“Vjerujem u Ameriku”, reći će ponizni grobar u na početku veličanstvenog Kuma, tražeći od Don Vita pomalo nepriličnu uslugu, sažimajući u toj rečenici dualističku esenciju američkog sna.
“Ne vjerujem u Ameriku” – tako bi mogao glasiti sažeti zaključak gomile ljutih internetskih komentatora, koji vjeruju da sjeme sve mržnje ovog svijeta dolazi iz tog modernog carstva i da u Bijeloj kući zapravo stoluju sljedbenici odbjeglog đavla.
Vjerovati ili ne, pita se na svoj način i umorni putnik na JFK-u, koji je upravo sletio iz još uvijek Starog svijeta. Čekajući na dolaznom šalteru, u ruci drži veliku sportsku torbu, a ne stari kožnati kofer kao naši pradjedovi, kao da se upravo sprema provesti ležerno poslijepodne u teretani, a ne krenuti u potragu za neizvjesnom sudbinom u obećanoj mitskoj zemlji. U neposrednoj blizini, skoro svake sekunde polijeću i slijeću avioni. Od Yucatana do Aljaske, od Newfoundlanda do Kalifornijskog zaljeva, na nebu se čuje tutnjava američkog sna. Hoće li se naš putnik s preteškom torbom snaći i ostvariti svoj san ili će se jednog dana, u jednoj od tih čeličnih ptica vratiti u okrutnu i slatku izvjesnost domovine, teško je reći, jer ponekad vjerovati ili ne vjerovati nije dovoljno. Ostavimo ga radije zasad tamo s njegovom sudbinom, dok prolazi stroge carinske kontrole i dok mu revni službenici raskopavaju prtljagu.
Mi ćemo se dotle nakratko zaputiti jednom drugom Amerikom. Amerikom satkanom od fine prašine, ispričanih i neispričanih priča i nezaobilaznog zaborava. Naš pomalo uplašeni putnik vjerojatno nije došao nestati u bespućima Srednjeg zapada, kako bi ga progutala pustinja ili oteli Indijanci i zatočili u kasinu. On ne sanja da bude moderni bard kao Woody Guthrie, koji je umjesto sportske torbe imao kofer u kojemu je nosio najvredniju prtljagu – mašinu za ubijanje fašista. Teško da bi uskočio u stočni vagon kako bi se napola izgladnio truckao hiljadama kilometara, te na putu do slave sretao obične ljude i vidio kako izgledaju plodovi gnjeva. On je samo tragač za egzistencijalnom srećom, tu je za dolar više i njegova Amerika jest Amerika nade, ali one koja se obično ukaže na 27. katu korporativnog nebodera, gdje san završava u tijesnom radnom odjeljku, kvadratu osobne sreće s telefonom.
Mi ćemo se zaputiti jednom drugom Amerikom. Amerikom gdje se Ginsberg i Kerouac nakon dvadeset godina dopisivanja sreću u nekom zadimljenom svratištu, u bezimenom gradu gdje izgubljeni ostarjeli bitnici i hipici imaju svoju zadnju preostalu koloniju za koju ne znaju federalne vlasti. Ili onu gdje se mladi Robert Zimmerman, isti onaj koji je posjetio Woodyja na samrti, mota po Greenwich Villageu i svira prve pjesme u Gaslight Cafeu, jednako pospane kao Amerika koja se naglo budi. Amerikom koja bi mogla biti oličenje slobode, kad bi sloboda uistinu bilo gdje i postojala.
Mi ćemo se zaputiti Amerikom koja je velika oko dvije i pol minute, baš onoliko koliko je trebalo Ramonesima da prvi put otpraše „Beat on the Brat“ u tijesnom kutu CBGB-a, gdje su udarali glavama o strop. Ili onom Amerikom koja skupa s Louom Reedom čeka svog čovjeka ili ženu nehajno naslonjena na zid stanice metroa, s dvadeset i šest dolara u ruci. Samo našem putniku tih 26 dolara nekako je premalo. U domovini to nije ni za tank benzina, ta svota je nekako „kratka“ da se započnu prekooceanski snovi, a inflacija je učinila svoje, pa se teško njome može kupiti i jednokratno omamljujuće putovanje na vršku igle. Čak su i snovi podložni promjeni tečajnih lista.
Mi ćemo ipak zamisliti Ameriku mnogih dobrih priča koje bi mogle napuniti Grand Canyon. Ameriku na splavi s Huckom Finnom. Ameriku u kojoj snovi plove parobrodom na kojem Mark Twain dokono suče svoje sijede brkove, u besprijekornom bijelom odijelu, jer zna da ima sve vrijeme ovog svijeta na raspolaganju, a mogućnost da parobrod jednom završi svoje putovanje jednaka je mogućnosti da ispravno napišete Mississippi od prve.
Ili ćemo se zaputiti u američko srce tame i umjesto potrage za pukovnikom Kurtzom, vrebat ćemo po mračnim bostonskim ulicama duh Edgara Allana Poea, koji u nekoj mornarskoj krčmi pije zajedno s Lovecraftom i Hawthorneom. I dočekati s njima ranojutarnje alkoholno bunilo, kad su snovi najjasniji iako najbrže pobjegnu. A opet, tko zna, možda ta vesela buka zapravo dopire iz kafića „Cheers“ i ne proizvode je pijani duhovi, nego japanski i europski turisti, pijući preskupa pića u svojoj omiljenoj televizijskoj birtiji. I gdje se može kupiti magnetić za hladnjak ili podmetač za čaše za 26 dolara.
Možda je neku od tih Amerika i zamišljao koji put naš putnik, ali ovog trena se muči s ispunjavanjem useljeničkih formulara. „Jeste li ikad bili član neke terorističke skupine?“, glasi pitanje. Putnik proguta slinu i dvaput provjeri je li dobro odabrao kućicu u kojoj piše „ne“, jer ne bi htio završiti putovanje nade zbog slučajnog gafa.
Ostavimo ga da se bakće s državnom administracijom, a mi dotada razmislimo koju bismo još Ameriku mi mogli proputovati. Možda i onu prebogatu i glamuroznu kojom smo nekad davno bili opčinjeni kao djeca nekog drugog sistema, gledajući Dinastiju i Dallas. Dobro, znali smo da je to zapravo samo šarena slika, moderna verzija Pepeljuge za odrasle, u kojoj svatko može uspjeti, tamo preko oceana, pa makar i dobrom udajom. Tu je i Amerika nepreglednih naftnih polja i širokih cesta. I ako se nađete kako jurite jednom od njih, budite oprezni, recimo na kalifornijskoj državnoj cesti broj 46, jer možda baš pred vas izleti vječno mladi James Dean, vozeći svoj nabrijani Porsche 356, 200 na sat, u trci koja nikad ne završava. Parobrodi su spori i tromi, ali s brzim automobilima već treba pažljivije ako ne želite prerano završiti, makar i ovo fiktivno, putovanje.
Amerika prašine. Amerika FM stanica s country glazbom, kamiona na parkingu i usputnih zalogajnica. Neugledni moteli i barovi u kojima se okupljaju motociklističke bande. Sve je dobro dok ne sretnete Normana Batesa. Dugo putovanje cestom na kojoj nećete kilometrima sresti nikoga kako nailazi iz suprotnog pravca, ili ona u kojoj ćete satima stajati u prometnoj gužvi samo kako biste se dokopali izlazne ceste. (Ili ulazne?)
Amerika s ove ili one strane zida, sve ovisi o perspektivi, jeste li dobro naoružani graničar ili siromašni Pablo, koji će se pokušati baviti olimpijskom disciplinom preskakanja, iz sličnih razloga kao i naš sad već dobrano umorni putnik na onom velikom aerodromu.
Zbilja, što je s njim? Evo ga, polako završava administrativne formalnosti i rukuje se s državnim službenikom. Neće morati provesti u karanteni neko vrijeme kao Vito Corleone, jer srećom nema kroničnih bolesti, pa mu ovaj na rastanku, pomalo hladno i distancirano, ali ipak dovoljno iskreno kaže: “Welcome to America”.
Koju Amerikom bismo mogli još na brzinu proći prije nego što naš putnik napusti aerodromsku zgradu?
Onu bogatu i moćnu, povremeno i mističnu, koja obitava na znatno višim katovima od onog kojem se zasad nada naš putnik, i čije oko ga promatra s poleđine novčanice od dolara. Ili onu prizemniju i običniju, koja se zna spustiti i na ulicu, noseći transparente, kojom se najavljuje okupacija jedne ulice i koju je najviše volio Woody, kad bi sišao iz svog vagona. Ameriku prividno mirnih suburbija, u kojoj se klasni snovi često rasplinu slomom hipotekarnog tržišta ili Ameriku u kojoj je moguće s 26 dolara u gotovini započeti biznis, sastavljajući računalo od starih dijelova, na kojem ćete napisati računalni program koji će raditi nešto tako pametno da će ga otkupiti moćnici iz Silicijske doline i koji ćete kroz koju godinu kapitalizirati na nevjerojatnih 26 miliona dolara. A ako ne uspijete, još uvijek možete probati dočekati svoga čovjeka s početnom svotom u ruci.
Izbora za putovanje bez voznog reda u svim smjerovima još uvijek imamo mnogo; ceste su dovoljno široke, kao i rijeke na kojima je povremeno još moguće vidjeti parobrode, tek na kraju, ako nam nestane prostora za priču i poželimo ubrzati, možemo, kao naš nestrpljivi putnik, i poletjeti. No svakako bi bilo najbolje da se držimo vlakova, kako smo i započeli, oni su pomalo arhaični, ali najvjerodostojniji i dugopamteći svjedoci svih mogućih Amerika, kojima smo probali proputovati kroz ovu priču.
No hajdemo, prije konačnog putovanja, još poželjeti sreću našem putniku. On je upravo izašao iz avionske zgrade i ulazi u taxi. Nije bitno u kojem pravcu će krenuti, ionako će uskoro izaći iz našeg vidokruga. U jednom trenutku u vožnji poželi zapodjenuti razgovor s vozačem, jer mu je glupo da stalno šuti. Zatim ga, onako ničim izazvan, priupita: „Vjerujete li u Ameriku?“. Vozač, kojemu profil lica govori da bi se mogao zvati recimo Ahmed ili Jamal, tek se napola okrene na prvom semaforu i zatim slegne ramenima. Možda nije razumio pitanje? A moguće i da uistinu nema odgovor na njega, naš putnik to vjerojatno nikad neće saznati. Jer vožnja je gotova, stavio je sportsku torbu na rame i njegovo putovanje tek sada zapravo počinje. Mi pak nastavljamo svoje, i možda nam se jednom putovi ukrste, pa kad se sretnemo u nekoj od naših mogućih Amerika, možda ćemo imati odgovor na to pitanje.
Marko Smiljić
