Na ovogodišnji natječaj za mlade pristigle su 123 priče iz regije vrlo različite kvalitete, pristupa zadanoj temi te samoj formi kratke priče. Ipak, uzmemo li u obzir činjenicu da se radi o autorima od 18 do 30 godina starosti, može se pokušati zaokružiti dojam njihovih autorskih djela: dijele se na one koje su se na promjene osvrnuli iz potrebe da sebi i čitateljima ponude neko objašnjenje (ponekad i pokoju pouku); da iz cijele situacije kristaliziraju osobno iskustvo najčešće vezano za obiteljske ili ljubavne segmente; a nekoliko njih pribjeglo je u potrazi za zaključkom čak i bajkovitoj fikciji. Većini priča zajednički je osjećaj nemoći i anksioznosti, koji se produciraju zbog očigledne labilnosti svijeta i života uopće, a onda posljedično i vlastitog identiteta.

Priče finalista/ica ostaju u ovim tematskim okvirima – ali čine to s ponajviše narativne umješnosti – ponekad i dojmljivog talenta! – te je zaista moguće zamisliti da autor/ica u ladici već imaju umalo gotove zbirke. Odabrati tri pobjedničke priče iz ovoga popisa bit će stoga izazov pred kojim žiri stoji s iskrenim uzbuđenjem.

Žiri u sastavu Stjepan Balent, Antonela Marušić, Ivana Peruško, Ivan Tomašić i Korana Serdarević (predsjednica žirija) izabrao je 10 finalistkinja i finalista, a priče su čitali pod pseudonimom. U nastavku abecednim redom donosimo 11 priča koje su ušle u finale i pseudonime pod kojima su ih prijavili:

1. Atelje (davidabramovic)
2. Be here now (Fejk Šarenka)
3. Iris (01081961)
4. Kolonija (Odisej)
5. Kraj nečeg (Gudelj)
6. Pneumonija (Gudelj)
7. Sintagme i tačna definicija (sbatti)
8. Skretnica (10 000 KARAKTERA)
9. Subota (Tepih)
10. Tajlandski bosiljak u cvatu (ILPOSTINO)
11. Tika-tak (asurbaniapl)

Tri pobjedničke priče proglasit ćemo na zatvaranju 21. FEKP-a, 10. lipnja u 21 sat u Malom pogonu Tvornice kulture.

Čestitamo finalistkinjama i finalistima!

Tema – Vizije budućnosti – koja je bila okvir za pisanje pokazala se kao posebno provokativnom i inspirativnom, premda se mora primetiti da nemali broj priča pripada užem žanrovskom, naučno-fantastičnom miljeu, što je bilo očekivano. Takođe je bilo očekivano da su vizije budućnosti kroz perspektivu pristiglih priča prilično sumorne. Žiri se nada da će one ostati u domenu kvalitetne književnosti i da se neće pretočiti u stvarnost.

Jasno je dakle da žiri nije imao lak zadatak. Ono što je izdvojeno i što se nalazi na zvaničnoj stranici festivala deset je veoma kvalitetnih priča kojih se niko ne bi postideo. One predstavljaju prilično precizan presek kratkopričaškog polja na međusobno razumljivim jezicima.

Ova činjenica može samo da raduje jer ako je negde očekivano da roman i dalje ima primat u produkciji, marketingu i nagradama, kratka mu je priča prišla veoma blizu, ona svojim kvalitetom stoji rame uz rame s njim i, sportskim jezikom rečeno, duva mu za vrat. MI naravno navijamo za nju.

Uz čestitke izabranima i nagrađenima, žiriju ostaje samo da se nada da će sledeći natječaj biti vraćen u okvire normalnog života što bi značilo da broj pristiglih radova bude veći i da oni budu optimističniji. Neka naša vizija budućnosti pobedi brzo i lako.

Nagrađene priče

Prvu nagradu – Dvotjedni boravak u baltičkoj rezidenciji za pisce i prevoditelje u Ventspilsu u Latviji – osvojila je priča Seada Sekovića #onokadtiživotstaneupetkutijaitikažešBogudragomhvalamolim

Sead Seković rođen je 1963. godine u Sarajevu. Po završetku sarajevske Treće gimnazije, upisuje studij prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Borac Armije Republike Bosne i Hercegovine. 2018. godine u Sarajevu izdaje svoj prvijenac, knjigu Pamfleti, manifesti i pokoja anegdota, a 2019. godine i svoju drugu knjigu naslovljenu Vrabac/ skica umiranja. Za sebe u kratkim crtama kaže, suprug, otac, veteran. Živi i radi u Sarajevu.

Priča #onokadtiživotstaneupetkutijaitikažešBogudragomhvalamolim istaknula se vještim prikazom sužavanja “manevarskog prostora” protekom vremena, savladavanjem prostora, upornim iznevjerivanjem obećanog i svođenjem egistencije na čuvene zadnje riječi: “Još samo pet minuta”. “Budućnost – to sam Ja, Ja i onih Mojih, samo, pet minuta unaprijed”.

Drugu nagradu – Dvotjedni boravak u splitskoj rezidenciji za pisce udruge Kurs tijekom 2021. – osvojila je priča Iskopnici Alene Begić.

Alena Begić, rođena 1997. godine u Njemačkoj, gimnaziju završila u Bosni i Hercegovini, a trenutno živi u Sloveniji. Poeziju i prozu objavila u višejezičnom zborniku Biće Bolje/ Bo že, koji je nastao kao produkt literarnih radionica u organizaciji SKC Danilo Kiš Ljubljana, a koje je vodila Lidija Dimkovska. Njena poezija je objavljena u časopisu Koraci, kojeg izdaje Narodna biblioteka Vuk Karadžić u Kragujevcu, te na portalu astronaut.ba. Kratke priče Kupatilizam i Pred ogledalom objavljene su joj na književnom blogu Čovjek-časopis te u slovenskom časopisu Novi zvon.
S pričom Selmin nišan ušla je u finale 15. Međunarodnog književog natječaja za kratku priču Lapis Histriae.
Studira filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.

Iskopnici u furioznom harmsovsko-vianovskom ritmu donose bizarnu distopiju u kojoj je najveći smisao svačijeg života “njegovanje vlastitog groblja”, na kojima su ljudi izgrađivali cijela sela, gradove i države. Junak naše nagrađene priče odbija biti uvučen u “prljave igre sjećanja”, prezire mrtvace i zato ih je “odlučio ubijati žive”. I za razliku od ostataka svijeta, nije mu baš do ukopavanja-iskopavanja pa svoje mrtvace pali i njihov pepeo prosipa po gorama…

Treću nagradu – Pohađanje ljetne škole pisanja CeKaPea – osvojila je priča Pičkin dim Nikole Tuteka.

Nikola Tutek rođen je 10.03.1978. Pisanjem se bavi od malena. Piše kratke priče. Objavio je tri zbirke: Zlatna pirana, Ljudi koje sam izmislio i Pamrav i pragrgan. Nakon fakulteta deset je godina živio u Mađarskoj i potom dvije u Rusiji. U Hrvatsku se vratio 2012. Završio je Filozofski u Rijeci, hrvatski i engleski jezik, doktorirao u Austriji na kanadskoj kratkoj priči. Od povratka u Hrvatsku predaje kanadsku književnost na Filozofskom u Rijeci. Otac je dvoje djece. Trenutno žive u Grobniku.

Prema autorevim riječima, priča Pičkin dim napisana je u Rusiji i temelji se na viziji grupne budućnosti bez budućnosti individualca. Iako se radnja događa u prošlosti, misli da se uzorak iz priče ponavlja i ponavljat će se dok je svijeta i u bilo kojem društvenom uređenju.

Zahvaljujemo svim autoricama i autorima na prijavljenim pričama. Čestitamo nagrađenima i nadamo se da će već iduće izdanje FEKP-ovog natječaja za kratku priču biti održano u normalnijim uvjetima i našem uobičajenom, proljetnom terminu.

Do čitanja iduće godine. Vaš FEKP.

“Može li to išta brže? Sjedim ovdje već dva sata!” Elyss je viknula iz stolice za koju je bila zavezana, u prazni hodnik. Kad bi samo mogla doći do torbe u kojoj su njeni alati, mogla bi se izvući, ali svemirska banda nisu sami idioti kao što je mislila. Torba je, nažalost, bila udaljena tako da ne može do nje.

“Ovo je stvarno smiješno! Nisam ništa ukrala!”

ponovno je povikala, iako je to bila laž. Ukrala je ona podosta stvari, pogotovo od bandi kao što je ova.

Taman kad je po sedmi put pokušala dohvatiti torbu nogom, u sobu je ušao mladić tamne kože i kratke smeđe kose te sjeo preko puta nje, u tišini. Elyss ga nije poznavala, vjerojatno je nedavno došao na planet.

“Kako ide?” Elyss ga je upitala, smiješeći se, a on joj nije odgovorio. Uzdahnula je, otpuhnula pramen duge plave kose iz očiju i potonula u stolici u pokušaju da se udobnije namjesti.

“Dakle, ovo je slavna Elyss Riverrun. Moram priznati, razočarana sam,” reče s vrata djevojka kratko ošišane crvene kose i Elyss dobro poznatih ljubičastih očiju.

Ma odlično, pomisli, dok se uspravljala u stolici, ove budale imaju magiju.

“Lemity Quemer, čemu dugujem zadovoljstvo?” Elyss se nasmiješila. Situacija se upravo deseterostruko otežala.

Lemity je sjela do mladića, kojem je Elyss tek sad primjetila grimizno crvene oči, i prekrižila noge. Elyss je znala da je u velikim problemima čim je shvatila da je jedina u sobi bez magije.

Naime, u dvadeset osmom stoljeću, specifičije, u godini 2763., ljudi sa planeta Zemlje su bili izmješani sa rasama više drugih planeta. Jedan od primjera je Santon, planet na kojem se Elyss trenutno nalazila. Najveća razlika među ljudima i drugim rasama je bila ta da su ljudi bili jedini bez mogućnosti posjedovanja i kontroliranja magije.

Lemity Quemer je bila ozloglašena kći voditelja svemirske bande koja se bavila pljačkom, kockom (razonoda koju su donijeli ljudi) te svakakvim drugim sumnjivim poslovima. Rođena na dalekom planetu Caludaner, Lemity je posjedovala magiju srednjeg ranga, odnosno, imala je nadljudsku snagu.

Mladić do nje, s druge strane, je imao magiju višeg ranga, iako Elyss nije znala koju. Najčešće su bile telepatija i teleportacija, ali moguća je bila i kontrola uma, čemu se Elyss nije veselila.

Elyss, na njenu veliku žalost, je bila sa Zemlje sa stopostotnom ljudskom krvlju, što je značilo da nema ni trunka magije. To su odavale njene mutnoplave oči, u koje je provodila sate zureći, nadajući se da će promijeniti boju, makar u sivu, boju najnižeg magijskog ranga.

“Čula sam dojave da nam je nestala značajna količina oružja, znaš? Uz to, čula sam da se baš ti specijaliziraš u prodaji laserskog oružja, i gle čuda, baš nam je toga ponestalo!” Lemity je pljesnula rukama da naglasi kraj rečenice.

Elyss se promeškoljila u stolici. Ako je mladić do nje mogao čitati misli, onda su joj se problemi samo povećavali.

Ne misli. Kompletna tišina. Bijeli šum. Neće ništa saznati, Elyss je ponavljala riječi koje je sama sebi rekla stotinama puta prije, kad god bi imala posla s telepatima. Iako joj je sestra bila telepat, to je bila Elyssina najmrža vrsta magije.

Da je bar Ivory ovdje, pomislila je, po možda dvadeseti put u isto toliko minuta. Ona bi odma mogla pročitati misli i Lemity i dečku do nje i reći Elyss točno što namjeravaju, u pola sekunde.

“Draga moja Lemity, ja nisam ništa od tebe ukrala,” Elyss je odgovorila, a Lemity se samo nasmiješila. Kimnula je dečku do sebe i on je zatvorio oči.

Sljedeće što je Elyss osjetila bila je oštra bol u trbuhu, kao da joj je netko stisnuo unutarnje organe. Zagrizla je unutarnju stranu obraza svom snagom i nagnula se prema naprijed, pokušavajući smanjiti bol. Nije pomoglo.

“Dobro je,” Lemity je kratko rekla. Bol u Elyssinoj utrobi je instantno prestala, te je ona duboko udahnula.

Telekineza dakle. Lemity vuče stare trikove ako mi ovaj gnječi jetru, Elyss je zaključila.

Ivory, gdje si kad te trebam? Elyss ponovno pomisli.

“Kome si prodala naše oružje?” Lemity je pitala, približavajući se stolici za koju je Elyss bila zavezana.

“Poljubi me u dupe, Lemity,” Elyss se nagnula prema naprijed, što bliže Lemity. Ona je odgovorila udarcem pojačanim super snagom ravno u Elyssin trbuh.

Udarac je izbio sav zrak iz Elyssinh pluća te se ona ponovno sagnula tako da joj je glava dirala koljena.

U šta si se uvukla, Riverrun? upitala se glasom koji je njena majka često koristila.

“Dobro pitanje, Ely. U što si se to uvukla?” drugi dobro poznati glas joj je odgovorio, također u njenoj glavi.

Elyss se blago nasmiješila. Spas je stigao.

“Ivory. Trebalo ti je.”

“Bolje ti je da se ne žališ. Mogli smo te i ostaviti,” sestrin glas je bio jasan kao kristal. Bila je jako blizu.

“Dobro, reći ću ti,” Elyss je pogledala prema Lemity, koja je stajala iznad Elyss.

“Prodala sam ih–”

Prije nego što je dovršila rečenicu, u sobu se skotrljala mala loptica koja je puštala plavkasti plin na sve strane. Elyss se nasmiješila čim ju je prepoznala.

Loptica se rasprsnula, plin puneći cijelu sobu. Lemity je nažalost prekasno prepoznala što je to, jer su u sljedećoj sekundi i ona, i njen pomagač bili onesvješteni na podu. Elyss, kojoj plin nije mogao ništa, jer nije posjedovala magiju, se pobjedonosno nasmijala.

Sljedeće sekunde, zid na Elyssino desno je pao, otkrivajući zadihanog Lorenza i smiješeću Ivory, koja je nosila zaštitu od plina. Lorenzo, baš kao Elyss, nije trebao masku.

“Pa gdje ste vi do sad?!” Elyss je uzviknula dok ju je Ivory odvezivala i Lorenzo trčao da upali leteći brod.

“Nema na čemu, budalo,” Ivory je lupila Elyss po tjemenu i obe su izletjele iz sobe bez zida, Elyss u trku grabeći torbu.

Iako je Ivoryna obitelj usvojila Elyss, njih dvije su se smatrale sestrama, bez obzira na magiju i planet rođenja.

“Možemo?!” Lorenzo je viknuo s vozačkog sjedala dok je Elyss zatvarala vrata. Lemityna straža je već trčala niz hodnik.

“Vozi! Vozi odmah!” uzbuđeno je vikala Elyss dok su se udaljavali od planeta, uzimajući od Ivory vrećicu novca od prodaje oružja.

________
Autorica teksta je Maja Špiranec, učenica drugog razreda Četvrte gimnazije u zgrebu, rođena u Zagrebu, 4. kolovoza 2004. god. Prijašnji radovi nisu do sad bili objavljeni.

Sve se doista promijenilo unatrag šezdeset godina. Od dječaka do starca. Od igranja nogometa, košarke, društvenih igara do bespomoćne vožnje u kolicima. Još se sjećam škole, velikog odmora, zezanja profesora…

Sada živim u staračkom domu gdje su me moja djeca s veseljem preselila. Svako jutro bude nas glasnim i iritantnim zvukom trube kao u zatvoru, umjesto nježnim, jednostavnim pozdravom Dobro jutro. U moju sobu ulazi asistentica s kiselim izrazom lica jer mora dizati smežuranog, bespomoćnog starca i voziti ga do kantine da bi posrkao i sažvakao posluženu hranu.

Današnji čovjek ne želi mariti za druge, niti obraćati pažnju, gleda samo sebe. Gleda i divi se nepoznatim ljudima na ekranima, a ne vidi svoje najbliže.

Nakon doručka možemo prošetati dvorištem staračkog pritvora. Kada izađemo iz tmurnih hodnika, misleći kako ćemo opet zaživjeti, upoznati nekoga i dići se iz prokletih kolica, opet sve bude isto. Gledam oko sebe i sve se raspada. Sunce zarobljeno u tamnim oblacima kemikalija i kiše kiselije od face moje asistentice, prazan puteljak okružen pijeskom i kamenčićima jer prirode u stvarnosti više nema. Vani zalutale mačke, psi i starci koji pričaju sami sa sobom, dronovi koji donose potrepštine ljudima jer su lijeni dići se iz kreveta… Nema zaljubljenih parova koji bi se satima ljubili na klupama i nježno se doticali, nema ptica i cvrkutanja, nema djece na ulicama. Samo hladne hologramske poruke na plafonu i zurenje u kameru, leteći automobili, vrhunska tehnologija u dječjim sobama. Ljudi više ne putuju, ali virtualno šeću cijelom planetom. Jedino s kime se mogu družiti sam ja, samo ja.

Opet se čuje ta iritantna truba koja najavljuje povratak u čekaonicu smrti. Asistentica dolazi po mene, odvozi me do sobe i bez riječi kao vreću krumpira diže i baca na krevet. Pitam se znaju li mladi što je to krumpir ili luk, rajčica i mrkva. Taman pred san kroz zvučnik u svojoj sobi čujem:“ M334 2006 vaša dijagnoza je…“ Tako sada govore da vam nije još puno ostalo. Običan broj koji umire. Nema više razgovora, savjetovanja, toplih riječi, samo brojke i dijagnoza. Ne sjećam se više kada me netko nazvao mojim imenom i prezimenom. Sada sam samo broj na brojevnoj crti života. Nakon ručka vrijeme je posjeta. Naravno, opet samo pusto čekanje.

Umjesto zagrljaja i druženja, koje mi toliko nedostaje, dobio sam samo jednog starca koji sjedi u kolicima, gleda bespomoćno u prozor, razmišlja o boljim vremenima, ponekad priča sam sa sobom i čeka svoj kraj. Kada padne noć, u kojoj se skrivaju mjesec i zvijezde, samo zaspe i nada se, i čeka drugačije sutra.

_________
Ja sam Marko Kajić, rođen sam u Zagrebu 1.3.2006.g. Pohađam OŠ Tituša Brezovačkog u Zagrebu i idem u 8.r. Bavim se košarkom i glumom. Glumim u predstavi Junaci Pavlove ulice i u kratkometražnom filmu 1 na 1.

Žiri FEKP-a, koji čine pisci, urednici i književni kritičari Ivana Rogar, Vladimir Arsenić, Stjepan Balent (predsjednik žirija), Ivan Jozić i Sven Popović pročitao je sve prijavljene priče, a na temelju ocjena u uži izbor za nagrade ušle su ove priče (priče su poredane redom prijave, a ne ocjene žirija):

Pičkin dim
Prevrni Nebo i Zemlju
Čekajući Investitore
Pomorandže u sobi
Kalodont
Mirna noć nad Levantom
onokadtiživotstaneupetkutijaitikažešBogudragomhvalamolim
Ta budućnost
Iskopnici
Naočari

Pobjednici natječaja bit će objavljeni u srijedu, 7. listopada, na večerenjem čitanju FEKP-a, koji počinje u 19.30 u zagrebačkoj Kinoteci. Progam moderiraju Ivan Jozić i Andrija Škare.

Nagrade

Prva nagrada: Dvotjedni boravak u baltičkoj rezidenciji za pisce i prevoditelje u Ventspilsu u Latviji, u razdoblju od 1. do 15. kolovoza 2021.
• uz troškove boravka u rezidenciji u Ventspilsu, nagrada uključuje i avionsku kartu za pobjednika/icu.

Druga nagrada: Dvotjedni boravak u splitskoj rezidenciji za pisce udruge Kurs tijekom 2021.
• nagrada uključuje putne troškove i troškove boravka u rezidenciji te plaćene režijske troškove.

Treća nagrada: Pohađanje ljetne škole pisanja CeKaPea.
• nagrada uključuje smještaj i kotizaciju za trećenagrađenog/u autora/icu.

Žiri u sastavu pisac i novinar Davor Mandić, spisateljica Dunja Matić, profesorica Helena de Karina, novinar i pisac Srđan Sandić i pjesnikinja Monika Herceg pročitao je sve pristigle radove, a na temelju ocjena žirija u uži izbor za nagrade ušle su ove priče (priče su poredane redom prijave, a ne ocjene žirija):

Osnovna škola

Hana Lang: Tajna sivog ogledala
Phaidra De Becker: Nisam mačak
Fran Kantolić: Maturalac u svemir
Dino Fazlić: Izgubljen u budućnosti
Alisa Ciglar Tišljar: Duga na početku kraju puta, budućnost se čini ljuta
Rosa Krog Broz: Srušimo robote
Marko Kajić: Čekaonica
Aleksandra Radmilović: Kamen budućnosti
Marko Mačković: Srmrtonosno gorivo
Rina Punda: Dioklecijanovi mušketiri
Milica Veselinović: U poseti sebi 2040. godine

Srednja škola

Mari Rodin: Nocivis Algae
Amalija Danjek: Susret
Zoe Lisak: Jedna odluka
Ira Osibov: Spes
Maja Špiranec: Svemirski lopovi
Tarja Antić: Blok 28 I
Laura Završki: Svi putovi vode u Rim (miR)
Marko Mikšić: Opsada Istanbula
Brigita Stajić: Neizvjesno i neodređeno
Lorena Ivanković: Vetrikalna stvarnost
Madhu Marie-Louise Hadžić: Kapljica psihodelije za polupraznu čašu

Pobjednici natječaja za kratku priču za učenike osnovnih i srednjih škola bit će proglašeni u ponedjeljak, 6. listopada, u večernjem programu FEKP-a, koji će se održati u riječkom Exportdrvu.

Osim na stranicama Festivala europske kratke priče, tri prvonagrađene priče bit će objavljene i na web stranici Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture i portalu Gradske knjižnice Rijeka.

Zahvljaujemo svim autoricama i autorima te njihovim učiteljima, profesorima, mentorima i roditeljima koji su svojim radovima i trudom doprinijeli ovogodišnjem natječaju FEKP_19.

Od svega se najviše sjećam njegovih očiju. Male i okrugle kao brabonjci, sa bojom isto negdje u tom spektru. Nosio je velike naočari, tako sam ga i upoznala – naočarastog. Da ih nije nosio, sigurna sam da ne bih progovorila ni riječi sa njim. Kada nije imao naočari, nije imao ni očiju.

Prvi put ih je skinuo kad smo vodili ljubav i morala sam ići povratiti. Gledajući svoj povraćak, činilo mi se da ga gledam u oči i povratila sam još jednom. On se preplašio i upitao šta mi je, a ja sam ga zaklinjala da stavi naočari i da mi izgine s očiju.

Kada bi ih ponovo stavio, sve je bilo dobro. Njegov glas je bio hrapav i dubok, njegove riječi pametnije, a njegovo okruglo lice nije ličilo na izgubljenu kravu. Često sam se naslađivala i mučila njegovom prošlošću. Kada ga nije bilo kod kuće, ostavila bih sve što sam radila i išla gledati njegove fotografije iz prijašnjih dana. Najdraže su mi bile one u tuđim zemljama, pune ekscesa i perverzije, zbog kojih sam ga mrzjela.

Uživala sam u fotografijama sa drugim ženama. Što sam ih više gledala, to su me više živcirale i zato sam ih gledala još više. Na njima je uvijek izgledao kao pauk ili skakavac. Jedna ruka mu je bila na guzici, druga na dojkama, treća (ne zna se čija) visjela je kao izglavljen ekstremitet iz kontejnera napunjenog izložbenim lutkama. Više puta su njegove ruke imale običaj da mlohavo stoje u zraku, ispružajući onaj glupavi kažiprst, kao da tobože plešu uz ritam na podijumu. Gledajući te fotografije, razmišljala sam o tome kako parkira auto i pere tanjire, i ipak mi je bilo lakše kad sam pomislila, da je pored svog tog frajerisanja u javnosti ipak samo sirotinja za kojom moraš pet puta oprati čašu.

Jednom sam iz albuma istrgala fotografiju sa nekom djevojčurom kojoj štipa dupe i njome oribala šerpu. “Evo”, rekla sam mu, “kad ne znaš ribati spužvom kako treba, možda ćeš makar guzicom”. A inače sam te fotografije čuvala kao oči u glavi i pazila sam da ih ne oštetim – ne zbog poštovanja do njegovih uspomena ili nešto slično tome, jer na njemu ne poštujem ništa. Čuvala sam ih, tobože, u budućnosti će mi pomoći da ga lakše ostavim.

Trenutak kada bih ga na njima ugledala onako ogavnog, u kafanama sa ćikom u ruci i oblivenog znojem kao da je na leđima prevalio bale sijena, željela sam da traje vječno. Toliko mi je išao na živce da sam ga htjela ubiti. Pogotovo one njegove naočari – bockale su me ravno u štitnjaču. Na svakoj fotografiji je imao druge: neke ukošene sa narančastim staklima iz devedesetih, zatim crne aviatorke, zbog kojih je izgledao kao mačo. Čak i kosu na glavi je imao.

Ovisno od naočara i raspoloženja sam si o njemu u mašti tkala različite priče. Nekad je bio istrošena krpa koja juri za ženama, nekad drogeraš, drugi put porodični čovjek, a nekad šmrkljavi student na protestima sa knjigom o Che Guevari.

Otkad se naviknuo na mene, nosi samo obične naočari – zbog kratkovidnosti. Izabrao je najružniji model, onakav kakvog nose igračice iz starih porno filmova. Aviatorke je odavno prestao nositi. Kaže promijenio se, samo ja sam mu bitna u životu. To nije istina, kažem: ljubav mora mijenjati prošlost, a ne budućnost. Kad-tad se mora plaćati za ekscese.

Odlučila sam ga napadnuti jedne večeri, dok smo sjedili u kolima na parkiralištu. Uobičavala sam ga napadati tada, jer nije imao kuda pobjeći. Evo, ove slike sam našla na tvome kompjutoru. Sa ovom kurvom si se kurvao petnaest dana prije nego što smo se upoznali, rekla sam mu, gledajući u aviatorke sa fotografije, zbog čega mi se štitnjača pretvarala u zmiju. Činilo mi se, ako uspijem smrskati njegove naočari, razbit ću njegovu prošlost, bez koje nije ništa doli slijepi bogalj sa bljutavim očima.

“Jesi ti normalna? Napadaš me za stvari prije tri godine, da ne bi slučajno šta iz doba Rima izvukla, pa me još i time tukla po glavi?”, vrištao je. “Tad se uopće nismo poznavali, shvati to jednom. Gledaj naprijed i razmišljaj o nama, našoj sadašnjosti i budućnosti”.

Ali ja tu nisam imala šta razmišljati, jer će on i u sadašnjosti i budućnosti biti sirotinja što ne zna parkirati auta i oprati tanjire. Prošlost si čovjek bar može mijenjati i objašnjavati je onako kako mu se čini da je bila.

U tom trenutku me je već toliko iznervirao svojim kazivanjem i odlučnim pogledom naprijed, da sam ga puknula šakom, toliko da su frcnula stakla iz naočara. Već sam ga planirala ostaviti i lupnuti vratima; smrskati i njega i ono što je možda nekad bio, a nije više. A ipak ga nisam mogla jednostavno pustiti da slijep vozi po cesti i pogine.

Zato sam mu pokušavala pomoći: vlastitim rukama sam popravljala naočari, a umjesto ljepila ili niti, sa kojima bih pričvrstila stakla za okvire, poslužila sam se dugačkom vrećom za pseća govna, koju sam našla na zadnjem sjedištu. Sa tom vrećom sam zavezala stakla za okvire, kao špagom. Na njoj su se bijelili uzorci životinjskih šapa.

Upalio je kola i krenuli smo. Gledala sam u njegov profil sa naočarama, gdje se u promahi lelujala vreća za pseći izmet. Napajala sam se tim pogledom i otkriveno sam željela da traje vječno: njegove naočari su prosto vreća za proljev, kojeg seru njegove oči. Ništa više.

Oduvijek sam prezirao mrtvace. Zato sam si priželjkivao ubijati žive, kako bih lešine u njima strpao u grob. Ljudi koje sam poznavao niti nisu bili mrtvaci, koliko osoblje što neprestano brine za mrtve. Dakle grobari, što je još gore.

Zapravo bi bilo neprimjerno zvati ih grobarima ili ukopnicima, jer oni su ukopavali samo da mogu kasnije iskopati. Dakle iskopnici, što je gore od grobara.

Uživao sam posmatrajući ih. Niko nije tako brižno gnojio vlastite rane kao što su to činili iskopnici. Na početku su ih vrijeđali neki vanjski slučajevi, a zatim su se liječili samo da mogu još jednom preći kroz istu bol. To sam se uvjerio na vlastite oči, jer sam nešto od te vanjske boli prouzrokovao i sam. Jednom sam ošamario svoju sestru i rekao joj da je nizašta. Poslije toga se pred ogledalom šamarala sama. Isto tako sam svoju tetku bocnuo iglom. Odlučila se da će cijeli život biti šnajderica, samo kako bi se mogla sama bockati.

Svi oni su brižno njegovali svoja groblja. Cijela sela, gradove i države izgrađivali su na njima. Kada su slavili dane državnosti, mislili su da pjevaju himne, ali to su sigurno bili rekvijemi. Jednom sam na vijestima čuo kako su neke narode istjerali sa njihovog zemljišta, jer im je groblje tako reklo. Ali to ne mogu potvrditi.

Najzanimljiviji su bili kada su brinuli za groblja sa malim privatnim zgodama. Neki moj prijatelj, na primjer, kupovao je u trgovini različite ljute začine, od papra, feferone i đumbira, i posipao ih po kostima iskopanim iz vlastitih grobnica. Ali brzo se zasitio, zato što su mu ti začini pružali neku mesenu ugodu. Zatim je prešao na sirće, ali i to mu je imalo pretjeran okus po salati. Na kraju se odlučio da kupi aceton, i da ga pijucka u istom ritmu kojim je iskopavao lešine.

Žena moga drugog prijatelja, kada se udala, počela je da krade kosti iz groblja svoga muža i prenosi ih na svoje vlastito. Tako si je stavila zdjeličnu kost oko vrata i počela se daviti njome. A onda je uzela jedno rebro i toliko se njime lupala po glavi, da ju je muž morao otjerati u hitnu. “Nikad nemoj ženi pokazivati svoje groblje”, rekao mi je tada povjerljivo.

Najgore mi je bilo kada sam saznao za onu vjeru hinduizam i još danas mi se prevrće želudac od svega što sam čuo. Neki mulac, što sam ga sreo na cesti umotan u narančasto kao lisica, rekao mi je da se u sljedećem životu mogu roditi kao skakavac, ako ne budem dobar čovjek. “A ako budeš dobar čovjek”, rekao mi je, “možeš postati bog. To se zove karma”.

Ošinuo sam ga pleskom te rastjerao i njega i njegove knjižice. “Sigurno i ekonomiju studiraš pored, đubre jedno svećeničko”, dovikivao sam mu, dok se on smijao, blaženo kako mogu jedino produhovljeni poreznici.

Zato nije ništa čudno što sam ubio svoju ženu. Pored očitih osjećaja naklonjenosti, koje je gajila prema konceptu karme, toliko je zaudarala na mrtvaca, da se iskreno čudim što je nisam ubio prije. Dok se nisam oženio njome, nisam mario za svoje groblje niti sam znao da li ga uopće imam. Ona se svim silama trudila da ga otkrije i iskopa, ali to joj nije polazilo za rukom. Najprije zbog toga što nije imala šta iskopati: ja nisam sahranjivao svoje mrtvace, već sam ih zapaljivao i rasipao njihov pepeo po gorama. Zato sam i imao jako kratku memoriju – ničeg se nisam sjećao i sve sam brzo zaboravljao. To je moju ženu jako živciralo. Htjela je da se mučim za svoje grijehe, ali ja se nisam mogao mučiti, jer se nisam mogao prisjećati. Govorila je da sam bezosjećajan i da imam retardiran pogled, kao krava.

Donekle je imala pravo, jer sam većinom bio pomalo šupalj. Ali to nije bila cijela istina. “Ljubav se gradi na ideji, a ideja se gradi na sjećanju. Ljubav je sjećanje samo. Ko nema sjećanja, ne može ni voljeti”, tako je govorila.

Toliko se trudila da nađe moje groblje, jadnica. Osjećao sam čak i žaljenje kad sam je vidio kako se umorna vraća navečer u krevet. Zapostavila je cijeli svoj život tražeći ga. A zašto joj je to trebalo, da lupa i mene i sebe šupljim kostima? Da puše u njih kao u frulicu i da mi sklada beskonačne prigovore? Tako je i radila: puhala je u izmišljene kosti i tvrdila da zvuk što iz njih izlazi govori nešto o meni.

Kosti je gradila iz fragmenata moga života, što su joj ga meni za leđima dobacivali poznanici, pa čak i iz slučajnih fotografija, iskopanih iz podruma, jer takve stvari ne čuva više ni prošlost, koja ide svojim putem i ne bavi se reminiscencijama.

Nisam se imao čega bojati, ali ipak joj nisam mogao dozvoliti, da iznađe to groblje, da iz slobodnog praha, što viori po gorama, napravi zakopane mrtvace. Znam kakve su žene kada se jednom dočepaju groblja – sjede na njima kao furije i kažnjavaju čovjeka za to što je disao. Moja se još skoro nikakvog groblja nije dočepala, a evo, već se pomalo kajem, ni sam ne znam zbog čega. “Zašto se kajem, odgovori mi odmah”, zagalamio sam na nju. A ona je govorila da je kajanje kao vitamin, da ti ne trebaju posebni razlozi da ga piješ, ali bolje da imaš previše nego premalo.

Bilo je kasno da je spriječim. Jednom, kad sam došao kući, namjesto nje zapazio sam lubanju na krevetu.

“Šta je to?”, upitao sam zaprepašteno.

“To? Lubanja, kako vidiš. Uređivala sam naš vrt i donijela sam ti je, da pogledaš”.

“Ja mrtve ne zakopavam, već ih zapalim i njihov pepeo prospem po gorama”, rekao sam ljutito i zalupio vratima. U šta me htjela pretvoriti? U grobara, u iskopnika možda?

Uvijek sam joj bio dobar muž, u to vjerujem i sad. Ali moja žena ipak nije mogla odustati od toga da traži groblja i da me muči tobože iskopanim smradom. Kada je saznala da je varam, napala me i optužila da sam lažljivac. “Ali to je bilo prije mjesec dana”, rekao sam, “prestani već jednom iskopavati prošlost i gledaj u budućnost. Ako me budeš stalno nervirala sa tom prošlošću, nemam druge nego da te ostavim”.

Gledala je zabezeknuto, ali ja sam siguran da je bila preplašena zbog toga što sam je planirao ostaviti. “Grobarka moja mala”, rekao sam zatim, štipajući je za obraze, pokušavajući svim načinima osvijetliti ludost njenih postupaka. Ali ništa nije funkcioniralo.

Najzad sam sve otjerao u pičku materinu. Ko bi ikako bio sa takvom ženom? Samo se bavi mrtvacima, a nikad ne gleda naprijed. Bila je prikladnija za mrtvačnicu.

Prije par dana, dok sam sjedio u naslonjaču i gledao fotografije koje nemam (prazni okviri, obješeni po zidovima stana, pomažu mi da zapamtim budućnost) zazvonio je telefon. Iz detektivske stanice su me obavijestili, da su pronašli truplo moje žene. Dobro, da su me obavijestili, jer bih skoro zaboravio da sam je ubio. Kažem skoro, jer ne bih mogao zaboraviti ženu koja me htjela pretvoriti u grobara.

Vijest je odijeknula po svim kanalima. Otkriveno truplo žene nestale prije dvadeset godina.

Znao sam da će me kad-tad otkriti i strpati u zatvor, jer je znanost (ta prijateljica karme) napredovala, i dolazila je sa svojom forenzikom da mi naplati neki tobožnji dug.

A naplaćivala mi je to što sam riješio svijet od još jednog poreznika. Pošto to niko ne zna cijeniti, zahtijevam da me se pusti na miru, i da me se ne pokušava uvući u prljave igre sjećanja.

“Neće moja žena više nikome prati noge!”, čulo se dve sekunde nakon što su metalna vrata popunjena ukrasnim staklom tresnula o zid. Tresak je bio takav da se po zvuku moglo reći da je malo falilo da se vrata slome i saspu dedi pod noge, ali ipak, ostala su čitava. U trenutku treska, baba je klečala ali su joj poskočila ramena. Nije se valjda opet zaratilo, pomislila je, a odmah zatim je pomislila da je ipak možda samo promaja. Kada je podigla glavu i videla dedu na vratima, ispustila je krpu u lavor u kojem su se otapala muška dlakava stopala sa požutelim zadebljanim noktima. “Ženo, nosi taj lavor!”, rekao je, na šta je ona rekla samo “dobro čoeku”, ustala, popravila kecelju i otišla iz sobe. Supružnici se, u to vreme, nisu jedno drugome obraćali po imenu. Baba je bila prva žena u selu koja je prestala da pere noge svakom muškom koje uđe u kuću, kakav je bio običaj u Crnoj Gori. Sramota, vikali su joj iza leđa kada je vide na ulici, bruka. Nije joj to smetalo, jer, kako mi je pričala godinama posle, nije volela da pere muške noge. Ne zato što joj bilo teško, već, kako je govorila, bilo je onih bezobraznih koji ne kažu odmah dosta, kako dolikuje, nego koji je puste da pere i pere, po pola sata i duže.

To nije bio jedini novi gest koji je deda, uz tresak, uneo u našu porodičnu tradiciju. Visoko školovan od strane partije, odlučio je da njegova žena neće ostati nepismena, pa ju je prijavio na organizovane posleratne kurseve za opismenjavanje, na kojima je baba naučila da čita i piše. “Naša će sva deca ići na fakultet!”, govorio je, iako, kada bi ga pitali koliko dece ima, rekao bi “jedno dijete i četiri ćeri.” Jedna, tačnije, poslednja od te četiri ćeri zakmečala je u porodičnom domu jedne zime kasnih pedesetih, na šta je dedina majka, kada je videla da se novorođenčetu ništa ne klima među nogama, rekla samo, “Mh! Opet popišulja!”, i otišla skupljenih usana iznad kojih su se kostrešili brkovi, oličavajući njeno nezadovoljstvo. Ta poslednja ćerka mogla je lako i da se ne rodi. Kada je baba ostala poslednji put trudna, želela je da abortira, tačnije, kako mi je govorila, “da ga skloni”. Otišla je u Dom zdravlja, rekla u čemu je stvar, i sela u čekaonicu, po instrukcijama doktora. Posle nekog vremena u čekaonicu je ušao deda, uzeo je za ruku i poveo napolje. Ispostavilo se da je doktor bio dedin partijski drug, i da je prepoznao babu, javio dedi, i sprečio da svet bude lišen tog još jednog malog života. “Mnogo je petoro đece, čoeku”, rekla mu je dok su izlazili iz Doma zdravlja. “Đece nikad nije mnogo! Možda Ilija dobije brata!” Njihov sin Ilija nije dobio brata već još jednu sestru, koja će, ipak, kasnije biti đak generacije u mašinsko-tehničkoj školi, koja će kasnije završiti i fakultet kao i sve njene sestre, i koja će se, sasvim kasnije, ispostaviti na moju majku.

Kada su deca porasla i krenula u školu, deda je babi poslao pismo iz Beograda. “Budi tog i tog dana, u to i to vreme, tu i tu”, pisalo je. Ostavila je decu svekrvi na čuvanje i spakovala mali kožni kofer, kakvih je deda imao nekoliko. To joj je bio prvi put da se vozi vozom. Gledala je kroz prozor kupea kako se svet kreće brže nego što je ikad svojim očima videla. Leteo je, i svet i ona. “Koliko naroda”, rekla je tiho i zbunjeno kada je sišla na prvom peronu glavne železničke stanice u Beogradu.

Odseli su u hotelu Slavija, deda je želeo da joj, po njenim rečima, “pokaže sveta”. Prvo jutro, u zoru, dok je on i dalje spavao, morala je da se iskrade iz sobe. Hotelski toaleti su, u to vreme, bili zajednički, na kraju hodnika, pokazao joj je gde su kada je stigla. Dok je sedela na šolji i čudila se udobnosti i potpuno novoj dimenziji vršenja nužde, “šta sve živ čovek smisli”, mislila je, nešto malo, belo, visilo je na kanapu i ulazilo joj u vidokrug. Gurnula ga je, isprva lagano, a zatim malo jače, kažiprstom leve ruke, i ono se oba puta odbilo o njen prst i vratilo u prvobitni položaj. “Ja činim – puć, ono meni – puć”, kako mi je kansije objašnjavala uz pokret ruke. Posle par zamaha, samo joj je došlo da uzme to u ruku i povuče konop. Trčala je nazad hodnikom, prestravljena, sa suknjom na pola kolena, uletela je u sobu i probudila dedu. “Čoeku, tamo nešto grmi! Grmi!”. Kada mu je objasnila šta se desilo, iako nervozan što ga je probudila, rekao joj je sa blagim osmehom – “Ženo, to je vodokotlić.” Još jednom mu je priredila sličnu situaciju, čekala ga je čitav dan drhteći od zabrinutosti. Dok je on bio na poslu, ona je ostala u hotelskoj sobi, bojala se da ide bilo gde. Kada se popodne napokon vratio i zatekao je bledog lica u krevetu, ispričala mu je “Čoeku… ja pošla da prošetam… dvoje ljudi, muško i žensko… uđoše, propadoše! U rupu, čoeku, samo propadoše!”. “Ženo, to je lift”, rekao je zagrlivši je.

Od kako je deda umro, čemu ima već više od deset godina, baba umire za njim. Najčešće je zateknem kako sedi za stolom, u kuhinji, gledajući letinoameričke sapunice na televizoru u boji koji smo im kupili pre dvadesetak godina. Šta radiš baba, pitam je sa vrata, istih onih metalnih vrata popunjenih ukrasnim staklom. Namerno, svaki put kada dođem, pitam je isto, iako dobro znam šta radi. “Gledam Strast i čežnju“, kaže, a ja se nasmejem, strašno me zabavlja kada baba izgovori te reči. Kako si baba, pitam, iako, ponovo, znam odgovor. “Dobro sine kako bi bila, starački. Nego, evo ne znam zašto me Bog više ne uzme da idem kod mog Petra”. Tek je nakon njegove smrti počela da ga zove imenom. Ne brini baba, kažem, uzećete, a ona se štrecne jer se, ipak, plaši smrti koliko god da je priželjkuje. Zatim se nagne kroz kuhinjski prozor i pogleda u dvorište kroz belu heklanu zavesu. “Je li ono tvoje auto?”. Jeste baba, kažem. “Voziš onako veliko auto?”. Vozim, baba. “Svaka ti, sine, čast”, kaže, “žensko da ume da vozi tako veliko auto.” Isti taj razgovor bismo baba i ja vodile, bez greške, svakog poslednjeg vikenda u mesecu kada dođem da kosim dvorište. Govorila mi je, stalno, da ja kosim najbolje od svih unuka, bez obzira što sam žensko. “Oni ne kose dobro, preskaču, nisu pedantni”. Zatim bi baba iznela holkicu, sela u dvorište leđima oslonjena o kameni zid kuće i gledala mene kako starom dedinom kosom kratim pojas po pojas maslačaka i deteline. Nije dozvoljavala da se kosi električnom kosilicom, Petar to ne bi voleo, govorila je. Kada je dvorište pokošeno i trava grabuljama skupljena na nekoliko hrpica, baba ja bismo sele da popijemo kafu i popušimo po jednu cigaretu. “Jel nećeš da me ofiraš da duvanim?”. Neću baba, kažem.

Moj brat je dobio ćerku, doveli su je kod babe, da je vidi. Gledala je u svoju prvu praunuku ćutke, brada joj je zaigrala, i najzad je posle nekoliko sekundi izgovorila – “Bravo sine, neka je živo i zdravo.” Iako je njena brada, makar malo, zaigrala u ritmu te reči, nije rekla – popišulja.

Nekad, jednom davno u vremenu, dok sam znao, samo, za prozor, koji se krio iza loše prefarbanih rešetki pretrpane sobice s podaskanim podom što se uvijao i ispod mojih nogu kad bih stigao da se oslonim na njih, a Svijet gorio i bio realan – tražio nemoguće, nisam znao NIŠTA. Ako ima manje od –  – NIŠTA, e!, onda, sam znao toliko. To što sam čitao već dvije godine u nizu i što bi mi se trafikanti uvijek obradovali, to… I to se može uvući u – NIŠTA. Nisam znao šta se desilo sa Svijetom, ali očevo, svakomalo, uz upaljen radio, ili TV – Jah sranja i govana, koje bi obavezno propratio trzajem desne ruke visoko negdje u vazduh i okretanjem glave u kontra stranu, je govorilo da od realnog i nemogućeg nema ništa, tako da bih popio svoju večernju terapiju i slušao, još jedno, držanje lekcije, kojih je mati imala u izobilju i uvijek spremne da izađu vani kad je prilika – Jesil’ rek’o danas da mu pripreme “vruću”? Znaš kakav je bio prošli put kad mu… Dijete nije moglo stat na nogu pet dana. ‘Ma ja’, zaboravio. I tako svaki put, a? Imao sam intervale bez bolesti i tad bih izlazio vani, u dvorište ograđeno daskom od prometne ulice, išao do pionirskog centra iz kojeg su dolazili zvukovi klavira, harmonike i gitare, prilazio svim jakosnim krugovima i slušao šta pričaju, pamtio, ćut’o. Jednom neko donese album Automobili koji se trebao popuniti samoljepljivim sličicama. Odrasli odmah uzeše da ga kupusaju, računaju broj potrebnih sličica da se sve namiri, uzimajući broj sličica po kesici, dodavajući procenat mogućih duplih, trostrukih istih, pomnožiše sve u glavi i rekoše – E, haj’ sad svako od sebe koliko ima, treba toliko! Ko će do granapa? U roku sat u albumu je falilo tek dvadesetak slika, ali broj duplih i broj onih koji će tek kupit album je kazivao da će se album popuniti za sedam dana najviše i onda kružiti od ruke do ruke. Za svo to vrijeme nisam progovorio, ali mislim kako mi se donja vilica odvalila i nije imala namjeru vratiti se u početni, zadati položaj, pogotovo kad se došlo do zadnjeg dijela albuma koji je pokazivao kakvi će automobili biti u dalekoj budućnosti, u 2000-oj godini. Mario, student, momčina koja je sve oko sebe smirivala svojim prisustvom i pomirljivošću, ili bi snagom ruku i nogu rastjerivao komšije iz tek izgrađenog nebodera, koji su umjeli preći na našu teritoriju sa namjerom da je preuzmu, me zovnu po imenu, upita – Koji se tebi sviđa?, a ja vratih par stranica unatrag i bez riječi pokazah na VolksWagen Bubu. Blago se nasmija, prođe mi rukom kroz kosu i reče – Svaka čast! Ne znam šta sam uradio, ali su me svi drugi u sekundi krenuli gledati drugačije nego su me gledali do te sekunde. Ćaća je na moje molbe da mi kupi album ostajao i nijem i gluh, ali ga je na kraju donio, uz pet kesica u kojima se krilo po pet sličica. To je bilo to, i umjesto da gledam u slike, ja sam čitao tekstove ispod i pamtio pročitano. Mene je čekala škola, a dočekala prva odbijenica jer mi je nedostajalo manje od sto dana da je upišem po pravilima, jer otac i mati nisu znali nikoga koji bi regulu o potrebnim godinama i mjesecima za redovno i obavezno osnovno školovanje mogao preskočiti, dok mene niko ništa nije pitao, a bez muke sam mogao upisati peti razred osnovne škole, jedino što bi mi bilo potrebno su dodatni časovi iz fizičkog/tjelesnog odgoja, jer sam bio toliko bez snage da mi je i sjedenje izazivalo umor. Za tu godinu čekanja sam naučio igrati šah. Otac je između naših šahovskih lekcija i partija pregradio sobicu na dvije ćelije, probio prozor na nosećem zidu i uveo Sunce u kuću. Moja bolja budućnost koju su obećavali  roditeljima mi, ko zna koliko godina unatrag, se pojavila i ja bih gledao kako Sunce izlazi iza kuće i trešnje, žene, po zanimanju babice, koja me dočekala kad sam došao na ovaj svijet, gledao dok me sve moje ne zaboli. Nisam odustajao kako tad, tako ni sad, ali da boli – boli. Nek’ boli. Volim kad me boli Sunce. Bolja budućnost se javila, opet, kad se otac vratio sa sindikalnog putovanja po sjevernoj Italiji i donio mi šarene bermude, koje nikad nisam obukao, ali u drugoj ruci su mu zvonili ključevi dvosobnog stana koji je imao vodu na tri mjesta, šest sijaličnih grla, četiri utičnice, bojler, kadu i dvije brave na ulaznim vratima. Bolesti su se razrijedile i ja sam trčao i trčao i… Malo mi je nedostajalo da krenem letjeti, ali nikad nisam poletio. Lako se navići na ponavljanje jednog te istog, kakvo god da je to jedno te isto i taman kad se navikoh na kvadraturu dostojnu samoupravnih pregaoca ubaciše me u ispranu uniformu, razgažene čizme, spavaonicu i pripadajućih joj dvadeset kreveta, zajednički mokri čvor. Tad su meni krenuli govoriti kako me čeka bolja budućnost i da bi to dokazali na licu mjesta ponudiše mi da ostanem, ponudiše Beograd i visoko obrazovanje. Jasno, odbio sam. Jesam li imao razloga, a da ne razmislim ni sekunde, da odbijem? Biću kratak – jesam. Sve moje je već bilo osam stotina kilometara daleko, a da ostanem još četiri godine bez tog mojega… Vratio sam se i nastavio tapkati u mjestu uživajući u ponavljanju jednog te istoga, tek… Iz mojega su krenuli odlaziti moji. Prvo mati ode, pa dođe rat, onda ode otac. Moje je ostalo moje, ali to moje više nikad nije bilo ono moje. Ponudili su mi bolju budućnost, trebalo je otići do Zenice, zaraditi čin, ali sam odbio. Jesam li imao razloga za odbiti, a da ne razmislim ni sekunde? Jesam. Sve moje bi bilo sedamdeset kilometara daleko, tako da sam nastavio tapkati u mjestu. U svoj nemoći došla je moja Moja. Bolja budućnost se pretvorila u Zlatnu kašiku koju su nam obećali, a već je neko, neki, neke  kusali supu njome, ili kidao pečeno meso, jer niko nije govorio o drugim djelovima escajga, a ja sam na prazan stomak iznio iz porodilišta kćer, nešto kasnije i sina. Više mi niko nije ništa obećavao, a tapkanjem u mjestu sam se ukopao dovoljno duboko da me više niko nije vidio, čuo. Nikad obećan profesionalizam države i njezinih ruku, nogu, koji uvijek podrazumjeva nedostatak emocije, je pokucao na vrata mi i računima oteo moje, neko novo moje, ali, opet, moje i evo me stojim na sred sobe, dok mi svjetlost sijalice od sto svijeća, upaljene u po’ bijela dana, smeta i gledam u pet kartonskih kutija u koje je stalo sve moje i spremam se da napravim još jedno – moje, da ga proglasim – mojim i vidim ženu za koju sam znao kad sam je prvi put vidio da ću sa njom imati djecu, kako se pogrbljena i bez riječi vuče kroz naše, gledam kćer i sina kojima je naše – naše, ali i samo njihovo i sve me boli. Plakao bih, ali ne smijem. Urlao bih, ali ne smijem. Državu bih pravio od početka, temelja, a ne od krova, kako su ovu moju sklepali Kašikari, ali nemam s kim. A budućnost? ‘Ma, pet minuta mira unaprijed će biti dovoljno, tek da ne mislim, da ne brojim, sabiram i oduzimam, ne redam slike ljudi uz minus, rijetko koji je u rubrici sa plusom, a ako se produži na duže… Ne mora biti duže, pet minuta tišine, mirnoće, Sunca će biti dovoljno

Bit’ ću grub, a kakav biti ukopan, nevidljiv nego grub, pa reći, proderati se, ne bi li me ko čuo, pronašao – Budućnost – to sam Ja, Ja i onih Mojih, samo, pet minuta unaprijed.