fbpx

Ana Paula Maia: U brazilskoj književnosti ja sam još uvijek spisateljica bez definicije

Kratka priča – što je ona zapravo i što vas privlači ovoj formi? S čime biste usporedili kratku priču?

Priču bih usporedila s fotografijom ili slikom. Ja sve doživljavam vrlo vizualno i zato je priča za mene uhvaćen trenutak. Ona može biti i više od toga, no stvari uhvaćene u kratkome tekstu poput priče svakako su nešto jedinstveno.   

Kamo vas je kratka priča najdalje odvela? Što vidite kao svoje najveće postignuće?

Objavila sam priče u Meksiku, Njemačkoj, Argentini, Španjolskoj, Austriji, Italiji i drugim zemljama. Ne bih mogla reći koja je moja najbolja priča, ali imam svoje favorite.

Na koje karakteristike usmjeravate pozornost dok pišete? Kakvi likovi žive u vašim pričama?

U svim mojim posljednjim romanima primjetan je odnos čovjeka i njegova posla. No, ne radi se o bilo kakvom poslu. Mene zanimaju poslovi koje nije ugodno raditi: koljači svinja, smetlari, vatrogasci, radnici u krematoriju itd. U tim ambijentima su jednostavni i neobrazovani ljudi. Ponajviše se bavim pričama i likovima koje bježe od paradigme i čija senzibilnost uglavnom ne odašilje mogućnost stvaranja književnog narativa.     

Tarantino, braća Coen, Sergio Leone, McCarthy i Dostojevski – samo su neka od imena čiji je odjek prepoznat u vašim djelima. Koliko je njihov utjecaj na vaše pisanje svjestan?

Svi ti odjeci u mojim knjigama su iskreni, a koliki je stupanj svjesnosti o tome, to ne znam. Vrlo je teško odrediti kako oni uđu u priču, no kako se radnja razvija, proporcionalno doziram utjecaje drugih autora sa svojim osobnim stilom. 

Za vašu su književnost, u kojoj je nasilje važan element, rekli i da je idealna za one koji vole meso, a zvali su vas i pulp autoricom. Što za vas znači termin pulp?

Danas se etiketa pulp spisateljice znatno manje veže uz moje ime. Već nakon objavljivanja mog četvrtog romana Carvão animal (Životinjski ugljen), a pogotovo nakon petog, naslovljenog De gados e homens (O stoci i ljudima), o tome se više nije govorilo. Naziv pulp pojavio se kada sam objavila jednu novelu na internetu. To je bio tekst koji se mogao čitati besplatno i imao je vrlo jednostavan, ali funkcionalan dizajn te je prozvan pulpom zbog načina objavljivanja. Nije se radilo o jeftinom izdanju na lošem papiru, nego o besplatnoj elektroničkoj knjizi, skromnog i jednostavnog dizajna. Medijima se termin svidio i počeli su me nazvati pulp autoricom. To je bila greška u interpretaciji, no ja sam znala da će nove knjige izbrisati taj termin kao što se i dogodilo. U brazilskoj književnosti ja sam još uvijek spisateljica bez definicije. Ono što ja pišem je malo drugačije, jednako kao i način na koji pišem.    

Razgovarala: Katarina Brajdić