Američka spisateljica Lorrie Moore, autorica bestselera New York Timesa Ptice Amerike, virtualno se priključila programu 20. Festivala europske kratke priče te iz svojeg doma u Sjedinjenim Državama razgovarala sa svojim hrvatskim čitateljima u Knjižari Fraktura u Zagrebu.
Razgovor su moderirali književnici Ivana Rogar i Ivan Jozić. Rogar je rekla kako je riječ o jednoj od najpoznatijih i najcjenjenijih američkih kratkopričašica, čije niti jedno djelo do sada nažalost nije prevedeno na hrvatski. To je, smatra, veliki propust koji bi trebalo u budućnosti ispraviti.
“Njezine su najčešće teme dosadni život na američkom srednjem zapadu, u kojemu detektira senzibilitet beznadnosti i besperspektivnosti”, rekla je Rogar. U pričama Lorrie Moore nema složene fabule ni velikih događaja, no isto tako ni razrješenja. Ali postoji katarza, satisfakcija čitanja određene priče, a ono što ostaje je spoznaja da će se taj beznadni, osrednji život njezinih likova nastaviti odvijati kao i do sada.
Moore je rekla kako je američki Srednji zapad logična tema njezinih priča, budući da je tamo provela nekoliko desetljeća svojega života, a kako je tamo došla iz države New York, bila je u stanju vidjeti stvari iz drugoga kuta.
“No nikada nisam ismijavala ili se rugala, mene su zanimale neobičnosti Srednjeg zapada, što nije baš tipično za tamošnje ljude, jer za njih je tipično da se slavi i bude veseo. Tako da se ne bih baš prozvala spisateljicom Srednjeg zapada, mada je on svakako prisutan u mojim djelima”, dodala je.
Moore je jedna od rijetkih autorica koja je slavu stekla zbirkom kratkih priča, proslavila ju je knjiga “Ptice Amerike” iz 1998. koja je postala bestseler, a autorica je rekla da iako piše i romane i kratke priče, sebe smatra kratkopričašicom.
“Ponekad me zanima pisanje romana, no roman je jedan dugotrajan rad – moglo bi se reći da se netko tko piše kratke priče nalazi negdje blizu obale, a kad pišete roman onda ste negdje usred mora”, pojasnila je.
Priče objedinjene zbirkom Ptice Amerike prethodno su objavljivane u časopisima New Yorker, New York Times, Elle i Paris Review. Jedna od priča iz te zbirke postala je čak i kultna, People Like That Are The Only People Here, koja je osvojila nagradu O. Henry Award.
Rogar je istaknula kako su u fabulama Lorrie Moore “posrijedi varijacije na temu frustracije nekoga tko vodi život mediokriteta”, a tuga koja proizlazi iz tih priča ne proizlazi samo iz toga što netko živi osrednji život, nego i svijest likova da žive osrednji život: tuga proizlazi iz te svijesti da je moglo biti drugačije, bolje.
Autorica je objasnila kako smatra da proza služi “kako biste uronili u unutarnji svijet likova smiono, kao autor, da registrirate neko ljudsko stanje, stanje duha, a sve to što svi mi nekada imamo u sebi a ne želimo, ne možemo ili se ne usudimo podijeliti s drugima, to proza treba izdržati”.
Ona najviše piše o ljudima koji se kroz život neprestano suočavaju s razočaranjima, ili se nisu u stanju nositi sa stvarnim životom. To su izgubljeni ili usamljeni ljudi koji se sudaraju s vlastitim ograničenjima ili ograničenjima života određenog miljeom, kulturom, mjestom na kojem su odrasli, čime njezina proza proturječi ideji američkog sna da je svatko tvorac svoje sreće – Lorrie Moore kao da govori o američkom podbačaju.
Njezine su česte teme smrt roditelja, teška bolest djeteta ili prekid ljubavne veze, koje piše s dozom britkog humora, a objavila je i jednu zbirku eseja koja se sastoji od književnih kritika, recenzija televizijskih serija, političkih komentara i općenitih eseja koje je objavljivala unatrag 30-ak godina.
Moore je istaknula kako ona samo stavlja ljude u situacije i razgovore a, jednom kada prisvoji njihove osjetljivosti i osjetilnosti – “oni jednostavno kažu sve te duhovite stvari”.
“Ja samo zamišljam druge ljude, tako da tu ima malo i drame, i teatra, i komičnosti, jednostavno nečega što izaziva određene tenzije, a iz toga proizlazi i humor koji oslobađa te tenzije”, pojasnila je autorica.
“Ako obraćate pozornost na svijet, on ima utjecaja na vaš život, pa ćete sigurno u svoje pisanje uključiti i neke stvari koje će drugi smatrati političnima. Ali ako pišete kratke priče da biste promijenili nečiju politiku, to možda baš i nije dobra ideja”, rekla je.
“Kratka priča ne može biti politična na taj način – ona je zanimljivija kada bilježi neke komplikacije u političkim situacijama i pri tome nema odgovora ali postavlja pitanja, istražuje ih”, poručila je Moore, koja upravo piše novi roman koji planira završiti do konca ove godine.
___
Izvor: Hina
