Otac je Kristoforu poslao poruku iz Punta Arenasa pitavši ga koga je to jutros, prije jednog sata, na tržnici u Rijeci pogodio grom. Kristofor se izvukao iz kreveta, stao u papučama pored balkonskih vrata, pospan razmaknuo zavjesu i potpuno dezorijentiran buljio na tu tržnicu čija živa atmosfera nije davala nikakve naznake da se tamo prije sat vremena išta više događalo od prodavanja „blitve, kupusa! jabuka, krom-pi-raaa…!“ Nije čak ni padala kiša. Iako, potoci vode žurno su se slijevali u kanalizacijske otvore preko pločnika. Ljudi su gackali kroz njih kao dječica. Ili su ih prelazili širokim koracima i u živoj žurbi i bijegu, s bijelim vrećicama u rukama i tamnim kabanicama preko pognutih glava, bivali usisani linijama gradskih autobusa. Netko se dolje smijao, netko uzvikivao, vidio je po iskrivljenim licima nekolicine, no njemu je scena iza njegova stakla bila sasvim nijema. Čuo se prigušeno jedino promet. Uskoro i crkvena zvona. Pa negdje sirena bolničkih kola. I zatim muk.
Kanta za smeće je dolje na autobusnoj stanici bila natiskana polomljenim kišobranima, a pored nje nakvašeni kruh, izgažen i posve razlijepljen nije mamio čak ni galebove stisnute uzduž strehe trokatnice na suprotnoj strani ceste. Vjetar je raznosio novinski papir. Novi prolaznici lišeni kiše i grmljavine podizali su ovratnike i zabijali stisnute šake dublje u svoje kapute. Imali su vremena na pretek. Sve se već dogodilo, pomislio je Kristofor. I kiša i grmljavina i sva slutnja da će nešto poći po krivu. Nemir se potpuno rasplinuo. Sad samo treba čekati novi val.
Mobitel mu je opet zazvonio. Otac mu je poslao poruku da je gromom pogođen neki stariji brkati čovjek koji je od siline udara naprosto ispario i da su mu na licu mjesta ostali jedino brkovi iz kojih se pušilo. Više od toga ništa se ne zna i on sad ide, kaže, malo dolje do štandova među senjorite u haljinicama, kupiti grožda, možda koji mango i tako. Grozdovi su po običaju veliki i slatki, kaže. Slađi od meda. A vrijeme lijepo i sunčano, završava. Kao i uvijek, dolje u Čileu. Poslao je Kristoforu i sliku. Onu sa smiješnim slamnatim šeširom na glavi koju Kristofor čuva pričvršćenu na maleckom panou iznad radnog stola. Tamo gdje uostalom visi sve ono što zna.
Skuhao si je kavu, zapalio cigaretu, pomislio: „Što uopće još treba znati?“ Brko je pogođen gromom i ispario je. Čovjek se toliko usitnio da ni Veliki hadronski sudarivač ne bi uspio detektirati njegovo postojanje. A životna mu se energija rasula da je se više nije dalo uočiti ni najsuvremenijim mikroskopima. Jesu li o tome jutros pričali i na misi, pitao se Kristofor. O tome kako se duša razlomila do razine vica. Ili je u djeliću sekunde izmakla udaru nadljudske energije, gledajući bljesak odozgora ili postrance, iza štanda, ili leđa slučajnog prolaznika, zaslijepljenog i ukočenog od bljeska i udara. Nema kraja ljudskim obrambenim mehanizmima, pomislio je. I svim ovisnostima o pukim nadređenostima i podređenostima. Ne žele biti slobodni, rekao je gledajući staklenim očima na gackanje nekih studenata po lokvama dok su glave pokrivali bilježnicama i skriptama jer je kiša opet počela rominjati. Ljudi se slobode boje, pomislio je. Boje se sebe i svojih postupaka u životima bez sadržaja. Jer nikad ne bi mogli pristati na sustavna djelovanja do brojnih otkrića. Jer im je jedini sadržaj istina do koje su došli prečacem vjerovanja, čisto da se utješe, da se nasmiju i odmahnu rukom zaključujući kako je sve u redu, kako sve ide svojim smjerom, kako smjerove ne treba ni ucrtavati jer su ionako već za svakog pojedinačno odabrani pa je tako i jutrašnji grom ciljano poslan kako bi se smjerovi obnovili – jer da brkati čovjek jutros nije ispario, djevojka koja je pod strehom nakon izviđanja nesvakidašnje situacije čekala da kiša prođe, na tom mjestu u to vrijeme ne bi ni bila, i tip koji je baš tada tim smjerom prolazio nikad joj ne bi ponudio da se zavuče pod njegov kišobran, susret iz kojeg se rodila velika ljubav, a iz ljubavi dva sina od kojih je jedan kasnije u životu postao veliki fizičar, a drugi veliki ovisnik koji je smisao života pronašao u vjeri, propovijedajući kasnije kako je ljubav Bog, ne znajući propovijeda li on o tome kako je Bog zaista ljubav, te ako jest kojeg se vraga onda naziva vlastitom imenicom, ili kako je ljubav zaista Bog, termin kojeg u svim daljnjim diskusijama nije znao niti pojasniti.
Prošao je prstima kroz kosu, balkonska vrata ljutito, kao iz inata, pokrio zavjesom, besciljno zatim stigao do radnog stola i neko vrijeme odmjeravao globus prije nego ga je zavrtio tako snažno da se sva prašina s njegove površine razletjela u svim smjerovima. Uzeo ga je zatim u ruke i stao njime lupati po radnom stolu da bi ga zatim svom žestinom bacio prema balkonskim vratima. Pogodio je kvaku i zemaljska se kugla odvojila od stalka i pukla „po šavu“ na dva dijela, točno po liniji nultog meridijana. Dok je zaprepašten gledao demoliranu Zemlju, porukom je zaprimio nove vijesti iz svijeta – na putu s tržnice ljubavi, napisao mu je otac, on i prijatelj su usput obrstili i nečije stablo manga. Poruka je završila žutim emotikonom koji namiguje.
Otac se sljedećih mjeseci Kristoforu javljao iz Perua, pa iz Ekvadora, Kolumbije, Paname, Venezuele, a Kristofor se u papučama i dalje hvatao kvake balkonskih vrata i gledao dolje prema tržnici i smjeni godišnjih doba, a zatim bi dolazio do radnog stola i pisao. Otac mu je sljedeću sliku poslao s tržnice u Kingstonu gdje je u pozadini pored šarenog štanda pretrpanog tropskim voćkama fotoaparatom uhvatio nekog starijeg brkatog čovjeka i Kristofor je bio uvjeren da će grom sad baš tamo opaliti i to iz onog jednog jedinog oblačka što se mogao nazrijeti u uglu fotografije. Poslao je ocu stoga poruku da se od tamo miče, da tamo vreba opasnost, da se tamo po Amerikama nema više što otkriti, a otac ga je uvjeravao da tamo na Jamajci nema ni oblaka na nebu i da je sve u bojama i da ti senjorite u haljinicama mašu i da im je mango sladak, slađi od meda, i da ne treba brinuti, da čak i da se više nema što otkriti, to ne znači da u svemu otkrivenom ne treba uživati. Da, ali kako ćemo dalje, u panici i nekoj trzavici pitao se Kristofor. Kako ćemo do Marsa? Kako ćemo do Titana?! Do Europe?!? Kako ćemo do Europe, oče, napisao mu je. Ali otac nije odgovorio ništa već mu je rekao da će se čuti kad stigne u New York. Iz New Yorka je međutim stigla samo jednostavna pozdravna poruka u kojoj je otac rekao: „Došao vrag po svoje. Ja sam dobro. Čuvaj se, mali.“ Kristofor je izgarao. Otac se s vijestima iz svijeta više nije javljao i on više nije imao o čemu misliti. Pravila su polako popuštala i uslijed slobode Kristofor je znao da se treba snaći. U uglu se sobe stoga povremeno bavio lijepljenjem raspolovljenog globusa običnim selotejpom. Kad je potrošio cijelu jednu rolu primjetio je da se kontitenti i oceani još uvijek vide pa je globus postepeno izlijepio još čitavim dvjema rolama. Zatim je svoju novu Zemlju postavio na stalak te ju je u ruci zavrtio. Dok je još bila u elementu vrtnje oko osi postavio ju je na radni stol, povukao se u ugao sobe i od tamo promatrao daljnju rotaciju, a kad je Zemlja obustavila svaku svoju kretnju Kristofor se smijuckao i bio sretan jer se sa svojom novom žućkastom površinom doimala poput nekog novootkrivenog, potpuno nepoznatog planeta.
Ivan Miočić
