Festival europske kratke priče (FEKP) održan je od 14. do 18. lipnja u Zagrebu i Zadru. Tema ovogodišnjeg izdanja bili su Razum i osjećaji, a gostovale su spisateljice i pisci koji razum i osjećaje tematiziraju u svojim djelima i prepliću na društveno angažiran, uzbudljiv i poticajan način.
Festival je otvorila njemačka autorica Shida Bazyar s romanom Nas tri koji je prevela Snježana Božin, a objavila Fraktura. S autoricom je u Vintage Industrial Baru razgovarala spisateljica, kritičarka i aktivistica Mima Simić.
Roman prati tri prijateljice, Hani, Kasih i Sayu, koje su odrasle u naselju za migrante, podignutom na rubu jednog njemačkog gradića. Iako karakterom različite, one se se moraju nositi s istim problemima suvremenog njemačkog društva, u kojem jačaju krajnja desnica, rasizam, seksizam.
“Njih tri prolaze iskustva za koja još ne postoji pravi jezik. Sve prolaze ista negativna iskustva, a razgovor o tome u Njemačkoj je tek u povojima. Prije se o tome nije govorilo, navodno za dobrobit cijelog društva”, istaknula je autorica.
Drugog dana Festivala održana su tri programa. Najprije su u Knjižari Fraktura s mađarskim ratnim reporterom i piscem Sándorom Jászberényijem o njegovoj knjizi Zapadnjačke priče, objavljenoj u nakladi Oceanmore, razgovarali prevoditeljica Patricija Horvat i publicist i ratni reporter Jerko Bakotin.
“U svome pristupu prikazujem da je smrt čovjeka banalna, a ljudska tragedija najveće zlo”, rekao je Jászberényi , dodavši da “za razliku od života književnost ima smisla” te da mu ona pomaže da se “izdigne iznad te besmislenosti”.
“Pišem o najvećim ljudskim strahotama kako bih se nosio s tom traumom. Ako je uspijem prenijeti u tekst, onda to utječe na čitatelja, jer ima nešto univerzalno u ljudima – znamo razliku između dobra i zla. Tekst izvlači čitatelja iz tromosti. Ono što čitatelja potresa jest ono što nije napisano. Čitatelj je najmanje zaštićen jer ne zna da ukazujem na to”, istaknuo je.
“U teoriji bi razumijevanje koliko je sve besmisleno trebalo voditi u empatiju, ali moje priče pokazuju drukčije – jednostavno, svijet je okrutno i zlo mjesto. U krivu ste kad sugerirate da u mojim pričama nema suosjećanja – naprotiv, one su pune empatije, a ono čega u njima nema jest moraliziranje. Taj dio prepuštam čitateljima”, poručio je Jászberényi za FEKP.
Nakon toga je Tatjana Peruško razgovarala s nagrađivanom talijanskom spisateljicom Giulijom Caminito o njezinu nedavno prevedenom romanu Jezerska voda nikad nije slatka, također u izdanju Frakture.
Radnja ovoga društvenoga bildungsromana smještena je na početku dvijetisućitih godina, a bavi se neispunjenim obećanjima bolje budućnosti i razočaranjem čitave generacije te “razotkriva laž u koju svi vjerujemo: da uz dobro obrazovanje svi možemo postati netko i nešto”.
Riječ je o vremenu “u kojemu velike političke i građanske bitke više ne postoje, a važno je jedino izboriti se za svoje mjesto pod suncem”.
Okolnosti obitelji o kojoj se govori gotovo su hiperbolično prikazane, istaknula je moderatorica razgovora, talijanistica Tatjana Peruško.
“Riječ je o šesteročlanoj obitelji s kompliciranim obiteljskim odnosima, koja živi u socijalnom stanu, u kojoj je otac je ostao invalid nakon pada sa skele. Ta obitelj nikada nije vidjela središte Rima, Kolosej, Vatikan ni Sikstinsku kapelu.”
“Kći Gaia, čije ime saznajemo tek pri kraju romana, srami se svoga identiteta i pokušava se izvući iz teške financijske situacije, ali u tome ne uspijeva”, kazala je autorica.
“Mislim da sam uspjela stvoriti lik koji je teško smjestiti na jedno mjesto, već za čitatelja prolazi više dimenzija. Egoistična je, nasilna, nepodnošljiva. S druge strane, u sebi nosi osjećaj tuge, propasti i promašaja. U tome sam smislu koristila i vlastite osjećaje”, dodala je.
U večernjem dijelu programa, u Vintage Industrial Baru, nastupili su Sándor Jászberényi, Andrija Škre, Ivan Jozić, a večer je završila nagrađivana španjolska spisateljica Sara Mesa, s kojom su razgovarali Gordana Matić i Roman Simić.
Ono što se ističe Sarinim u romanima i kratkim pričama jest “umijeće prešućivanja”. “Kratka priča živi od onog što nije napisano, od onog što nije rečeno”, rekao je Simić. “Za razliku od romana koji nam želi reći sve. Kod Sare sam primijetio da je umijeće prešućenog; ono što će nas boljeti, što će nas strašiti, što će nas uznemiravati maestralno prenijela iz kratke priče u svoje romane”.
Sara kaže da joj je teško govoriti o književnosti i načinu na koji piše. “U Španjolskoj postoji izreka koja kaže da kratkoća odgovara pristojnosti; sugovornike se ne smije smatrati glupima jer se od njih očekuje da razumiju tišine i ono što je neizrečeno. Uvijek nastojim ne izreći sve. To je jednostavno moj način pisanja. Ne imenujem stvari, a to stvara neku vrstu napetosti. To kod mene vrijedi i za kratku priču i za roman. Nema razlike”, kaže Mesa.
“Tajne su u srži svih odnosa. Bez njih veze s našim bližnjima ne mogu funkcionirati. Odnosno, želimo ih kontrolirati i prakticirati neki autoritet. Potreba za tajnom je apsolutno nužna u mojim djelima”, kaže Mesa. “Moji likovi imaju tajne zbog straha da ne budu odbačeni i žele se skrivati samo da bi se zaštitili”.
Sara često priča iz perspektive djeteta ili adolescenta jer joj to omogućuje određeni stupanj fleksibilnosti i omogućuje joj odbacivanje odrasle misli jer smo naučili reagirati na određeni način. “Djeca obično obrću što je naučeno i ta me perspektiva privlači”, kaže.
FEKP u Zadru
Program Festivala europske kratke priče u Zadru počeo je predstavljanjem zbirke priča Dalmacija noir, koju je uredila Marina Vujćić, a objavila Panacea, koja iz perspektive crne kronike govori o tamnoj strani Dalmacije.
Riječ je o zbirci nastaloj na inicijativu Ive Pejković, predsjednice udruge zadarskih pisaca ZaPis. Autorica priče Zovem u vezi špahera Lada Vukić rekla je da je ideju za zbirku zajedno s Ivom Pejković osmislila na temelju drugih zbirki. “Paralelno smo Iva i ja čitale knjige Istanbul noir i Rim noir pa smo zaključile da bi valjalo napraviti i Dalmaciju noir jer u Dalmaciji nije sve sunce i more, nego ima tu i puno tame”.
Dodala je da se njena priča temelji na stvarnom događaju. “Volim kad mi priča dođe spontano. Pola toga što sam napisala u priči bilo je istinito, no dodala sam i neke svoje detalje”, rekla je.
Iva Pejković, autorica priče Sirena, koja počinje dolaskom na otok gdje se odmah pojavljuje leš, rekla je da “voli kad priča počne naslovom iz crne kronike” te da inspiraciju crpi iz “pročitanoga i pogledanog”. “Puno čitamo, puno razgovaramo o pročitanome, upijamo domaće i strane autore koje volimo”.
Autori čije su priče uvrštene u zbirku jesu Želimir Periš, Maša Kolanović, Jurica Pavičić, Ana Vidov, Lada Vukić, Marija Zekanović, Frane Herenda, Ivica Perinović, Mirjana Mrkela, Robert Nezirović, Iva Pejković, Igor Eškinja, Veronika Santo, Mirko Jamnicki Dojmi i Marijana Dokoza.
Zbirku otvara priča Želimira Periša Pozdrav iz Dalmacije, a urednica Marina Vujčić kaže da ju je odabrala jer se radnja, netipično za žanr noira odigrava u podne.
“Želimirovu sam priču stavila na početak knjige, jer je to jedina priča koja se događa ‘po zvizdanu’, što nije karakteristično za noir, činilo mi se zanimljivim da knjiga koja se tako zove počinje s pričom koja se odvija po danu. Redoslijed priča intuitivan je, pokušala sam slijediti ritam svoga čitanja, nastojala sam da bude redoslijed koji bi meni, a pretpostavljam i drugima, u čitanju odgovarao”, rekla je Vujčić. Istaknula je i da je knjiga “blagonaklona prema ženama”.
“Filmski noir sredine prošloga stoljeća uvijek u priči ima manipulativnu fatalnu ženu koja je kriva za jad i nesreću koja se događa junacima, a u ovoj knjizi toga nema. Junaci stradavaju zbog vlastite gluposti i nepromišljenosti. To je bitna odlika ove knjige, ovaj noir preispituje tamnu stranu društva, a ne vještičju prirodu žene”, rekla je.
Priče u obliku svojevrsne izložbe prate fotografije zadarskih fotografa Aleksandra Bonačića, Adrijane Vidić, Jerolima Vulića, Tihomira Franova i Kažimira Markulina.
Razgovor s autorima moderirao je novi predsjednik Društva hrvatskih pisaca Edi Matić.
U večernjem dijelu programa nastupili su Shida Bazyar, Marinko Koščec, Želimir Periš i Sara Mesa, koju je zadarska publika ispratila dugotrajnim pljeskom.
Subotnji dio programa otvorili su bardovi, pjesnici i prozaici Miroslav Mićanović i Senko Karuza. Pred ispunjenim gledalištem govorili su o svom pisanju i o dvadeset i dvije godine Festivala europske kratke priče, u koji su obojica uključena od samog početka; jedan kao organizator i autor, a drugi kao kuhar za pisce, domaćin i autor.
Nakon njih na pozornici su se izredali Giulia Caminito, Edo Popović i Marina Vujčić, a večer je zatvorio energični Sándor Jászberényi.
Adio, direktore!
Festival je zatvoren u zagrebačkom Malom pogonu Tvornice kulture, nastupima pjesnika i prozaika Ivice Prtenjače, glazbenog dvojica Lovorka Sršen i Josip Radić te po prvi put u dvadeset i dvije godine trajanja FEKP-a, nastupom Romana Simića. Ovaj put ne u ulozi osnivača i direktora Festivala nego u ulozi autora kratkih priča.
Prtenjača je istaknuo da je Festival europske kratke priče temeljito promijenio njegov odnos prema piscima i čitanju.
“Tu su autori poput Denisa Johnsona, Olge Tokarczuk, Juliana Barnesa, Lázsla Krasznahorkaija… i mnogi drugi, koje sam najprije obožavao čitati, a onda sam ih imao priliku upoznati i uživati u njihovim nastupima. FEKP mi je donio mnogo na razini spoznaje i emotivnog potiska. Druga je razina zadovoljstva što se jezgra Festivala očuvala od prvih dana i danas u realizaciji sudjeluju manje-više svi ljudi koji su tu od prvog dana. Lijepo je bilo, divno je bilo i nadam se da će Festival europske kratke priče nastaviti istim smjerom”, rekao je Prtenjača u razgovoru s Ivanom Jozićem.
U protekle dvadeset i dvije godine Roman Simić, osnivač i direktor FEKP-a, čovjek neuništivog entuzijazma, bio je i motivator i moderator, ali sada je prvi put nastupio kao pisac.
“Festival je jedan silno važan dio mojega života. Ne zato što je to neki festival, nego zato što su meni festival ljudi. Festival je otpočetka za mene bio organizam, nešto živo, nešto što je i jelo, i davalo energiju, i davalo ljude i dijelilo. To mi je ključna stvar. Igramo košarku zajedno i meni je u cijeloj toj priči najvažnije dodati loptu. Nije najvažnije zabiti koš. Nego ta naša igra dodavanja između sebe, s prekrasnom ekipom ljudi koja je u te 22 godine bila oko festivala na svim mogućim pozicijama. A onda pisci… ono što je Ivica spomenuo, predivni pisci, znači, ljudi koje sam čitao, koje sam obožavao i onda sam ih poznao. Onda sam s njima pio, onda sam s njima putovao. Taj mi dio nitko ne može ni dati ni uzeti. Sve se dogodilo zahvaljujući ovom projektu u kojem, opet ponavljam, nisam sam. Svi ljudi koji su prošli, fotografi, dizajneri, umjetnici, lektori, prevoditelji, pisci, volonteri, ekipa iz odbora… Dakle: vrh”, rekao je
Simić.
Festivalska čitanja, tribine i razgovori u Zagrebu su održani u Vintage Industrial Baru, Malom pogonu Tvornice kulture i Knjižari Fraktura, a u Zadru su programi održani u Gradskom kazalištu lutaka.
Realizaciju ovogodišnjeg FEKP-a pomogli su Ministarstvo kulture, Grad Zagreb i Grad Zadar.
