fbpx

Ira Osibov: Spes

Spes

 

More. Bilo je tako oduvijek: pjena, pustoš, pučina. Kad bi vjetar tijekom olujne noći razgrnuo oblake, zeleni bi se otok idućeg jutra, obgrljen velom izmaglice, jasno ocrtavao na obzoru. Morska bi mu pjena grlila strmu kamenu obalu pa bi se iz daljine, poput rajske fatamorgane, činilo da lebdi. Pučina je bila istočkana brodicama. Neke su slobodno jurile obali, a neke plesale s plavetnilom privezane za krmu goleme drvene karake koja je parala teške morske valove. Dječačić kovrčave kose boje pijeska uzverao se na palmu. U pjegave su mu se obraze od sunca usjekle bore. Zaškilji, raskolači oči i punim plućima puhne u školjku.

Eno ih!” otokom odjekne.

Adam se prene. Bio je najstariji od djece na otoku, ali i samome mu se činilo da nikada neće navršiti tu daleku osamnaestu. Izletio je iz kućice od šiblja ostavljajući na stolu rasprostrte spise s crtežima zviježđa i mjesečevih mijena – starijoj su djeci bila potrebna za ribolov, dok mlađa nisu znala čitati ni pisati. Zadužio ih je da pletu mreže na najvišem otočkom brdu ne bi li možda, ali samo možda ugledali nekog odraslog. Osam je godina prošlo otkako se Adam prvi našao na otoku. Osam godina nakon virusne pandemije, globalnih prosvjeda i ratova, osam godina bez odraslih. Osam godina dječje vladavine.

”Djevojke, škrinje!” uzvikne, sjurivši se na pješčanu plažu među glasnu gomilu. ”Dječaci, užad!”

Maleni poskoče kao opareni. Djevojčice se postroje u dugačak red koji se prostirao od nastambi u šumi preko užarenog pijeska sve do plićaka. Škrinje su iz kućica preko žilavih djevojačkih ruku prema plaži gmizale poput gusjenica. Dječaci se uzveru uza stabla, zgrabe oronulu užad skrivenu u krošnjama, zavitlaju je i prebace oko visokih totema tik uz obalu. Zalete se s grana i sjene im prelete pijesak kao na žičari. Dočekavši se na nogama, potrče u plićak. Djevojka sjajne crne puti s tamnim pletenicama što su joj šibale snažna leđa povikne im s palube:

Devet!” Susretne načas Adamov osmijeh, uzvrati mu jednako i poput pantere zanjiše se s pramca na palubu.

Nastane euforija. Škrinje su se punile svježe ulovljenim ribama koje su se još trzale. Dječaci s obale bace užad djeci na palubi. Dječaci i djevojčice snažnih brončanih leđa ih zgrabe i uz viku snažno povuku.

”Ne dajte da vam kliznu!” povikne crnokosa djevojka potežući konopce. Zatim se osvrne: ”Tulio, Enzo, Padma, otraga!” Dvojica prozvanih mladića i djevojka kimnu i skoče u more.

Dječak kuštrave crne kose jedva je otvorio oči. Osjetivši da mu se tijelo ljuljuška, trgne se i shvati da je u čamcu, ali ne sam. Ostalih osmero djece stiglo je samo nešto pospano promrmljati, a već su u idućem trenutku bili na nogama.

”Jutro.” Pozdravi ih Adam. Djeca ustuknu, ali domaćin im se samo nasmiješi. ”Dobrodošli na Otok. Zapeli ste ovdje na neko vrijeme, ali ne brinite, niste nam ni prvi ni zadnji. Vjerujem da ste gladni. Za mnom!” Začuvši nedaleko od sebe među gomilom pljusak čizama u plićaku, brzo doda: ”Vas troje, odvucite ih na obalu! Odmah dolazim.”

”A što? Da ti možeš očijukati s Evom?” podbadala ga je Padma pomažući crnokosom dječaku da se osovi na noge.

”Još mi uvijek duguješ šećernu trsku od naše posljednje oklade. Kladio sam se da će ga Eva satrti u maratonu, sjećaš se?” Enzo upita dovoljno glasno da ga nasmijani Adam čuje.

”Ma, da. Pošalji joj poljubac i od mene, hoćeš?” Tulio zakoluta očima pa se okrene djevojčici s crnim šiškama. Nije joj moglo biti više od sedam godina. ”A kako se ti zoveš?”

”Ying Yue”, odvrati mu tiho djevojčica prevrćući među prstima malenog papirnatog ždrala.

Promatrajući tako djecu kako u veselom razgovoru hitaju natrag na obalu Adam pored sebe začuje: ”Devetero novih.” Eva zastane i prekriži ruke. Crne joj se oči suze. ”Troje više nego jučer. Misliš li da je to dobro?”

”Mislim da je dobro. Gdje ste ih pronašli?”

”Četrdeset stupnjeva južno od vulkana Tia. Večeras opet isplovljavamo. Ne želimo riskirati živote mogućih brodolomaca.” Stisnula je usne. ”Voljela bih napokon doznati odakle dolaze.”

”Mislim da bismo svi to voljeli”, odvrati Adam i razbaruši slanu smeđu kosu. ”Ima li tragova odraslima?”

Odmahnula je glavom. ”Ne.”

”Sjećaš li se odakle si ti došla? Sjećaš li se ičega prije nego si došla?” Ovo pitanje je svoj djeci na otoku bilo strašnije no ikoje drugo. Eva uzdahne, pročisti grlo i posegne za kožnom narukvicom na nadlaktici.

”Ne.” Okrenula je glavu da izbjegne njegov pogled, ali naposljetku se ipak nasmiješila. ”Sjećam se da si s jedanaest izgledao isto kao sad. I kosa ti je bila urednija.” Nasmijao se. ”I jednako si jako želio doznati odakle svi dolazimo. I zašto samo djeca.”

Ponovio je: ”Zašto samo djeca?”

Spazivši novopridošlog crnokosog dječaka kako nespretno gaca prema plićaku u moru do koljena, potrčali su mu ususret. Nakon što su ga pitali tko je, dječak im mirno odgovori: ”Tristan… Grčka.”

Eva raskolači oči. ”Grčka? Smjesta ćeš otići u grčku kuću, ondje ćeš pronaći ljude svoje narodnosti. Adam je, naprimjer, iz britanske kuće. Greta, naša najbolja meteorologinja, iz švedske, Malala, učiteljica, iz pakistanske…”

”Sjećate li se rata?” najednom upita Tristan. Eva i Adam zastanu. ”Kao, rata za cjepivo? I vodu… i naftu? Koja vam je lozinka wi-fija?” Iz džepa izvuče iPhone.

”Ovaj… Spes, dva, nula, tri, dva, samo upiši sadašnju godinu. Nema razmaka. Mala slova. Koji rat, Tristane?” Adam čučne razmjenjujući gorljiv pogled s Evom. ”O čemu pričaš?”

”Rat za cjepivo, kako se ne sjećate? Veliki bum ili… aposkalispa, tako je moj tata govorio.” Brzo se osvrne. ”On je već stigao?”

Eva ga obgrli. ”Idemo nešto pojesti, što misliš? Posudit ću ti svoj solarni punjač, a ti ćeš nam lijepo ispričati sve čega se sjećaš.”

”Ovim otokom vladaju djeca, Tristane”, doda Adam dok su promočenih čizama koračali prema raspjevanoj šumi. ”Jedino je kopno koje poznajemo. Sada je na nama red da napredujemo.” Tristan odsutno kimne. ”Oh, i zovemo ga Spes.” Adam namigne. ”Spes, kao nada.”

 

________
Ira Osibov.
Učenica sam četvrtog razreda splitske Druge jezične gimnazije (5.12.2002.). Moji radovi, lirski i prozni, objavljeni su u školskom listu DRUGAčiji (školski list Druge gimnazije) koji je ovog srpnja osvojio drugo mjesto u natječaju za najbolji školski list Hrvatske, a moj je članak ”Feminizam – savršen razgovor za kolutanje očima”, osvojio prvo mjesto za najbolji članak Hrvatske u natječaju Jutarnjeg lista 2020.g. U slobodno se vrijeme bavim pisanjem na online spisateljskoj platformi Wattpad na kojoj objavljujem poglavlja svog fantastičnog romana ”Voyageur”, a uz to crtam, glumim i sviram. Moji su lirski radovi dosegnuli državnu razinu na LiDraNo natječaju. Voljela bih studirati književnost i strane jezike.