Kratka priča – što je ona zapravo i što vas privlači ovoj formi? S čime biste usporedili kratku priču?
Može biti naslonjena na poeziju ili bliska njoj, može iz nje nastati novela ili roman, ali rekao bih da je to prije svega prozni oblik sam za sebe, nešto kao piščev stav prema životu, način kako on pripovijeda o njemu, vješt način na koji okuplja i zabavlja slušatelje (čitatelje) kako bi mu oni povjerovali, a da to ipak od njih nije tražio. Po meni, presudna u njoj nije priča, nisu likovi, već ritam, to je ono zbog čega ih rado čitam, ali ne i rado pišem, jer mislim da ću na taj način suvišno i nepotrebno da uzmem od poezije ili romana koji su uvijek tu negdje i uvijek u nastajanju, reklo bi se u ladici.
Kamo vas je kratka priča najdalje odvela? Što vidite kao svoje najveće postignuće?
Ne sigurno tamo gdje i pisce kratkih priča poput Hemingwaya, Carvera, Fitzgeralda, koji su, kako znamo, od pisanja kratkih priča jako dobro zarađivali, jer su prije toga i na najsretniji mogući način i sami učestvovali u uspostavljanju jednog takvog proznog žanra. Došlo je zatim neko zasićenje kratkom pričom koje još uvijek traje pa u svojstvu izdavača mogu da potvrdim da kratke priče još malo ko čita, samo pravi sladokusci; izdavači ih nerado objavljuju jer im to čini nepotreban izdavački trošak. Izuzetak čine priče aktualne nobelovke Alice Munro s kojom će one valjda opet doći u modu. Imam samo jednu knjigu kratkih priča: Kesten, iz 1995 godine, one su nagrađene s nekoliko nagrada i kada ih danas ponovo čitam, vidim puno mjesta koja bih drugačije formulirao, ali one ne bi postale ništa bolje, čini mi se da su tako kako su nastajale evo dobacile i do današnjih dana. Jedna od priča ušla je i u čitanke za IV. razred osnovne škole, a neke su prevedene i objavljene na engleskom, njemačkom, francuskom, slovenskom jeziku.
Na koje karakteristike usmjeravate pozornost dok pišete? Kakvi likovi žive u vašim pričama?
Daleko se više puta kaže ‘napisat ću priču’ nego što se ona na kraju i napiše. Ona u tom času zaiskri, ali ako varnica nije jaka, proglasim njenu razradu u proznu formu gubitkom vremena. Primijetio sam da mnogi pisci, a u njih ću ponekad ubrojiti i sebe, iz osjećaja da ne posjeduju pravu temu ili pravi motiv posežu za novinskim crnim hronikama gdje nema nikakvih izmišljanja o vješanjima, samoubistvima, ubistvima, incidentima, doživljajima, događajima, te im to služi kao nepatvoreni gradivni materijal, bolji od onoga što (kroz sjećanje ili maštu) već imaju kod sebe. Na taj način nisu nastale samo dobre priče (knjige), već i sjajni filmovi. Pisanje kratkih priča je blisko novinarstvu, pisac posuđuje iz crnih hronika. Pored toga, meni se dešava i to da u svojim pričama mnogo više nego ljude pominjem životinje i neke neočekivane situacije, sretno/tužne u koje su one umiješane, kao da po nekom unutarnjem osjećaju idem baš tamo gdje mislim da obitava više iskrenosti, više istine. Rastužim se snažno kada trebam napisati priču o psu, mačku, pijetlu ili konju.
Na FEKP-u ćete čitati priču iz svoje nove trilogije Tri očeve smrti. Možete li nam reći nešto više o pojedinim knjigama i o nitima koje ih povezuju? Jeste li pri kraju s pisanjem?
U trenutku kada sam pomislio da ću dugo vrijeme nepojavljivanja na književnoj sceni sa nekim proznim oblikom nadoknaditi objavljivanjem odmah tri knjige, razočaralo me je saznanje da danas skoro svaki pisac kada pomisli da ima nešto da kaže objavi trilogiju. Sada mi ta ideja o tri knjige u jednoj izgleda malo deplasirana, ali moram istrajati, bez obzira što će se sutra reći: ‘Eno i on udario po trilogiji i po ocu’ (ovdje se misli na temu Otac), kao da se danas niočemu drugom više nema pisati. Naslov treće knjige u trilogiji je Tri očeve smrti i vjerovatno će to biti i ukupni naslov djela. Prva knjiga ima naslov Koreja – to je topografsko ime mog užeg zavičaja, mog Makonda, u stvarnosti je to sarajevska teretna stanica gdje sam se rodio, i sastavljena je od niza kratkih priča koje prate vrijeme odrastanja sve dok se ne pojavi velika misterija – seks, razmišljanje o seksu, prve njegove fizičke probe na meni, pa onda počinje druga knjiga koja se zove Manijak na tavanu susjedne zgrade. U toj fazi knjige, odnosno u tom drugom dijelu može se osjetiti uticaj pisaca poput Philipa Rotha (Portnojeva boljka, My life as a man) ili Henryja Millera. U toj fazi trilogije najviše ću uživati, nije još napisana, ali odjekuje u glavi. Prvi dio – kratke priče pod imenom Koreja upravo se završavaju, a treća knjiga Tri očeve smrti, hronološki je najstarija, na taj način meni i najbliža, pa sam nju prvu završio. To je ustvari roman.
Kao direktor i urednik Buybooka dobro poznajete stanje na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni – koji su zanimljivi književni natječaji otvoreni za regiju, što se čita i piše, kako se kratka priča drži?
Ne znam koliko je za pisca dobro da kao izdavač i knjižar ima uvid u to šta se danas piše i objavljuje. To stvara zabunu, ali ipak puno je bolje biti pisac koji (zajedno s porodicom) preživljava prodavajući i objavljivajući tuđe knjige nego izdavač ili knjižar koji pokušava postati pisac. Tu ima puno konformizma i u onoj mjeri u kojoj konformizam utiče na književnost, a utiče, utoliko sam ja na gubitku. U izdavaštvu i knjižarstvu crpim svoje literarno vrijeme koje jeste nenadoknadivo, ali se začas nešto od tog gubitka vrati u puno lakšoj i izvjesnijoj egzistenciji nego što bi ona bila da sam u životu samo pisac.
Koliko znam postoji nekoliko književnih natjecaja u Bosni i Hercegovini, jedan od njih je i nagrada za kratku priču Zija Dizdarević, a sve ostale su za druge književne žanrove, posebno za roman, među njima i vjerovatno najveća regionalna nagada za roman, nagrada Meša Selimović, koja se svake godine dodjeljuje u Tuzli. Koliko znam u toku je selektiranje romana za žiri, nagrada će biti proglašena početkom septembra. Što se tiče tematskih sadržaja koji se najviše cijene, primijetio sam da su to redovno oni koji imaju kritičarsku opasku, a znaju je već vrapci na grani, da se u djelu zrcali cijelo jedno proteklo doba, ljudi i običaji, jedna pučka historija, nekada nam zajedničke i jedine države, ovdje sam osjetno ironičan, kao da je to jedino o čemu imamo i trebamo pisati.
Razgovarala Katarina Brajdić
