Na ekranu televizora pisalo je “Galerija nad Atlantikom”, a ja sam padao na dno sebe kroz onog dječaka koji je otišao od kuće kako bi mogao odrasti, ali – nikad nije, nego je samo ostario; kroz njegovo djetinjstvo i smetenu mladost; kroz sve tvoje i njegove i njegove krivice kojih sam se pokušavao osloboditi, ali mi nije uspjelo.
***
Nije više bilo danjeg svjetla kad smo izašli.
“Moja najdraža boja je crvena, a u ovom muzeju će jednom visjeti moja slika”, rekao sam.
“Što će biti na njoj?” pitala si.
“Pa ti mama! U crvenoj haljini!” uskliknuo sam.
Sagnula si se i poljubila me, imao sam šest godina, iza nas je bio MUSÉE DU LOUVRE.
Zapamtio sam ta slova na ulaznici. MUSÉE DU LOUVRE, a znao sam to savršeno i izgovoriti iako sam francuski naučio puno kasnije, tada sam dobro govorio jedino srpskohrvatski, ali već na razne načine, srpskohrvatski i nešto malo plahog engleskog koji će ubrzo utihnuti prije nego se opet probudi kao školski. Živjeli smo u Londonu te godine, u Pariz si me dovela samo na vikend, ali u tvoje se planove nikad nisam mogao posve pouzdati, jer prije Londona bio je Beograd na dvije adrese, prije Beograda – Sarajevo, Sarajeva se gotovo i ne sjećam, ali sam o njemu slušao prečesto da bih ga zaboravio, no zato se dobro sjećam leta London-Zagreb u JAT-ovom avionu u kojem nisi prestajala pušiti osim kad su ti poslužili vegetarijanski objed. Svi se uvijek s nevjericom zapiknu za taj vegetarijanski ručak.
***
Stabilno sam živio jedino u svojim izmišljenim pričama. Pričao sam ih svima oko sebe, jedino što bi se publika svako toliko promijenila za drugu, kompletna, baš svi osim tebe, s tobom sam mogao računati: svaki put kad bi se razočarala u Svijet pa krenula “u svijet”… još malo dalje – vodila si me sa sobom. Možda su zbog toga moje priče bile pouzdane. U njima sam uvijek imao dvije žene – jednu koja je živjela u Londonu, i drugu na Trebeviću. Sjećam se jednog popodneva par mjeseci prije Louvrea, nacrtao sam ozbiljan, tehnički savršen crtež na kojem su bila dva identična televizora, “Zašto su isti?” pitala si. “Pa za moje dvije žene, mama.”
Ti si imala tri muža i tri operacije srca.
***
Kad je moj prvi očuh došao da nas povede u Englesku, poklonio mi je i moju prvu knjigu. Na koricama je pisalo: Vladimir Durov, Moje životinje, bila je to priča o cirkusu i životinjama u njemu, čitao sam je sjedeći na malom zatvorenom koferu u koji sam već spakirao svoje najdraže stvari i nisam prestajao plakati, a sad kad imam šezdeset – još uvijek ne znam koliki dio plača je pripadao koferu, a koliki knjizi, ali urezalo mi se koliko su te životinje nesretne u cirkusu i nikad poslije nisam poželio otići ni u jedan, baš nikad, pa se i po tome razlikujem od svojih vršnjaka. Za moju genaraciju to je bio doživljaj nulte generacije: nije bilo multimedije, nije čak bilo ni telefona u svakoj kući, a na tv-u je, tko ga je imao, postojao samo jedan program.
***
Nedjeljom je na TV-u išao Disney. “Priče o životinjama”. Osim onu godinu u Londonu, to nisam propuštao, taj Disney u nedjelju bio je jedina čvrsta točka mog odrastanja koju nisam sam izmislio, sve drugo se jako brzo mijenjalo, cigarete su ti brzo dogorijevale do prstiju i taman bih se zaljubio u neke crne pletenice, a ti bi rekla; “Idemo”, taman bih doveo nekog prijatelja kući, a ti bi rekla: “Idemo!” Promijenio sam osam osnovnih škola i tri srednje, ali gledao sam tog Disneya u nedjelju i kad sam već sâm pušio, gledao sam ga i u Splitu kamo sam otišao sa šesnaest godina živjeti posve sam i “bez ikog svog”, samo kako bih napokon prvi put imao osjećaj da sam zaista nekamo otišao, i kako bih napokon prvi put imao osjećaj da sam zaista negdje stigao.
Gledao sam te “Priče o životinjama” dok god su ih emitirali na teveu.
***
Te kobne nedjelje, skoro trideset godina poslije crteža dva ista televizora i posjete Louvreu, na putu prema kuhinji zastao sam pred trajno uključenim TV-om, trajalo je “Nedjeljno popodne”, bila je neka reportaža sa aukcije slika koja mi je odmah privukla pažnju jer se dešavala u zraku, aukcija slika u avionu – bilo mi je to posve nevjerojatno i zaista nikad neću zaboraviti taj let YU 500 na liniji BG-ZG-NYC, i tako kako ga se sjećam, tako ti sad i pričam. Licitaciju je vodio Mića Orlović, kraj njega je stajala meni nepoznata djevojka koja je samo držala fotografije umjetničkih djela, a ja sam stajao nasred sobe sa šalicom za čaj u ruci, osupnut i zaustavljen u pokretu dok je cijena slike rasla sve do sky is the limit, sve do – “Prvi put! Drugi! Treći! Prodano!” i ta slika je bila prodana, i ja sam mirno nastavio svoj put prema kuhinji, ali onda su najavili sljedeću. Prazna šalica tresnula je na pod, a ja sam počeo padati s jedanaest kilometara visine, na dno sebe, na dno tebe, u uterus, u maternicu. “Mama!”
***
Nisi me uopće pitala želim li znati. Ispričala si mi sve. Da ti je sarajevski liječnik rekao da ne bi smjela rađati jer imaš slabo srce, da si rekla: “Rodit ću! Imat ću kćer i zvat će se Tihana!” da su te svi pitali: “Pa kud baš Tihana, ta će ti stalno šutjeti”, da si odgovarala da Tihane ne šute, baš kao što ni Koraljke ne hvataju koralje a Ružice ne mirišu, da si se pritom cerila poput Pipi duge čarape i zabacivala gustu plameno riđu kosu. Da si od šestog mjeseca oko pasa vezivala veliku ružičastu satensku mašnu jer je Tihana unutra. Da sam, kad si me rodila, najmanje osam mjeseci plakao preglasno, i da je on zato otišao od nas.
***
Bavio se glazbom i viđao sam mu ime na plakatima u svim republikama u kojima smo živjeli. Više puta vidio sam ga i na televiziji. Zamišljao sam kako bi to bilo kad bi zaista… ali između mojih i njegovih očiju nisi se nalazila ti, nego njegova odluka o tišini. Nakon što me nije mogao slušati, poslije me više nije poželio vidjeti, i nismo se viđali. Samo sam se dva puta sam ponadao da će mi to uspjeti. I prvi i drugi put sam vozio u Kiseljak, ali prvi put su mi uzeli Golf i dvije tisuće maraka, drugi put samo dvije tisuće maraka, no nisam ga uspio izvući. Po Sarajevu je gruvalo, nitko nije spavao tamo, ali on je uspio ostati živ i kad sam to kasnije napokon čuo, bio sam sretan. Kao malo dijete.
***
Sjećam se, u zagrebačkom predgrađu trajalo je Popodne beogradskog centra, kad sam stežući samog sebe… na podu, shvatio da njega nisam nikako zvao ni u sebi.
Tebe sam uvijek zvao Ira. I po tome sam se razlikovao od vršnjaka – zazvao bih “Mama!” samo kad sam bio bolestan. Bio sam jako boležljiv.
***
Kad sam rekao da odlazim u Split, rekla si: “To je dobro za tvoje zdravlje, morski zrak.” Nisi me pitala zašto Split. Niti me pokušavala zaustaviti. Znala si da bi to ugrozilo naš šesnaestogodišnji tajni pakt. Ali na rastanku si glumila tako nevješto da sam prvi put pomislio da bi – da si dobila tu priliku koju smo čekali pa doista zaigrala kazalištu – neslavno propala. Pogledao sam u oči koje sam naslijedio, bile su namazane kao i uvijek, ali u njima sam vidio sve ono što si odlučila prešutjeti. Uskoro ćemo oboje živjeti s novim ljudima, onima u koje ćemo se pretvoriti, ali ti sigurno i još s nekim, i ja nisam znao da li bi mi, dok te ostavljam, zbog toga trebalo biti lakše ili teže.
***
U mojim si prvim pismima čitala kako zarađujem naručujući ploče preko NME i Melody Maker časopisa, kako ih prodajem za dvadeset puta veću cijenu, kako bjesomučno slikam. Poslije si čitala kako su me primili na akademiju i kako bjesomučno slikam. Onda sam prestao pisati. Bjesomučno sam slikao.
***
Bila je to moja druga izložba. Sve veliki formati – dva puta dva metra i na njima životinje u raznim bojama: plava zebra, crvena žaba, ljubičasti lav, zeleni slon… i posljednja u nizu – tvoja slika u crvenoj haljini. Jedina koja je imala dimenzije 70×200. Izložba se zvala MAMIN ZOO. Gledao sam te kako prolaziš, gotovo začuđen kako zapravo nisi puno ostarila u međuvremenu od te svoje ubitačne potrebe za pripadanjem koja te gonila uvijek dalje, ali nisam se morao pitati vidiš li i uspomene dok gledaš u te slike. Dok si koračala od jedne do druge pa uprla pogled u svaku – sve se svijalo oko tebe. I ljudi i prostor i one. I prije nego sam ti, čekajući te kod tvog portreta, ponovno pogledao u namazane oči, znao sam da smo opet uspostavili naše suučešništvo. I samo sam jednu sitnicu ostavio za sebe. Ni ti, niti bilo tko drugi – ni novinari, ni moji prijatelji, nitko… nitko nije primijetio izgravirani natpis postavljen na bočnom zidu ulaza u galeriju. Visio je tamo samo zbog mene i samo tu večer otvorenja. U mesingu je velikim slovima bilo urezano: MUSÉE DU LOUVRE.
***
Na tv-u je pisalo GALERIJA IZNAD ATLANTIKA, a Mića je odbrojavao.
Prvi put!
“Uzmi je Ira, tvoja je”, rekao sam kad sam ti je donio poslije izlože.
A onda sam te još jednom zazvao “Mama!” prije te nedjelje, a nisam ja bio bolestan. Ležala si na VMA u Beogradu, sklupčana od moždanog udara i pogleda uprtog u mene koji sam se pojavio niodkuda, a ja sam gledao tvoju raspuštenu dugu kosu boje cimeta i bez ijedne sijede vlasi, i osjetio sam kako naš pakt završava, jer mi ti nisi mogla reći da je već gotov.
Drugi put!
Kasnije su mi rekli da si je, kad ti je cigareta zadnji put dogorjela do prstiju, prodala u neku galeriju, a ja sam plakao kao da opet sjedim na svom malom koferu u koji nikad nije stalo sve što volim, pa sve tiše i tiše, toliko tiho da sam si morao reći da prestanem.
Treći…
I prestao sam, ali sad se nešto dogodilo, nešto što sam pokušavao shvatiti dok sam gledao kako Mića pokazuje fotografiju tvoje slike u crvenoj haljini i još jednom izgovara moje ime.
Prodano!
A onda se kamera zaustavila na licu kupca. Još jednom sam ga vidio na tv-u, ali prvi put mi se učinilo da i on vidi mene, da me vidi kako ležim na podu kao umiruća životinja i morao sam skrenuti pogled da ne bih skončao pred njim. Kraj mog lica bile su krhotine porculana, a ja sam pomislio kako ga nikada nisam nikako zvao ni u sebi.
***
Ostao sam tih.
Prošle nedjelje je umro. Na TV-u nije bila čak ni kratka vijest. Javili su mi da dođem preuzeti neku sliku.
