Susret

Marko je zavaljen u ležaljku žmirkao u daljinu slušajući cvrčke. Vrelu kožu golicao je maestral. “Baš je dobro,” pomisli protežući se do stolića s čašom limunade, “treba mi mirno ljeto… Naredna godina biti će naporna.” U trenu je zadrhtao, oblio ga je hladan znoj. Orošenu čašu prislonio je na pulsirajuću sljepoočnicu. Duboko je udahnuo pokušavajući prigušiti lupanje srca. “Ne želim sada još jedan napad panike…”

Krrrcccc! Tres!

Marko je ustao, protegnuo ukočena leđa. Krenuo se razgibati i razbistriti u moru, a prije toga  popričati s nekim od “starosjedilaca” na plaži. U šarenilu ručnika nije uočio niti jedno poznato lice. Pogled mu je zastao na plavokosoj djevojci koja je sjedila na molu udubljena u tablet. Prišao joj je i upitao: “Bok, što čitaš?”

Podigla je pogled, “skenirala” Marka od stopala do glave, trepnula i odgovorila: “Kratku povijest vremena Stephena Hawkinga!”

“Ima li nešto u toj knjizi što bi mi pomoglo svladati strah od budućnosti? Ja sam Marko.” Klimne glavom iako je možda trebao podići desni lakat na pozdrav. Nije se snalazio u bontonu koronavirusnog “novog normalnog”.

“Odličan ulet Marko!” djevojka je ustala smiješeći se i zakoračila u prostor “socijalne distance” pružajući ruku, “Drago mi je, ja sam Ana. Zašto tebe muči budućnost?”

Marko ju je sumnjičavo pogledao, “Ne paziš se baš koronavirusa…”

“Koronavirusa…” Ana se namrštila, “Iz kojeg si ti vremena?”

Marko se počešao po glavi, “Ja sam iz 2020. godine… Dogodine moram preuzeti odgovornost za svoj život i strah me. Svijet je nesiguran, tope se ledenjaci, diže razina mora, gušimo se u smeću, stradavamo u olujama, poplavama, potresima. Moram odrasti, maturirati, upisati fakultet i sve dalje po redu….Paničarim kad pomislim na svu tu neizvjesnost. Čitam horoskope, proročanstva Nostradamusa i Babe Vange… Pokušavam biti optimističan, ali mi ne ide baš…”

Sjena je proletjela Aninim licem, ” Kakva 2020.?!  Sada je 2040. godina. Hawking piše o petljama u cilindričnom prostor-vremenu… Uslijed gravitacijskog djelovanja vlastite mase i velike energije materija koja se giba brže od brzine svjetlosti mogla bi završiti u vlastitoj budućnosti. Ipak, prirodni zakoni to ne dozvoljavaju pa ne možemo očekivati da se nađemo u prostorno-vremenskom “mjehuru” koji bi otklizao u budućnost. Kako li si ti dospio ovdje i sada?”

Marko je spustio pogled, “Ne znam, sjećam se samo da sam osjetio početak napada panike i odlučio ga prekinuti šetnjom i kupanjem…”

Ana mu je u glasu osjetila iskrenost, “Ne znam što bih rekla…Rodila sam se 2022. godine. Pričali su mi o potresu i poplavi u Zagrebu, petogodišnjoj pandemiji “novog koronavirusa” s milijunima umrlih, prirodnim katastrofama, potrošačkom društvu, ljudskoj površnosti… Još se priča o nesigurnostima tog vremena. Ljudi su izgubili vjeru u budućnost. Bili su zbunjeni značenjima glagola “imati” i “biti”.  Tada je bilo glavno “imati”.

Marko ju je gledao poluotvorenih usta, bez riječi.

Ana je nastavila, “Ponavljanje uvijek istih obrazaca iz prošlosti doimalo se kao loša “karma”. Spominjali su se neki “ustaše, četnici i partizani”. Grozno!”

“Kakve to veze sada ima s Hawkingom?” prošaptao je Marko.

“Izreku o povijesti kao učiteljici života povezujem s Hawkingovim razmišljanjima. Najlakše se pasivno prepustiti stihiji događaja i tako omogućiti ponavljanje uvijek istih prostorno-vremenskih petlji. Vrte se na istom mjestu, zapetljavaju i dovode do propasti. Izgubili smo kontrolu nad svijetom, životom, prirodom, ekonomijom, kulturom. Trebalo je to prekinuti! Hawking je odličan primjer, nije se prepustio nevoljama koje su ga snašle. Kada su mu rekli da će ubrzo postati nepokretan i umrijeti, skupio je snagu i radeći svakodnevno ono što najbolje zna uspio ostvariti svoj životni potencijal. Ako je mogao on, možemo svi! Budućnosti se ne treba bojati jer su stvari jednostavne. Sve ovisi o našoj dobroj volji i trudu.”

“Vidiš, do sada nikad nisam tako razmišljao…” Markov pogled se razbistrio.

“Da skratim….” nastavila je, “u međuvremenu se pokazalo da ljudi zaslužuju biti gospodari Zemlje. Znanstvenici, liječnici, poljoprivrednici, informatičari, umjetnici, svi ljudi dobre volje bili su naši heroji. Nada umire posljednja, a oni su trudom uspjeli ojačati njen slabi tračak zaostao u izmučenom svijetu. Nemoj se bojati budućnosti! Sve će biti super ako se potrudiš oko onoga što odlučiš učiniti. Nemoj gubiti živce kad naiđe prepreka jer se tada gradi znanje i čvrstina karaktera. Dobro je, a bit će i bolje. Ljudi su shvatili da su samo čestice u petljama prostor-vremena. Primjećujem da napredujemo, uspijevamo kontrolirati taštinu i sebičnost.”

Marka se zainteresirao: “Kako?”

“Energiju dobivamo iz mora. Nema viškova i bacanja. Postalo je važno “biti”, ostvariti kreativnost, prevladati ograničenja, igrati se svladavanjem izazova. Ljudi su slobodni i zdravi. Potrošačko društvo ostalo je u sjećanju povijesti i ne vraćamo se natrag! Dosta mog predavanja, idemo se okupati.” zaključila je. Marko i Ana skočili su s mola u more.

Pljassss!

Marko je otvorio oči i vidio Anu kako mu trese ramena, “Probudi se!”

Promrmljao je: “Što je bilo?”

“Pao si s ležaljke, udario glavom i onesvijestio se. Vidjela sam što se dogodilo i pomogla. Reci mi kako se zoveš i koji je danas dan.”

Marko je nesigurno odgovorio: “Ja sam Marko, ali za datum nisam siguran. Ana, je li danas možda 25.08.2040…. ili 25.08.2020.?”

Pogledala ga je začuđeno, “25.08.2020. Mislim da imaš potres mozga, idemo doktoru da te pregleda…, ali kako znaš da sam ja Ana?”

Ispred Doma zdravlja Marko se nasmiješio “Ne bojim se više budućnosti…”

__________
Amalija Danjek (Zagreb, 2002.), učenica, glazbena kritičarka, vozačica romobila Miljenka, urednica, kuharica, modni fanatik 80-ih, klaviristica, pjevačica pod tušem, “gutačica” knjiga, amaterska plivačica i trkačica, jedna je od mnogih amaterskih pisaca u Hrvatskoj.

Osnovnu školu Frana Krste Frankopana upisala je 2009. godine, gdje se iskušala u mnogo vještina, plesanju folklora i akrobatskog rock’n’roll-a, likovnim grupama, igranju košarke.

Završila je glazbenu školu, smjer klavir, a u slobodno vrijeme uči svirati električnu gitaru. Voli istraživati razne glazbene stilove, od klasike do rocka.

Odmalena pohađa Češku dopunsku školu u Zagrebu, gdje uči češki jezik i kulturu kako bi oživjela povijest svojih predaka.

Ona je učenica 3. f razreda prirodoslovno-matematičke III. gimnazije u Zagrebu. Prof. hrvatskog jezika Maja Ilić prepoznala je kod Amalije smisao za pisanje unatoč disleksiji. Već četiri godine sudjeluje u stvaranju školskog lista MiMladi III. gimnazije, a uspješno se okušala i kao glavna urednica. Tri godine za redom njezini novinarski radovi su sudjelovali na državnoj razini LiDraNo smotre, a ove godine je pohvaljena i njezina kratka priča inspirirana stvarnim ratnim iskustvom njezinog oca na temu Domovinskog rata na natječaju u organizaciji Ministarstva branitelja. Tekstovi na češkom jeziku nagrađivani su na literarnom natječaju Saveza Čeha “Naše jaro”.

Iako voli proučavati 60-te, 70-te i 80-te godine, potaknuo ju je FEKP19 – natječaj za kratku priču na temu “Vizija budućnosti” na razmišljanje. Nosi li nam budućnost iznenađenja ili već viđeno?!