Davor Mandić rođen je 1976. u Puli. Profesor je hrvatskog jezika i književnosti po profesiji, a novinar Novog lista po zanimanju. Za vrijeme studija počeo je više pisati i objavljivati, što je 2009. kulminiralo zbirkom poezije Mostovi u izdanju Hrvatskog društva pisaca. Kao i mnogi drugi spisateljski aspirant, napušta poeziju i baca se na kratke priče u nadi da će postati pravi pisac. Pa piše kraće forme, koje su se ove 2014. godine našle i u knjizi priča Valjalo bi me zamisliti sretnim, s kojom ćete se upoznati na 13. Festivalu europske kratke priče. Što je za Davora kratka priča saznat ćete iz kratkog intervjua.
Kratka priča – što je ona zapravo i što vas privlači ovoj formi? S čime biste usporedili kratku priču?
Kratka priča je kao quickie: svlačiš samo najnužnije, ulaziš in medias res, ne trošiš vrijeme na elaboriranja i nisi se okrenuo, a već pališ cigaretu. Možeš je napraviti, ali i konzumirati bilo gdje, a zadovoljstvo koje ti pruža ponekad može biti i veće od standardno duljih formi, maratona za koje često nemamo vremena, volje ili sposobnosti 🙂 Ne znam više o čemu pričam, o seksu ili književnosti, ali to je i tako tu negdje.
Kamo vas je kratka priča najdalje odvela? Što vidite kao svoje najveće postignuće?
Na FEKP, do nekih mojih još netaknutih intimnih sfera, ali i do nevjerojatnog osjećaja kada te netko, tko ti nije ni mama ni prijatelj, netko dakle potpuno anoniman, pronađe u gluho doba noći na Facebooku i kaže da je u nesanici kopao po netu i našao tvoju priču i da je to nešto najsmješnije što je unazad dugo vremena pročitao. Taj osjećaj da si nasmijao neko nevoljno, insomnastično biće s kojim te dotad ništa nije vezivalo, nešto je neopisivo. A sad bih se mogao prestati ulizivati anonimnim čitateljima i izbornicima festivala.
Na koje karakteristike usmjeravate pozornost dok pišete? Kakvi likovi žive u vašim pričama?
Nisam ni sam razmišljao o tome dok nisam shvatio da radni naslov moje zbirke priča uopće ne odgovara karakteru tih priča. Shvatio sam da moji likovi stravično čeznu. Ali na kraju, ne čeznemo li svi mi, pa onda i nisam puno rekao. No u toj njihovoj čežnji zabavlja me stavljati ih u nemoguće situacije, pa vidjeti kako će se iz njih iskobeljati ili kako će se ponašati ako u tome ne uspiju.
U najavi svoje prve zbirke priča Valjalo bi me zamisliti sretnim skrušeno ste priznali da ste prozni debitant u 37. godini i da nema tog kritičara koji bi na tu činjenicu gledao blagonaklono. Doista, što vas je to, nakon objavljene knjige pjesama Mostovi i dugogodišnjeg novinarskog staža preobratilo na kratku priču?
Ma tko je vidio pisati poeziju? So last century. Istina je zapravo da sam prvo priče i počeo pisati, čak i prije novinarstva, a to je već vrijeme dok su ljudi hodali četveronoške. Zapravo jedna priča i okvir druge priče su po starosti već dva zbunjena tinejdžera. Dakle priče su oduvijek tu, samo mi je trebao poticaj da ih se značajnije uhvatim. Imao sam ih tri, odlučio ih prijaviti za stipendiju Ministarstva kulture ne bi li me to natjeralo da zaokružim zbirku. Stipendiju sam dobio pa nije bilo nazad.
Što nam elementi fantastičnog i nadrealnog, kojima se poigravate u pričama, otkrivaju o ovoj našoj, nimalo fantastičnoj stvarnosti? I na kraju, tko je taj koga bi valjalo zamisliti sretnim, lik, autor ili čitatelj?
Carver je odradio “slices of life”, pa mi nekako više nije imalo baš puno smisla mrcvariti tu neman. Što naravno ni izbliza ne znači da se neće pojaviti netko tko će to napraviti sjajno. Zato sam fantastičnim i nadrealnim obratima, koji se u pričama događaju u nekim segmentima potpuno prirodno, pokušao ukazati na potencijal metafore, alegorije, simbola. E sad, nisam znanstvenik pa ne mogu reći što se time baš eto otkrilo, ali priče su tu pa bujrum. A sretnim bi valjalo zamisliti Sizifa. Na kraju Mita o Sizifu Camus kaže da Sizif zapravo prkosi bogovima u onom trenutku kada silazi niz brdo, olakšan od tereta koji je teglio na vrh. I zaključuje da bi tada Sizifa valjalo zamisliti sretnim. A svi smo mi pomalo Sizif, puno više nego, recimo, Ante Gotovina.
Razgovarala: Katarina Brajdić
