Zoran Pilić: Kad su divovi hodali zemljom
2010.
Baseball je više od igre. Nisam se odmah zakačio. Kao i za mnoge druge stvari, tako mi je i za baseball trebalo vremena. Protekle su godine dok se s istočne obale, iz Bostona, nisam dovukao do Kalifornije. Dalje od toga nisam više mogao. Pacifica u okrugu San Mateo, gradić od kojih 35 ili 40 tisuća stanovnika, definitivno je jedna od onih krajnjih točaka na kugli zemaljskoj do koje sam ja, umorni Bosanac, tad još na rubu četrdesete, uopće mogao stići.
Jessicu Morales upoznao sam u Sanchez Art centru gdje su polaznici tečaja fotografije, kojeg je ona vodila, priredili izložbu svojih najuspjelijih radova. Bez prevelikih očekivanja počeli smo se viđati, šetali bi po Rockaway Beachu promatrajući surfere, izlazili na večere i pričali jedno drugom djeliće svojih života ne razotkrivajući možda sve, ali ipak dovoljno da bi shvatili kako vrijeme, na ovaj ili onaj način, uvijek učini svoje. Iza nas je ostao pristojan broj ruševina, prvih i drugih ljubavi, ozbiljnih i usputnih veza, razdoblja samoće koja, složili smo se, uopće nije tako strašna kakvom se čini.
Pet ili šest tjedana poslije oprez je popustio.
“U nedjelju idemo kod mog brata na roštilj, gringo. Ne planiraj ništa drugo”, rekla je.
“Ne znam je li to pametno, nisam baš dobar na velikim obiteljskim okupljanjima”.
“A kad si se to, molim te, posljednji put obiteljski okupljao negdje? Osim toga nije ovo ništa veliko – Opening Day, znaš, počinje sezona baseballa. Roštilj, pivo i utakmica. Već sam javila da ne dolazim sama. Onda?”
“U redu, idemo na roštilj, za baseball ne mogu ništa garantirati.”
Nije problem, Moralesovi su iz Venezuele – jedne od možda deset zemalja u svijetu u kojima znaju sve o baseballu, pa ako želim, putem do San Francisca objasnit će mi ona osnove igre. Dakako, ništa ili skoro ništa nisam shvatio. Da bi čovjek razumio, a onda i zavolio baseball, mora se sam upustiti u to. Sjedneš pred televizor i gledaš, objašnjenja sa strane koliko pomažu – toliku i odmažu. Slično je i s odabirom momčadi. Nitko te ne može navući da navijaš za Giantse, Red Soxe ili Dodgerse. Iz teško objašnjivih razloga jedna od momčadi ući će ti pod kožu. Proljeća 2010. zavolio sam SF Giantse što i nije bilo naročito teško. Osim činjenice da je to bila naša, domaća momčad i što je Jessica navijala za njih, Giantsi su imali ono nešto. Bili su skup čudaka kakve je teško i zamisliti na jednom mjestu: Barry Zito, Madison Bumgarner, Jonathan Sanchez, Juan Uribe i veliki Pablo ‘Kung-fu Panda’ Sandoval iz Puerto Cabella u Venezueli.
“Onda, ljudi”, osokoljen pivom bubnuo sam pred Jessicom, njenim bratom Alejandrom, njihovim prijateljima i rođacima okupljenima oko velikog roštilja u dvorištu Alejandrove kuće, „hoćemo li osvojiti prvenstvo ove godine?“
Najednom je zavladao teški muk.
“Misliš na diviziju ili baš World Series?”, pitao je Alejandro u čudu.
“World Series, hombre, iako – nije ni divizija za baciti.”
U tren započela je rasprava oko toga jesam li ovom izjavom upravo uništio još jednu sezonu. Kad je riječ o baseballu, doznao sam, naoko normalni ljudi pretvaraju se u grupu teških praznovjernika. Spomenuti osvajanje prvenstva na samom početku sezone tumači se kao teški baksuzluk. S Giantsima je bilo još osjetljivije, jer oni World Series nisu osvojili od kad su davne 1958. iz New Yorka preselili u San Francisco.
Na koncu je zaključeno kako se moja nesmotrena upadica ne može uzeti za ozbiljno jer, kako im je Jessica pojasnila, njezin gringo nikad u životu nije pogledao ni jednu baseball utakmicu. Izvukao sam se uz javnu opomenu, no od tog trenutka svi su me promatrali kao da imam vrlo rijetku bolest.
“Vidiš, Carlito”, Alejandro je čučnuo kraj svog petogodišnjeg sina i pokazao prstom na mene, „ovaj gringo je dečko tete Jessi i ne zna ništa o baseballu.“
Carlito je prvo razrogačio oči, pa otrčao drugoj djeci ispričati veliku novost.
Do kraja sezone te 2010. godine Giantsi su prvo osvojili NL West s 92 pobjede i 70 poraza, pa onda izbacili Atlantu 3-1, u divizijskom finalu dobili Phillies 4-2, a u World Series i Texas Rangerse 4-1 i tako osvojili prvi naslov od 1954. U tih sedam mjeseci izrastao sam u zagriženog fana i dok su Jessica, Alejandro i ostatak društva cijeli svoj život čekali na titulu, ja sam je dočekao u svojoj prvoj sezoni.
2011.
Za onih pet dugih mjeseci koliko svaki ljubitelj baseballa u Americi mora svake godine pregurati do nove sezone, Jessica i ja još više smo se zbližili. Negdje između Božića i postnovogodišnje depresije osjećaji su nadvladali svaki oprez u nama. Bilo je samo pitanje dana kad ćemo i formalno početi živjeti pod jednim krovom. Jedna od opcija bila je i preseljenje u San Francisco. Iako mi je jedno vrijeme odgovaralo živjeti u manjem gradu, nisam se vezao uz mjesta, a posao administratora baza podataka ionako sam uglavnom obavljao od doma. U iznimnim slučajevima, obično kad bi preuzeli novog klijenta, morao bih otputovati na par dana ili tjedana, ali nisam ja bio problem.
U ne tako davnoj prošlosti Jesscia je prekrižila San Francisco. Nije željela ulaziti u detalje, a ja nisam inzistirao – koliko zbog nje, toliko i zbog sebe. Posve sigurno, pretpostavljao sam, nije riječ o ugodnoj priči i zato sam je pustio.
“Treba mi još vremena”, priznala je na koncu.
Početkom veljače iznajmili smo veći stan u centru Pacifice. San Francisco može čekati.
2012.
Novu sezonu sad već po tradiciji otvaramo na roštilju kod Alejandra. S pet piva u sebi najavio sam nastavak zlatne ere Giantsa i novu titulu. Žamor nezadovoljstva daje mi do znanja da opet prizivam zlu kob. U prijevodu – laprdam. Jedino mi Jessica daje za pravo podsjećajući sve okupljene na moje proročanstvo od prije dvije godine. Na žalost i ona je pod gasom. To je naša nova zanimacija. Od jeseni prošle godine moja draga počela je sve češće zavirivati u čašicu. Prvih tjedana uporno sam joj prigovarao što je dovelo i do ozbiljnijih svađa. Osjećao sam da iza tog njenog cuganja stoji nekakvo mračno nezadovoljstvo.
“Ne, gringo, sve je u redu. Pijem tek tako”, uvjeravala me.
Postoje ljudi koji uistinu piju tek tako – jer im se pije, ali ona nije spadala među njih. Uvjeren da ću je izgubiti i već pomalo i pomiren s takvim raspletom počeo sam i ja istjerivati duhove iz boce. Kao pripadnici dvaju naglašeno emotivnih naroda prometnuli smo se u par zanimljivih pijanaca koje je splet životnih okolnosti izbacio na obale Amerike. Velika, obećana zemlja Amerika navikla je nositi se i s puno većim problemima nego što je jedan venezuelansko-bosanski ljubavni par srednjih godina. Nije našoj drugoj domovini smetalo ni to što smo skliznuli u autodestruktivnu fazu. Uredno smo plaćali porez, a sve ostalo naša je privatna stvar.
Sredinom kolovoza, nakon što smo dva skoro pa trijezna tjedna pregovarali, pokupili smo svoje stvari i doselili u San Francisco. Iz stana u Langton st. mogli smo kamenom dobaciti do Willie Mays Plaze i AT&T parka. Giantsi, pojačani s još nekoliko osobenjaka kao što su na primjer Brian Wilson, krakati Hunter Pence ili Angelo ‘El Caballo Loco’ Pagan, djelovali su kao družina spremna na sve.
Činilo se da Jessi i ja također možemo dalje. Njezina emocionalna stanja nepogrešivo su se održavala na meni. Od nemira do spokoja pratio sam je poput vjernog psa. Za mene je San Francisco bio novost, za nju ne – odrasla je u tom gradu, doživjela dobre i loše stvari. Iz iskustva sam znao da nije pametno vraćati se i toga sam se držao. Više od dvadeset godina nisam pošteno ni pogledao u retrovizor. Svaki grad, svakom mjesto u kojemu si proveo neko vrijeme, naseljavaju duhovi prošlosti. Moj rodni grad spalili su do temelja, sve one druge spalio sam ja sam. Nisam, međutim, nikad ni pomislio da bilo tko drugi, pa tako i Jessica, mora živjeti na taj način. Vjerovao sam da ona najbolje zna zašto je otišla i zašto se sad, nakon godina dobrovoljnog izgnanstva, vratila u San Francisco.
Konac sezone Giantsi su dočekali na čelu NL West divizije uz skor – 94 pobjede i 68 poraza. A onda su redom, kao jesenje lišće, pali Redsi, Cardinalsi i u velikom finalu Detroit Tigersi. Ovi posljednji razbijeni su 4:0, a Kung-fu Panda ispalio je u prvoj utakmici tri home runa i poslije predvodio šampionsku paradu ulicama San Francisca. Negdje u toj narančastoj gomili bili smo i nas dvoje. I baš tu, usred slavlja, na tren sam uhvatio Jessicin pogled. Shvativši da je njezina tuga uhvaćena na prepad samo je oborila glavi i rekla:
“Moramo razgovarati.”
2013.
“Kažem ti, gringo, tip je propast. Ne obična, svakodnevna, on je propast od formata. Propalica poput Lestera Diamonda iz Casina i moja sestra je budala. Rekao sam joj – ti si budala, ženo. Znam, kaže, baš ovim riječima. Samo znaš kako je, odrasla je žena, ja joj ne mogu pomoći u ovakvim stvarima.”
Alejandro i ja našli bi se s vremena na vrijeme na stadionu. Giantsi nisu izgledali dobro te sezone. Godina siva u svakom pogledu.
2014.
Baseball je, kažem, više od igre. Velika američka priča. Te godine Giantsi su izrasli u dinastiju. Po treći put u pet sezona posljednji su napustili teren. Jessica Morales otišla je daleko na sjever, sve do Seattlea. Dobili smo svoje vrijeme i potrošili ga nekako prebrzo. S osamnaest bila bi to skoro pa grčka tragedija za moje slabo srce. S četrdeset i nešto ostaješ na nogama bez obzira na sve. Ne zato što si jak, već zato što baš i nemaš prevelikog izbora.
Na kraju nekako sam ostao u San Franciscu. Odbrojavam dane do početka još jedne sezone. Pablo Sandoval napustio nas je i za velike novce prešao u Red Soxe, ali ništa zato – ostat će mu lijepa sjećanja na vrijeme kad su Divovi hodali zemljom.
*Kratka priča osvojila je prvo mjesto na natječaju.
***
Vukašin Štreker: Američka java
Za mene je čak i budilnik stvar prošlosti. Radim tek od jedanaest. Obično se probudim u devet, prirodno, sam od sebe, popijem kafu, doručkujem, istuširam se, obrijem, obučem odelo, zategnem kravatu, izglancam cipele i stanem pred ogledalo. Nemam nikakav odnos prema svom odrazu. Ne znam da li sam lep ili privlačan. I nemam pojma kako me drugi vide.
Dopuštam sebi četiri cigarete dnevno. Prvu pušim uz jutarnju kafu. Otvorim prozor, položim šolju i pepeljaru na sims, nalaktim se na okvir. Moj prozor ima pogled na zid susedne zgrade. Mislim da bih mogao da ga dotaknem, ako bih se dovoljno ispružio. Sedam spratova niže, nalazi se maleno betonsko dvorište, oivičeno kantama za đubre. Kad god bacim pogled kroz prozor, setim se svog agenta za nekretnine. Složio se da stan ne dobija “zavidnu količinu dnevne svetlosti” i da pogled nije “materijal za razglednicu”, ali je istakao da to nije ono na šta treba da se usredsredim. Bitno je ono što se nalazi iza tog zida, otmenog paravana zapravo, a to je jedan jedini- Nju Jork Siti! Činilo mi se da zaista veruje u ono što govori i to me je toliko potreslo da sam iznajmio stan.
Drugu cigaretu zapalim posle ručka, a treću posle večere. Četvrta je, naravno, postkoitalna, ukoliko do koitusa dođe. Uglavnom pušim tri cigarete dnevno.
Živim u delu Kvinsa dubiozno nazvanom Sanisajd. Imigranti, mnogočlane porodice, radnička klasa. Irci, kao belci koji drže kafane, čine elitu. Indijci voze taksije. Kinezi prodaju drangulije. Latinosi diluju narkotike. Sanisajd. Život na sunčanoj strani ulice.
Ja sam jedini čovek u kraju koji nosi odelo i kravatu. Zahvaljujući tome, i zavidnom pigmentu, svi sumnjaju da sam bogataš. U stvarnosti, pripadam nižoj srednjoj klasi. Ali, moji poslodavci očekuju da se ponašam i izgledam kao predstavnik više srednje klase.
Zaposlen sam u odeljenju za odnose sa klijentima modnog giganta “Bili Piton”. Kancelarijski posao u staklenom neboderu na Menhetnu. Nisam sasvim siguran šta se od mene očekuje. Šefa poznajem samo iz viđenja. Uglavnom sedim za kompjuterom i gledam porniće ili snimke uličnih tuča. Povremeno odem do toaleta. U početku sam se zadržavao uobičajenih pet minuta, ali sam vremenom počeo da odugovlačim. Nedavno sam proveo čitavih pedeset minuta na klozetskoj šolji. Sledeći put ću pokušati da izguram pun sat, iako su mi se posle onih pedeset minuta noge pretvorile u neupotrebljive, brideće štule.
Koristim javni prevoz. Famozni “sabvej”. Voz broj sedam povezuje gotovo sva naselja u Kvinsu sa Tajms Skverom, raskršćem svetova! Svakog jutra imam isti osećaj. Da se vozim stočnim vagonom. Sve te sluškinje i čistačice, perači prozora i zidari… Ukrcavaju se bezvoljno, pa ipak dobrovoljno. Negde ih čekaju obaveze, nadljudski napori, ponižavajuće nadnice. Znam da sam, u odnosu na njih, imao sreće. Ali, znam i da je sreća promenljiva, pa ne likujem.
Jutros sam spazio lepuškastu devojku i slobodno mesto pored nje. Seo sam i značajno se osmehnuo. Latina ili Arapkinja, doterana i dostojanstvena, puna sebe. Obratio sam joj se, uljudno, nonšalantno. Odmerila me je, sporo, bezizražajno. Nosila je naočare za sunce i tonu šminke. Nije rekla ni reč. Bezuspešno sam pokušavao da joj vidim oči. Činilo se da zadržava dah, da uopšte ne diše. Prožela me jeza od te lutkaste ukočenosti.
A onda je stavila slušalice u uši i okrenula glavu na drugu stranu.
Zavalio sam se u sedište i počeo da prostačim, na srpskom. Psovao sam je, pretio, opisivao do detalja šta bih joj sve radio u krevetu. Rekao sam joj da je nadmena glupača koja misli da je diploma sa javnog koledža njena karta ka uspehu. Kada je, zajedno sa ostalim studentima, izašla na La Gvardia Koledž stanici, slatko sam se nasmejao. Ispratio sam je zluradim pogledom i visoko podignutim srednjim prstom.
U firmi se ponovio dobro znani scenario. Kafa, desk, kompjuter. Društvene mreže, pornići, tuče. WC. Dobrih dvadeset sedam minuta. Dosadno je. Ne pričam ni sa kim. Sva komunikacija odvija se preko i-mejlova. No, imam sigurnost. Zdravstveno, socijalno, penzijsko… Slobodni vikendi, četiri nedelje godišnjeg odmora, plaćeno bolovanje…
Nedavno su mi obezbedili čak i životno osiguranje. Video sam se sa predstavnicima osiguravajućeg društva, menadžerima rizika i njihovim lekarima. Objasnili su mi da rata i premija zavise od mog zdravlja i navika. Ispitivali su me, popunjavali formulare, uzeli krv i mokraću, napravili rentgenske snimke. Rekli su mi da imam dobre šanse da doživim osamdesetu. Pod uslovom da smanjim unos alkohola i kafe, prestanem da pušim i te tri-četiri cigarete na dan, počnem da gutam nekakve pilule protiv stresa i besa, povremeno posetim psihijatra zbog porodične istorije depresije i insomnije. Blago meni.
Od dva do tri popodne imam pauzu za ručak. Sat vremena. Zvuči sasvim dovoljno, ali nije. Treba sačekati lift, probiti se kroz gužvu na ulici, stati u kilometarski red za svaku kvalitetniju hranu, naći sto ili klupu u parku na kojoj bi se moglo jesti… I onda obično odustanem. Jedem u kompanijskoj kantini, koja se nalazi na istom spratu kao i kancelarija. Kartonski tanjir, plastični escajg, gumena piletina, najlonska salata. Jeftino je, pa nisam jedini. Volim da posmatram kolege dok preživaju te pomije. Jasno se vidi da ne znaju za bolje.
Posle ručka sam se vratio na svoj položaj. Nisam znao šta ću sa sobom. Gledao sam top listu najboljih nokauta u istoriji i privatni bukake snimak nekakve polupoznate starlete. Otišao sam do toaleta. Pokušao sam da onanišem, nije išlo. Onda sam malo cmizdrio. Ponekad mi se to dešava. Zaplačem bez razloga, odjednom. Umio sam se i vratio za desk. Bio sam odsutan četrdeset tri minuta.
Čini mi se da sam zaspao. U jednom trenutku sam se trgnuo i pogledao na sat. Šest pedeset pet. Obrisao sam istoriju pretrage iz memorije kompjutera, isključio ga, zaključao jedinu, potpuno praznu fijoku i bezrazložno piljeći u sat, izjurio iz kancelarije.
Kravatu sam odmah svukao preko glave. Često imam taj osećaj… da me nešto guši. Budim se noću, imam napade panike u gužvama, u zatvorenom prostoru. Kravata je moja najgora noćna mora. Nikada nisam siguran da li sam je previše zategao ili me taj nemili osećaj ponovo obuzima.
U sabveju je bilo pretoplo, pa sam skinuo sako. Pojeo sam obilnu večeru kod kineza u kraju, što me je primoralo da otkopčam kaiš. Dok sam čekao lift, otpertlao sam cipele. Kakvo olakšanje! Stopala su mi bila vruća i mokra, natečena, kao sveže vekne testa. Čim sam ušao u stan, skinuo sam i sve ostalo. Volim da se šetam nag po stanu. Da spavam tako. Pomaže mi da se osetim opušteno i slobodno, hrabro, onako kako se dugo nisam osećao. Pomaže mi da ne zaboravim čoveka koji sam nekada bio, samouverenog mladića koji je menjao poslove i jazbine kao čarape, koji se radoznalo potucao po svojoj novoj zemlji, bez ikakvih dokumenta, bez ćoravog dinara, koji se zaljubljivao i sklapao prijateljstva i nestrpljivo iščekivao budućnost…
Pustio sam “Morfin” na svom moćnom stereu. Izvadio sam pivo iz frižidera, seo u fotelju, buljio u plafon, razmišljao o tome kako je vreme za treću cigaretu.
Tada mi je pozvonio telefon. Poskočio sam, više iznenađen, nego uplašen. Shvatio sam da čitavog dana nisam pričao ni sa kim.
Ležao je na stočiću, pored fotelje, na dohvat ruke. Bacio sam pogled na ekran, oprezno, izvijenog vrata, iz daljine… Žena sa kojom sam prethodnih nedelja održavao seksualne odnose. Doneo sam odluku da prekinemo svaki kontakt. Samo što ona to još uvek nije znala. Nisam joj rekao, jer nisam umeo da navedem pristojan razlog. Tek tako. Dosadila mi je. Saznaće sama, kada ni posle trećeg poziva ne budem podigao slušalicu, mislio sam se.
Ustao sam i odgegao se do prozora. Stavio sam pivo i pepeljaru na sims, zapalio cigaretu, nalaktio se. Buljio sam u zid. Delovao je nepokolebljivo. Pogledao sam nadole. Mačke su kopale po kontejnerima. Pljunuo sam i pratio let beličaste mrlje do samog dna. Sedam spratova je smrtonosna visina. Pušio sam i pitao se da li je taj beton dole dovoljno tvrd.
Za moju jadnu glavu.
*Kratka priča osvojila je drugo mjesto na natječaju.
***
Robert Mlinarec: Mini atlas Južne Amerike, moj privatni zemljopis
ARGENTINA, URUGVAJ, ČILE
MEĐIMURJE, 1917.
Bilo je proljetno jutro kad je Danica Mlinarec rođena u staroj obiteljskoj kući u Čehovcu, na granici jezika i svjetova, u vrijeme raspada Carstva. Požutjele fotografije, čuvane kao najveće blago, jer i bile su rijetkost u seljačkim kućama na sjeveru Međimurja, govore manje od obiteljske predaje o jedanaestero braće i sestara od kojih je devetero doživjelo mladost. Glava obitelji, omanji, ali uporan i snažan čovjek koji je psovao i pjevao na mađarskom, naređivao na njemačkom, a uvijek sanjao na hrvatskom, bio je moj pradjed.
O Danici porodica pamti vrlo malo. Ime je dobila po zvijezdi koju su te noći potpuno prekrili oblaci… Dok ju je majka rađala, otac je manje brinuo o još jednim ustima koje će trebati hraniti, a više o vremenu i hoće li sutra u zoru moći uzorati njivu. Pamte da je na svijet došla bez glasa, nije ni zaplakala pri rođenju, tako da je seoska babica pomislila da nešto s djetetom nije u redu. Mala Danica je tiho disala i krupnim očima promatrala svijet. Krštena je nekoliko dana kasnije te turbulentne 1917. i upisana u crkvene knjige kao Katarina, tada četvrto dijete u obitelji.
Obiteljske usmene kronike govore da je Danica-Katarina bila inteligentno i šutljivo dijete, marljiva i vrijedna, podjednako sklona kućanskim poslovima i knjigama, do kojih se na selu teško dolazilo.
Najranija mladost djeda i njegovih braće i sestara slabo je poznata. Tek se pamti da su između dva velika rata, kad je obitelj toliko narasla da ih zemlja više nije mogla prehranjivati, golobradi mladići i djevojke krenuli po domovini na školovanje, zanat i trbuhom za kruhom. Tri su brata došla u Zagreb, dvije sestre otišle u Zemun, jedan brat odselio u Vukovar… Danica je, s rijetko toplom preporukom seoskog župnika, otišla u Čakovec, a potom u Varaždin služiti kod časnih sestara. Rijetko se javljala tih desetak godina, tek oko blagdana pismom ili čestitkom. Izgleda da je kod njih pronašla novu obitelj i sama se zaredila uzevši ime Agneza.
Velika je nepoznanica sve drugo oko njenog života. Godine su prolazile, sporo i mirno u Međimurju na zemlji, u ritmu prirode, a ubrzano, hektično i divlje u europskim gradovima. Buknulo je u Poljskoj, a potom se požar proširio, brže od kuge, po cijelom kontinentu. Tijekom Drugog svjetskog rata vijesti su sporo dolazile i još sporije se prenosile, pradjed je bio star i prepun briga, djeca, osim dvoje najstarijih, rasuta po svijetu.
Sestra Agneza se za Božić 1945. javila iz Rima. Život iza samostanskih zidina u Varaždinu zamijenila je za putovanje u nepoznato, u daleku katoličku zemlju. Bez puno detalja, prekrasnim rukopisom na finom papiru, javila je ocu kojeg je i dalje oslovljavala u trećem licu, da je dobro, da je sa sestrama odlučila otići u Argentinu služiti potrebitima i da se nada da su svi u domovini dobro.
Koliko je pisama ukupno stiglo iz Južne Amerike, nitko sa sigurnošću ne može tvrditi, kao ni to koliko ih je poslano. Tajne su službe vjerojatno neka pisma otvarala, neka zadržavali, neka dostavljali sa zakašnjenjem, pogotovo iz »opasnih emigrantskih zemalja«. I pitanje je jesu li sva, slana iz Jugoslavije, uopće napustila svoj teritorij. U svakom slučaju, najmanje trideset godina poslije rata, koliko pamte moje tetke, stizale su vrlo rijetke i oskudne vijesti iz Argentine, Urugvaja i Čilea, gdje je sestra Agneza služila i širila Božju riječ i ljudsku milost među siromašnima. U pismima je bilo sve više španjolskih riječi, a sve manje hrvatskih, kojima se oduvijek obraćala Bogu.
Nadam se da Danica još uvijek tiho diše i krupnim očima promatra svijet.
KARIBI
POGLED IZ KONOBE
Težak je zadatak pred nama, pojesti pršut i popiti vino, pa sastaviti posadu od prijatelja za jedrenje života. Zamijeniti zimu za ljeto. Ploviti šest mjeseci. Živjeti. Ne misliti. Damir i ja smo jednom ranije pričali o tome. Smjer: Karibi.
Ukrcavaju se prvo bradati – Damir, Senko, Čegec i ja. Feri, Meštar i Drago od danas puštaju brade. Još malo vjetra, ni Amerika nije daleko. Preko Atlantika, pa od otoka do otoka, do otoka, do otoka…
VENEZUELA
STRINA JUŽNOAMERIKANKA
Amigo, zaboravi brige, reci manana,
One su daleko, s druge strane oceana,
Europa je daleko, tamo još sniježi,
A ovdje na krilima vjetra od briga se uspješno bježi…
Drago Mlinarec (Caracas, 1977.)
Deseci fotografija na kojima je žena prekrasnog blistavog osmijeha. Ona. Velika ljubav iz mladosti na drugom kontinentu. Ushićena je i sretna, opuštena na sjedalu ogromnog lincolna. Valovi valovite crne kose padaju niz ramena. Dok zagledam u fotografije, sa stricem pričam o tromjesečnoj turneji kazališta u kojem je bio kompozitor i izvođač i narator…Smješka se i prisjeća detalja iz prošlosti, ali i kritički govori o teškom životu malih ljudi, o lošem odnosu plantažera prema radnicima, prema Indijancima, prema slabima… Zanimaju me grad i žena o kojoj je napisao jednu od meni najdražih pjesama. Ispitujem polako i naokolo. Zagonetka i dalje ostaje, Drago priča u fragmentima, zanimljivo i poučno, ali malo toga otkriva. Muškarci u našoj porodici općenito malo pričaju o ljubavi.
Zamišljam kako bi moja nesuđena strina Indijanka danas izgledala. I kakvi ćemo mi biti nakon četrdeset godina?
JAMAJKA
OBITELJSKA TRADICIJA, BOB MARLEY
Oduvijek sam volio žive boje, onako neobavezne kako se oblače veseli Afrikanci. Europsko plavo-sivo-crno odraz je skučenog i strogog duha, nepotrebne stege. Kao gimnazijalac nosio sam rasta boje, vlastiti dizajn u vrijeme socijalizma koji je majka spretno pretvarala u veste, kape i šalove. Za ovdašnju kontinentalnu upotrebu, jer na Jamajci baš i nema snijega. Volim Boba Marleyja, baš kao i moja kći Maja koja je sama »otkrila« dvadesetipet godina nakon mene. Volimo Jamajku. Family tradition…
KUBA
SJEĆANJE NA BARAKUDE
Moj je otac često odlazio na daleka službena putovanja. Puštao je u pogon postrojenja koja je projektirao i donosio vijesti kakav je život tamo daleko. Najdalje je otputovao, koliko se sjećam kao klinac, i najduže izbivao od kuće jednu godinu koju je proveo na Kubi.
Vratio se osunčan i opušten, s gomilom dijapozitiva, najboljih cigara i ruma, torbe pune ogromnih tropskih školjki, velikim kornjačinim oklopom, opremom za bejzbol koju sam tada prvi put vidio… I sad se pitam u koji je kofer sve to potrpao?!
Uglavnom, na obiteljskom okupljanju te zime gledali smo prizore iz toplih krajeva, stariji su komentirali prirodu i arhitekturu, otac je pojašnjavao u kojim je sve gradovima boravio i što je vidio i radio, gdje je snimio fotografije. Izgledalo mi je da je uživao kao Hemingway tu godinu; barovi, ribolov, društvo, more, plesačice… dio je sigurno prešutio.
Možda negdje imam i dvije tamnopute sestre, blizanke, Kubanke.
No, ono što sigurno znam je, da sam bio najjači udarač to ljeto bejzbolske ekipe koju smo činili nas trojica prijatelja iz razreda, iako smo pravila bejzbola naučili smo tek nekoliko godina kasnije.
Da, sjećam se Kube, iako tamo još nisam stigao.
NIKARAGVA
NOĆNI PRIJATELJ, PJESNIK
Meša se javlja iz Manague, gdje živi već nekoliko godina. Piše o najboljoj kavi na svijetu za koju mi u Europi nikada nismo čuli, ulozi poezije u diktatorskim režimima i sanja revoluciju. Šalje nove pjesme, posvećen je i uskoro će biti pjesnički nedodirljiv.
Ja mu uzvraćam pričom o teoriji mreža, kako su svi ljudi povezani i da preko 4-5 veza možemo doći do svakog čovjeka na Zemlji. Naše noćno dopisivanje dokazuje da je svijet globalno selo, samo se mijenjaju kulise, boje i mirisi… I vječno se vraća jedno te isto.
PERU
MARIA
Maria uči u Beču njemački, ima pet sestara i oca pravnika. Voli Europu, željela bi tu ostati. Bez razloga taji svoje porijeklo, u zabludi je da su Europljani nešto više od ostatka svijeta.
BRAZIL, RIO DA JANEIRO
PREBROJITI STANICE PODZEMNE ŽELJEZNICE
Sve 32 stanice podzemne željeznice prošao sam u danu. Moja opsesija iz mladih dana, brojanje prozora na zgradama dok se vozim tramvajem kroz Zagreb, zamijenjena je mapiranjem i učenjem napamet postaja podzemne željeznice u velikim gradovima. S Riom je lako, 2 linije, 32 stanice, 42 kilometra dužine. Putujem sam, kao i obično.
Ona ne voli podzemnu željeznicu, iako tvrdi da ne pati od klaustrofobije, preferira taksi, putovala je ovdje s mužem, dakle, neće sa mnom.
ESTADOS UNIDOS, NUEVA YORK
Drijemam na liniji F, poput svih ostalih, nakon napornog dana.
Stranac sam. Domovina je jezik.
*Kratka priča osvojila je treće mjesto na natječaju.
***
Karmela Hromin: Gledajući Ameriku
Obitelj Zvonka Hromina seli se u Ameriku 1964., kada on ima 12 godina. Nakon duge plovidbe i pristajanja po mediteranskim lukama stižu u New Jersey.
S 13 godina on počinje raditi u restoranu kao bus boy i konobar.
Slave se talijanska, irska i židovska vjenčanja. Radnici u restoranu postaju mu zamjenska obitelj. Često dođe kući usred noći, malo odspava, pa ode u školu. Brine se za mlađu sestru. Otac mu radi kao obalni radnik, majka kao čistačica.
Voli kupovati ploče, traperice, cipele s gumenim džonom, koje se ne čuju dok noću hoda ulicama, i ići u kino. Veliki je fan Elvisa. U 25 godini ima ušteđenih 11 000 dolara.
Nakon što završi višu školu za kompjuterskog operatera spreman je za nešto novo. Ima jednu tetu u Kaliforniji i jednu u Jugoslaviji. Odlazi u Jugoslaviju. Da bi se priznale njegove svjedodžbe mora položiti jezik, povijest, zemljopis i obranu i zaštitu.
Njegovi roditelji i sestra vraćaju se na otok gdje je u međuvremenu izgrađena nova obiteljska kuća.
Upoznaje moju mamu. Žene se nakon nekoliko mjeseci poznanstva, u prosincu. Iduće godine na taj isti dan ubijen je John Lennon. Sljedeće godine dobivaju svoje jedino dijete, mene.
Radi u Tesli. Ispisuje slike Snoopya u ASCII kodu na papirima veličine plahti i kupuje stripove Peanuts na engleskom. I dalje razmišlja na engleskom, ali sada je već dosta zahrđao, a hrvatski nikad nije naučio dobro. Spelling mu s godinama postaje sve lošiji.
Obitelj počinje graditi kuću u gradu. Do trena kada je spremna za useljavanje, tati je dijagnosticirana šizofrenija. U nekoliko navrata liječi se u bolnici. Više se nikad službeno ne zapošljava.
***
Kao mala dugo nosim stare majice sa slikom i šljokičastim natpisima-Linda Ronstadt, the Beatles. Američka roba, svi kimamo glavama, traje vječno.
Povremeno dolazimo u posjet babi i didu na otok, posebno ljeti na kupanje.
Kuća je ogromna, na zidovima su uokvirene fotografije i slike New Yorka u jarkim bojama.
Soba tete Vesne ima crveni krevet, crveni ormar prepun odjeće i crvenu lampu. Veliko ogledalo stoji na crvenom stoliću na kojem je kutija za nakit s balerinom koja se vrti uz glazbu kada se kutija otvori. To je najljepša soba koju sam ikad vidjela.
Baba doživi moždani udar uzrokovan alkoholom, ostaje slabo pokretna. Teta se vraća natrag u New Jersey.
Počinje rat. Selimo se na otok, tamo završavam četvrti razred.
Kuća je tiha. U kutu dnevne sobe stoji tapecirani šank, na stropu je ogromni luster s lažnim kristalima, a kauči su presvučeni najlonom, da se ne uprljaju.
Na šanku stoji čaša s uspomenama s vjenčanja, uglavnom ugraviranim štapićima za miješanje pića, s imenima kao što su John i Lydia Ivanov.
Otok je granatiran nekoliko puta. Dida razmišlja o odlasku u Italiju. Tata želi da idemo u Ameriku, ja sam uzbuđena tom idejom. Mama se boji i to prevagne. Ne bi se snašla. Još godinama kasnije kada se sjetimo trenutka odluke tata i ja odmahujemo glavom i žalimo.
Rat završava.
Dida povremeno odlazi u Ameriku jer ima tamo bankovne račune.Teta Vesna dolazi na ljeto, i donosi na poklon šarenu odjeću.
Mami se ne sviđaju majice s natpisima, ali ih ipak nosi. Jedne godine Vesna mi donosi kratke hlače od trapera u stilu Lare Croft, koje su mi preširoke.
Iako je otišao iz Amerike prije 20 godina, tata povremeno radi usporedbe i priča priče o tome kako je u Americi sve jednostavnije, brže, pristojnije, veće, lakše, organiziranije, jeftinije, bolje. Te monologe zovem „U Americi pizza….“. Zvuče ovako: „U Americi pizza ima tanki rub, i često je punjen, i ima puno nadjeva, a ne ko ovdje.“
Mama i ja kolutamo očima. -Nisi više tamo, preboli to-kažemo mu.
Njegove priče i sjećanja jedino su što znam o Americi. Želim jednom otići tamo s njim, da opet vidi stara mjesta, a možda čak i Graceland.
U trećem sam razredu srednje kada baba iznenada umre. Nakon sprovoda u kući se održavaju karmine, to je prvi put u mnogo godina da je ta kuća puna ljudi, svijetla i topla.
Šest mjeseci nakon toga dida se oženi drugom ženom. Dugo su u vezi, ali mi to ne znamo. Mora se netko brinuti za njega, kaže. Nova supruga uređuje kuću i okućnicu, mijenja namještaj, uključujući kauče pod najlonom i crvenu sobu. Baca svu odjeću iz Vesninog ormara. Kaže da su je pojeli moljci.
Dok pišem maturalni rad o Springsteenu, upoznajem Gabi. Za razliku od mene, putovala je van zemlje, dobra je u sportu i prirodnim predmetima. Postane moja najbolja prijateljica.
Želja mi je upisati engleski, prolazim na prijemnom, ali ga na kraju ne upisujem. Često žalim zbog toga.
Gabi odlazi raditi u Kaliforniju na šest mjeseci. Tamo se sprijateljuje s kolegama Brankom, Markom i Cesarom. Zajedno putuju posvuda, u Las Vegas, Los Angeles, na Lake Tahoe. Sve je jedan dugački maturalac, avantura života.
Nakon što se vrati, nije joj teško voziti stotinama kilometara da bi posjetila prijatelje koje nije dugo vidjela. Oduševljeno priča o svemu što je vidjela, tata se zabavlja dok ju sluša. Godinama kasnije spremna je žustro se prepirati sa svakom osobom koja kaže kako su Amerikanci glupi i debeli.
Kada vidi prolaznika koji hoda cestom paralelno s dečkom koji gura auto koji mu se pokvario nasred ceste vikne -Isuse, gledaj njega, hoda kraj njega s rukama u džepovima!! A kažu kako su Amerikanci alienated, u Americi bi sto ljudi dosad guralo s njim!
Izlazi iz svog auta i pomaže gurati.
Na dnu ormara nalazim Lara Croft kratke hlače od trapera, dam da mi ih suze i ne skidam se iz njih cijelo ljeto, godinama.
Pri kraju fakulteta počinjem se dopisivati s Lisom. Ima 53 godine, živi u New Yorku, ekonomistica je, potpredsjednica tvrtke koja prodaje nekretnine, vegetarijanka, eklektičnih vjerskih interesa. Često putuje avionom pa skuplja mnoge nagradne milje. Živjela je diljem SAD-a, radila razne poslove i proputovala je Europu. Želi mi pokloniti svoje milje, predlaže da dođem u New York i odsjednem kod nje. Mislim da je luđakinja.
Uvijek je htjela otputovati u Jugoslaviju. Puno radi i želi se malo odmoriti. Odlučuje doći u Hrvatsku na ljeto. Pita me što da mi donese. Novine, maslac od kikirikija i Vicks Vaporub, kažem.
Donosi cijeli jedan kofer za mene, u kojem je više brojeva dnevnih novina, velike tegle Vicksa i hrpa maslaca od kikirikija. Glatki, hrskavi, organski, bez šećera , bez masti, za djecu. U koferu je i jedna bluza. Američka roba se sada uopće ne radi u Americi i više nije kvalitetna, ispričava se.
Ipak nije luđakinja, duhovita je, pametna i puna nevjerojatnih priča. Voli se družiti sa mnom i Gabi. Upoznajemo ju sa prijateljima. Vraća se u Hrvatsku svake druge godine da nas posjeti. Kada se zbog ekonomske krize njena firma preorganizira, dobije otkaz i neko vrijeme provede u Italiji radeći na farmi, brinući se za koze i lješnjake. Zatim se zaposli na manje važnom poslu kojeg ne voli.
Završavam fakultet i počinjem raditi, nekoliko godina potucam se na privremenim, slabo plaćenim poslovima. Spelling mi je sve lošiji.
Cesar jednog proljeća putuje Europom, dolazi na Markovo vjenčanje.
Pridružujem se Gabi, Branku i Cesaru u izletima po Hrvatskoj, imamo vlastiti maturalac.
Nekoliko mjeseci nakon što se pojavio u večernjem dnevniku, intervjuiran u vezi spora koji otočani vode protiv grada zbog zemljišta, dida iznenada umre. Tek sam počela raditi, pa propuštam sprovod i žalim zbog toga. Dva mjeseca kasnije odlazim na groblje na otok. Topao je i tih dan, sanjivo pješačim do groblja i nazad do trajekta, srećući više turista nego domaćih.
Na groblju gledam spomenike. Na jednom je slika čovjeka u fraku. Na vrhu ploče piše
“In God we trust.” Na dnu ploče piše “God bless USA.”
Posjetim didovu udovicu, prvi put nakon više godina. Ogromna kuća se smanjila oko mene.
Nakon didove smrti tatino zdravlje nagriza stres. Počinje spor oko oporuke. Teta Vesna je nezainteresirana, udovica agresivna. Tata je razočaran.
Godinu dana nakon toga tatino stanje se pogoršava. U ljeto izlazi iz bolnice nakon tri tjedna. Kaže da se odavno nije najeo toliko mesa. Svaki dan odrezak za ručak.
Dolazim kući na nekoliko dana.
Gabi i ja nudimo mu da odemo u Split na izložbu Elvisove memorabilije, ali on odbija jer misli da bi mu putovanje u autu bez klime bilo naporno.
Razočarana sam. To mu je možda zadnja prilika, mislim, a tako je blizu.
Lisa dolazi na godišnji, u pratnji Rose, odvjetnice koja je u mladosti bila profesionalna kockarica. Nekoliko dana provode družeći se s mojim roditeljima. Tata, Lisa i Rose pričaju o New Yorku kakav je bio i kakav je sada. Lisa, Rose, Gabi i ja putujemo stotinama kilometara po Hrvatskoj, to je naša ljetna avantura.
Lisa i moji roditelji šalju si pisamca i božićne čestitke. Tati nedostaje šetnja oko božićnog drvca u Rockefeller centru. New York je najljepši za Božić, slažu se svi troje.
Dva ljeta nakon toga Gabi, Branko i ja jedno popodne sjedimo na terasi kafića u kojem glasno svira lounge. Polugoli smo, pijani od ljeta i piva, slani od mora i znoja.
-Za dvije godine bit će 10 godina od Amerike- kaže Branko.
Morat ćemo tada konačno na put, predugo već čekamo, ići ćemo od obale do obale, nas šest, iznajmit ćemo kombi i voziti na smjene. Moram položiti vozački dotad.
Gabi i Branko prisjećaju se najboljih trenutaka, pričaju priče koje sam čula mnogo puta.
Cesar opet putuje po Europi, na Facebooku se čekirao u Trstu, ali kaže da neće doći u Hrvatsku, nije mu zgodno. Papak , kažemo.
***
Mjesec dana nakon 61. rođendana tata iznenada umre u dvorištu od srčanog udara.
Nakon sprovoda mama i ja počinjemo čistiti. Među njegovim stvarima su ploča i kazeta s pjesmom koju je poslao u Nashville da mu je uglazbe, razredni prsten, debeli zeleni školski godišnjak.
Razmišljamo kako da prodamo kuću i kamo će se mama odseliti. Grozno mi je ostaviti ju samu u kući.
Jednog dana stiže omotnica od Lise s izrazom sućuti i programom mise u episkopalnoj crkvi Uznesenja na 5. Aveniji.
U dijelu kada se moli nakana za mrtve u tekstu je potcrtano je njegovo ime i dopisano „Pomolili smo se za njega.“
Sjedim i plačem jer tada zaista znam da ga nema. Zvonko Hromin se oprostio od Amerike.
*Kratka priča osvojila je treće mjesto na natječaju.
