“Lansirat ću te u svemir”, govorio bi mi. Nisam ga shvaćala ozbiljno.
Uostalom, i proganjani Einstein je na svojoj smrtnoj postelji tražio rješenje za unificiranu teoriju polja. Valjda onda i ja mogu, mokra i proganjana, na svojoj smrtnoj postelji tražiti rješenja za pitanja koja su puno kompleksnija, ali i puno praktičnija poput onog kako ovog kvantnog osmogodišnjaka natjerati da napiše domaći. I nauči se sam hraniti. Oprostite, jesam li rekla smrtnoj? Ispričajte me. Mislila sam “kućnoj”.
“Jebi se, Einstein!”, proklinjala bi grčeći se pod plahtom. Ustajanje je bila nemoguća jednadžba zbog gravitacijske sile koja me vukla natrag na površinu kreveta. Po njemu bi se kotrljala izbjegavajući sunčeve zrake i upadajući u vrtloge hladnog i vrelog ludila. Bol je projekcija slabosti. Rotirajuća crna rupa. Nisam ju shvaćala ozbiljno.
“Gama zrake su snopovi fotona” tvrdio bi mi. Okrenuo bi list i počešao se po neurednoj kosi. “Svi smo mi radioaktivni”, dodao bi razigranim optimizmom. Poljubio bi me u čelo i prstom pokazao na šalicu čaja koja je ležala do kreveta. Bio je to važan i odmjeren pogled upute. Onda bi zaronio natrag u ilustriranu knjigu i više ga ne bi vidjela satima. Čaj je bio hladan. I nezaslađen.
Znate što ću vam reći, onako između nas dvoje i ove medicinske sestre koja me upravo prištekava na kemoterapiju, nije toliko što me boli koliko je to što tu bol ne uspijevam sakriti od njega. A to je bio moj forte, znate. NITKO i NIKADA nije mogao primijetiti moju bol. Ni ljutnju. Ni paniku pa ni sreću. Kad malo bolje promislim, ja sam ono što danas nazivaju emocionalnim teroristom. Ali, terorist samotnjak. Djelujem neovisno i suvereno. Ne volim organizirane skupove ni partijsku disciplinu. Ne volim svečana okupljanja ni velike geste. Odjebite mi s vašim protokolom.
“Ne treba mi tvoja pomoć!”, zaurlam promuklo i poklopim joj. Zašto mi je uopće i nudiš, pomislim. Da si mi prava prijateljica, znala bi da mi nikad ne smiješ nuditi pomoć. Jednom rukom se držim za bolnički umivaonik, a drugom posežem za torbicom na podu. Sama sam pa mogu u miru bljuvati od muke i paralelno s tim mlatiti torbicu nogom. Ti usamljeni trenuci bijesa pomiješanog s mučninom bili su mi neki od najljepših trenutaka u danu. Mobitel vratim u torbicu, a iz nje izvadim žvaku. Da mi ne smrdi iz usta. Idem po njega u školu.
“Baka kaže da ne bi trebala voziti”, dočekao me u kariranoj košuljici i prljavim tenisicama.
“Gdje si ti bio?”, upitam ga zureći u plavo-smeđe Starke.
“Upao sam u blato dok sam hodao”, rekao je kao da je to nešto što se podrazumijeva. Šutjela sam i samo ga nastavila promatrati. Shvatio je da je to pogled upita i odmah sam dodao: “Čitao sam neku knjigu dok sam hodao pa sam upao u blato. Što sad? Kao da ti nikad nisi.” Imao je priču za sve. Ispružio je ruku da mu dam svoj mobitel. Razgovor je smatrao dovršenim. Igrao je Alto’s Odyssey dok smo se vozili prema stanu.
Nego da nastavim. Valjda sam, nesvjesna i nesavjesna, rano u njegovom djetinjstvu krenula pokazivati elemente emocija. Pitao bi me: “Mama zašto se ljutiš?” ili “Mama što ti je smiješno?”, a ja bi se mislila: “Dragi bože, kako znaš?”. Došlo mi je to prirodno. Valjda zbog toga što sam smatrala da on to još ne može primijetiti, ali ta djeca rastu puno brže nego što mi to možemo primijetiti. Uostalom, bili smo samo nas dvoje. Toliko često i toliko dugo. Sami i u svom svijetu. Pokušala sam ga odgojiti na svoju sliku, ali bila mi je mutna i neprobavljiva. Kada ste toliko dugo sami s nekim, u jednom trenutku spustite gard i podignete pogled. Tu sam pogriješila. Zavoljela sam ovog ljepotana jako brzo i jako puno. Pokušala sam na trenutke u njemu pronaći elemente njegovog oca. Ali, nisam uspijevala. Osim kad bi mi uputio pogled osude. Tada bi me podsjetio na njega.
Sjećam se kad je kleknuo ispred mene i pitao me da se udam za njega, izloživši me tako toj grandioznoj gesti prosidbe. Kleknula sam i ja i opalila mu šamar. A onda sam rekla: “Naravno.”
Trubili su bijesno dok sam povraćala uz rub ceste. On je upalio sva četiri žmigavca i odložio mobitel. Najgori je onaj osjećaj kad nemaš više što za povratiti pa izbacuješ dušu na trotoar. Rekao bi mi: “Znam da ne želiš da ti pomognem, ali možda bi ti dobro došla jedna šetnja”. Dodao mi je maramicu iz moje torbe. Zove se Albert i ima osam godina. Volim ga više od ovog prokletog života. Ali, ako ne bude života, onda neće biti ni Alberta.
Pitaš me koliko hrabrosti treba za biti samohrani roditelj koji umire od raka? Odgovaram ti ciničnim pogledom upita i kažem ti da prekineš s patetikom. Takva pitanja postavljaju samo oni cmizdravci koji nikada nisu ni trebali biti hrabri. Koliko hrabrosti treba za riskirati svoj život kako bi spasili tuđi? To nikad neće upitati netko tko je upravo to i učinio. Jer to ti dođe gotovo refleksno. Ne razmišljaš i ne važeš posljedice. Samo učiniš. Kao moj Albert kada me je našao onesviještenu na kuhinjskom podu naše vikendice. U kući u kojoj nismo imali ni mobitel ni telefon i koja je kilometrima udaljena od najbližeg susjeda, on me tresao dok se nisam probudila, a zatim usred noći trčao do sela da kaže susjedima neka zovu hitnu pomoć. “Da ste čekali jutro, ne biste ga dočekali”, rekao mi je doktor.
“Divim se vašoj ustrajnosti i čvrstini, kolegice”, milo mi je kazao jedan uvaženi akademik čestitavši mi na doktoratu. Albert je imao četiri godine, a ja sam povraćala u usta svaki puta kada bi mi netko čestitao na tome što sam samohrani roditelj koji radi, uči i odgaja dijete. “A ja se divim vašoj geocentričnosti, kolega”, odgovorila sam mu osorno. Pseudo sposobnost isticanja očitog od strane samoprozvanih primum movensa mi nikad nije dobro sjedala. Nakon toga ga nisam više viđala.
Šetali smo uz rijeku i Albert je nogom šutao loptu pazeći da mu ne upadne u vodu. Bio je u pravu. Šetnja je bila upravo ono što mi je trebalo. Dok sam bila snažnija, odlazili smo na vikendicu nas dvoje i šetali satima. Pala bi noć pa bi izvadili teleskop i gledali zvijezde. Objašnjavala sam mu koncept crnih rupa, a on bi se smijao i govorio mi da ne pričam gluposti pa tražio da nastavim. Pričala bi mu kako su najnovija istraživanja pokazala da velika zvijezda, dok se urušava u crnu rupu, odašilje gama zrake koje vrijeme mogu vratiti unatrag. Bol bi blijedjela. Sjedili smo na podu i jeli tjesteninu s rajčicama na terasi. Kuhala sam jako loše, ali rekao mi je kako je to nebitno jer su mi priče jako dobre. Namignuo bi mi i uputio pogled osmijeha. Frajer. Pokrivali bi se dekama i pričali. Punih 48 sati ne bi ni čuli ni vidjeli nikoga.
Albert nikad nije plakao preda mnom. Ja, pak, nisam bila toliko snažna.
Sjećam se kada sam prvi put zaplakala pred njim. Nije još imao ni tri godine, ali je primijetio i upamtio. Danima poslije bi me pitao što mi je to bilo. Drugi put kad sam zaplakala već je imao gotovo pet godina i pitao me zašto suze padaju na pod. Rekla sam mu: “Zbog gravitacije. A sada šuti i jedi.”
Dotrčao je s loptom do mene i pitao me je li mi bolje. Razmišljala sam što sve moram dovršiti i pojasniti mu prije nego što umrem. Provodit će puno vremena sam pa ga učim da bude samostalan. Da pripazi da uvijek ugasi štednjak i da razlikuje deterdžent od omekšivača. Neki dan sam ga učila da je većina konflikata nepotrebna i da glupanima ne može objasniti da su glupani. Mislim da je to bilo bitno da mu razjasnim. Pokazala sam mu kako se mijenjaju žarulja i posteljina.
“Mama!”, zaderao se i kleknuo podignuti loptu s poda. Uputio mi je pogled osude. “Pitam te je li ti bolje!?”
Kleknem i pomilujem ga po obrazu. “Naravno”, odgovorim blago.
Nismo nikad imali vjenčanje jer ja nisam voljela protokole, ali nismo imali ni brak jer on nije volio obaveze. Otišao je naglo i jednako tako naglo je umro nekoliko godina poslije. Svemir zaista ima profinjen smisao za humor. On ne bi ni imao hrabrosti umirati polako i nositi se sa simptomima odumiranja. Najlakše je jednostavno nestati. Sjećam se da sam mu došla na sprovod, ali da nisam mogla ostati dugo jer nisam mogla obuzdati smijeh. Vratila sam se nakon što su svi otišli i psovala mu nad grobom. “Ostavio si me samu s malim djetetom. Kukavico!”, vrištala sam. Albert još nije imao ni tri godine.
Kada bi stigao do sedmog slova grčke abecede, uvijek bi mi došao do radnog stola i tražio da mu nastavim pričati priču. Obožavao bi ih slušati, a ja bih zaboravila na bol. “Na našem cijelom nebu nema tijela kao što je ona”, govorila bi mu. “Eta Carinae se sastoji od dvije zvijezde. Jedne jako velike i čak 150 puta teže od našeg Sunca i jedne male, teške poput 30 Sunca pa njih dvije neprestano kruže jedna oko druge. Nerazdvojne su. Okružene snažnom crvenom maglinom pa ih jedva možemo vidjeti. Jednom kada se pretvore u supernovu, obasjat će cijelo nebo i imat ćemo dva mjeseca. Svakim je danom Eta Carinae sve svjetlija.”
“A što će se dogoditi s malom zvijezdom kada velika nestane?”, pitao bi me u zadnje vrijeme. Zagrlila bi ga umjesto odgovora.
Hrabrost mora imati plemenit cilj. Kao i žrtva. Inače je sve to tek ludost. Mora imati element svijesti vezan uz sebe, inače je tek obični refleks. Gledam ga i znam da sve razumije. Ima li ga smisla uopće hrabriti kada se ja strašim više od njega? Najjasniji mi je u najtišim trenucima. Kada pažljivo sluša i trepće. Kroz poglede osmijeha, osude i upute. Kad mu gurnem košaru s rubljem jer je ja ne mogu podignuti. Kad je on podigne i bez riječi odnese na balkon. Koliko mu toga još stignem ispričati dok nam ne iscuri vrijeme? Shvaćam da nisam ja ta koja je hrabra jer hrabrost zahtjeva mogućnost izbora. A ja ga nemam. Umrijet ću što god da odlučim.
Ne govorim mu kako se Eta Carinae nekoć sastojala od tri zvijezde sve dok ih jedna od njih ih nije prvo napustila pa zatim i ostavila. Pitam se je li imala izbora?
“Lansirat ću te u svemir mama”, rekao mi je dok sam brisala suze s obraza.
“I što ću raditi gore?”
“Pa kao prvo, nećeš moći plakati jer gore nema gravitacije pa će ti se suze samo skupljati oko očiju. A onda ćemo pronaći te gama zrake i vratiti vrijeme unatrag.”
Imao je priču za sve.
_____
Mario Majdić Natrlin rođen je u Trogiru 1986, odrastao u Splitu gdje završava gimnazijsko školovanje. U Zagrebu završava Pravni fakultet 2010. i od tada radi u struci. Trenutno živi u Cavtatu. Iz hobija se bavi pisanjem. 2012. sudjelovao na natječaju Gradske knjižnice Trogir gdje s pričom Kako to misliš – otok s kojom osvaja drugu nagradu.
