Srušimo robote
Bila je normalna večer.
Bio je petak.
Dona je u blagavaoni dovršavala svoju zadaću. Bila je 3. razred osnovne škole, imala je sve petice (za razliku od njezinih vršnjaka koji su, kako je stalno govorila, dobivali trojke i dvojke, rijetko kad četvorke).
Oko 21:14h Dona je otišla u svoju sobu. Odjenula je svoju pidžamu s medvjedićima (nije se morala tuširati petkom), legla u svoj ljubičasti krevet te pogledala u strop na kojem su nacrtane zvijezde, a onda se sve počelo tresti. Odjednom je sve postalo crveno, kao da je pala u crvenu rupu. Kada je trešnja prestala, Dona se opet nalazila u svom krevetu.
– AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAH!! – vrisne ona.
Sve je izgledalo drugačije. Svjetlo ljubičasta soba pretvorila su u tamnu, crnu sobu. Posteri po zidovima, čarape po podu. Dona ustane, priđe starom ogledalu…
– Ha? – zine ona.
Čak je i ona izgledala drugačije. Njena kosa više nije bila nježne smeđe boje. Sada je njezina kosa bila obojana u crno s plavim pramenovima. Nokti nalakirani u crno, na licu ostaci šminke. Ali ono što ju je najviše iznenadilo bile su njezine grudi. Narasle su, više nisu nevidljive, već su itekako vidljive.
Polako se spustila stubištem u kuhinju. Tamo je bila njezina mama Anastasija, koja je isto tako izgledala posve drugačije.
– Tko nam se to probudio!? – ljutito će Anastasija. – Kasniš u školu!
– Ali, danas je subota – pobuni se Dona.
– A ne, ne, danas je utorak i kao uvijek kasniš u SREDNJU školu! – zadere se Anastasija.
– Ali…
– Ništa ali, istog trena kreni u školu!! – živčano će Anastasija, – Uz to, zbog tebe i ja kasnim promjeniti pelenu gospođi Kinkićč!
– Ali mama ti radiš kao bankarica!?– zbunjeno će Dona.
– Dona, ne pravi se blesava – kaže Anastasija, – i sama znaš da već četiri godine radim kao njegovateljica jer sam dobila otkaz zbog glupih robota. A sad požuri da ovaj put ne dobijem otkaz ZBOG TEBE!
Još uvijek zbunjena Dona otiđe u sobu pred ogledalo, napravi slatke pletenice, zgrabi neku crnu torbu koju je našla na podu te izađe iz kuće. Uputi se na mjesto na kojem je, kako se ona sjeća, srednja škola.
Vani na ulici sve je izgledalo drugačije, također. Nekada je to bila prelijepa cvjetna, šarena ulica, a danas izgleda kao da je atomska bomba pala na nju. Umjesto drveća, stotine zgrada, umjesto cvijeća na travi cigarete, pola kuća je urušeno. Kuće koje su i ostale, prekrivene su grafitma, prostim riječima, krvlju… Ljudi su bezposleno stajali na cesti ili sjedili na preostalim travnjacima.
Na Doninu sreću škola je bila na istom mjestu kao i prije. Dona nikad prije nije zakoračila u srednju školu, sve ovo bilo joj je potpuno novo. Uđe unutra, kad ondje Livija (Donina zakleta neprijateljica iz osnovne škole).
– Bestie!! – povikne Livija.
– Bestie?! – začuđeno će Donna.
– Što si to napravila iz svoje kose? – Livija je sada raspuštala Donine pletenice, –E to je već bolje!
– Ugh… – zgadi se Doni.
Dona nikad nije voljela nositi raspuštenu kosu, ali nije joj se dalo prepirati s Livijom. Dona je slijepo slijedila Liviju hodnikom jer nije znala kuda treba ići. Ušavši u učionicu sjele su jedna pokraj druge.
Kada se pojavio učitelj Dona je bila zaprepaštena. Naime, učitelj nije bio osoba već robot!
Učitelj? Robot? Što je ovo? Što se događa?
– Do-bar daaan! – progovori robot.
– Daaan-aass u-či-mooo nešššto noovoo! – nastavi on.
Donu je bilo strah išta pitati ili progovoriti pred Livijom i ostalima. Samo je sjedila na mjestu i slušala što profesor, ovaj, robot govori. Odjednom začuje se glasno:
BLUAAAAHHHHIBBBBBBBBBBBB… KLONG!
Robot je pregorio. Svi učenici, a s njima i prestrašena Dona, brzo su otrčali u blagavaonu iskoristivši kvar robota za bijeg sa sata. U kuhinji su isto tako radili roboti i samo roboti. Dona je ubrzo shvatila da cijelom školom i šire vladaju roboti.
– Ako su roboti posvuda i sve rade umjesto ljudi, zašto se mi uopće školujemo? – upita Dona Liviju.
–Pa ti stvarno kao da si sa Marsa pala, – kaže Livija, i sama znaš da roboti JOŠ nisu sposobni za neke poslove, kao, naprimjer, raditi kao zubari i frizeri.
–Da, da naravno… – Dona zakoluta očima.
Dva sata kasnije škola je konačno bila gotova. Dona je krenula kući. Na putu je stala u “Mali Dućančić”, barem se tako prije zvao. Sada se zove “Veliki Dućan”. Uglavnom, Dona uđe unutra. Sve je izgledalo veće i sjajnije.
– Doo–bar daan! –pozdravi robot.
Naravno, što drugo nego robot!?
– Kaakko vamm moguu pom-ći? – započne robot.
– Željela bih jednu čo-ko-la-di-cu – Dona je malo oponašala robota.
– Evvo sti-žeee! – odgovori robot.
– Čips? – začudi se Dona. – Ali rekla sam da želim čokoladicu!
– Aha, čo-ko-la-di-cu – reče robot – stižee čokolladdicaa!
– Evo jed-dna čo-koladica! – reče robot sada držeći staklenku krastavca.
– Ne želim krastavce! Želim ČOKOLADICU! – zadere se Dona.
A onda je sve postalo crveno.
– Dona, Dona – govorila je Donina mama ponovno izgledajući normalno.
– Mama! – kaže Dona, –v-vidjela sam rob-b-bote i sve je bilo drugačije, iiiiii…
Dva tjedna poslije
– Roboti se grade i za nekoliko godina zamijenit će sve nas. Neki misle da ćemo onda živjeti sretnije i opuštenije, ali postavlja se pitanje od čega ćemo mi ljudi živjeti? Roboti nam neće donijeti plaće i svi ćemo ostati na ulicama! I svi vi koji mislite da će vam biti lakše nego nama ostalima varate se. Isto tako svi oni bogati koji troše na izgradnju robota te novce mogli bi potrošiti na pomaganje zajednici. Zato se nadam da će ovo vidjeti ljudi diljem svijeta te da će razmisliti o tome što rade i što ne rade. Ljudi koji sada rade na robotima najvjerovatnije će zaraditi nekoliko miliardi kuna, eura. Dok ćemo mi svi živjeti na ulicama, umirati od gladi, oni će živjeti u velikim vilama i imati sve za sebe. Ti ljudi vjerovatno ne znaju kako ekonomija radi, jer da znaju bili bi pametniji. Zato, SRUŠIMO ROBOTE! – govorila je Dona na prosvjedu protiv robota, koji je sama smislila i organizirala.
SRUŠIMO ROBOTE!
SRUŠIMO ROBOTE!
– Znaš Dona, jako sam ponosna na tebe! – šapne joj mama.
– I ja isto! – prišapne tata.
SRUŠIMO ROBOTE!
SRUŠIMO ROBOTE! – čulo se iz mase.
_______
Zovem se Rosa Krog Broz. Rođena sam 29.1.2010. u Zaboku. Živim u Pregradi s mamom, tatom i mlađom sestrom. Na jesen krećem u peti razred Osnovne škole Janka Leskovara. Volim pisati jer je to neki način da se maknem iz stvarnog života. Kada sam bila drugi razred moj sastavak našao se u Zvončeku – školskom listu. Kao i svi, stalno sam htjela biti nešto drugo, a onda sam u trećem razredu odlučila da ću biti spisateljica. Svi su mi govorili kako će i to proći, ali evo uskoro ću u peti razred i još uvijek želim biti isto. Zahvalna sam cijeloj svojoj obitelji, prijateljicama, a pogotovo mojoj najboljoj prijateljici što me kroz sve ovo podupiru. Mama uvijek čita moje priče, tata je onaj koji najbolje ispravljuje pravopisne greške, sestra ih voli slušati kao i ostatak obitelji. A moja najbolja prijateljica me uvijek gura naprijed i ohrabruje me.
