“And you shall know the truth and the truth shall make you free.” (John 8:32)*
I zaista, kažeš, u pitanju je pleme za koje nitko ne zna da postoji?- pitala je Alice.
Da, majko! U srcu Amazone. Snimke će provjeriti brazilska vlada, a onda će ostatak svijeta saznati. Zamisli samo! Pleme koje nije dotakla civilizacija.
Nickovo uzbuđenje mogla je opipati. Njen sin, snimatelj National Geographica, s nekoliko utrošenih piksela, možda je zauvijek promjenio na stotine sudbina. Na gore…
***
Danas je opet kružio avion. Za nekoliko dana, mogla bi oluja. Buni li se prašuma, ili avioni donose nešto? Oku nevidljivo. Nešto, od čega izumiru vrste. Predugo smo tu kao svjedoci umiranja. Nijemi. U pravom smislu. Odsječenih jezika. Da nikad ne izgovorimo riječ, jer riječ ima ime i prezime.
U početku nas je bilo četvero.
Glavni kuhar mog poslodavca. Talijan, sa sočnim psovkama, koje nisam razumio, ali izgovarao ih je s toliko strasti, da su morale biti sočne. Kao talijanska kuhinja. Zvali smo ga “porco dio”.
Mali Kubanac sa stražnjicom djevojke. Dovodio ga je gospodin, koji je dolazio na sastanke s mojim gazdom, upravo radi te stražnjice. Osoblje je šaptalo o Kubanskoj krizi. Posprdno.
Trećeg gospodina nisam vidio nikad prije. U sebi sam ga zvao “masni”. Disao je teško, asmatično. Prljav i masan ovratnik košulje i veliki stomak , naveli su me da pomislim da je riječ o taksistu ili policijskom inspektoru. Umro je već trećeg dana u prašumi.
I ja. Sin iseljenika, za kojeg su govorili da mu je pala sjekira u med, onog dana kad je automobil s tamnim staklima pregazio njegovu suprugu. Moju majku. A vozač automobila ga zaposlio kao majstora u svojoj kući za odmor. Istoj onoj u kojoj sam posluživao, a Talijan kuhao. Novac je pristizao obilno, u zamjenu za šutnju. Majke se sjećam maglovito, pamtim njena tepanja: “Moj moli covik, moj Miko”.
Gazdu sam rijetko viđao. Svi su ga zvali jednostavno gazda.
A onda su u Dallasu ubili predsjednika, i ugledao sam ga na televiziji. Zvao se J.E.Hoover.
***
Zadnji datum kojeg se sjećam je 25. 11. 1963. Nazvala me Alice, djevojka s kojom sam za Božić trebao objaviti zaruke. Plakala je, ali tog dana su svi plakali. Amerika je pokopala voljenog predsjednika.
Rekla je da me mora odmah vidjeti.
Stigao sam predvečer. Alice nije bila u stanu. Samo ona dvojica, koja su laštila gazdin automobil, kojim je dolazio na imanje. Onaj s tamnim staklima. I nikad nisu pričali. Ovog puta su izgledali drugačije. Jedan je i progovorio :
Nema kučke tu!
Nešto se promjenilo u njima, nešto od čega me u trenu prošla jeza.
Sve nakon toga je izmaglica. Nalik ovoj prašumskoj u ranu zoru. Kad nisi siguran, ni u boju, ni u oblik, onog što te okružuje. I ne znaš da li si nečemu plijen. Jer je slika nejasna. Probudio sam se u helikopteru, nijem, odsječenog jezika. Bol u ustima je bila neizdrživa. Do mene su stenjala još trojica. Izbačeni smo u prašumu.
***
Koliko je prošlo godina? Ne znam. Mali Kubanac i ja, još smo živi. On je već dobrano ostario i osijedio. Kao da su prošla desetljeća. Talijan je nestao u gustišu.
Mislim da nismo sami. Ponekad osjetim poglede koji nas prate. Dugo sam mislio da su zvijeri, a onda bih ugledao ubijene zmije otrovnice, ponekad oderanu životinju, kojom smo se hranili, dok nismo naučili loviti sami. Netko je brinuo o nama. Nekog tu ima.
Zašto smo tu? Sigurno je zbog gazde.Talijan je prutom pisao njegovo ime po zemlji i da je mogao govoriti sigurno bi psovao.
Gdje je bila Alice tog dana?
Danas je kružio avion. Već godinama ne tražim čistinu s koje bih mahao dok prolazi. Svejedno mi je. Moramo napraviti zaklon. Uskoro će oluja.
__________________________________
*biblijski citat, neslužbena krilatica CIA
