Kratka priča – što je ona zapravo i što vas privlači ovoj formi? S čime biste usporedili kratku priču?
Kratka priča je, kao što njezino ime ukazuje, fikcionalni tekst kraće duljine, a ako je tekst dulji, onda je to roman. Ono što me privlači toj formi je mogućnost da se stvari kažu jezgrovito, sažeto. Kratka priča je tekst koji ne dopušta nesavršenosti, dok su u romanu nesavršenosti prihvaćene, pa čak i dobrodošle. Usporedila bih kratku priču s dobro izbrušenim dragim kamenom.
Kamo vas je kratka priča najdalje odvela? Što vidite kao svoje najveće postignuće?
Još nisam stigla tamo. Još trčim.
Na koje karakteristike usmjeravate pozornost dok pišete? Kakvi likovi žive u vašim pričama?
Najviše me zanimaju ljudi i način na koji žive.
Ne samo da ste objavili mnoge priče u Brazilu i inozemstvu, nego ste i uredili antologiju brazilskih kratkih priča, čiji bismo naslov mogli prevesti kao Invencija stvarnosti. Kako se stvarnost i fikcija isprepliću u Brazilu, a kako u vašem pisanju?
Koliko god vi izmislili, kreirali i izmaštali, stvarnost će uvijek biti prisutna.
Bavite se i ilustracijom i konceptualnom umjetnošću?
Osim pisanja koristim i druge oblike izražavanja kako bih stvorila svoj fikcionalni svijet. Moj posljednji roman Partir, uz to što je u brazilskom izdanju popraćen mojim crtežima, nadahnuo je i seriju od četiri performansa. Tim raznolikim djelovanjem nastojim istraživati proces pisanja i stvaranja knjige i način na koji on može steći mnogostruka značenja.
Kako bismo mogli prevesti naslov Partir, čini se poprilično teško?
Riječ “partir” na portugalskom i španjolskom jeziku ima mnoga značenja. “Partir” znači: dijeliti, podijeliti, razdjeliti, odvojiti, umrtviti, ražalostiti se, otići, povući se, krenuti na put, putovati, nastati, nadahnuti, ne slagati se, napasti, uložiti, roditi, izbrazdati, umrijeti.
Možete li nam reći malo više o tim performansima kojima ste popratili roman?
Prije nego što knjiga postane knjiga, ona je priča koja postoji samo u autorovoj mašti. To pitanje obrađuje se u prvom performansu iz serije – “O significado de Partir/Značenje Partir” – u kojem ja u društvu bijelog patka, važnog lika u romanu, pripovijedam priču iz romana osam sati bez prestanka, po sjećanju. U međuvremenu, u videu koji je ustvari videoinstalacija sastavljena od tri videa koji se prikazuju istovremeno, vidimo sliku mene (autorice) kako govori, no moj glas ne može se čuti, jer se glas autora nalazi u njegovom tekstu, u pisanoj riječi, a ne u govoru.
Nakon što je tekst gotov, pretvori se u knjigu, u objekt izrađen od papira, organske materije poput naše kože, koju se može dodirnuti, pomilovati, udariti, ozlijediti, razrezati, uništiti, i koja poput ljudi stari, ali ne umire. Iz toga je proizašao drugi performans iz serije – “Partir, o objeto/Partir, objekt” – koji se dogodio prošle godine u Meksiku na sajmu knjiga u Guadalajari kada je roman objavljen u meksičkoj izdavačkoj kući Cal y Arena. U tom performansu omotala sam mrtvu svinju bez utrobe listovima svoje knjige. Performans je trajao četiri sata i završio je tek kada sam čitavu svinju prekrila stranicama knjige. Svinju sam odabrala zato što je ona, kao što se zna, bilo u književnosti, muzici ili mitologiji, životinja koja najbolje predstavlja čovjeka. Svinja dakle predstavlja čovjeka, predstavlja pisca, predstavlja mene. Poslužila sam se svinjom zato što ne postoje raspoloživi mrtvi pisci. Omotala sam svinju na isti način kao što književnost nekog autora omotava njegovo postojanje. Svinja će iza zalijepljenih stranica istrunuti, dok će ljepilo, smola, stranice, trajati puno više od tijela životinje.
Knjigu također predstavlja i njezin sadržaj, ono što je napisano autor može mijenjati ad infinitum. Time se bavi treći performans iz serije – “Partir, o conteúdo/Partir, sadržaj” – u kojem sam pet dana provela u bazenu muzeja u Rio de Janeiru (gdje će također biti postavljena izložba sa snimkama prijašnjih performansa i crtežima brazilskog izdanja romana), ponovo ispisujući, ponovo uređujući knjigu koju sam sam napisala i koja je već bila tiskana i u prodaji.
Postoji još i knjiga čitatelja, a to je ono u djelu što svaki čitatelj iščitava na drugačiji način, a i osoba može čitajući istu knjigu iznova u njoj otkriti nova značenja. Posljednji preformans serije – “Partir, o leitor/Partir, čitatelj”- trebao bi se dogoditi sljedeće godine u Portugalu. Ja ću sjediti i pokraj mene bit će ploča s pravilima performansa: “Pročitaj me. Stranica je vaša. Možete je pročitati, iznova napisati, izbrisati, poderati, pojesti, uzeti, dati nekome, učiniti s njom što vas je volja.”
Drugim riječima, što tjera čovjeka da godine provede pišući jednu te istu priču, jednu knjigu, znajući da će možda do kraja života činiti istu stvar, a da je nikada ne završi? Kada je knjiga završena? Nije li čitav život prekratak da bi se napisala jedna jedina priča? Važno je reći i da je Partir knjiga o putovanju, a pisanje je također putovanje koje čovjek isključivo čini sam.
Kakva je bila reakcija javnosti?
Što se tiče recepcije mojeg djelovanja danas, u svojoj državi osjećam se dobrodošlo u krugu vizualnih umjetnika, koji su mi dali i prostor u prestižnoj umjetničkoj instituciji.
Međutim, kada sam izvela svoj prvi performans vezan uz drugi roman Gonzos e Parafusos, domaća književna kritika žestoko me napala.
Napad je bio tako snažan da sam se po završetku pisanja romana Partir suočila s predrasudama. Velike izdavačke kuće govorile su mi: “Objavit ćemo vašu knjigu, ali ne želimo vaše crteže i nećete moći izvesti performans.” Kao da je performans neozbiljan umjetnički čin, još pogotovo ako ga izvodi pisac, jer ako je pisac dobar, on se ne ponaša poput mene. To je život. Ili živite kako vi želite ili kako to drugi žele. No, kao i u životu, kada mislite da više nikoga ne zanimate, pojavi se netko tko vas učini sretnim ili vam barem pomogne vratiti samopoštovanje. U mom slučaju to je bila izdavačka kuća Tordesilhas, koja je napravila jedno prekrasno izdanje s mojim crtežima u tvrdom uvezu, i još k tome s pohvalnim riječima Marine Abramović, umjetnice kojoj sam se oduvijek divila.
Smatrate li performanse nadogradnjom književnog teksta?
Vrlo je važno reći da je književnost dovoljna i da se knjiga, a to uključuje i moje radove i moje pisanje, treba održati sama. Međutim, iako se smatram spisateljicom, imam potrebu izraziti se i preko drugih formi, a ne samo preko pisane riječi.
Razgovarala Katarina Brajdić
Prevela Petra Petrač
