Iskopnici

Oduvijek sam prezirao mrtvace. Zato sam si priželjkivao ubijati žive, kako bih lešine u njima strpao u grob. Ljudi koje sam poznavao niti nisu bili mrtvaci, koliko osoblje što neprestano brine za mrtve. Dakle grobari, što je još gore.

Zapravo bi bilo neprimjerno zvati ih grobarima ili ukopnicima, jer oni su ukopavali samo da mogu kasnije iskopati. Dakle iskopnici, što je gore od grobara.

Uživao sam posmatrajući ih. Niko nije tako brižno gnojio vlastite rane kao što su to činili iskopnici. Na početku su ih vrijeđali neki vanjski slučajevi, a zatim su se liječili samo da mogu još jednom preći kroz istu bol. To sam se uvjerio na vlastite oči, jer sam nešto od te vanjske boli prouzrokovao i sam. Jednom sam ošamario svoju sestru i rekao joj da je nizašta. Poslije toga se pred ogledalom šamarala sama. Isto tako sam svoju tetku bocnuo iglom. Odlučila se da će cijeli život biti šnajderica, samo kako bi se mogla sama bockati.

Svi oni su brižno njegovali svoja groblja. Cijela sela, gradove i države izgrađivali su na njima. Kada su slavili dane državnosti, mislili su da pjevaju himne, ali to su sigurno bili rekvijemi. Jednom sam na vijestima čuo kako su neke narode istjerali sa njihovog zemljišta, jer im je groblje tako reklo. Ali to ne mogu potvrditi.

Najzanimljiviji su bili kada su brinuli za groblja sa malim privatnim zgodama. Neki moj prijatelj, na primjer, kupovao je u trgovini različite ljute začine, od papra, feferone i đumbira, i posipao ih po kostima iskopanim iz vlastitih grobnica. Ali brzo se zasitio, zato što su mu ti začini pružali neku mesenu ugodu. Zatim je prešao na sirće, ali i to mu je imalo pretjeran okus po salati. Na kraju se odlučio da kupi aceton, i da ga pijucka u istom ritmu kojim je iskopavao lešine.

Žena moga drugog prijatelja, kada se udala, počela je da krade kosti iz groblja svoga muža i prenosi ih na svoje vlastito. Tako si je stavila zdjeličnu kost oko vrata i počela se daviti njome. A onda je uzela jedno rebro i toliko se njime lupala po glavi, da ju je muž morao otjerati u hitnu. “Nikad nemoj ženi pokazivati svoje groblje”, rekao mi je tada povjerljivo.

Najgore mi je bilo kada sam saznao za onu vjeru hinduizam i još danas mi se prevrće želudac od svega što sam čuo. Neki mulac, što sam ga sreo na cesti umotan u narančasto kao lisica, rekao mi je da se u sljedećem životu mogu roditi kao skakavac, ako ne budem dobar čovjek. “A ako budeš dobar čovjek”, rekao mi je, “možeš postati bog. To se zove karma”.

Ošinuo sam ga pleskom te rastjerao i njega i njegove knjižice. “Sigurno i ekonomiju studiraš pored, đubre jedno svećeničko”, dovikivao sam mu, dok se on smijao, blaženo kako mogu jedino produhovljeni poreznici.

Zato nije ništa čudno što sam ubio svoju ženu. Pored očitih osjećaja naklonjenosti, koje je gajila prema konceptu karme, toliko je zaudarala na mrtvaca, da se iskreno čudim što je nisam ubio prije. Dok se nisam oženio njome, nisam mario za svoje groblje niti sam znao da li ga uopće imam. Ona se svim silama trudila da ga otkrije i iskopa, ali to joj nije polazilo za rukom. Najprije zbog toga što nije imala šta iskopati: ja nisam sahranjivao svoje mrtvace, već sam ih zapaljivao i rasipao njihov pepeo po gorama. Zato sam i imao jako kratku memoriju – ničeg se nisam sjećao i sve sam brzo zaboravljao. To je moju ženu jako živciralo. Htjela je da se mučim za svoje grijehe, ali ja se nisam mogao mučiti, jer se nisam mogao prisjećati. Govorila je da sam bezosjećajan i da imam retardiran pogled, kao krava.

Donekle je imala pravo, jer sam većinom bio pomalo šupalj. Ali to nije bila cijela istina. “Ljubav se gradi na ideji, a ideja se gradi na sjećanju. Ljubav je sjećanje samo. Ko nema sjećanja, ne može ni voljeti”, tako je govorila.

Toliko se trudila da nađe moje groblje, jadnica. Osjećao sam čak i žaljenje kad sam je vidio kako se umorna vraća navečer u krevet. Zapostavila je cijeli svoj život tražeći ga. A zašto joj je to trebalo, da lupa i mene i sebe šupljim kostima? Da puše u njih kao u frulicu i da mi sklada beskonačne prigovore? Tako je i radila: puhala je u izmišljene kosti i tvrdila da zvuk što iz njih izlazi govori nešto o meni.

Kosti je gradila iz fragmenata moga života, što su joj ga meni za leđima dobacivali poznanici, pa čak i iz slučajnih fotografija, iskopanih iz podruma, jer takve stvari ne čuva više ni prošlost, koja ide svojim putem i ne bavi se reminiscencijama.

Nisam se imao čega bojati, ali ipak joj nisam mogao dozvoliti, da iznađe to groblje, da iz slobodnog praha, što viori po gorama, napravi zakopane mrtvace. Znam kakve su žene kada se jednom dočepaju groblja – sjede na njima kao furije i kažnjavaju čovjeka za to što je disao. Moja se još skoro nikakvog groblja nije dočepala, a evo, već se pomalo kajem, ni sam ne znam zbog čega. “Zašto se kajem, odgovori mi odmah”, zagalamio sam na nju. A ona je govorila da je kajanje kao vitamin, da ti ne trebaju posebni razlozi da ga piješ, ali bolje da imaš previše nego premalo.

Bilo je kasno da je spriječim. Jednom, kad sam došao kući, namjesto nje zapazio sam lubanju na krevetu.

“Šta je to?”, upitao sam zaprepašteno.

“To? Lubanja, kako vidiš. Uređivala sam naš vrt i donijela sam ti je, da pogledaš”.

“Ja mrtve ne zakopavam, već ih zapalim i njihov pepeo prospem po gorama”, rekao sam ljutito i zalupio vratima. U šta me htjela pretvoriti? U grobara, u iskopnika možda?

Uvijek sam joj bio dobar muž, u to vjerujem i sad. Ali moja žena ipak nije mogla odustati od toga da traži groblja i da me muči tobože iskopanim smradom. Kada je saznala da je varam, napala me i optužila da sam lažljivac. “Ali to je bilo prije mjesec dana”, rekao sam, “prestani već jednom iskopavati prošlost i gledaj u budućnost. Ako me budeš stalno nervirala sa tom prošlošću, nemam druge nego da te ostavim”.

Gledala je zabezeknuto, ali ja sam siguran da je bila preplašena zbog toga što sam je planirao ostaviti. “Grobarka moja mala”, rekao sam zatim, štipajući je za obraze, pokušavajući svim načinima osvijetliti ludost njenih postupaka. Ali ništa nije funkcioniralo.

Najzad sam sve otjerao u pičku materinu. Ko bi ikako bio sa takvom ženom? Samo se bavi mrtvacima, a nikad ne gleda naprijed. Bila je prikladnija za mrtvačnicu.

Prije par dana, dok sam sjedio u naslonjaču i gledao fotografije koje nemam (prazni okviri, obješeni po zidovima stana, pomažu mi da zapamtim budućnost) zazvonio je telefon. Iz detektivske stanice su me obavijestili, da su pronašli truplo moje žene. Dobro, da su me obavijestili, jer bih skoro zaboravio da sam je ubio. Kažem skoro, jer ne bih mogao zaboraviti ženu koja me htjela pretvoriti u grobara.

Vijest je odijeknula po svim kanalima. Otkriveno truplo žene nestale prije dvadeset godina.

Znao sam da će me kad-tad otkriti i strpati u zatvor, jer je znanost (ta prijateljica karme) napredovala, i dolazila je sa svojom forenzikom da mi naplati neki tobožnji dug.

A naplaćivala mi je to što sam riješio svijet od još jednog poreznika. Pošto to niko ne zna cijeniti, zahtijevam da me se pusti na miru, i da me se ne pokušava uvući u prljave igre sjećanja.