“Može li to išta brže? Sjedim ovdje već dva sata!” Elyss je viknula iz stolice za koju je bila zavezana, u prazni hodnik. Kad bi samo mogla doći do torbe u kojoj su njeni alati, mogla bi se izvući, ali svemirska banda nisu sami idioti kao što je mislila. Torba je, nažalost, bila udaljena tako da ne može do nje.

“Ovo je stvarno smiješno! Nisam ništa ukrala!”

ponovno je povikala, iako je to bila laž. Ukrala je ona podosta stvari, pogotovo od bandi kao što je ova.

Taman kad je po sedmi put pokušala dohvatiti torbu nogom, u sobu je ušao mladić tamne kože i kratke smeđe kose te sjeo preko puta nje, u tišini. Elyss ga nije poznavala, vjerojatno je nedavno došao na planet.

“Kako ide?” Elyss ga je upitala, smiješeći se, a on joj nije odgovorio. Uzdahnula je, otpuhnula pramen duge plave kose iz očiju i potonula u stolici u pokušaju da se udobnije namjesti.

“Dakle, ovo je slavna Elyss Riverrun. Moram priznati, razočarana sam,” reče s vrata djevojka kratko ošišane crvene kose i Elyss dobro poznatih ljubičastih očiju.

Ma odlično, pomisli, dok se uspravljala u stolici, ove budale imaju magiju.

“Lemity Quemer, čemu dugujem zadovoljstvo?” Elyss se nasmiješila. Situacija se upravo deseterostruko otežala.

Lemity je sjela do mladića, kojem je Elyss tek sad primjetila grimizno crvene oči, i prekrižila noge. Elyss je znala da je u velikim problemima čim je shvatila da je jedina u sobi bez magije.

Naime, u dvadeset osmom stoljeću, specifičije, u godini 2763., ljudi sa planeta Zemlje su bili izmješani sa rasama više drugih planeta. Jedan od primjera je Santon, planet na kojem se Elyss trenutno nalazila. Najveća razlika među ljudima i drugim rasama je bila ta da su ljudi bili jedini bez mogućnosti posjedovanja i kontroliranja magije.

Lemity Quemer je bila ozloglašena kći voditelja svemirske bande koja se bavila pljačkom, kockom (razonoda koju su donijeli ljudi) te svakakvim drugim sumnjivim poslovima. Rođena na dalekom planetu Caludaner, Lemity je posjedovala magiju srednjeg ranga, odnosno, imala je nadljudsku snagu.

Mladić do nje, s druge strane, je imao magiju višeg ranga, iako Elyss nije znala koju. Najčešće su bile telepatija i teleportacija, ali moguća je bila i kontrola uma, čemu se Elyss nije veselila.

Elyss, na njenu veliku žalost, je bila sa Zemlje sa stopostotnom ljudskom krvlju, što je značilo da nema ni trunka magije. To su odavale njene mutnoplave oči, u koje je provodila sate zureći, nadajući se da će promijeniti boju, makar u sivu, boju najnižeg magijskog ranga.

“Čula sam dojave da nam je nestala značajna količina oružja, znaš? Uz to, čula sam da se baš ti specijaliziraš u prodaji laserskog oružja, i gle čuda, baš nam je toga ponestalo!” Lemity je pljesnula rukama da naglasi kraj rečenice.

Elyss se promeškoljila u stolici. Ako je mladić do nje mogao čitati misli, onda su joj se problemi samo povećavali.

Ne misli. Kompletna tišina. Bijeli šum. Neće ništa saznati, Elyss je ponavljala riječi koje je sama sebi rekla stotinama puta prije, kad god bi imala posla s telepatima. Iako joj je sestra bila telepat, to je bila Elyssina najmrža vrsta magije.

Da je bar Ivory ovdje, pomislila je, po možda dvadeseti put u isto toliko minuta. Ona bi odma mogla pročitati misli i Lemity i dečku do nje i reći Elyss točno što namjeravaju, u pola sekunde.

“Draga moja Lemity, ja nisam ništa od tebe ukrala,” Elyss je odgovorila, a Lemity se samo nasmiješila. Kimnula je dečku do sebe i on je zatvorio oči.

Sljedeće što je Elyss osjetila bila je oštra bol u trbuhu, kao da joj je netko stisnuo unutarnje organe. Zagrizla je unutarnju stranu obraza svom snagom i nagnula se prema naprijed, pokušavajući smanjiti bol. Nije pomoglo.

“Dobro je,” Lemity je kratko rekla. Bol u Elyssinoj utrobi je instantno prestala, te je ona duboko udahnula.

Telekineza dakle. Lemity vuče stare trikove ako mi ovaj gnječi jetru, Elyss je zaključila.

Ivory, gdje si kad te trebam? Elyss ponovno pomisli.

“Kome si prodala naše oružje?” Lemity je pitala, približavajući se stolici za koju je Elyss bila zavezana.

“Poljubi me u dupe, Lemity,” Elyss se nagnula prema naprijed, što bliže Lemity. Ona je odgovorila udarcem pojačanim super snagom ravno u Elyssin trbuh.

Udarac je izbio sav zrak iz Elyssinh pluća te se ona ponovno sagnula tako da joj je glava dirala koljena.

U šta si se uvukla, Riverrun? upitala se glasom koji je njena majka često koristila.

“Dobro pitanje, Ely. U što si se to uvukla?” drugi dobro poznati glas joj je odgovorio, također u njenoj glavi.

Elyss se blago nasmiješila. Spas je stigao.

“Ivory. Trebalo ti je.”

“Bolje ti je da se ne žališ. Mogli smo te i ostaviti,” sestrin glas je bio jasan kao kristal. Bila je jako blizu.

“Dobro, reći ću ti,” Elyss je pogledala prema Lemity, koja je stajala iznad Elyss.

“Prodala sam ih–”

Prije nego što je dovršila rečenicu, u sobu se skotrljala mala loptica koja je puštala plavkasti plin na sve strane. Elyss se nasmiješila čim ju je prepoznala.

Loptica se rasprsnula, plin puneći cijelu sobu. Lemity je nažalost prekasno prepoznala što je to, jer su u sljedećoj sekundi i ona, i njen pomagač bili onesvješteni na podu. Elyss, kojoj plin nije mogao ništa, jer nije posjedovala magiju, se pobjedonosno nasmijala.

Sljedeće sekunde, zid na Elyssino desno je pao, otkrivajući zadihanog Lorenza i smiješeću Ivory, koja je nosila zaštitu od plina. Lorenzo, baš kao Elyss, nije trebao masku.

“Pa gdje ste vi do sad?!” Elyss je uzviknula dok ju je Ivory odvezivala i Lorenzo trčao da upali leteći brod.

“Nema na čemu, budalo,” Ivory je lupila Elyss po tjemenu i obe su izletjele iz sobe bez zida, Elyss u trku grabeći torbu.

Iako je Ivoryna obitelj usvojila Elyss, njih dvije su se smatrale sestrama, bez obzira na magiju i planet rođenja.

“Možemo?!” Lorenzo je viknuo s vozačkog sjedala dok je Elyss zatvarala vrata. Lemityna straža je već trčala niz hodnik.

“Vozi! Vozi odmah!” uzbuđeno je vikala Elyss dok su se udaljavali od planeta, uzimajući od Ivory vrećicu novca od prodaje oružja.

________
Autorica teksta je Maja Špiranec, učenica drugog razreda Četvrte gimnazije u zgrebu, rođena u Zagrebu, 4. kolovoza 2004. god. Prijašnji radovi nisu do sad bili objavljeni.

Sve se doista promijenilo unatrag šezdeset godina. Od dječaka do starca. Od igranja nogometa, košarke, društvenih igara do bespomoćne vožnje u kolicima. Još se sjećam škole, velikog odmora, zezanja profesora…

Sada živim u staračkom domu gdje su me moja djeca s veseljem preselila. Svako jutro bude nas glasnim i iritantnim zvukom trube kao u zatvoru, umjesto nježnim, jednostavnim pozdravom Dobro jutro. U moju sobu ulazi asistentica s kiselim izrazom lica jer mora dizati smežuranog, bespomoćnog starca i voziti ga do kantine da bi posrkao i sažvakao posluženu hranu.

Današnji čovjek ne želi mariti za druge, niti obraćati pažnju, gleda samo sebe. Gleda i divi se nepoznatim ljudima na ekranima, a ne vidi svoje najbliže.

Nakon doručka možemo prošetati dvorištem staračkog pritvora. Kada izađemo iz tmurnih hodnika, misleći kako ćemo opet zaživjeti, upoznati nekoga i dići se iz prokletih kolica, opet sve bude isto. Gledam oko sebe i sve se raspada. Sunce zarobljeno u tamnim oblacima kemikalija i kiše kiselije od face moje asistentice, prazan puteljak okružen pijeskom i kamenčićima jer prirode u stvarnosti više nema. Vani zalutale mačke, psi i starci koji pričaju sami sa sobom, dronovi koji donose potrepštine ljudima jer su lijeni dići se iz kreveta… Nema zaljubljenih parova koji bi se satima ljubili na klupama i nježno se doticali, nema ptica i cvrkutanja, nema djece na ulicama. Samo hladne hologramske poruke na plafonu i zurenje u kameru, leteći automobili, vrhunska tehnologija u dječjim sobama. Ljudi više ne putuju, ali virtualno šeću cijelom planetom. Jedino s kime se mogu družiti sam ja, samo ja.

Opet se čuje ta iritantna truba koja najavljuje povratak u čekaonicu smrti. Asistentica dolazi po mene, odvozi me do sobe i bez riječi kao vreću krumpira diže i baca na krevet. Pitam se znaju li mladi što je to krumpir ili luk, rajčica i mrkva. Taman pred san kroz zvučnik u svojoj sobi čujem:“ M334 2006 vaša dijagnoza je…“ Tako sada govore da vam nije još puno ostalo. Običan broj koji umire. Nema više razgovora, savjetovanja, toplih riječi, samo brojke i dijagnoza. Ne sjećam se više kada me netko nazvao mojim imenom i prezimenom. Sada sam samo broj na brojevnoj crti života. Nakon ručka vrijeme je posjeta. Naravno, opet samo pusto čekanje.

Umjesto zagrljaja i druženja, koje mi toliko nedostaje, dobio sam samo jednog starca koji sjedi u kolicima, gleda bespomoćno u prozor, razmišlja o boljim vremenima, ponekad priča sam sa sobom i čeka svoj kraj. Kada padne noć, u kojoj se skrivaju mjesec i zvijezde, samo zaspe i nada se, i čeka drugačije sutra.

_________
Ja sam Marko Kajić, rođen sam u Zagrebu 1.3.2006.g. Pohađam OŠ Tituša Brezovačkog u Zagrebu i idem u 8.r. Bavim se košarkom i glumom. Glumim u predstavi Junaci Pavlove ulice i u kratkometražnom filmu 1 na 1.

Žiri u sastavu pisac i novinar Davor Mandić, spisateljica Dunja Matić, profesorica Helena de Karina, novinar i pisac Srđan Sandić i pjesnikinja Monika Herceg pročitao je sve pristigle radove, a na temelju ocjena žirija u uži izbor za nagrade ušle su ove priče (priče su poredane redom prijave, a ne ocjene žirija):

Osnovna škola

Hana Lang: Tajna sivog ogledala
Phaidra De Becker: Nisam mačak
Fran Kantolić: Maturalac u svemir
Dino Fazlić: Izgubljen u budućnosti
Alisa Ciglar Tišljar: Duga na početku kraju puta, budućnost se čini ljuta
Rosa Krog Broz: Srušimo robote
Marko Kajić: Čekaonica
Aleksandra Radmilović: Kamen budućnosti
Marko Mačković: Srmrtonosno gorivo
Rina Punda: Dioklecijanovi mušketiri
Milica Veselinović: U poseti sebi 2040. godine

Srednja škola

Mari Rodin: Nocivis Algae
Amalija Danjek: Susret
Zoe Lisak: Jedna odluka
Ira Osibov: Spes
Maja Špiranec: Svemirski lopovi
Tarja Antić: Blok 28 I
Laura Završki: Svi putovi vode u Rim (miR)
Marko Mikšić: Opsada Istanbula
Brigita Stajić: Neizvjesno i neodređeno
Lorena Ivanković: Vetrikalna stvarnost
Madhu Marie-Louise Hadžić: Kapljica psihodelije za polupraznu čašu

Pobjednici natječaja za kratku priču za učenike osnovnih i srednjih škola bit će proglašeni u ponedjeljak, 6. listopada, u večernjem programu FEKP-a, koji će se održati u riječkom Exportdrvu.

Osim na stranicama Festivala europske kratke priče, tri prvonagrađene priče bit će objavljene i na web stranici Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture i portalu Gradske knjižnice Rijeka.

Zahvljaujemo svim autoricama i autorima te njihovim učiteljima, profesorima, mentorima i roditeljima koji su svojim radovima i trudom doprinijeli ovogodišnjem natječaju FEKP_19.

Mir. Pokušavam se kroz rasulo u sinapsama probiti do neznane jezgre, koju jednostavno zovem sobom, svojim imenom. Međutim, moja rodna gruda iz džungle, koju je konzumerizam izgladio do sjaja golog puža, teži tome da vratim glavu u torbu, ne bih li našla među praznim omotima mobitel ili koji zalutali zalogaj; bilo što, samo da muku koja je potrebna da se saberem još jednom odgodim pritiskom na točku ugode.

Da, beskičmena sam, sluzava i tupa kao alga u počecima postanka, na dnu, daleko od zbivanja. Mogućnosti da se pomaknem s tog mjesta dosad sam svakog jutra mahala u prolazu. Ipak, danas se odlučujem dozvati sebi, pokrenuti i zakoračiti van.

Pogledaj sada – koljena mi kvase valovi deponija. Sve što možeš zamisliti, sve što smo imali pred sobom na policama i u kontejneru ovdje je, samo napola prazno, stiješnjeno i rasuto u plastičnu juhu gdje lako tone svaki pokušaj doslovnog ili osobnog zelenog klijanja.

Na glavi mi usprkos tome stoji košara voća, koje zreli onda kada se pretvorim u petogodišnju sebe – istraživača. S dlanom kao kapom na čelu, pogledom hoću zakačiti granicu obzora da vidim postoji li ona uopće iza nepreglednih šarenih brda. Na um mi pada sasvim logična misao. Kako misliš da možeš virnuti u sutra, kada se ono još nije dogodilo? Sada i ovdje su okolnosti iz kojih se ono treba roditi.

Uh. Radi se o odgovornosti koju prihvaćam htjela to ili ne. Podrazumijeva se da u današnjem danu stoji dan koji slijedi, od kojeg dio možemo oblikovati i dijelu se prilagoditi. A to što nam je na raspolaganju daje viziju poluprazne čaše. U sustavu koji smo stvorili prehranjujemo se podražajima koji nas udaljuju od vlastitih psihoza, koje nas pak udaljuju od toga da gledamo, klijemo i djelujemo. Možda ne kao pojedinci, ali već kao masa da.

Mnoge religije imaju shemu toka vremena – hinduizam, primjerice, percipira cikluse koji se sastoje od zlatnog, srebrnog, brončanog do željeznog doba. Kao što je za pretpostaviti, zlatno je doba bilo vrhunac svijesti i morala, čije je čvrste temelje čuvala religija. Zapravo, što sada misle bogovi, vanzemaljci, priroda ili kako god nazvali izvor od kojeg smo dobili veću dozu samosvijesti nego ostala stvorenja? Jesmo li nedonoščad evolucije zbog toga što ne primjenjujemo vlastite spoznaje?

Neka preloša šala, imati um kojim ne znamo baratati. Otoci od plastike, rastopljeni polovi, izumiranje oprašivača, dani kada smo prije kraja godine na Zemlji potrošili više resursa nego što ona može godišnje proizvesti. Zadnje postotne nam je opasno zasjelo na ramena. Je li to način na koji planet izvodi ono što i zvijezde na kraju života – urušava se sam u sebe nakon iscrpljivanja svih resursa?

Što se može, kad su nam puževi za naše umove premladi. Još nisu ni razvili kućice da se ne osjećaju svako malo tako ranjivo da imaju potrebu uništiti i progutati. Zjenice su nam uvijek bile i ostat će nezasitne crne rupe. Ali, tu su i šarenice, odraz cvjetova džungle koji mogu zračiti ljubav.

Ako vrijeme teče cirkularno i ako pretpostavim da smo u hrđavom dobu, znači li to da nam nakon toga opet dolazi renesansa? Evolucija svijesti, iluminacija. Kao drevne kulture nakon prapovijesti, preporod iz doba plastike. Možda je avangarda zato prethodnica.

Do koljena u deponiju, vidim iskrice kao mušice koje je obzor opio bojama, u šarenicama, koje prelaze u misli i djela. Osjećam kako me zanose, zajedno sa sjemenkama, valovi promjene.

_______
Zovem se Madhu Marie-Louise Hadžić. Rođena sam 31.7.2002. u Würzburgu (Njemačka). Tamo sam provela prve tri godine života pričajući dva materinja jezika – hrvatski i njemački. Kasnije sam se preselila u Petrinju (Hrvatska), gdje sam pohađala osnovnu i srednju školu. Trenutno idem u 4. razred petrinjske gimnazije. U slobodno vrijeme pišem i bavim se ekologijom. Od viših razreda osnovne škole slala sam svoje pjesme na LiDraNo i Goranovo proljeće. U 7. razredu osnovne i 1. razredu srednje škole pohvaljena sam na Goranovom proljeću dok sam u 3. razredu osvojila prvu nagradu u kategoriji srednjih škola.

Nezaustavljiv protok vremena sa sobom vuče niz korjenitih promjena čiji se odraz jasno nazire u svakodnevnici, a čovjek i dalje traži smisao postojanja i svoje mjesto pod Suncem.

“Zar već?” progunđala sam pospano čuvši alarm za buđenje i nespretno isteturala iz svoje kapsule. Odjenuvši svoju najdražu bioskin uniformu, zaputila sam se u jedinicu gdje me dočekala mama sa smiješkom i doručkom – proteinskom tablom s okusom pahuljica. Ona se bavi genetskim inženjeringom, a njezin je tim nedavno otkrio supstancu koja usporava starost tkiva. Tko zna, možda potpuno zaustavi starenje! Tata je sjedio s druge strane multifunkcionalnog stola udubljen u čitanje vijesti na hologramu. Otpio je gutljaj antibakterijskog napitka i skinuo virtualne naočale. “Nevjerojatno! Naši su opet izgubili u gostima!” Osim što je vatreni navijač leto-tragača, bavi se razvojem robotske tehnologije. Trenutno je angažiran na tajnom Vladinom projektu potpunog združivanja ljudskog uma s računalom, bio bi to vrhunac umjetne inteligencije o kojem sanjaju znanstvenici zadnje stoljeće. Baš kad je V8EG, kućni robot kojeg je tata isprogramirao, započeo s dezinfekcijom stambene jedinice, mama se javila na poziv podesivši svoju pametnu narukvicu – bila je to teta. Ona i tetak nedavno su u laboratoriju odabrali izgled svog budućeg djeteta, no mami se nimalo ne sviđa takva manipulacija genima pa svog nerođenog nećaka zove “Di-di“, dizajnirano dijete. Upravo kad sam roditeljima predložila da ovo ljeto promijenimo destinaciju za godišnji odmor jer već godinama letimo po Sunčevom sustavu, mama me zabrinuto prekinula: “Gdje ti je brat? Da nije još u kapsuli?“ Dok je ona gunđala kako je brat opet prespavao alarm, obukla sam pametnu jaknu i uzela užinu isprogramiranu prema osobnoj bazi podataka o prehrani. Moja srednja škola nalazi se u našem neboderu 212 katova niže, ali danas imamo izvanučioničnu nastavu. Odlazimo na mjesto iskapanja kapsule koja je zakopana točno na današnji dan, 2020. godine. Školska letjelica dočekat će nas na sjevernom izlazu, no tata je inzistirao da me otprati. Iako sam ga uvjeravala da nema razloga za zabrinutost, bilo mi drago što je uz mene jer me počela obuzimati nelagoda. Danas ću prvi put u životu hodati po Zemlji. Naime, naš neboder od tisuću katova bio je do danas cijeli moj svijet i sve što sam, uz povremene letove, najčešće do Marsa, poznavala. Osim milijuna stanova, u njemu se nalaze uredi, bolnice, škole, trgovine, kina, kazališta, bazeni i arkadne dvorane virtualne stvarnosti. Dodatak -eko u nazivu dobio je zbog svoje samoodrživosti putem obnovljivih izvora energije, solarnih panela i bešumnih vjetrenjača. Na stotinjak katova uzgaja se hrana i reciklira sav proizveden otpad. Bezbroj CCTV kamera čuva naš mir i sigurnost, kriminal više i ne postoji, no ljudi su nezadovoljni jer velik nadzor zadire u ljudsku privatnost i ugrožava slobodu. Na putu do sjevernog izlaza, tata je započeo meni neomiljenu temu o ocjenama. Obećavši mu, uz kiseo smiješak, da ću marljivo učiti za završni ispit iz astronomije, prišapnuo mi je na uho da je već rezervirao četiri karte za krstarenje Mliječnom stazom, što je u meni pobudilo posebno oduševljenje. Ugledavši letjelicu, lupio se po čelu i promrmljao da prije posla još mora 3D printerom prilagoditi neki predmet koji mu je dron isporučio s greškom, namignuo mi i nestao u gomili. Paničnim pogledom tražila sam svog prijatelja Zexa i u mnoštvu prepoznala njegove šiljaste uši. Nedavno se doselio iz nama susjednog sustava Proxima Centauri jer se njegovi roditelji bave galaktičkom diplomacijom pa često mijenja prebivalište. Srećom, komunikacija među vrstama ne predstavlja više nikakav problem. Kroz prozor letjelice, gledala sam šumu eko-nebodera koji su međusobno povezani lebdećim stazama. Svaka ima drvored svjetlećih stabala koja danju upijaju sunčevu energiju, a noću osvjetljavaju staze. Opijena predivnim prizorima, uživala sam u skladnom neskladu iskonske prirode i čiste tehnologije. Letjelica se spustila na prostranu livadu gdje se već okupio velik broj znatiželjnika. Okoliš je bio pretežno zelen, s mnoštvom neobičnih nijansi, nepoznatih mirisa i nepravilnih oblika. Teško je vjerovati da se prije samo 100 godina ovdje nalazila škola i da se život odvijao isključivo na Zemlji. Čim se pojavio hologram ministrice obrazovanja, zavladala je potpuna tišina. Nakon kratke dobrodošlice, nastavila je: “Prije točno 100 godina, profesori i učenici okupili su se ovdje, kao i mi danas, i zakopali vremensku kapsulu vjerujući da će na taj način uspostaviti kontakt s ljudima iz budućnosti i približiti im svoj svakidašnji život, ali i povjeriti maštanja i snove.” Na improviziranoj bini izložena je vremenska kapsula, a svi izvađeni predmeti prikazani su na velikom monitoru. Bez riječi i razrogačenih očiju, promatrali smo neobične artefakte. Cijeli je doživljaj bio čaroban, kao da smo zavirili u prošlost i udahnuli jedan njezin djelić. Pomno sam promotrila svaki prikazani predmet, čudnog dizajna i jednostavnih funkcija. Bilo je novinskih članaka o koronavirusu, gledali smo masku koju su ljudi nosili na licu kao zaštitu. Ipak, mene se najviše dojmila knjiga. Prašnjave, oronule korice cijelo su stoljeće čuvale duboke misli. Kao takve, više ne postoje. Već dugo nema izravnog dodira čitatelja i knjige. Kad sam se predvečer vratila kući, naša mi se stambena jedinica učinila skučenijom nego inače. Razmišljala sam o životu koji je nekad bio zelen, horizontalan, pomalo kaotičan i opasan, a danas je savršeno uređen, siv, vertikalan i manje prisan.

Prije spavanja, promatrala sam nedokučivo nebesko prostranstvo na kojem su se prve i najsjajnije zvijezde počele sramežljivo otkrivati. Kažu da je budućnost zapisana u zvijezdama, no jesu li upravo ovakvu budućnost predvidjele? Iako ih više nema tisućama godina, njihova svjetlost noću osvjetljava ulice našeg Megacityja i inspirira novu generaciju ljudi kojoj je zadaća učiniti budućnost ništa manje svjetlijom od njihova sjaja.

_______
Lorena Ivanković rođena je 25. svibnja 2003. godine u Zagrebu. Završila je OŠ Ksavera Šandora Gjalskog, a trenutno je učenica XV. gimnazije (MIOC). Pisanjem se počela baviti u ranoj dobi, a njezina ilustrirana priča “Viline pustolovine“ objavljena je u knjizi Silvije Šesto “Pišem ti priču 2“ (2012.). Svoje pjesme recitirala je u programu Dječje TV, a uz višegodišnje sudjelovanje na Lidranu, radove objavljuje na web stranici škole.

“Zamisli, pored svih naših ljupkih stimulansa, taj je klipan, zacijelo načitan, uživatelj tog drevnog pripravka, a njega je pak nemoguće umjetno sintetizirat, neg’ ga samo rade neka bića kojima je nekoć zemlja bila preplavljena, a još su opstale u našim posljednjim rezervatima, svoj opstanak zahvaljuju isključivo odcjepljenošću i izolaciji. Al problem ih je pronać, a zatim im treba doslovce preotet tu smjesu. A trebalo bi malo istražit i proučit pripadajuće starinske spise, al to ti ja začas izvučem iz arhive. Sve u svemu neobičan posao, a tip naplaćuje ohoho. I ovo će ti se svidjet – nema dobne granice nit’ se moraš javit liku prije, doneseš mu to čudo i sve ti isplati na licu mjesta. Držim ovaj za jedan od najprikladnijih poslova koje sam za sad našao, a od kad si se onako brzopleto ispisao iz škole imaš vremena na…”

Pritisnuo je prekidač i glas je zamro. Grozio se tog artificijalnog tona, toliko beznadno promašenog u pokušajima oponašanja ljudskog govora. Nije mogao dugo izdržati slušajući te priproste fraze s usiljenim naglaskom, naizmjence prošarane bogatim izrazima ni blizu onima koji čovjeku prvi padnu na pamet dok govori. Puštao bi ga da priča kad bi bilo neophodno, no zato se s njime nikada nije upuštao u razgovore. Komande mu je upisivao ručno, pri samoj pomisli na obraćanje robotu preplavio bi ga neodređeni osjećaj jeze i nelagode koji se zapravo mogao pripisati sveopćoj odbojnosti, kako prema ljudima tako i prema strojevima. Sa sobom je volio pričati. Naravno, nikad u prisustvu robota – znao je, naime, da mu taj nesretnik nije dodijeljen besplatno tek tako, kako bi igrao ulogu njegova brižnog prijatelja, svojevrsnog skrbnika i pomagača, ne, čak i isključen, on bi ga budno posmatrao.

Misao na šumu očaravala ga je, mnogo je dana provodio maštajući o tajnovitom prostoru, pošteđenom divljih sjenki koje su u naprednom svijetu bile sveprisutne, svatko je bio gotovo sveprisutan – svugdje, osim u sebi samome. U velegradskim je ulicama gledao čvrsto pred sebe, ne okrećući lice na stranu kako mu se pogled slučajno ne bi susreo s gorostasnim staklenim površinama koje vječito trepere na suncu prijeteći da će mu, zagleda li se bolje, otkriti odraz nekog zaprepaštenog stvorenja s kojim bi se on trebao moći poistovjetiti. Na toj iskrivljenoj karikaturi ne bi prepoznao išta što mu je pripadalo, pa ipak bi mu se ona urezala duboko u pamćenje i diktatorski ga prisiljavala da svoje osobitosti počne pripisivati upravo njoj, da bi na kraju u potpunosti nemilosrdno apsorbirala njegovu vlastitu predodžbu o sebi. Srećom, kada bi spletom loših okolnosti završio suočen oči u oči s tom maskotom, samo bi pribjegao prvoj klinici za izobličavanje lica, čijim se brzim i jeftinim uslugama ograničenog izbora i kvalitete zadovoljavalo malograđanstvo. Jedino je takvim pothvatom uspijevao ukloniti onu zlokobnu predodžbu koja mu je poput uroka vječito lelujala po svijesti. Naravno, mnogo bi efektivnije bilo podvrgnuti se tretmanu uklanjanja svijesti o cijelom jednom svom aspektu, ali to daleko premašuje njegove financijske mogućnosti.

No dakle, šuma i onaj posao zaokupljali su mu misli i idući se mjesec našao u stanovitim pripremama, a kad se napokon otisnuo na putovanje, dočekala su ga prostranstva za koje je do tada vjerovao da postoje tek u sanjarijama i bajkovitim vizijama.

Međutim, bilo je tu i beznadnih tumaranja šumom, neprekidnog putovanja iz jednog oblika tjeskobe u drugi, otkrivanja sasvim novih i nepoznatih nijansi nemoći. Ipak, upravo ondje izuzetno negativni doživljaji nisu u njemu izazvali onu staru histeriju, podivljalu potrebu da se sve smjesta okonča. Baš suprotno, ta su iskustva pobudila stran i jedinstven osjećaj, nagon za preživljavanje, za kojim nije bilo ni najmanje potrebe u uobičajenoj kolotečini. Još uvijek nije mogao odrediti pripada li to ugodnim ili neugodnim osjećajima; od njega je iziskivao mnoge napore, a istovremeno mu otkrivao svoje najljepše plodove. Neki od njih bili su dio zadivljujuće prirode, a neki su se nalazili u njemu samome. Činilo mu se da priroda živi u savršenu balansu svojih svijetlih i tamnih značajki, ona sebi nije ni štetila ni godila, naprosto je bila.

Konačno, jednog je sunčanog dana pronašao svoj plijen. Između nekoliko tanjih grana bljeskala se neobično zlaćana izraslina većim dijelom prekrivena uzburkanim rojevima. Tek što se našao pred košnicom, spreman da primijeni postupak kojeg je već toliko puta ponovio u glavi, koliko god oprezan bio, mora da ga je nešto osupnulo u glavu jer je u idućem trenutku ležao na podu, a toga je postao svjestan tek kad ga je probola neizreciva bol, najstravičnija i najmanje izdrživa od svih boli, prožela mu je svaki živac te se on grčio i gušio u agoniji, čak je i nekako pomalo plakao. Tren bi se činilo kao da uistinu viče, jer bi siloviti krici nadjačali zujanje i parali tišinu šume, a sljedećeg bi trena raspoznao tek jedva čujan zvuk nalik cviljenju neke male životinje.

Kada je već sveprisutno postojanje boli nadišlo njegovo vlastito, prevlast duha nad tijelom bila je na vrhuncu, jer čim je u snu pomislio na idilu prirode, umjesto da um pati zajedno s tijelom, on je jednostavno naumio otići do obližnje livade. Sve kako bi odagnao zlokobne  misli o onom prokletom robotu, odnosno onome tko je stajao iza istoga, a koji je pribavio sve potrebne informacije o takozvanim pčelama sasvim slučajno izostavivši onu najbitniju, i sjećanja na nebrojene članke o nesretnim slučajevima u područjima rezervata.

Hodao je prostranim, osunčanim travnjacima, a sezali su unedogled, beskrajno izvan granica horizonta, oplemenjeni bogatim proplancima i isprepletenim šumarcima, šaroliko razgranati u brojnim puteljcima i presječeni bistrim potocima. Sagnuo se nad jednog kako bi utažio žeđ, a ubrzo ga shrva umor. Spokojno je tonuo u san pod hladom vrbe dok mu se pred očima formirala mutna predodžba o nekoj budućnosti koja nalikuje prošlosti, predodžba neizvjesna i neodređena.

_______
Zovem se Brigita Stajić, učenica sam trećeg razreda IX. gimnazije u Zagrebu. Ono vrijeme koje provodim sama ispunjavaju mi uobičajeni hobiji, gotovo svi fokusirani na umjetnost. Fasciniraju me načini na koje čovjeku uspijeva realizirati maštu. Osim čitanja i pisanja, naročito su mi drage analogna i digitalna fotografija. Inspiraciju pretežito dobivam promatrajući prirodu. Mnogo pozornosti pridajem detaljima. Najlakše se izražavam pretakajući misli u priče.

Kako je lijepo biti mlad i biti star, a osjećati se mlad. Godinama se neprekidno krećem, naginjem, klizim, nabirem… mijenjam. Ah, već sam sva deformirana, prepuna “bora”, a nekad sam bila jedinstvena, cijela. Tko je tomu kriv, događa li se to prirodno ili me previše tlačiš? Nekad si i ti bio jednostavan, jedinstvena vrsta. Sad si sve nemirniji, stalno putuješ, gradiš pa rušiš, obnavljaš (kao da bore možeš sakriti), širiš se, pucaš po šavovima, ispituješ svoje granice. Dosađuješ li se pa si previše znatiželjan? Postajem ti nezanimljiva, pretijesna, sve više uzdižeš zemni koračić prema svemirskom mozaiku. Možda i bolje, možda je vrijeme za regeneraciju, novi Veliki prasak. Buuum… Jesam li te preplašila? Mudra sam ja, ipak sam stara 4,6 milijardi godina, a tebi je usred tvoje genijalnosti važna stvar doživjeti stotu. Znaš li da je lijepo starije poštovati? Svaka čast izuzetcima, ipak ih je premalo kao i tek rođene djece, a ona su jednostavna i ne tlače.

Napustio si moje sigurno, špiljsko utočište i to mi je drago, prepuna sam prirodnih ljepota koje si tek trebao otkriti. Što mogu kad imam široku lepezu lijepih fizičkih osobina. Ubrzo si se našao na raskrižju misleći da svi putovi vode u Rim (miR). Još dan-danas nosim ožiljke tvojih nepromišljenih odluka, mnogobrojnih ratova. Za mene su milijuni izbačenih ratnih strelica u jednakom razmjeru s atomskom bombom, koje ti kao bumerang vraćam u obliku munja. Nije ni čudo da povremeno izbacujem i užarenu masu, već bih odavno dobila čir na želudcu. Ne, ratovi ne donose heroje. Odnose i donose žrtve. Nekada su heroji bili oni koji su krvarili u borbi s mačem u ruci, ranjeni ili poginuli, a danas su heroji oni koji krvare svaki dan donoseći odluke za opće dobro nalazeći se 10 koraka ispred svih. Oni donose najbolja rješenja, grade kružne tokove i svi vode u Rim (osim ako se slučajno netko ne okrzne). Tvoji bi šuškavi papiri trebali pokretati svijet, rađati heroje novog doba, pokretače, nezasitne inovatore, vizionare budućnosti. Svi su drugi antiheroji, ali važni potencijalni heroji. Tvoji zidovi imaju uši te mojim ulicama, mojim krvnim žilama kolaju priče, a imam ih sve više jer ti si ipak prvenstveno graditelj. Jedna djevojčica sanja o prošlim vremenima za bolju budućnost. Da, nekad je njezino mjestašce imalo najsjajniji biser u iskorištavanju moje prirodne ljepote. Mnoštvo zgrada pored termalnog izvora u oazi mira i svi su se godinama vrtjeli unaokolo njega kao mačka oko vruće kaše, a sada je postao santa leda i najzarašćeniji dio u državi koji ne bi ni najjači princ mogao raskrčiti. I dok na drugoj strani svijeta zelenih površina ima sve manje, a visoke se zgrade rađaju preko noći kao divovi, ona se kupa u zelenim poljima i sanja o lijepim zgradama. U budućnosti vidi novouređen perivoj s hotelima i vilama koje lebde u zraku, golf terenima, sponu povezivog i naizgled nespojivog u vrhuncu čovjekove kreacije koji svima oduzima dah. Plemeniti g. Ritter bio bi i više nego zadovoljan i prestao bi se prevrtati u grobu. Da mogu, iskopala bih iz svoje jezgre zlato, ionako tamo čuči bezveze, i darovala joj ga pa da ona postane heroj. Istovremeno sanja kako se privatni dječji bazeni, tobogani, ljuljačke, trampolini stapaju na jednom mjestu okupljanja. Hoće li Trnoružica sanjati tisućljetni san? Gdje su ti nezasitni inovatori i investitori, heroji? Tko će u ovom kozmičkom kaosu pokrenuti inženjerske nacrte?

Previše sam se emocionalno vezala i krivo procijenila, ti očito nisi prvenstveno graditelj. I dok ćeš ti s vremenom rušiti satelitske gradove efektom domina, ja ću ih sakrivati kao nekad izgubljene rimske gradove kojima će se budući naraštaji oduševljeno diviti kao izumrlom dinosauru. S druge strane misliš li da su zeleni grmići na vrhu zgrada pravo rješenje? Posadi drvo, ne budi panj! Pojedincima je to sve lagana igra, Monopoly, tko će brže, više, jače. Nekada je ta djevojčica kredom na cesti iscrtavala kvadrate s brojevima i s radošću ulazila u Školicu, sjedila na cesti i s prijateljima igrala Čovječe, ne ljuti se, gotovo bez prekida, tek tri-četiri automobila dnevno, taman da malo istrese prašinu s pokrivača. Očito je zbog njih neki antiheroj dobio ideju za „ležećeg policajca“ i postao heroj. Kao svjedok vremena, vidim je kako se guši na bučnoj, dvoetažnoj cesti, automatiziranu, ali dezorijentiranu dok u njoj mutira neki novi virus. U kući se neće gušiti, danonoćno će joj po prostorijama kružiti roboti, a oni zaduženi za malo travnate površine, vječno će puštati mozak na pašu. Ništa bolje ne čeka ni nju. Imat će aplikaciju za svaku situaciju i tabletu za svaku toaletu, za doručak, ručak i večeru. Odavno si mi promijenio klimu i uništio tlo. Pa nisi ni primijetio da već godinama jedeš plastičnu rižu, a u paprici olovo! Pregradni će joj zidovi postati ekrani koji se gase pljeskom ruke i mislit će da je uspjela dok će neprekidno buljiti u njih raznih dimenzija kao elektronički moljac s dioptrijom +7 i iskrivljenom kičmom od 15 stupnjeva. Posao će obavljati besprijekorno, savršeno i ni za što drugo neće imati vremena. A što sad ljubav ima s tim? Emotikoni i srca ostat će visjeti u zraku jer će zaboraviti pritisnuti send, kružit će u Bermudskom trokutu između Instagrama, WhatsAppa i TikToka dok ih ne utopi na krivu adresu ili će ih jednim klikom obrisati s lica zemlje, baš kao i svoju, tobož, ljubav. Čista suprotnost vječno urezanim srcima na korama stabala i srcedrapajućim grafitima.

Misliš da se sve vrti oko tebe, a oko mene putuju milijuni komada nakupina tvoga smeća koji me usporavaju i zbog toga ću ti darovati jedan dan koji ćeš, naravno, odmah pretvoriti u državni blagdan. Iskoristi ga za gradnju Noine arke jer će doći vrijeme za čistilište te ako izbaciš ratove i svađe, ostat će ti mjesta za ljubav. Zemljište si na Mjesecu već kupio, ali ne znam hoćeš li se imati kamo vratiti. Naučila sami i ja neke igre, igre slova i Erde može lako postati Ende. Čovječe, hodaš malen ispod zvijezda!

_______
Ime mi je Laura Završki i živim s roditeljima, bratom i bakom u Velikom Komoru blizu Mača, ali bliže Sutinskim toplicama koje su već godinama zatvorene (to je ta santa leda i najzarašćeniji dio u državi). Završila sam 1. razred opće gimnazije Srednje škole Zlatar. Rođena sam iznenada 21.7.2004. u Zagrebu na najtopliji dan te godine. U slobodno vrijeme uživam u rock i pop glazbi, pronalazim se u crtanju, opuštam uz razne serije i filmove, utjehu nalazim u knjigama, a pisanju se strastveno posvećujem. Od petoga sam razreda počela pisati eseje, kratke priče i pjesme za brojne natječaje. Redovito sudjelujem na Susretu riječi Bedekovčina te sam 2017. osvojila 2. nagradu u kategoriji osnovnoškolskih eseja, a od tada dva puta za redom 1. nagradu. 2018.g. osvojila sam nagradu za najbolji literarni rad na temu „Svijet po mom“ kada je u OŠ Mače gostovao Lino višebojac. Prošle godine okušala sam se i u likovno-literarnom natječaju Domovinski rat UVSPDR Barun te osvojila 2. nagradu. Također sam sudjelovala na Natječaju Dani Ksavera Šandora Gjalskog 2019. te dobila nagradu za 2. pohvaljenu kratku priču. Zahvalna sam što postoje brojni natječaji, kao što je i ovaj (hvala prof. Ani Rihtarić što mi je rekla za ovaj natječaj), gdje mogu disciplinirati svoju misao, razmišljati o zadanoj temi, istraživati, kopati sve dublje i dublje dok ne nastane priča kojom prvenstveno moram biti sama vrlo zadovoljna, iako nikada ne znam kako započeti i o čemu bih pisala, a onda moram kratiti priču zbog ograničenog broja znakova. Zahvalna sam svojoj mentorici Marini Rod Kralj, prof. hrvatskog jezika, koja je na vrijeme prepoznala da bi bilo vrijedno da moje priče odu i dalje u e-sferu. Zahvalna sam i svojoj majci koja me redovito potiče da ne odustajem od onoga što želim. Ovu priču posvećujem svom djedu Juraju koji nas je ove godine napustio zbog duge i teške bolesti. Nadam se da je pronašao svoj put za Rim (miR).

Imperijski glavni vojni centar je bio, naprotiv svoj propagandi, mračna, hladna, skučena sobica niskoga stropa. Tada su u njoj stajali Imperator Balkanskog Imperija Artur Kovačević, Ministar Rata Karlo Dobrić, Ministar Vanjskih poslova Mihajlo Vranas, Ministar Kozmonautike Samuel Horthy te 2 inženjera BMK-e koji su bili zaduženi za uspostavu kontakta sa ZEVS stanicom u Zemljinoj orbiti.

“… Kao što vidite na ovim snimkama, Imperatore, vojni konvoji stalno voze ljude do i od Aje Sofije. To mora biti nekakav komandni centar, centar kojeg se moramo riješiti ako želimo pobjedu.”

Ministar Dobrić je bio očito samouvjeren, dok je Ministar Vranas odmahivao glavom. Ministar Horthy je ignorirao razgovor i radio sa svojim inženjerima.

“Imperatore, moramo pomnije razmisliti o ovome. Aja Sofija je kulturni i civilizacijski centar! Ne možemo ju samo tako lako bombardirati, ako ne zbog etičkih razloga, onda zbog političkih. Koliko god Ujedinjeni Narodi bili zastarjela institucija, oni još uvijek imaju određen autoritet u svjetskoj zajednici. Zasada su ostavili nas i naš rat s Osmanskim Carstvom na miru, ali uskoro se bliži dan kada bi oni mogli pokušati intervenirati, a ovim bombardiranjem bi se taj dan približio!”

“Bah, svjetske zajednice i kultura! Jebeš to Vranase! Bez uvrede, Imperatore.”

Imperator je bez riječi kimnuo glavom, što je dalo Dobriću do znanja da se nije uvrijedio i da može nastaviti pričati.

“Činjenica je da smo mi u ratu. U ratu smo već zadnjih 36 godina, i sada kada smo konačno pred glavnim gradom Osmanlija, ti bi ustuknuo? Zbog kulture? Ludost, Imperatore, kažem vam to je ludost! Aja Sofija je, u ovoj konkretnoj situaciji, vojna meta. Moramo ju tretirati kao takvu.”

“U krivu si, Dobriću! Izuzev svega ostalog što sam rekao, što ako si u krivu? Jednake su šanse da je to civilna bolnica koliko i da je to komandni centar. Ne bi se ni čudio, pogotovo zbog tvog bezbrižnog korištenja bijelog fosfora tijekom napada na Galatu…

U svakom slučaju, trebamo poslati izviđačke jedinice prvo, da vidimo što uopće je u Aji Sofiji. Kada potvrdimo je li ona vojna meta, pošaljemo 2-3 bataljona da ju zauzme.”

Dobrićev podsmijeh je nestao. Zurio je hladnim pogledom u Vranasove oči.

“Ne. Apsolutno ne. Već smo izgubili dovoljno trupa u ovoj opsadi. Znamo zasigurno da dolaze i odlaze konvoji puni ljudi. Također znamo, koliko nam naši oštećeni senzori dopuštaju, da se nalazi dovoljno napredne tehnologije za komandni centar.

Ponavljam, to je vojna meta koje se moramo riješiti nama najlakšim načinom, a to je korištenje ZEVS stanice.”

“Ministre Horthy, što vi mislite o ovoj situaciji?”

Po prvi put tijekom cijelog sastanka, Horthy je otrgnuo pogled od skučenih monitora svojih inženjera i pogledao Imperatora.

“Iskreno Imperatore, ja sam po ovom pitanju neutralan. Mene jedino zanima hoće li se ZEVS stanica koristiti danas. Samo bi vas htio podsjetiti na prvi put kada je ZEVS iskorišten, te uništenje koje je uzrokovano.”

Artur se dobro sjećao tog dana. Bio je Imperator tek 2 godine kada se ZEVS projekt dovršio. Tada su još ratovali s Poljacima. Koristeći standardnu ZVEZDA raketu, došli su do stanice u malo više od 6 sati. Nakon 10-ak minuta razgledavanja, ušli su u samu komandnu sobu.

Nadgledavala je generator tog tipa IV lasera kojeg je ZEVS koristio. Pokazali su mu svih 5 razina snage lasera, te ga zatražili za lokaciju demonstracije. Artur nije napunio ni 18, i tada je odlučio zapečatiti sudbinu Krakowa i svih njegovih stanovnika. Peta razina snage, uperena ravno u centar grada. Nakon minute namještanja, tijekom čega se cijela stanica micala kao živući, metalni levijatan, sve je bilo spremno. Generator se upalio, pojačao, i ispucao. Na naciljanom području je ostao samo krater. Krater promjera 30 kilometara.

Dok je tako razglabao u sebi, nova snimka senzora se pojavila na projekciji. Još jedan konvoj, dosada najveći, se kao neka glomazna gusjenica zaustavila pred Aju Sofiju. Gledajući te male bijele točkice kako iskaču iz kamiona i trče u Aju Sofiju, Imperator je donio svoju odluku.

“Ministre Horthy, kontaktirajte ZEVS stanicu. Razina snage lasera neka bude 2, a meta… meta je Aja Sofija.”

U istom trenu se raspoloženje svih ministara promijenilo. Dobrić se trijumfalno smješkao, Vranas je uzdahnuo, a Horthy je samo kimnuo glavom i dao naredbu svojim inženjerima. Dobrić je također dao naredbe svojima, i uskoro su sve Imperijske trupe povukle na sigurnu distancu. Projekcije su se prebacile na snimke Aje Sofije u stvarnom vremenu, da se može vidjeti detonacija.

Odmah se i odredio bataljon koji bi ušao u područje detonacije i odredio ne samo količinu štete, već i je li Imperatorova odluka bila ispravna. Nakon trenutka neizvjesnosti, Artur je kimnuo glavom, i ZEVS se aktivirao.

Laser krvavo crvene boje se zabio u zemljinu površinu, širio nekoliko trenutaka, i onda nestao istom lakoćom kojom se i pojavio. Udarni val se proširio kroz cijeli grad, rušeći sve bliže zgrade. Kada su se prvotna izvješća primirila, što je trajalo nekoliko minuta, Imperator je dao naredbu i jedan bataljon sa kamerama i senzorima je otišao do Aje Sofije. Što su se više približavali, to se krater produbljivao. Naposljetku su došli do ostataka džamije i krenuli sa izvješćem.

Prva stvar koju su našli na podu je bila skoro u potpunosti spaljena zastava Crvenog križa. Kada su ušli dublje, našli su stotine nad stotinama spaljenih trupala. Od nekih su ostale samo kosti. Pri sredini poda je sjedila žena, ili je barem to prije bila žena, sa malim djetetom u rukama, kojem je prekrila oči svojom desnom rukom. Izgledali su kao da su napravljeni od ugljena. Njena usta su bila širom otvorena, zauvijek zamrznuta u tom sada bezvučnom vrisku. Od same Aje Sofije je ostao stojeći samo jedan zid. Na njemu je bio naslikan Isus na križu. Njegov uobičajeno bolan pogled se sada pretvorio u jedan od razočarenja dok je promatrao smrt ispod sebe.

“Dragi Bože… Ovo je tragedija! Kako ćemo ikad ovo sakriti od Ujedinjenih Naroda… Imperatore, što da radimo? Imperatore?”

______
Moje ime je Marko Mikšić, rođen sam 19. ožujka 2004. godine u Karlovcu. Pohađam treći razred Gimnazije Karlovac trenutno. Krenuo sam ozbiljnije pisati tijekom 2016. godine, a prvu nagradu za pisanje sam dobio prošle godine (osvojio sam drugo mjesto sa svojom pričom na SFerakonu). Od predmeta najviše volim povijest i engleski.

Egalite

Koliko je samo neverovatan kontrast prastarog četinarskog drveća, koje odoleva vremenu, i sivog armiranog betona išaranog grafitima, pomislim svaki put kada hodam svojim Blokom 28 na Novom Beogradu. Ali super, barem imamo zelenilo, za razliku od drugih blokova, nadoveže se moja misao dok konstatujem novu navijačku pesmicu na ogradi škole. A imamo i preko 70 biljnih vrsta, skupljala sam za herbarijum, pa znam…Tako se vešto utešim svaki put kada me obuzme osećaj teskobe zbog betona, zgrada, antena i delića neba između svih tih civilizacijskih tekovina.

U svom tom ustaljenom redu i poretku mog kraja ima jedan detalj koji svakodnevno razbija rutinu, mir i odjekivanje lopti sa terena za basket…Naime, pre nekoliko godina raseljeno je veliko romsko naselje Karton city, na Novom Beogradu, ali dosta bivših stanovnika tog naselja i dalje dolazi ovde, gde su provodili dane. Dok stariji članovi romskih porodica rade, šta već rade na raskrsnicama i na ulicama, deca su prepuštena sama sebi i obično se okupljaju ispred lokalne prodavnice. Zbog nedostatka nadzora roditelja, neretko se dešava da se potuku, posvađaju i gađaju praznim konzervama, a nekad im je beskrajno zanimljivo da zvone na interfone i pobegnu pre nego što se neko javi.

I tako smo posle nekoliko godina počeli da prihvatamo i da se navikavamo na njihovo prisustvo bez da nas bilo šta čudi, ometa ili interesuje iz njihove svakodnevice. Kao da su se stopili sa klupama u ambijent našeg parkića.

Međutim, jednoga dana sve je iskočilo iz klišea. Vraćala sam se iz prodavnice.

Uobičajeno, tražili su mi pare, banane, bombone. Neuobičajeno, zastala sam i pogledala ih. Ispred mene stajala je gomila malih slatkih musavaca prilično šareno obučenih.

Znali su sadržaj kesa bolje od mene i svako od njih tačno je znao šta iz te kese želi. Najmanja devojčica tražila je trešnje a najveći dečak baš kokice koje sam namenila za popodnevno gledanje serije Dark. Prekinula sam klupko ignorisanja i odlučila da je vreme da saznam ko su moje mlade komšije. Izvadila sam kokice, trešnje i gumene bombone i seli smo na obližnju klupu.

“Ja sam Tarja, poslužite se”.

“Jel mogu dve bombone?”,pitala je devojčica koja se kasnije predstavila kao Ramiza.

“Slobodno”, odgovorila sam, “Jel idete u školu klinci, ili po ceo dan blejite napolju?”

“Pa kada da stignem u školu kad moram da pomažem ocu”, reče dečak za koga ću kasnije saznati da se zove Irfan.

“Ja idem u školu, u ovom bloku pored”, rekla je najstarija devojčica, “Ići ću kod tetke u Francusku kad završim i imaćemo frizerski salon”.

“Svaka čast”, rekla sam i iznenada dobila želju da ohrabrim devojčicu Đulijetu, “Ako ikada budem studirala u Francuskoj potražiću tvoj salon da me malo izlepotišeš”.

“Ej a ja ću s tatu u Nemačku!”, uzviknu mali dečak Ismail.

I tako se razgovor potpuno neočekivano okrenuo ka budućnosti i deca su se prosto utrkivala da izjave šta će ko da bude kad poraste.

“Ja ću imati kozmetički salon!”, vikala je jedna devojčica.

“A ja pečenjaru!”, odbrusi mrgudni dečak dok je žvakao kokice.

Došao je red na mene da i ja predstavim svoje planove, odnosno da objavim da ću biti psiholog, a i malo im pojasnim opis tog posla.

“To ti je dosadno!”, reče Ismail ne preterano fasciniran, “Kako da slušaš ceo dan da ti se neko jada?”

Na to su neki klimnuli glavom slažući se sa Ismailom, ali srećom nisu svi bili ubeđeni da je moj izbor profesije baš toliko glup.

Iskreno, popodne mi je jako brzo prošlo. Bez foliranja smo razmenjivali mišljenja i stavove. Zapravo, ispostavilo se da su naši snovi imali mnogo dodirnih tačaka. Osećali smo se zarobljeni svojim mogućnostima ili nemogućnostima, školom ili radom koji su njima nametnuli roditelji i na kraju možda i samim Blokom 28. Svako od nas čeznuo je za slobodom i svako od nas želeo je izbor, na svoj način i u nekom svom prostranstvu. U razgovoru sa njima osetila sam nešto što veliki broj odraslih izgubi – veru u budućnost! Svaki od mojih sagovornika tog popodneva izgovarao je svoje snove i ambicije sa takvom snagom i samouverenošću da sam odlučila da im beskompromisno verujem i da budem ubeđena da će svako od njih uspeti i uraditi baš ono što želi.

Ovo leto je neobično po svemu, imam utisak da se svet više nikada neće biti isti. Za početak, pošto smo svi tu gde jesmo i kod svojih kuća, dok pretnja od nepoznate bolesti menja naše letnje raspuste, nastavila sam da viđam svoje male prijatelje.

I svaki dan pomislim…ako život koji trenutno živimo na bilo koji način predstavlja geto, obećala sam, čvrsto, boriću se za sebe, i za njih, i za to da geto ljudskih predrasuda zauvek nestane.

_______
Zovem se Tarja Antić i rođena sam u Beogradu, 2005. godine.

Živim na Novom Beogradu, šte se iz priloženih radova može videti i veoma me inspirišu scene, zbivanja i prijatelji iz kraja.

Završila sam OŠ “Radoje Domanović” u junu, i jedna sam od dvadesetoro upisane dece u Filološku gimnaziju, na smer za scensko audio-vizuelne umetnosti.

Govorim engleski i francuski jezik, i početnik sam u učenju španskog i italijanskog…

Završila sam i muzičku školu, pa ću nastaviti da se bavim muzikom, sasvim izvesno.

Hobi mi je crtanje, i osvojila sam više nagrada na likovnim konkursima i jedno prvo mesto za karikaturu, na takmičenju Mali Pjer.

Često i rado pišem, pa ovom prilikom šaljem svoja tri rada inspirisana mladim ljudima i svetom u kome želim da živim.

More. Bilo je tako oduvijek: pjena, pustoš, pučina. Kad bi vjetar tijekom olujne noći razgrnuo oblake, zeleni bi se otok idućeg jutra, obgrljen velom izmaglice, jasno ocrtavao na obzoru. Morska bi mu pjena grlila strmu kamenu obalu pa bi se iz daljine, poput rajske fatamorgane, činilo da lebdi. Pučina je bila istočkana brodicama. Neke su slobodno jurile obali, a neke plesale s plavetnilom privezane za krmu goleme drvene karake koja je parala teške morske valove. Dječačić kovrčave kose boje pijeska uzverao se na palmu. U pjegave su mu se obraze od sunca usjekle bore. Zaškilji, raskolači oči i punim plućima puhne u školjku.

”Eno ih!” otokom odjekne.

Adam se prene. Bio je najstariji od djece na otoku, ali i samome mu se činilo da nikada neće navršiti tu daleku osamnaestu. Izletio je iz kućice od šiblja ostavljajući na stolu rasprostrte spise s crtežima zviježđa i mjesečevih mijena – starijoj su djeci bila potrebna za ribolov, dok mlađa nisu znala čitati ni pisati. Zadužio ih je da pletu mreže na najvišem otočkom brdu ne bi li možda, ali samo možda ugledali nekog odraslog. Osam je godina prošlo otkako se Adam prvi našao na otoku. Osam godina nakon virusne pandemije, globalnih prosvjeda i ratova, osam godina bez odraslih. Osam godina dječje vladavine.

”Djevojke, škrinje!” uzvikne, sjurivši se na pješčanu plažu među glasnu gomilu. ”Dječaci, užad!”

Maleni poskoče kao opareni. Djevojčice se postroje u dugačak red koji se prostirao od nastambi u šumi preko užarenog pijeska sve do plićaka. Škrinje su iz kućica preko žilavih djevojačkih ruku prema plaži gmizale poput gusjenica. Dječaci se uzveru uza stabla, zgrabe oronulu užad skrivenu u krošnjama, zavitlaju je i prebace oko visokih totema tik uz obalu. Zalete se s grana i sjene im prelete pijesak kao na žičari. Dočekavši se na nogama, potrče u plićak. Djevojka sjajne crne puti s tamnim pletenicama što su joj šibale snažna leđa povikne im s palube:

”Devet!” Susretne načas Adamov osmijeh, uzvrati mu jednako i poput pantere zanjiše se s pramca na palubu.

Nastane euforija. Škrinje su se punile svježe ulovljenim ribama koje su se još trzale. Dječaci s obale bace užad djeci na palubi. Dječaci i djevojčice snažnih brončanih leđa ih zgrabe i uz viku snažno povuku.

”Ne dajte da vam kliznu!” povikne crnokosa djevojka potežući konopce. Zatim se osvrne: ”Tulio, Enzo, Padma, otraga!” Dvojica prozvanih mladića i djevojka kimnu i skoče u more.

Dječak kuštrave crne kose jedva je otvorio oči. Osjetivši da mu se tijelo ljuljuška, trgne se i shvati da je u čamcu, ali ne sam. Ostalih osmero djece stiglo je samo nešto pospano promrmljati, a već su u idućem trenutku bili na nogama.

”Jutro.” Pozdravi ih Adam. Djeca ustuknu, ali domaćin im se samo nasmiješi. ”Dobrodošli na Otok. Zapeli ste ovdje na neko vrijeme, ali ne brinite, niste nam ni prvi ni zadnji. Vjerujem da ste gladni. Za mnom!” Začuvši nedaleko od sebe među gomilom pljusak čizama u plićaku, brzo doda: ”Vas troje, odvucite ih na obalu! Odmah dolazim.”

”A što? Da ti možeš očijukati s Evom?” podbadala ga je Padma pomažući crnokosom dječaku da se osovi na noge.

”Još mi uvijek duguješ šećernu trsku od naše posljednje oklade. Kladio sam se da će ga Eva satrti u maratonu, sjećaš se?” Enzo upita dovoljno glasno da ga nasmijani Adam čuje.

”Ma, da. Pošalji joj poljubac i od mene, hoćeš?” Tulio zakoluta očima pa se okrene djevojčici s crnim šiškama. Nije joj moglo biti više od sedam godina. ”A kako se ti zoveš?”

”Ying Yue”, odvrati mu tiho djevojčica prevrćući među prstima malenog papirnatog ždrala.

Promatrajući tako djecu kako u veselom razgovoru hitaju natrag na obalu Adam pored sebe začuje: ”Devetero novih.” Eva zastane i prekriži ruke. Crne joj se oči suze. ”Troje više nego jučer. Misliš li da je to dobro?”

”Mislim da je dobro. Gdje ste ih pronašli?”

”Četrdeset stupnjeva južno od vulkana Tia. Večeras opet isplovljavamo. Ne želimo riskirati živote mogućih brodolomaca.” Stisnula je usne. ”Voljela bih napokon doznati odakle dolaze.”

”Mislim da bismo svi to voljeli”, odvrati Adam i razbaruši slanu smeđu kosu. ”Ima li tragova odraslima?”

Odmahnula je glavom. ”Ne.”

”Sjećaš li se odakle si ti došla? Sjećaš li se ičega prije nego si došla?” Ovo pitanje je svoj djeci na otoku bilo strašnije no ikoje drugo. Eva uzdahne, pročisti grlo i posegne za kožnom narukvicom na nadlaktici.

”Ne.” Okrenula je glavu da izbjegne njegov pogled, ali naposljetku se ipak nasmiješila. ”Sjećam se da si s jedanaest izgledao isto kao sad. I kosa ti je bila urednija.” Nasmijao se. ”I jednako si jako želio doznati odakle svi dolazimo. I zašto samo djeca.”

Ponovio je: ”Zašto samo djeca?”

Spazivši novopridošlog crnokosog dječaka kako nespretno gaca prema plićaku u moru do koljena, potrčali su mu ususret. Nakon što su ga pitali tko je, dječak im mirno odgovori: ”Tristan… Grčka.”

Eva raskolači oči. ”Grčka? Smjesta ćeš otići u grčku kuću, ondje ćeš pronaći ljude svoje narodnosti. Adam je, naprimjer, iz britanske kuće. Greta, naša najbolja meteorologinja, iz švedske, Malala, učiteljica, iz pakistanske…”

”Sjećate li se rata?” najednom upita Tristan. Eva i Adam zastanu. ”Kao, rata za cjepivo? I vodu… i naftu? Koja vam je lozinka wi-fija?” Iz džepa izvuče iPhone.

”Ovaj… Spes, dva, nula, tri, dva, samo upiši sadašnju godinu. Nema razmaka. Mala slova. Koji rat, Tristane?” Adam čučne razmjenjujući gorljiv pogled s Evom. ”O čemu pričaš?”

”Rat za cjepivo, kako se ne sjećate? Veliki bum ili… aposkalispa, tako je moj tata govorio.” Brzo se osvrne. ”On je već stigao?”

Eva ga obgrli. ”Idemo nešto pojesti, što misliš? Posudit ću ti svoj solarni punjač, a ti ćeš nam lijepo ispričati sve čega se sjećaš.”

”Ovim otokom vladaju djeca, Tristane”, doda Adam dok su promočenih čizama koračali prema raspjevanoj šumi. ”Jedino je kopno koje poznajemo. Sada je na nama red da napredujemo.” Tristan odsutno kimne. ”Oh, i zovemo ga Spes.” Adam namigne. ”Spes, kao nada.”

________
Ira Osibov. Učenica sam četvrtog razreda splitske Druge jezične gimnazije (5.12.2002.). Moji radovi, lirski i prozni, objavljeni su u školskom listu DRUGAčiji (školski list Druge gimnazije) koji je ovog srpnja osvojio drugo mjesto u natječaju za najbolji školski list Hrvatske, a moj je članak ”Feminizam – savršen razgovor za kolutanje očima”, osvojio prvo mjesto za najbolji članak Hrvatske u natječaju Jutarnjeg lista 2020.g. U slobodno se vrijeme bavim pisanjem na online spisateljskoj platformi Wattpad na kojoj objavljujem poglavlja svog fantastičnog romana ”Voyageur”, a uz to crtam, glumim i sviram. Moji su lirski radovi dosegnuli državnu razinu na LiDraNo natječaju. Voljela bih studirati književnost i strane jezike.