Čekajući Investitore
Željko Ofak, načelnik općine Pepelnik četvrti mandat zaredom, zbog čega je u lokalnim novinama prozvan pokupskim Franklinom Delanom Rooseveltom, bio je uzeo vedro i sunčano jutro za dobar predznak pred najvažniji dan u svojoj političkoj karijeri, ako ne i životu, te je nošen radošću i uzbuđenjem uzeo i svoju ženu strastvenije nego što je to učinio godinama, tako da se prpošna Mare Ofak meškolji i vrpolji u frizerskoj stolici, neuspješno pokušavajući potisnuti osjećaj ugode koji se širi njenim tijelom dok ju Nikola, gay frizer čiju homoseksualnost selo trpi samo zbog prikladnog izbora zanimanja, ispituje otkuda dolaze Investitori o kojima priča čitav kraj i zbog kojih se nakon 20 godina stavila fasada na zgradu općine, tjednima se prale sve ceste, nakon godina nenastupanja aktivirali su se i KUD i puhački orkestar, tjednima tlačili seljane zavijanjem i promašenim tonovima, a danas se od jutra vrte janci, odojci, telad, volovi, pilići, postavljeni su i šatori i polagano se pije, čak i s nelagodom jer nitko se ne želi napiti i osramotiti selo pred Investitorima, svi su nogometaši obukli klupske trenirke, očišćene i pokrpane jer su dosad u njima betonirali i šalovali i orali i kopali, ali sad je predsjednik kluba zaključio da će igrači poredani u identičnim trenirkama biti lijep prizor za Investitore, vatrogasci su odlučili izvesti pokaznu vježbu kako bi Investitori znali da mogu odgovoriti na svaki sigurnosni izazov, izvukli su agregate i vatrogasne cijevi, popravili stari kombi i čekaju napeti kao puške, uglavnom, cijelo selo je živnulo, propupalo, meškolji se i vrpolji slično kao i Mare Ofak u frizerskoj stolici, jer danas im trebaju stići Investitori, svjetski ljudi, neki su pričali da se radi o Kinezima, drugi o Rusima, treći spominjahu čak i Pigmejce, no Mare Ofak zna, tako joj je muž rekao, da u biznisu nema nacionalnosti, krajnje je vrijeme da se ostavimo tih seljačkih priča, bio je i on u ratu, i zna i sama da nije ljubitelj drugog i drugačijeg, mićana, balija, cigana, žutih, zelenih, ali tko te pita, račune treba plaćat, ceste treba asfaltirat, iskopat kanalizaciju, postavit rasvjetu, a otkud kako, to naravno Mika Hrastovčak, vođa oporbe u općinskom vijeću, ne pita, on baulja o sramoti, prodaji djedovine strancima, o stvarima za koje su se borili, o ustašama i komunjarama, a zna se zapravo o čemu se tu radi, on bi proviziju, naravno, ali to neće ići, jel tako, za to nam treba demokratski legitimitet, peti mandat u džepu ako sve prođe dobro s Investitorima, a mora proći dobro, govori si Željko Ofak dok provjerava binu postavljenu pred zgradu općine, jer ako ne bude tih novaca počet će pitanja o nekim nesretnim rupama u budžetu, o putnim troškovima, novom krovu na vikendici, namještenim natječajima i sličnom, sve to bi naravno bila obična demagogija, kao da igdje na svijetu ima politike bez toga, ali tko zna, danas su svi gladni, novinari, državni odvjetnici, policijski načelnici, svi samo čekaju da se netko zaljulja kako bi ubrzali pad, treba mu još jedan mandat da riješi sve zaostatke, da pokrpa rupe, pa onda zaslužena penzija, nema više govora, rukovanja, ljubljenja, lizanja, nema više montažnih bina poput ove pred njim, onda i Mika može doć na vlast, neka i on omasti brk, danas kad potpiše ugovor s tim tajanstvenim Investitorima, trijumfalno se popne na binu i iznese okupljenom mnoštvu što će se sve sagraditi, tvornice, brane, kolektori, dalekovodi, stvar će biti riješena jednom zasvagda, mir Božji s tobom Mika, tako si misli Željko Ofak dok provjerava sobu za sastanke, panoi, projektori, zvučnici, nikakvih problema ne bi smjelo biti, Nedjeljka, njegova vjerna tajnica, sve je savršeno odradila kao i uvijek, i ona je tu i gleda ga zaljubljenim pogledom dok hoda iza njega, ispunjena je ponosom na posao koji su Željko i ona odradili, nada se da će nakon ovoga ljudi napokon shvatiti što imaju u Željku Ofaku, istina svi glasaju za njega, ali čuje ona kako se priča po selu, uvijek isto, svi su isti, svi su lopovi, svi samo svoju guzicu gledaju, a ona zna da je to laž, zna koliko Željko radi, koliko malo dobiva zauzvrat, i još ima doma onu rospiju, kolike su to godine tlačenja i maltretiranja, ali naravno Željko to skriva, izleti mu ponekad, u krevetu, u zagrljaju, kada maštaju o slobodi, Nedjeljka je uvijek razumjela, čekala je, ali sada je došao njen trenutak, obećao joj je da će nakon potpisivanja ugovora s Investitorima ostaviti ženu, nakon toga više nikome ne mora polagati račune, ni nezahvalnim biračima ni ženi ni Bogu, a bome ni Miki Hrastovčaku kojeg Nedjeljka gleda kroz prozor, njuška oko zgrade općine, bine, vatrogasnog kombija, stavio je ruke iza leđa i smješka se iako u sebi gori od zavisti, zamišlja sebe kako izlazi na binu ruku pod ruku s Kinezima, Nizozemcima, Pigmejcima, čim li već, pobjedonosno diže potpisani ugovor, klicanje masa, rumenilo na licima seljaka, zaljubljeni pogledi žena, dječica u znak odobravanja štrcaju u zrak vodu iz plastičnih pušaka, ali ništa od toga, njemu će ostati samo ogorčene tirade, podsmijeh, nemoć dok će cijelo selo cvasti i pupati od silnih investicija, nije htio vjerovati Ofaku, ali brojke su bile sjajne i neumitne, a takvi svjetski poslovni ljudi ne igraju se prodavanjem magle seoskim načelnicima, zadnjih dana se i on stišao i rijetko ga se moglo čuti da priča protiv Ofaka, naravno i ljudi su to primijetili, bio je to znak i najsumnjičavijima, naime ako Mika Hrastovčak nema kaj prigovorit onda mora da je to što Željko Ofak priča živa božja istina, strane investicije tako sjajno zvuče, magično, privlačno, ljudi iz bijelog svijeta dođu i daju ti svoje novce, na kraju krajeva, morao je Mika priznati, za to smo se borili, da ljudi mogu slobodno investirati u nas, raspolagati teško stečenim kapitalom, a ne da im komunjare naređuju daj pare ovde ili onde, izgubio je, nema se tu šta, može samo sjesti u posljednji red i pustiti suzama u nedogled, podne je prošlo, sunce je visoko iznad zgrade općine, predstavnici županije, okolnih gradova i općina, čak i jedan saborski zastupnik, svi su već na bini ispred koje se skupilo čitavo selo, nagurano oko prolaza pripremljenog za Investitore, s obje strane prolaza podignute su hrvatske zastave, djeca poredana u tradicionalnim nošnjama kakve nitko nikad nije nosio, najbližima uz prolaz podijeljeno je cvijeće koje će bacati na Investitore kada se ukažu, načelnik Željko Ofak stoji ispred bine, uz njega Mare Ofak, još uvijek se malo meškolji, frizura joj je prekrasna, Nikola je nadmašio samog sebe, s lijeve strane bračnog para poredao se KUD, zdesna puhački orkestar, tu su i vatrogasci i nogometaši, od jednih do drugih ide župnik Ivan, blagoslivlja ih kako bi čim bolje predstavili općinu pred tim slavnim Investitorima, i on sam je pokleknuo pred njihovim sjajem, koliko god se trudio upraviti pogled nebu i zanemariti zemaljske i prolazne stvari, ipak je i njegovoj crkvi potrebna obnova, prije svega novi krov, zvonik, možda nove klupe, i premda je znao još pred koju nedjelju u propovijedi napomenuti da način na koji se priča o tim stranim Investitorima nije prikladan za opisivanje grešnika od krvi i mesa, vjerojatno i nevjernika, na kraju je ipak na posljednjoj misi bio održao vatrenu propovijed usporedivši strane investicije s manom koja općini Pepelnik pada s neba nakon godina lutanja komunističkom pustinjom bijede i siromaštva, bio je veoma zadovoljan usporedbom, pohvale su bile stizale sa svih strana, čak i od časne Mirne, inače šutljive i škrte na komplimentima, bila mu je rekla da je zvučao posebno nadahnuto i zbog toga mu i sad bježi smiješak dok odlazi sjesti s drugim uzvanicima, sunce je već niže na nebu, vrućina popušta, ali kao da nitko ne primjećuje, nitko se još ne pita gdje su ti Investitori, to jest nitko osim Željka Ofaka, on je već počeo brinuti, nije očekivao od svjetskih ljudi da kasne poput kakvih balkanskih hohštaplera i u strahu da se iste dvojbe ne prošire narodom naređuje promjenu ceremonije, počinju nastupi KUD-a i puhačkog orkestra, tjedni i tjedni vježbe nisu im pomogli, zvuče užasno, no narod promjenu tumači kao dokaz mudrosti načelnika, vidite kako je znao da bi nas osramotili pred Investitorima, to vam se zove političarski instinkt, objašnjava stolar Ivo svima oko sebe, kimanje glavama širi se masom poput vala, ali narodu treba još akcije kako ne bi krenula pitanja, sjene kestena i platana posađenih oko zgrade općine sve su dulje, vidi Željko Ofak da je vrag odnio šalu i naređuje vatrogascima da odrade pokaznu vježbu, hvata se za slamke, Nedjeljka ga sad već prestrašeno pogledava, shvaća da nešto nije u redu, vježba završava neuspjehom, vatrogasci padaju jedni preko drugih, vatrogasne cijevi otkidaju im se iz ruku, migolje se poput Mare Ofak nekad ranije tijekom dana, špricaju ljude, binu, kidaju plakate, gume nabacane na hrpu kao meta za nespretne vatrogasce zapravo ne gore, samo jako dime, sunce je gotovo zašlo, a Investitora još nema, dovoljno je bilo da je stolar Ivo postavio pitanje, a gdje su ti Investitori, odjednom svi ponavljaju isto, Željko Ofak ih pokušava smiriti, ali nitko mu ne vjeruje, neki ga vrijeđaju, neki gađaju batacima, glavicama luka, janjećim glavama, većina se pokunjeno razilazi kućama, ne znaju što bi mislili, nisu toliko ljuti koliko izgubljeni, Mare bježi pred mesnim projektilima, spašava novu frizuru, Nedjeljka shvaća da je gotovo, da od njihove ljubavi ništa neće biti, i ona bježi uplakana, sunce je na zapadu već prerezano popola, bez Investitora rješenja nema, tko će stvoriti nova radna mjesta, novu vrijednost, tako si misle ljudi dok ostavljaju Željka Ofaka da sjedi sam na bini, s janjećom glavom u krilu, svi ga napuštaju osim jedne figure koja mu prilazi iz sjena, Mika je Hrastovčak to, ali na njegovom licu nema trijumfa, na njegovom licu su strah i pitanja, Mikina ruka pada na Željkovo rame i ostaje ležati nepomična, njihovi pogledi uprti su niz cestu kojom su trebali stići Investitori, u sunce koje nestaje ispod obzora.
