- Tihi dol. Pahuljastom čipkom presvučeno drveće, svjetlucav starinski tabletić. U daljini se bjelasaju krovovi kućica i naranča na zalasku. Majka i sin krče put kroz snijeg. Dijete lijepi jezik za sleđeni stub seoske rasvjete. Zec trči ka plitkoj vodenoj vijugi. Na površini, odsjaj otežalog granja vrbe. U sumrak, dimnjak je rustikalni zavjet sloge.
- Dva pjegava djevojčurka ispod crnogorice. Darovi s mašnama u ukrasnom papiru noći. Na nogama im smeđe kožnate gležnjače, pod njima jabuke, raskotrljane oko trščane korpice. Kroz papir iz 1933. miriše šišarka na borovoj grani. Osmijesi su pobjeda ubogosti, drže se za ruke, zalijepljene smolom prijateljstva.
- Plavičasti pigment presvučen snom dječaka. Na glavi crvena kapa, baka je plela džemper do u noć, bod je klasičan, pravo-krivo. Štrikaćim iglama u srce mu je ubrizgala toplinu, zato mu nije hladno dok sjedi na tankom polumjesecu od sira. Jednom rukom drži se za njegov šiljasti luk, drugom njiše zvonca. Iz njih sipi zvjezdani prah i pada na kuću u kojoj ona kuha kakao.
- Podeblji papir je pod prstima rebrast, prijeđeš li noktima brzo po uskim tankim utorima, čut ćeš harmoniku. Okreneš li ga lijevo, desno, gore, dolje, presijavaju se boje. Ako je košuta u zimskoj šumi simbol iščekivanja milosti, jutro će ju preobraziti u vječnost. Kroz vrleti uspomena, kad zamre posljednje lišće opstanka, svijetle njezine pitome oči.
Prije fluorescentnih strujnih krugova u koloritu disko-kugle, jelkom su plamtjele prave bijele svjećice. Svečane, a skromne, punokrvne. U jednoj takvoj, zadjenutoj u sitnu željeznu haljinu s kvačicom koja se pričvrsti za granu, sačuvala je cijelo djetinjstvo. Ono vlada i stoluje muzejom jedne jedine voštane figure. Iako je davno dogorjela, često opipava taj fitilj. S njegovim crnim prahom ponire u davnine s kojima nikad nije prestala lijegati. Tamo se nalazi njezina verzija vječnih lovišta. Ne pokopavši djetinjstvo, naoružala se izdašnom municijom i energijom, kao nekoć kad su se za daleki put opremali mrtvaci. Trebalo je puno toga uloviti.
Pamti te četiri božićne čestitke s naivnim, prostodušnim i ruralnim motivima kao što pamti i Mongolkino lice. Već neko vrijeme ne zna je li živa ili mrtva, tako je to, odrode se nekoć važne spone, prekine kontakt s krvlju. O tome ne treba puno baš namjerno misliti, jer, u jednom prosječnom danu krcatom obavezama, teško da stigneš izigravati Prousta koji pretendira da sam sebi može pomoći. To za tebe ionako odrađuje podsvijest i potisnuta muka. Elem, oni koji su ih obje poznavali, uvijek su govorili da nalikuju. Širokih obraza poput rastegnutih jedara, sitnih ukošenih očiju i punih usana, pomalo kao Mongolke. Nalikuju i njihova srca, još od djetinjstva, pa sve evo do danas, kada Simka ima skoro četrdeset, a Mongolkine su godine možda i iscurile.
– Bezuvjetna! Ti si moja bezuvjetna! – povikala bi Simka uz svaki poljubac, svaki božićni keksić otisnut u kalupu za vječnost.
– Ti si moja najdraža i najljubljenija!
Čestitke je pronašla kao klinka na vrhu visokog ormara u Mongolkinoj sobi, među fotografijama s vjenčanja, rođenja i ostalih klišeiziranih prigoda. Taj pronalazak bio je malo reći veličanstven. Srce joj je igralo svaki put kad bi prišla i razini ormara koju je Mongolka zvala tajni bife (tamo su poput endemskog čarobnog graha carevale raznovrsne boce alkohola iz kojih bi Mongolka katkad kriomice potegnula, što ni za nijansu ne bi umanjilo cinober boju njezinih obraza, baš naprotiv), ali otkriće raznobojnih čestitki pariralo je u tom dječjem mundusu pronalasku škrinjice s gusarskim blagom. Tada, s tih šest godina, ukrala ih je iz Mongolkinog ormara i pospremila u sobu koju je dijelila s majkom, ispod njihovog ormara. Gurnula sve do uza zid, uz pomoć dugačke drvene letve. Mnogo godina kasnije ponijela ih je sa sobom u život. Jučer je dočekala tridesetdeveti Božić u životu. Noć uoči istog sanjala je Mongolku, samu i zaboravljenu, dementnu, izgladnjelu, kako pod nekom krležijanski okopnjelom fosfornom svjetlošću sjedi u kutu sobička i autistično zuri pred sebe. Htjela joj je prići, ali ispriječile su se sove i golubovi, gomila njih. Jutro je izgubilo svojstvo fenomena koji će “promijeniti sve”. “Sve” je i tog trideset i devetog Božića isto, osobe koje oduvijek voliš ujedno ti bolno oduvijek i nedostaju, čak i tada kada su ti bile u blizini. Napravila je sebi kakao pa izvadila čestitke i poredala ih na stol. Kakao se u međuvremenu ohladio, na vrhu se nabrala kožica od obojenog mlijeka. Kao da ga je pravila Mongolka. Ona bi ga, kada bi bio prevruć, s posebnom pažnjom stavila u začepljeno korito sudopera koje bi napunila hladnom vodom ne bi li se ohladio do mjere idealne pitkosti. Onda bi ga stavila na bijeli keramički tanjurić i donijela pred Simku koja piše domaću zadaću.
– Ti si moja pametna unuka, ti ćeš u životu moći sve što poželiš!
– Baka, fališ mi!
– Kako ti falim kad sam tu?
– Ne znam, fališ…
Tada bi Mongolka iz treće razine ormara izvadila besprijekorno pod parom ispeglanu i o vješalicu ovješenu škotsku kariranu suknju sa zlatnom iglom na preklopu koju je sašila za Simku. Iz ormara u drugoj sobi donijela bi bijelu bluzu sa čipkastom kragnom i tamno plavu vestu na pletenice koju joj je naštrikala. U ormaru u hodniku čekale su lakirane crne cipelice. Sve su najbolje stvari u Mongolkinom svijetu identitet dobivale u ormarima, strpljivo čekale svoju zlatnu priliku za iskorak na svjetlo dana.
– Hajde sad, zakasnit ćeš na ritmiku.
U božićnim čestitkama još se osjeti miris tijesta za vanilin kiflice koje je tu večer zamijesila Mongolka. Ili se njoj bar tako čini. Neživi kartoni postali su svojevrstan muzej pakla popločanog dobrim namjerama. Simka okreće čestitke na poleđinu, prolijeva kakao, gorak je kao meso morskog psa, kao oštar pogled sove, golublja rabota. Spava pola dana. Uvečer gleda idiotski američki božićni film krajnje predvidivog sretnog obiteljskog ishoda. Gleda ga jer je preumorna, jer madleni troše i iscrpljuju, jer je prije trideset tri godine ušla u stan i umjesto tacne s čajem i kiflicama zatekla pijano Mongolkino tijelo na ledenim pločicama kupaonice. Udove koji se klate od zida do ruba kade, nabrekla crvena usta iz kojih izlazi čitava jedna rapsodija nesreće, kao iz kakvog ukletog ormara koji je nakon nekoliko stoljeća čudesnim moćima oživio. Simka je kroz suze podiže, ali tijelo je otežalo.
– Ustani, bit će sve dobro, ustani, molim te… Ustani da zajedno jedemo kolače!
Trči u kuhinju po krpe, na stolu kugla umiješanog tijesta, netaknuta, otromboljena na sobnoj temperaturi, razvaljena kao i Mongolka. Posvuda krhotine razbijenog posuđa, mačka je šćućurena u kutu ispod prozora koji propušta leden zimski zrak pa je Mongolka tu natiskala deku. Životinja je unezvjerena, duhovi oživjeli.
Iz susjedne prostorije urla Mongolkin muž Zumbul:
– Sve ću vas poubijati! Prodati sve ovo! Riješit ću se ja vas, kad tad!
U kuhinju dolazi majka, brzo uzima Simku za ruku i odvodi je u treću sobu. Iz njihovog ormara vadi jastuke i posteljinu i naređuje joj da legne. Potom odlazi u kupaonicu u kojoj još jauče Mongolka.
Negdje poslije ponoći, kad je u stanu već zavladala tišina, Simka čuje snažan tresak vrata iz Zumbulove sobe, užurbane korake, zvonjavu i treskanje ukrasa na jelki, kao da se sudaraju kuglice i željezne štipaljke sa svijećama. I ne mora to vidjeti, audio-horor je sasvim dovoljan, jelka leti daleko u gluhi ponor stepeništa. Do u krhotine. Tada se vraća gore, pet, šest koraka i u stanu je, Simkino srce tuče kao u kolibrića, tad pušta kosture koje noću zamišlja kako plešu iznad nje da se otisnu. Zumbul se vraća iz haustora, nadire, energično otvara vrata posljednjeg ormara u toj noći, onog u hodniku. Obuva cipele i izlazi. Mongolka ga, još uvijek opijena, glasno proklinje, prolazi Božić, čestitari nestaju u iluziji jutra koje će promijeniti sve.
Simka noćas pali bijelu svijeću koju odlaže na crveno-zeleni prigodni podmetač. Pored nje stavlja tanjurić s kiflicama koje je umijesila. Pred ogledalom, rumenilom jarko boji obraze. Ukosi kapke crnim tušem još više, da joj nalikuje. Iskapi rakijicu i čestita samoj sebi Božić uz želju da uvijek bude sloge i dovoljno, ali ne i previše obilja. Jer, ruku na srce, sa sobom je katkad teško složiti se, a i treba zadržati skromnost u izdašnosti. Ne usudi se biti pohlepnija od toga. Potom otvara svoj ormar i na treću razinu vraća čestitke, tamo među svoje stare fotografije. Izvadit će ih dogodine. Ona je pametna, ona u životu može sve, pa i svake godine na isti datum umrijeti zbog Mongolke, a izjutra nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. To nitko ne vidi, to je savršeno blindiran ormar. Ritmika tuge na koju ne možeš zakasniti. Samo Simka zna gdje je u tom crvotočnom drvetu tajna rupa kroz koju svijetle pitome oči Mongolkine.
_____
Maja Ručević rođena je 1983. u Zagrebu gdje je završila Filozofski fakultet. Po struci je profesorica hrvatskog jezika i književnosti i francuskog jezika i književnosti. Posljednjih godina živi i radi u Sarajevu. Radi kao novinarka i prevoditeljica (pretežito beletristika). Dobitnica je dviju nagrada za poeziju. 2016. joj je objavljen roman prvijenac Je suis Jednoruki u izdanju Algoritma. Spomenuti roman ušao je u izbor polufinalista nagrade t-portala za roman godine, u polufinale Nagrade Janko Polić Kamov za najbolje književno djelo na hrvatskom jeziku te u polufinale Nagrade Fric za najbolju knjigu neprevedene fikcijske proze. Novi rukopis u pripremi 2018. je ušao u finale za nagradu Prozak, a jedna od priča u finale FEKP-a 2018. Objavljivala na internetu i u časopisima književne prakse. Trenutno radi na novoj zbirci kratkih priča.
