpre sam je video pred hotelom tog dana kada smo stigli. Izašla je iz taksija. Udisao sam duboko. Mirisala je kao tamjan pomešan s ružama. Recepcionar se osmehnuo. Nije zastala. Potrčala je uz stepenice. Selam alejkum! Mohamed je izgovorio. Ja sam nešto promrmljao. Moraš to jasnije. Povisio sam glas. Niko mi nije otpozdravio.

Ona rastresa crne valove pognuta na stranu. Voleo bih da znam odakle dolazi. Jednom sam sanjao smaragdne oči iz Teherana. Kuda će? Pored kreveta su dva velika kofera. Ljubičasti i žuti. Koga traži? Potreban joj je muškarac. Onaj što ujeda. Da ga miluje. Kroti. Na krovnoj terasi hotela Regis, nedaleko od zgrade Svetog Đorđa gde je bombom raznet jedan premijer, drhtim pred golom muslimankom koja kao da otkriva tajne univerzuma. Mesec je mlad. Ona me ne vidi. Misli da je sama. Ja sam beznačajan za njeno poimanje sreće. Skida nakit. Svlači crne tange. Povetarac donosi miris. Kumin i pregrejano palmino ulje. Čujem dreku iz lokala brze hrane. Automobil je oborio skuter na raskrsnici. Podiže se na prste ne bi li odmerila zadnjicu u ogledalu iznad lavaboa. Veliki mladež poput smokve. Kakvog li je ukusa? Dvoumim se. Želim da pokucam. U sobu ulazi pedesetogodišnjak – nizak, sed, proćelav, beli brkovi, pivski stomak i sat – u sivoj kariranoj košulji i tamnom džinsu. Zaključava, ostavlja ključ u bravi, prilazi vratima kupatila, čulji uši. Onda seda na krevet ne obazirući se na njene stvari i mota cigaretu.

Mohamed je umoran. Ja sam vozio i preznojavao se. Čista ludost. Smešan si ako poštuješ propise. Pravila su nebitna ako si kamion. Ulazim u sobu da potražim vino. Potrebno mi je da se opustim. Mislim da je u rancu. Obišli smo Biblos na severu i kupili tri boce iz doline Beka. Bilo mi je prijatno, kao negde na zapadnom Mediteranu. Kamen. Evropa. Crkve i zvona. Vazduh je bio lak. Nelagodan osećaj da me osuđuju i preziru ljudi nasred pijace – na to sam zaboravio. Mnogo si plav. Rekao je Mohamed kad nam je neko trubio i mahao iz susedne trake. Možda sam pička zato što sam plav. Mohamed odmahuje. Kako se kaže to na srpskom? Namešta sat. Strepim. Prošaptao sam. Kako?

Imao sam četiri kad su palili vatre po selu. Sa jedanaest sam odlučio da nikoga ne mrzim. Jednom sam se zarekao – više neću da se bojim. Primećujem rupe od gelera po fasadama. Odvaljen malter na zidu naše sobe. U sunitskom smo delu grada. Mohamed tvrdi da je ovde skoro nemoguće kupiti alkohol. Dobro sam osmotrio etiketu. Sve je na engleskom. Nemam otvarač. Iz brave drvenih ulaznih vrata izvlačim šraf. Turpijom koju sam pronašao u Mohamedovom neseseru zavrćem ga u pampur. Preostalo je još samo da pronađem viljušku.

Popio sam sledovanje i nečiji poklon. Mohameda muči stomak. Ajran mu nije pomogao. Popio je i čaj. Rekao mi je da ako napuštam hotel ne idem dalje od luke. Zastajem pred vratima njene sobe i osluškujem. Zulfikar je na privesku ključa. Maštam o vrancu kog jašem na putu za Damask. Iz daljine vidim satelitske antene i visoke zidine. Nosim sablju s dve oštrice. Odupirem se pokoravanju. Vreme je za igru. Silazim u hol. Imam preteći objašnjava suštinu sukoba. Mršavi tip me odmerava i gasi televizor. Škrguće zubima. Odlazi iza zavese pored recepcije. Ventilator zuji. Veliki list adama klepeće. Polazim za njim. Muče me pitanja.

Naručio sam kafu s kardamonom. Devet je sati uveče. Iza zavese mladić s čudnim razdeljkom čita Kuran. Magrib je večernja molitva nakon zalaska sunca. Prepoznaje me. Prethodne noći pokazivao je fotografije svog oca i brata. Ratuju za ISIS. Opasači su bili puni metaka. Osetio sam težinu kao da su prebačeni preko mojih ramena. Ispod, crna sjajna uniforma i kalašnjikov u rukama. Na nekim skorašnjim slikama brat je u bolnici. Raznesena mu je noga. Kaže da su budale. I mršavi tip što radi i živi s njim u magacinu je takav. Slep i zatupljen.

On je drugačiji. Studirao je ekonomiju. Nije se čuo s porodicom nepune četiri godine. Majku nije pomenuo. Pitao me je za savet kojim putem najlakše do Nemačke. Rekao sam da možda mogu da mu pomognem. Ponudio sam prevoz od granice. Pre rata nikada nisam bio izvan Sirije. Rekao mi je da je vreme za bolji život. Traži domovinu gde nije sve poharano i spaljeno. Kako je tamo? Slegnuo sam ramenima. Sve miriše na dezinfekciona sredstva. Odgovorio sam. To je dobro? Pitao me je.

Još mi se pije. Kad bolje pogledam nisam toliko plav. Da ne služite slučajno…? On pomilova Kuran. Biću slobodan za dvadeset minuta. U holu miriše sandalovina. Gledam crni ekran i vidim zverinjak. Obrise tenkova i gomile krša. Here… can you… Treskaju ulazna vrata. Oh, sorry. Nas, kokakola decu, to ne dotiče. Ulaze njih dvojica. Krupni gura kofer. Svet je tako šaren. Pegavi tip podiže ruku. Majica mu je mokra ispod pazuha. Čudo je u nama. Znam kako mu je. Niko smo i ništa. Pružam im stolice da sačekaju. Meni stiže kafa. Morao sam da završim. Hoćeš šišu, imam neke nove ukuse? I mršavi tip se pojavljuje. Osmatra. Žvaće. Uzima pasoše, sklanja zvonce s recepcije i nestaje iza zavese. Mogu li i oni s nama? Pitam gostoprimljivo.

Ne pamtim imena. Zato ih izmišljam. Mršavog tipa zovem Šeki. On nas očigledno mrzi. Mladić s čudnim razdeljkom je Abdul. Možda se i zaista tako zove. Uzda se u moju pomoć. Ja se zadovoljavam besplatnim kafama i nargilom. Irca nudim cigaretom i oslovljavam sa Šon. Često ga nazovem i Džojs, kad poentira. Za krupnog tipa nemam ime. On dobro postavlja pitanja.

Oko ponoći, sišla je da se žali na loš signal u sobi. Svi smo zaćutali obavijeni dimom. Ona preskače njihov prtljag. Niko ne preduzima ništa. Povlačim dim. Šon joj kaže da sačeka. Pružam mu crevo. Znam kakva je bez marame. Otišla je nezadovoljna nakon što smo obrnuli krug. Abdul kaže da je njegovo radno vreme odavno isteklo.

“Turistički ili poslom?”

“Pravim društvo prijatelju. Došli smo da vidi roditelje.”

“On je odavde?”

“Ne. Iz Sirije. Njegovi će doći sutra.”

“Damask?”

“Okolina Masjafa.”

“Alavit? Ja sam Druz.”

“Ja sam Irac i došao sam zbog noćnih klubova.”

“Odakle si ti?”

“Jugoslavija.”

“Taj prsten?”

“Bili smo na jugu i obišli muzej na brdu Mleta.”

“Tamo je Hezbolah.”

“Dobio sam ga na poklon.”

“Čime se baviš?”

“Pišem.”

“I moj drug je pisac.”

“Šta pišeš?”

“Svašta.”

“Da bi te ljudi poštovali moraš da pišeš kako voliš njihovog boga.”

“Ali ja sam i svog ubio…”

“Onda piši nešto loše o Izraelu, to ti je isto okej.”

Šeki je uleteo besan. Na granici je da zaurla. Široke gaće landaraju preko usukane guzice. Gasi svetlo i odlazi. Ovaj svet nije spreman za izlive nežnosti.

“Svi smo bez domovine.”

“Sem tebe.”

“Zapravo, ja sam iz Severne Irske. Tako da… uklapam se.”

“Ovo je kao neki eksperiment.”

“Misliš na nas.”

“Četvorica stranaca, potpuno različitih… uglavnom, ogled se odnosi na veru i sve usput…”

“Kulturološke razlike… valjda se tako to objašnjava.”

“Šta s tim eksperimentom?.”

“U jednom, jedinom, neponovljivom trenutku u univerzumu, sedimo u hotelu koji će uskoro da sruše i delimo pljuge.”

“I nemamo dom.”

“Tako je.”

“Ali svako će na kraju negde da ode.”

“I da vidi ove iste zvezde.”

“U nekom drugom trenutku…”

“Moram da vas zagrlim.”

“Jebote kakva emocija”, prvi je suzu pustio Džojs.

Abdul je otišao na spavanje. Ostavili smo haos u holu, razbacali pikavce, promenili redosled kanala na televizoru. Prvo ide erotika, pa tek onda religijske baljezgarije. Gospodari univerzuma. Tako nas je krupni Druz nazvao. Vikali smo laku noć, po hodnicima.

Izašao sam na terasu da popušim još jednu i jednostavno postojim. Ona sedi na prevrnutom stolu i gleda u nebo. Ekran treperi. Podiže telefon i odmah ga spušta. Mašem joj. Zbunjena, brzo ustaje i poput preplašene devojčice beži u sobu. Kroz prozor vire brk i cigareta. Zatvara balkonska vrata, navlači zavese i gasi svetlo.

Ostao sam sam, a jutro je daleko.

…

– Vrata.

– Tange.

– Gepek.

Zinula je da kaže “eksperiment” i time upiše 5:0 na zamišljeni semafor u kaladontu, ali reč nije izlazila napolje.

Eksperiment je bilo ime kluba u kom su se upoznali. Radio je u podrumu Hemijskog fakulteta pre petnaestak godina, u vreme kada su oboje studirali. Nijedno od njih hemiju doduše, ali zgrada im je bila taman na pola puta, a kafa jeftinija i bolja nego u njihovim fakultetskim klubovima. Provincijalci se brzo pronađu na takvim mestima u velikom gradu.

Sada nije htela da priča ode u tom smeru.

Razmotrila je brzinski i “ekvivalent” i “eksponent” i zaključila da zapravo ne želi da pobedi još uvek.

Konačno reče:

– Ekser.

Bio joj je strašno predvidiv u toj igri i mogla je da stavi pare na to da će on sad reći “Ernest” i ostaviti joj prostor za “stent” i pobedu.

Bila je uverena, takođe, da on to radi namerno i da želi da ga ona pobeđuje. Ipak su reči bile njena strast. Ona je, sa druge strane, uživala u tome da uvek pronalazi nove kojima ce trijumfovati, pa joj nije smetalo.

Zato valjda i igraju tu igru još uvek posle toliko godina. Zato je valjda i igraju baš sad kad nije puno toga ostalo za reći.

Odigrao je tačno tako.

– Ernest.

(Stent. Staford. St…)

– Stena.

Znala je da on zna za “Nant” i da može da okonča igru, ali on ipak nastavi.

–Naočare.

(Regent)

–Religija.

(Jard)

– Jastuk.

Sada su obrnuli igricu. Servirali su jedno drugom savršene lopte , ali niko nije hteo da poentira. Oboje su bili svesni toga.

Takođe, bili su svesni da kad završe petu partiju nema dalje. To je nepisano pravilo koga su se držali već skoro deset godina.

Ako završe igru, ostaće im ćutanje, a ćutali su i odviše pre nego što su seli da razgovaraju o tome kako već odavno ne dele ni sadašnjost , a kamoli ideju o zajedničkoj budućnosti.

Postalo joj je hladno. Sunce je polako zalazilo i vetar je počeo da se diže. Balkon na kom su sedeli bio je na udaru iz kog god pravca da je duvalo. To je bila jedna od njenih omiljenih stvari u vezi sa tim malim stanom. I jedna od onih koje ostaju njemu.

Ušla je unutra razmišljajući gde je ostavila džemper. Preskočila je dve kutije knjiga, potom se provukla između bicikla i najlonom omotane šivaće mašine, da bi konačno našla svoj sivi kardigan preko kutije na kojoj markerom piše “kuhinja”.

Istim putem provukla se nazad do terase i dok je sedala reče:

– Ukulele.

– Leptir.

– Iritantne.

– Nered.

Zvuk motora postajao je sve glasniji. Okrenula se prema mestu odakle je dolazio i na vratima belog kombija pročitala “Selidbe Edvard”.

– Edvard – reče naglas i ustade da dočeka momke pored kutija na ulazu.

“Bejah mlad mrtvak.”
grafit na jednoj beogradskoj fasadi

27.8.
To whom it may concern… Danas se navršava sto šezdeset godina od rođenja Teodora Drajzera. Koga zabole? Dogodilo se na današnji dan, dragi čitaoci… Gabon stekao nezavisnost od Francuske 1960. godine. Ćao svima, ja sam Gabon. Nezavistan od Francuske. Čist sam poslednjih sedamdesetak godina. Onda svi u glas, otegnuto i kao po naredbi: Zdravo, Gabone…

Ne podnosim nezavisnost. Moraću da zamolim sestre da mi više ne donose štampu. Teška srca, jer pored rubrike “Dogodilo se na današnji dan”, nekad pronađem i tekstove koji me iskreno oduševe. Recimo, pre nedelju dana, čitao sam ispovest bivšeg džankija (dokle više s tim izlečenima, zaista?), bivše žene, sadašnjeg aseksualnog muškarca, prezadovoljnog speleologa, pasioniranog usvojitelja i usrećitelja tmurne istočnoevropske dece. Od reči do reči. I shit you not. Usput je i Hrišćanin. Veruje da će se i sam Đavo dokopati raja. Sledi nekakvu jeres čiji naziv asocira na mediteranski začin. Kakva plemenita biografija! Šta ćemo od priloga? Sve. Da sam barem mlađi, pa da ga kontaktiram s molbom da mi postane ćale. Ovako – ništa.

Danas očekujem majčinu posetu. Nadam se da će zakasniti.

28.8.
Godinu dana boravim na klinici. Postignuto je zanemarljivo malo. I dalje moram da se zgutam tri puta dnevno, posećujem besmislene grupne terapije i, s relativno slabim uspehom, uveravam sebe da nisam sve to zaslužio, da nisam, nekim čudom, ili manje čudom, a više nebrigom i zbunjenošću, kriv za očevu smrt i sve što me je snašlo nakon toga. Međutim, izvesno je da napredujem, ako je verovati brkatom idiotu. Ako se pod tim računa postepeno odumiranje želje za ustajanjem iz kreveta, cilj ka kojem nezaustavljivo koračam gotovo da može da se zagrli i bratski izljubi. Život u instituciji zatvorenog tipa ne razlikuje se mnogo od onog spolja. Jedino me nešto što liči na slobodarski atavizam vuče da se bunim. U sebi, podrazumeva se. Tri godine na apokrifnom Ralitamu, potom godinu dana na holy Ksenacerolu. Svaki dan, tri puta po dve tablete od 6 mg. To niko neće proslaviti. Mada, fantaziram na momente, mogla bi da se organizuje nekakva žurka povodom godišnjice. Rođendane, ionako, ne obeležavamo. To je tako passé. Dakle, umesto rođendana, dear brothers and sisters in Christ, Buddah et al., rasturimo se u čast nove gudre kojom smo zamenili staru. Nema slavljenika – svi su slavljenici. Budite bez brige. Osoblje klinike zna šta je good clean fun. Nadrogiraju nas malo jačom dozom no obično i ostave na pločicama dnevnog boravka. Dođu tri sata kasnije da nam poskidaju kartonske partyhats i odvuku nas na spavanje. Jeste se dobro proveli? Ti i Zoja ste nerazdvojni. Vidi, svog te je izbalavila. Mangupe jedan… Mogu da zamislim kako bi se sestre dobro zajebavale. Ne krivim ih, i ja bih to radio na njihovom mestu. Takođe, možda bi mi prijalo ako bi Zoja balavila po meni… No jebeš to. Dogodilo se na jučerašnji dan – bila mi je majka u poseti. S kesom punom pomorandži, sugerišući da sam i dalje bolesnik, što je nesumnjivo istina, i lošim vestima, što je diskutabilno, s obzirom da nisam načisto s tim šta podrazumeva pod loše. Tetka nas je napustila pre nedelju dana. Tetka je, sine moj slatki, umrla. Pomislio sam da joj fali veo i platnena maramica za usamljenu suzu, i da se iza nje naziru nadgrobni spomenici u rano predveče. I otkud to slatki sine? Naježio sam se od te kombinacije, kao prvi put kada sam čuo da se otac osušenoj babi što prodaje donji veš na pijaci obratio sa dobar dan, majka. Od iste osobe sam nekoliko puta čuo sledeće: život u društvu jednako život u konclogoru. Otud i čuđenje. Nego – utopila se tetka. Nikada nije stigla do “Polja bezgranične radosti i sveopšteg spasenja”. Smrt je nešto najbolje što se tetki desilo u poslednjih nekoliko godina. Svakako bolje nego da je završila u ostrvskom kultu sa gomilom ostalih izbeglica i sredovečnih neuspeha u šarenoj odeći. Svejedno bi popila otrov u nekom trenutku. Majka je poverovala da ne plačem zbog lekova. Neka mi je poverovala – to jeste istina. Mada, ipak… Meni je ovo što nam daju malo. Dovoljno da me drži u emotivnom limbu. Nema te vesti koja bi mi izmamila suzu. Smrti unutar porodice su, godinama unazad, commonplace shit a Ksenacerol je mlak i otrovan poput udarca deprimiranog deteta kojem ne želiš da uzvratiš, jer misliš da ima nož, a i inače si bojažljiv. Udara slabo, a ti bespomoćan i skamenjen kao zapuštena bista pesnika kog je prerano uzela bolest. Zoja, pak, nekako uspe da se upropasti svaki put. Sinoć nisam mogao da zaspim. Nekoliko puta sam je gađao pomorandžom. Nisam isprovocirao reakciju. Možda me namerno ignoriše. Ovde je tri nedelje. Nijednom nismo razgovarali duže od dva minuta. Niko ne očekuje da ja ovde nešto pojebem, samim tim – ni ja. Čak ni majka, uz svu svoju pretvornu dobronamernost i nekonvencionalna shvatanja. Zoja je veoma nežna devojka. She’s a very gentle girl. Tako mi je rekao brkati idiot pre nego što su je sestre dovele. Brkati ima poveći mladež tik ispod špica mršavog nosa. U trenucima kada se nagne nad ležaj i iznosi podatke o mom nikad boljem stanju i njegovom istorijskom trijumfu kao neuropsihijatra i duhovnika, meni se pričinjava hrt koji ispušta dlakavo govno u visoku suvu travu. Be patient with her, patient number 138, it may do you good. To već nije rekao, izmišljam… Nemaš mnogo izbora kad ti je cimer kovrdžavi leš od dvadeset godina. Hej, dead Zoe, nabroj nam omiljene aktivnosti? Čitanje skandinavskih trilera, gutanje Ksenacerola i dugački razgovori o svetskoj politici i budućnosti čovečanstva s dečkom, inače štićenikom ustanove na drugom kraju sveta. Velikani svetske misli mi nikad nisu bili bliži. Preksinoć je, nakon njegovog tuberanskog izlaganja, koje sam bio prinuđen da slušam jer su mi slušalice u međuvremenu nestale, a majka se nije setila da mi donese nove, pretpostaviću zauzeta glumatanjem žalosti zbog smrti svoje sestre, Zoja izgovorila sledeće: Zar ne misliš da smo ipak malo zaslužili da nas nema? Kome smo potrebni? Uspori, dear dead Zoe. Ko smo to mi? Naravno, nije se obratila meni. Svejedno, kakvo sranje…

29.8.
Zoja je pri dnu leđa istetovirala opus dei. Valjda se to odnosi na nju. Uspeo sam da uhvatim trenutak dok se presvlačila. Bog se prevrće u grobu, Zoja. Dovoljno mu je to što centrifugira u kovčegu svaki put kad čuje brkatog dok njuška po sobi i izjavljuje kako oseća nihilistički vibe.

30.8.
Meni nikada neće biti bolje. Misli su mi planine medicinskog otpada. Naprasno sam odlučio da zamolim Zoju da me ubije. Mrtvo da ubije mrtvo. Ako ništa drugo barem ćemo popričati. Nisam još ustanovio metod. Kako joj uopšte prići s tom molbom? Vidi, dead Zoe, kako bi bilo da me jedne noći ugušiš jastukom? Šta kažeš, a? Ili, recimo, da me gađaš pomorandžama u glavu do smrti? Neće me shvatiti ozbiljno ukoliko joj priđem s tim predlogom. Takođe, majka ne bi podnela činjenicu da je u plastičnoj, doduše biorazgradivoj kesi, što osetno smanjuje saučešće u sveopštem ubistvu, unela na kliniku oružje kojim će njen sin – narkoman biti mučki ubijen. Jedan ruski književnik je tako jednoj ruskoj književnici poklonio konopac kojim je vezala kofer da bi se ona posle o isti obesila. Pisca je dugo mučila savest. I shit you not. Nije neka analogija, kad bolje razmislim. Ipak je to moja majka. Nevažno. Moram da smislim nešto bolje od pomorandži.

31.8.
Uspostavio kontakt sa Zojom. Pojela je pomorandžu koju sam svojeručno oljuštio. Bila je malo ugruvana. Pomorandža, ne Zoja.

1.9.
Izgleda da je pristala. Tako se čini. Ugušiće me jastukom. Prva misao – najbolja misao. Objasnio sam joj da ne treba ničeg da se plaši. Kad već misli da ljudski rod zaslužuje ništa sem smrti, zašto bi je ona meni uskratila? Pomenuo sam njene uticajne roditelje, reputaciju same klinike, čak i u sekularnim krugovima, i činjenicu da moja majka nije ni pripadnik “Žeteoca polja bezgranične radosti i sveopšteg spasenja”. Boravak na klinici obezbedila mi je tetka, ona čiju sam tragičnu sudbinu saznao pre neki dan. Nothing to be afraid of, Zoe, nothing. Nobody cares. Just do it. I don’t want no acid trip death. Please kill me. Ponavljao sam satima i molio. U jednom trenutku sam joj nagovestio da, ukoliko odbija da usliši moju želju, planiram da preuzmem stvar u svoje ruke. Odjednom kao da sam nešto postigao time. Hteo sam samo da ispadnem duhovit. To mi ni ranije nije polazilo za rukom. Primakla se mom krevetu i počela da me mazi po glavi. Trajalo je dovoljno dugo da mi u sećanju ispliva snimak eutanazije. Onda me je lagano poljubila u obraz. Nedugo zatim sam, raznežen kao gnjecava breskva, zaspao. Po buđenju sam ustanovio da je negde otišla.

Zoje nema već neko vreme. Nijedno od nas dvoje nema običaj da napušta sobu na duže.

2.9.
Danas su izneli Zojin krevet iz sobe. Brkati je njuškao više no inače. Našao mi je slušalice ispod  Zojinog dušeka i odneo ih sa sobom. Čuo sam da mrmlja nešto što je ličilo na suicidal motherfuckers ain’t gonna trick me. Kao da je pevušio refren neke pesme. Moguće da mi se samo učinilo. Kada sam ga pitao gde je nestala Zoja rekao mi je da su je prebacili na drugo odeljenje. Šta bi mi drugo i rekao?

3.9. – 8.9.
Ništa se značajno nije dogodilo. Nedostaje mi Zoja i mrtvi vazduh koji smo zajedno udisali.

9.9.
Neko je, tokom noći, spakovao sve moje stvari u dve crne kese i naslonio ih na zid pokraj vrata. Umesto časopisa na stočiću pored kreveta po buđenju me je sačekala “Tibetanska knjiga mrtvih”. S komentarima i obimnim predgovorom.

Pomorandže u činiji su počele da trule. Konačno mogu da ih bacim.

Željko Ofak, načelnik općine Pepelnik četvrti mandat zaredom, zbog čega je u lokalnim novinama prozvan pokupskim Franklinom Delanom Rooseveltom, bio je uzeo vedro i sunčano jutro za dobar predznak pred najvažniji dan u svojoj političkoj karijeri, ako ne i životu, te je nošen radošću i uzbuđenjem uzeo i svoju ženu strastvenije nego što je to učinio godinama, tako da se prpošna Mare Ofak meškolji i vrpolji u frizerskoj stolici, neuspješno pokušavajući potisnuti osjećaj ugode koji se širi njenim tijelom dok ju Nikola, gay frizer čiju homoseksualnost selo trpi samo zbog prikladnog izbora zanimanja, ispituje otkuda dolaze Investitori o kojima priča čitav kraj i zbog kojih se nakon 20 godina stavila fasada na zgradu općine, tjednima se prale sve ceste, nakon godina nenastupanja aktivirali su se i KUD i puhački orkestar, tjednima tlačili seljane zavijanjem i promašenim tonovima, a danas se od jutra vrte janci, odojci, telad, volovi, pilići, postavljeni su i šatori i polagano se pije, čak i s nelagodom jer nitko se ne želi napiti i osramotiti selo pred Investitorima, svi su nogometaši obukli klupske trenirke, očišćene i pokrpane jer su dosad u njima betonirali i šalovali i orali i kopali, ali sad je predsjednik kluba zaključio da će igrači poredani u identičnim trenirkama biti lijep prizor za Investitore, vatrogasci su odlučili izvesti pokaznu vježbu kako bi Investitori znali da mogu odgovoriti na svaki sigurnosni izazov, izvukli su agregate i vatrogasne cijevi, popravili stari kombi i čekaju napeti kao puške, uglavnom, cijelo selo je živnulo, propupalo, meškolji se i vrpolji slično kao i Mare Ofak u frizerskoj stolici, jer danas im trebaju stići Investitori, svjetski ljudi, neki su pričali da se radi o Kinezima, drugi o Rusima, treći spominjahu čak i Pigmejce, no Mare Ofak zna, tako joj je muž rekao, da u biznisu nema nacionalnosti, krajnje je vrijeme da se ostavimo tih seljačkih priča, bio je i on u ratu, i zna i sama da nije ljubitelj drugog i drugačijeg, mićana, balija, cigana, žutih, zelenih, ali tko te pita, račune treba plaćat, ceste treba asfaltirat, iskopat kanalizaciju, postavit rasvjetu, a otkud kako, to naravno Mika Hrastovčak, vođa oporbe u općinskom vijeću, ne pita, on baulja o sramoti, prodaji djedovine strancima, o stvarima za koje su se borili, o ustašama i komunjarama, a zna se zapravo o čemu se tu radi, on bi proviziju, naravno, ali to neće ići, jel tako, za to nam treba demokratski legitimitet, peti mandat u džepu ako sve prođe dobro s Investitorima, a mora proći dobro, govori si Željko Ofak dok provjerava binu postavljenu pred zgradu općine, jer ako ne bude tih novaca počet će pitanja o nekim nesretnim rupama u budžetu, o putnim troškovima, novom krovu na vikendici, namještenim natječajima  i sličnom, sve to bi naravno bila obična demagogija, kao da igdje na svijetu ima politike bez toga, ali tko zna, danas su svi gladni, novinari, državni odvjetnici, policijski načelnici, svi samo čekaju da se netko zaljulja kako bi ubrzali pad, treba mu još jedan mandat da riješi sve zaostatke, da pokrpa rupe, pa onda zaslužena penzija, nema više govora, rukovanja, ljubljenja, lizanja, nema više montažnih bina poput ove pred njim, onda i Mika može doć na vlast, neka i on omasti brk, danas kad potpiše ugovor s tim tajanstvenim Investitorima, trijumfalno se popne na binu i iznese okupljenom mnoštvu što će se sve sagraditi, tvornice, brane, kolektori, dalekovodi, stvar će biti riješena jednom zasvagda, mir Božji s tobom Mika, tako si misli Željko Ofak dok provjerava sobu za sastanke, panoi, projektori, zvučnici, nikakvih problema ne bi smjelo biti, Nedjeljka, njegova vjerna tajnica, sve je savršeno odradila kao i uvijek, i ona je tu i gleda ga zaljubljenim pogledom dok hoda iza njega, ispunjena je ponosom na posao koji su Željko i ona odradili, nada se da će nakon ovoga ljudi napokon shvatiti što imaju u Željku Ofaku, istina svi glasaju za njega, ali čuje ona kako se priča po selu, uvijek isto, svi su isti, svi su lopovi, svi samo svoju guzicu gledaju, a ona zna da je to laž, zna koliko Željko radi, koliko malo dobiva zauzvrat, i još ima doma onu rospiju, kolike su to godine tlačenja i maltretiranja, ali naravno Željko to skriva, izleti mu ponekad, u krevetu, u zagrljaju, kada maštaju o slobodi, Nedjeljka je uvijek razumjela, čekala je, ali sada je došao njen trenutak, obećao joj je da će nakon potpisivanja ugovora s Investitorima ostaviti ženu, nakon toga više nikome ne mora polagati račune, ni nezahvalnim biračima ni ženi ni Bogu, a bome ni Miki Hrastovčaku kojeg Nedjeljka gleda kroz prozor, njuška oko zgrade općine, bine, vatrogasnog kombija, stavio je ruke iza leđa i smješka se iako u sebi gori od zavisti, zamišlja sebe kako izlazi na binu ruku pod ruku s Kinezima, Nizozemcima, Pigmejcima, čim li već, pobjedonosno diže potpisani ugovor, klicanje masa, rumenilo na licima seljaka, zaljubljeni pogledi žena, dječica u znak odobravanja štrcaju u zrak vodu iz plastičnih pušaka, ali ništa od toga, njemu će ostati samo ogorčene tirade, podsmijeh, nemoć dok će cijelo selo cvasti i pupati od silnih investicija, nije htio vjerovati Ofaku, ali brojke su bile sjajne i neumitne, a takvi svjetski poslovni ljudi ne igraju se prodavanjem magle seoskim načelnicima, zadnjih dana se i on stišao i rijetko ga se moglo čuti da priča protiv Ofaka, naravno i ljudi su to primijetili, bio je to znak i najsumnjičavijima, naime ako Mika Hrastovčak nema kaj prigovorit onda mora da je to što Željko Ofak priča živa božja istina, strane investicije tako sjajno zvuče, magično, privlačno, ljudi iz bijelog svijeta dođu i daju ti svoje novce, na kraju krajeva, morao je Mika priznati, za to smo se borili, da ljudi mogu slobodno investirati u nas, raspolagati teško stečenim kapitalom, a ne da im komunjare naređuju daj pare ovde ili onde, izgubio je, nema se tu šta, može samo sjesti u posljednji red i pustiti suzama u nedogled, podne je prošlo, sunce je visoko iznad zgrade općine, predstavnici županije, okolnih gradova i općina, čak i jedan saborski zastupnik, svi su već na bini ispred koje se skupilo čitavo selo, nagurano oko prolaza pripremljenog za Investitore, s obje strane prolaza podignute su hrvatske zastave, djeca poredana u tradicionalnim nošnjama kakve nitko nikad nije nosio, najbližima uz prolaz podijeljeno je cvijeće koje će bacati na Investitore kada se ukažu, načelnik Željko Ofak stoji ispred bine, uz njega Mare Ofak, još uvijek se malo meškolji, frizura joj je prekrasna, Nikola je nadmašio samog sebe, s lijeve strane bračnog para poredao se KUD, zdesna puhački orkestar, tu su i vatrogasci  i nogometaši, od jednih do drugih ide župnik Ivan, blagoslivlja ih kako bi čim bolje predstavili općinu pred tim slavnim Investitorima, i on sam je pokleknuo pred njihovim sjajem, koliko god se trudio upraviti pogled nebu i zanemariti zemaljske i prolazne stvari, ipak je i njegovoj crkvi potrebna obnova, prije svega novi krov, zvonik, možda nove klupe, i premda je znao još pred koju nedjelju u propovijedi napomenuti da način na koji se priča o tim stranim Investitorima nije prikladan za opisivanje grešnika od krvi i mesa, vjerojatno i nevjernika, na kraju je ipak na posljednjoj misi bio održao vatrenu propovijed usporedivši strane investicije s manom koja općini Pepelnik pada s neba nakon godina lutanja komunističkom pustinjom bijede i siromaštva, bio je veoma zadovoljan usporedbom, pohvale su bile stizale sa svih strana, čak i od časne Mirne, inače šutljive i škrte na komplimentima, bila mu je rekla da je zvučao posebno nadahnuto i zbog toga mu i sad bježi smiješak dok odlazi sjesti s drugim uzvanicima, sunce je već niže na nebu, vrućina popušta, ali kao da nitko ne primjećuje, nitko se još ne pita gdje su ti Investitori, to jest nitko osim Željka Ofaka, on je već počeo brinuti, nije očekivao od svjetskih ljudi da kasne poput kakvih balkanskih hohštaplera i u strahu da se iste dvojbe ne prošire narodom naređuje promjenu ceremonije, počinju nastupi KUD-a i puhačkog orkestra, tjedni i tjedni vježbe nisu im  pomogli, zvuče užasno, no narod promjenu tumači kao dokaz mudrosti načelnika, vidite kako je znao da bi nas osramotili pred Investitorima, to vam se zove političarski instinkt, objašnjava stolar Ivo svima oko sebe, kimanje glavama širi se masom poput vala, ali narodu treba još akcije kako ne bi krenula pitanja, sjene kestena i platana posađenih oko zgrade općine sve su dulje, vidi Željko Ofak da je vrag odnio šalu i naređuje vatrogascima da odrade pokaznu vježbu, hvata se za slamke, Nedjeljka ga sad već prestrašeno pogledava, shvaća da nešto nije u redu, vježba završava neuspjehom, vatrogasci padaju jedni preko drugih, vatrogasne cijevi otkidaju im se iz ruku, migolje se poput Mare Ofak nekad ranije tijekom dana, špricaju ljude, binu, kidaju plakate, gume nabacane na hrpu kao meta za nespretne vatrogasce zapravo ne gore, samo jako dime, sunce je gotovo zašlo, a Investitora još nema, dovoljno je bilo da je stolar Ivo postavio pitanje, a gdje su ti Investitori, odjednom svi ponavljaju isto, Željko Ofak ih pokušava smiriti, ali nitko mu ne vjeruje, neki ga vrijeđaju, neki gađaju batacima, glavicama luka, janjećim glavama, većina se pokunjeno razilazi kućama, ne znaju što bi mislili, nisu toliko ljuti koliko izgubljeni, Mare bježi pred mesnim projektilima, spašava novu frizuru, Nedjeljka shvaća da je gotovo, da od njihove ljubavi ništa neće biti, i ona bježi uplakana, sunce je na zapadu već prerezano popola, bez Investitora rješenja nema, tko će stvoriti nova radna mjesta, novu vrijednost, tako si misle ljudi dok ostavljaju Željka Ofaka da sjedi sam na bini, s janjećom glavom u krilu, svi ga napuštaju osim jedne figure koja mu prilazi iz sjena, Mika je Hrastovčak to, ali na njegovom licu nema trijumfa, na njegovom licu su strah i pitanja, Mikina ruka pada na Željkovo rame i ostaje ležati nepomična, njihovi pogledi uprti su niz cestu kojom su trebali stići Investitori, u sunce koje nestaje ispod obzora.