fbpx

Ta budućnost

Ta budućnost

 

“Neće moja žena više nikome prati noge!”, čulo se dve sekunde nakon što su metalna vrata popunjena ukrasnim staklom tresnula o zid. Tresak je bio takav da se po zvuku moglo reći da je malo falilo da se vrata slome i saspu dedi pod noge, ali ipak, ostala su čitava. U trenutku treska, baba je klečala ali su joj poskočila ramena. Nije se valjda opet zaratilo, pomislila je, a odmah zatim je pomislila da je ipak možda samo promaja. Kada je podigla glavu i videla dedu na vratima, ispustila je krpu u lavor u kojem su se otapala muška dlakava stopala sa požutelim zadebljanim noktima. “Ženo, nosi taj lavor!”, rekao je, na šta je ona rekla samo “dobro čoeku”, ustala, popravila kecelju i otišla iz sobe. Supružnici se, u to vreme, nisu jedno drugome obraćali po imenu. Baba je bila prva žena u selu koja je prestala da pere noge svakom muškom koje uđe u kuću, kakav je bio običaj u Crnoj Gori. Sramota, vikali su joj iza leđa kada je vide na ulici, bruka. Nije joj to smetalo, jer, kako mi je pričala godinama posle, nije volela da pere muške noge. Ne zato što joj bilo teško, već, kako je govorila, bilo je onih bezobraznih koji ne kažu odmah dosta, kako dolikuje, nego koji je puste da pere i pere, po pola sata i duže.

To nije bio jedini novi gest koji je deda, uz tresak, uneo u našu porodičnu tradiciju. Visoko školovan od strane partije, odlučio je da njegova žena neće ostati nepismena, pa ju je prijavio na organizovane posleratne kurseve za opismenjavanje, na kojima je baba naučila da čita i piše. “Naša će sva deca ići na fakultet!”, govorio je, iako, kada bi ga pitali koliko dece ima, rekao bi “jedno dijete i četiri ćeri.” Jedna, tačnije, poslednja od te četiri ćeri zakmečala je u porodičnom domu jedne zime kasnih pedesetih, na šta je dedina majka, kada je videla da se novorođenčetu ništa ne klima među nogama, rekla samo, “Mh! Opet popišulja!”, i otišla skupljenih usana iznad kojih su se kostrešili brkovi, oličavajući njeno nezadovoljstvo. Ta poslednja ćerka mogla je lako i da se ne rodi. Kada je baba ostala poslednji put trudna, želela je da abortira, tačnije, kako mi je govorila, “da ga skloni”. Otišla je u Dom zdravlja, rekla u čemu je stvar, i sela u čekaonicu, po instrukcijama doktora. Posle nekog vremena u čekaonicu je ušao deda, uzeo je za ruku i poveo napolje. Ispostavilo se da je doktor bio dedin partijski drug, i da je prepoznao babu, javio dedi, i sprečio da svet bude lišen tog još jednog malog života. “Mnogo je petoro đece, čoeku”, rekla mu je dok su izlazili iz Doma zdravlja. “Đece nikad nije mnogo! Možda Ilija dobije brata!” Njihov sin Ilija nije dobio brata već još jednu sestru, koja će, ipak, kasnije biti đak generacije u mašinsko-tehničkoj školi, koja će kasnije završiti i fakultet kao i sve njene sestre, i koja će se, sasvim kasnije, ispostaviti na moju majku.

Kada su deca porasla i krenula u školu, deda je babi poslao pismo iz Beograda. “Budi tog i tog dana, u to i to vreme, tu i tu”, pisalo je. Ostavila je decu svekrvi na čuvanje i spakovala mali kožni kofer, kakvih je deda imao nekoliko. To joj je bio prvi put da se vozi vozom. Gledala je kroz prozor kupea kako se svet kreće brže nego što je ikad svojim očima videla. Leteo je, i svet i ona. “Koliko naroda”, rekla je tiho i zbunjeno kada je sišla na prvom peronu glavne železničke stanice u Beogradu.

Odseli su u hotelu Slavija, deda je želeo da joj, po njenim rečima, “pokaže sveta”. Prvo jutro, u zoru, dok je on i dalje spavao, morala je da se iskrade iz sobe. Hotelski toaleti su, u to vreme, bili zajednički, na kraju hodnika, pokazao joj je gde su kada je stigla. Dok je sedela na šolji i čudila se udobnosti i potpuno novoj dimenziji vršenja nužde, “šta sve živ čovek smisli”, mislila je, nešto malo, belo, visilo je na kanapu i ulazilo joj u vidokrug. Gurnula ga je, isprva lagano, a zatim malo jače, kažiprstom leve ruke, i ono se oba puta odbilo o njen prst i vratilo u prvobitni položaj. “Ja činim – puć, ono meni – puć”, kako mi je kansije objašnjavala uz pokret ruke. Posle par zamaha, samo joj je došlo da uzme to u ruku i povuče konop. Trčala je nazad hodnikom, prestravljena, sa suknjom na pola kolena, uletela je u sobu i probudila dedu. “Čoeku, tamo nešto grmi! Grmi!”. Kada mu je objasnila šta se desilo, iako nervozan što ga je probudila, rekao joj je sa blagim osmehom – “Ženo, to je vodokotlić.” Još jednom mu je priredila sličnu situaciju, čekala ga je čitav dan drhteći od zabrinutosti. Dok je on bio na poslu, ona je ostala u hotelskoj sobi, bojala se da ide bilo gde. Kada se popodne napokon vratio i zatekao je bledog lica u krevetu, ispričala mu je “Čoeku… ja pošla da prošetam… dvoje ljudi, muško i žensko… uđoše, propadoše! U rupu, čoeku, samo propadoše!”. “Ženo, to je lift”, rekao je zagrlivši je.

Od kako je deda umro, čemu ima već više od deset godina, baba umire za njim. Najčešće je zateknem kako sedi za stolom, u kuhinji, gledajući letinoameričke sapunice na televizoru u boji koji smo im kupili pre dvadesetak godina. Šta radiš baba, pitam je sa vrata, istih onih metalnih vrata popunjenih ukrasnim staklom. Namerno, svaki put kada dođem, pitam je isto, iako dobro znam šta radi. “Gledam Strast i čežnju“, kaže, a ja se nasmejem, strašno me zabavlja kada baba izgovori te reči. Kako si baba, pitam, iako, ponovo, znam odgovor. “Dobro sine kako bi bila, starački. Nego, evo ne znam zašto me Bog više ne uzme da idem kod mog Petra”. Tek je nakon njegove smrti počela da ga zove imenom. Ne brini baba, kažem, uzećete, a ona se štrecne jer se, ipak, plaši smrti koliko god da je priželjkuje. Zatim se nagne kroz kuhinjski prozor i pogleda u dvorište kroz belu heklanu zavesu. “Je li ono tvoje auto?”. Jeste baba, kažem. “Voziš onako veliko auto?”. Vozim, baba. “Svaka ti, sine, čast”, kaže, “žensko da ume da vozi tako veliko auto.” Isti taj razgovor bismo baba i ja vodile, bez greške, svakog poslednjeg vikenda u mesecu kada dođem da kosim dvorište. Govorila mi je, stalno, da ja kosim najbolje od svih unuka, bez obzira što sam žensko. “Oni ne kose dobro, preskaču, nisu pedantni”. Zatim bi baba iznela holkicu, sela u dvorište leđima oslonjena o kameni zid kuće i gledala mene kako starom dedinom kosom kratim pojas po pojas maslačaka i deteline. Nije dozvoljavala da se kosi električnom kosilicom, Petar to ne bi voleo, govorila je. Kada je dvorište pokošeno i trava grabuljama skupljena na nekoliko hrpica, baba ja bismo sele da popijemo kafu i popušimo po jednu cigaretu. “Jel nećeš da me ofiraš da duvanim?”. Neću baba, kažem.

Moj brat je dobio ćerku, doveli su je kod babe, da je vidi. Gledala je u svoju prvu praunuku ćutke, brada joj je zaigrala, i najzad je posle nekoliko sekundi izgovorila – “Bravo sine, neka je živo i zdravo.” Iako je njena brada, makar malo, zaigrala u ritmu te reči, nije rekla – popišulja.