Tribina “I šta ćemo sad?”, koju je moderirala Lara Mitraković, okupila je u popularnom književnom klubu u Martićevoj mlade književnice Marinu Negotić, Mariju Katalinić, Lucu Kozina i Luciju Butković, od kojih su posljednje tri već nagrađivane autorice.
Govoreći o svojem dosadašnjem književnom putu, od prvog objavljenog teksta do prve osvojene nagrade, složile su se da su upravo nagrade ona ključna motivacijska prekretnica, vanjska potvrda da to što rade ima smisla i da je primijećeno. No, kako je upozorila Katalinić, osim tog pozitivnog aspekta, postoji i onaj negativan, a to je da su nagrade i prijavljivanja na natječaje jedini način da mladi autor bude uopće primijećen. “Ne postoji drugi način ili mehanizam da biste nešto objavili ili došli do nekoga. Nagrade su super, ali zar stvarno svi moraju dobivati nagrade da bi ih netko uočio?”, rekla je Katalinić.
Ova kroatistica i sociologinja rođena 1988., kako je rekla, živi od prekarnih poslova – skladišta, zaštitarstva, instrukcija. Tijekom pandemije 2020. godine nastala je ideja o zbirci satiričnih priča “Kraljevstvo koje to nije”, nagrađene nagradom Prozak 2021.
Luca Kozina (1990.) piše i objavljuje kratke priče, poeziju i književne kritike i dobitnica je nagrade Prozak 2019. za prozu te Ulaznica za poeziju 2020. U njenom slučaju, kako je rekla, od početka pisanja do prvog objavljivanja prošlo je osam godina a sve joj se otvorilo nakon nagrada. Svoju poetiku opisala je kao “ukotvljenu u stvarnosti ali s posebnim interesom za detalje koji ukazuju na besmislenost i apsurdnost svakodnevnice”. Trenutno radi na rukopisu za drugu knjigu priča.
Negotić (1989.), koja je lektorica i književna urednica – lektorski potpisuje 100-tinjak djela, a urednički preko 30 – prozom se počela baviti odnedavno, potaknuta osobnim traumatičnim iskustvom teške medicinske dijagnoze i bolesti. Napisala je dosad desetak priča od kojih su neke objavljene na portalu Strane, a piše i književne kritike te je vlasnica obrta za uredničke, obrtničke i prevoditeljske poslove. Sebe, kako je rekla ne shvaća preozbiljno, niti si želi postavljati preambiciozne ciljeve i imati od sebe velika očekivanja – želi samo uživati u pisanju.
Butković: Moguće je živjeti od pisanja – ako se shvati u širem smislu
Govoreći o tome može li se u Hrvatskoj živjeti od pisanja, Butković je kazala kako je to moguće ako se pisanje shvati u širem smislu – pisac može kratkoročno živjeti od stimulacija i novčanih nagrada, a onda su tu i književne kritike, scenariji, radionice i tako dalje. Ona je počela pisati još u osnovnoj školi, a objavljivati u svojim ranim dvadesetima što je, smatra, suptilan način ulaska na književnu scenu koji funkcionira kao neka vrsta provjere kvalitete, te pridonosi oblikovanju autorskoga glasa i stjecanju autorskog samopouzdanja. Lucija Butković (1991.) dobitnica je nagrade Na vrh jezika 2017. za zbirku pjesama “Vučji sat” (2018.). Piše književne kritike a odnedavno i prozu.
Dotaknule su se i pitanja odnosa prema autoricama i složile se kako, iako u kolektivnoj podsvijesti i dalje muškarac kao autor ima veću važnost, ipak postoje pomaci, autorice su snažnije prisutne u javnome diskursu, postoje pozitivne valorizacije njihova rada, a u konačnici, kako je rekla Katalinić, ako je tekst dobar, nije bitno stoji li iza njega muškarac ili žena.
21. FEKP završava večeras, 10. lipnja, u Tvornici kulture proglašenjem pobjednika natječaja za kratku priču za mlade (21 sat), čemu će prethoditi razgovor o književnim nagradama (19 sati). Svoje priče čitat će Marija Andrijašević, Lana Bastašić, Ivan Jozić, Dinko Kreho, Želimir Periš i Espi Tomičić (20 sati).
Izvor: tportal.hr
Foto: Marko Prpić/PIXSELL
