Čekaonica
Sve se doista promijenilo unatrag šezdeset godina. Od dječaka do starca. Od igranja nogometa, košarke, društvenih igara do bespomoćne vožnje u kolicima. Još se sjećam škole, velikog odmora, zezanja profesora…
Sada živim u staračkom domu gdje su me moja djeca s veseljem preselila. Svako jutro bude nas glasnim i iritantnim zvukom trube kao u zatvoru, umjesto nježnim, jednostavnim pozdravom Dobro jutro. U moju sobu ulazi asistentica s kiselim izrazom lica jer mora dizati smežuranog, bespomoćnog starca i voziti ga do kantine da bi posrkao i sažvakao posluženu hranu.
Današnji čovjek ne želi mariti za druge, niti obraćati pažnju, gleda samo sebe. Gleda i divi se nepoznatim ljudima na ekranima, a ne vidi svoje najbliže.
Nakon doručka možemo prošetati dvorištem staračkog pritvora. Kada izađemo iz tmurnih hodnika, misleći kako ćemo opet zaživjeti, upoznati nekoga i dići se iz prokletih kolica, opet sve bude isto. Gledam oko sebe i sve se raspada. Sunce zarobljeno u tamnim oblacima kemikalija i kiše kiselije od face moje asistentice, prazan puteljak okružen pijeskom i kamenčićima jer prirode u stvarnosti više nema. Vani zalutale mačke, psi i starci koji pričaju sami sa sobom, dronovi koji donose potrepštine ljudima jer su lijeni dići se iz kreveta… Nema zaljubljenih parova koji bi se satima ljubili na klupama i nježno se doticali, nema ptica i cvrkutanja, nema djece na ulicama. Samo hladne hologramske poruke na plafonu i zurenje u kameru, leteći automobili, vrhunska tehnologija u dječjim sobama. Ljudi više ne putuju, ali virtualno šeću cijelom planetom. Jedino s kime se mogu družiti sam ja, samo ja.
Opet se čuje ta iritantna truba koja najavljuje povratak u čekaonicu smrti. Asistentica dolazi po mene, odvozi me do sobe i bez riječi kao vreću krumpira diže i baca na krevet. Pitam se znaju li mladi što je to krumpir ili luk, rajčica i mrkva. Taman pred san kroz zvučnik u svojoj sobi čujem:“ M334 2006 vaša dijagnoza je…“ Tako sada govore da vam nije još puno ostalo. Običan broj koji umire. Nema više razgovora, savjetovanja, toplih riječi, samo brojke i dijagnoza. Ne sjećam se više kada me netko nazvao mojim imenom i prezimenom. Sada sam samo broj na brojevnoj crti života. Nakon ručka vrijeme je posjeta. Naravno, opet samo pusto čekanje.
Umjesto zagrljaja i druženja, koje mi toliko nedostaje, dobio sam samo jednog starca koji sjedi u kolicima, gleda bespomoćno u prozor, razmišlja o boljim vremenima, ponekad priča sam sa sobom i čeka svoj kraj. Kada padne noć, u kojoj se skrivaju mjesec i zvijezde, samo zaspe i nada se, i čeka drugačije sutra.
_________
Ja sam Marko Kajić, rođen sam u Zagrebu 1.3.2006.g. Pohađam OŠ Tituša Brezovačkog u Zagrebu i idem u 8.r. Bavim se košarkom i glumom. Glumim u predstavi Junaci Pavlove ulice i u kratkometražnom filmu 1 na 1.
