Treba podići ruke visoko, negdje u ravnini ramena, ali opet ne previsoko, nakon toliko godina zajedničkog života znaju da je najbolje kada su njegove ruke gore a njene ispod njegovih, jer onda se tijela spoje kao niti konopca, i zagrljaj je nekako najtopliji, te nastaje ono što ona zove David i Marija, ali opet ne suviše David i Marija jer je onda gotovo nemoguće disati, doduše, stvar se može izvesti i obrnuto, tj. da njegove ruke budu dole a njene gore, oko njegovog vrata, ali onda bi bilo najbolje da on sjedi na krevetu ili u onoj staroj smeđoj fotelji, a ona njemu u krilu, lagano bočno okrenuta, i to onom stranom gdje je razdeljak u njenoj kosi, onom stranom koja je Davidu oduvijek bila draža od suprotne. Pa opet, rijetko kad im pođe za rukom da, kao sada, dugo ostanu u zagrljaju, jer uvijek je tu neko, ili blizanci ispod u svojoj suludoj zaigranosti, ili zvono opet brunda, jer komšinica Natali zove da siđu do nje na kolače i cjeđeni sok, ili Robi opet javlja da će ostati prenoćiti kod prijatelja, kao neko veče. Pa tako i sada, dovoljno je bilo da priđe, podigne ruke oko Davidovog vrata, i već sledećeg trenutka u blagom zagrljaju nestaju ljutnja i bijes, ljutnja jer je jutros, kada je išao po novine i hljeb, zaboravio kupiti deterdžent, a bijes jer je vikend prošao tako brzo, čovjek se ni ne okrene i već sledećeg trenutka pred nosom mu stoji, sa isplaženim jezikom, prokleti ponedjeljak, i onda nema druge nego istuširati se hladnom vodom i krenuti kroz park do klinike gdje čekaju klompe, šprice i nula zarez devet postotni rastvori natrijum hlorida za intravenozno vaskrsavanje onih koji vjerovatno neće još dugo. Pa ipak, sada je David tu, u njenom zagrljaju, i opet počinje onaj trenutak kada mu se sva prepušta i tone u neki slatki polusan, i mogla bi ona tako do samog kraja, sluša otkucaje u njegovim prsima i negdje u međukoraku naslućuje nekad davno dijagnostikovan šum na srcu, profesionalna deformacija govori on, kakva sestra, pa ti si primarijus, ona se blago smiješi i dvije vertikalne rupice na njenim obrazima pretvaraju njeno trideset osmogodišnje lice u gotovo dječije.
Rekli su da će vremenom prestati, ustvari, da u braku zaljubljenost polako isparava, i onda se jednog jutra uhvatiš kako sjediš kraj nekog drugog muškarca koji i nije onaj tvoj David od prije, nego neka njegova kopija, neosjetljiva na česte promjene tvog raspoloženja, nesposobna da pruži utjehu onda kada je to najpotrebnije, sklona čestim izletima do mračnih ulica, u lovu na žene koje mirišu na duvan i jutarnje izmaglice. Neznalice, nisu ni slutili da zaljubljenost u jednom trenutku zaista isčezne ali samo da bi ustupila mjesto nečemu što je mnogo jače od lučenja hormona i zaigranosti srca, nečemu što se zove ljubav, i onda se uhvatiš kako svako veče ležeš kraj onoga čija koža uvijek miriše na bademe, onoga koji sa djetinjom nevinoćšću jede samo sredinu lubenice i ostavlja tebi dijelove koji i nisu bog zna kako slatki i crveni, antropologa svjetskog glasa koga slava i poziv sa velikog sveučilišta iz Amerike nisu ni malo promijenili, tvoga Davida. Naravno da su neke stvari drugačije, ali prošlo je sedamnaest godina od kada se Robi rodio a oni su i dalje isto onako David i Marija kao i onda kada su se upoznali na Korčuli, na radiju je svirao Minor swing kada joj je David prišao i počeo pričati o Đangu i njegova dva prsta koja čuda rade na vratu gitare, sjeća se da je podigla palac i kažiprst visoko u namjeri da samoj sebi dočara ta dva prsta i da se David onda počeo smijati, sjeća se kako je kasnije te večeri govorio o gipsy jazz-u i njegovom uticaju na evropsku avangardu, i Parizu kao središtu tih događanja, a onda se stvari počnu dešavati same od sebe, čovjek odjednom shvati da bespomoćni dječaci brzo rastu, pa tako i Robi, neke stvari odjednom postanu manje bitne, večeri uz višnjevaču i albume Mark Knopflera recimo, ili koncerti na tvrđavi i čekanje zore uz smaragdno zelenu rijeku gdje joj David objašnjava da ga tamne mrlje na mjesecu podsjećaju na vjetrenjaču, doduše, malko nakrivljenu, ali ipak pravu-pravcatu donkihotovsku vjetrenjaču, i čim se uz popodnevni ručak uspavaš jedan-jedini poziv – profesore, želite li doći na naše cijenjeno sveučilište i tako dalje – te natjera da na brzinu staviš stvari u kofer, platiš avionsku kartu i pređeš okean, par mjeseci kasnije ne živiš više u Maksima Gorkog, nego u Pensilvaniji, u gradu kojem mještani tepaju Fili i čiji košarkaški klub nosi broj 76, isti onaj koji stoji u godini tvoga rođenja. Zatim se porodične obaveze – sa rijetkim, dugo se nismo vidjeli i izgledaš odlično, i čestim, ma ona ti je takva draga moja, dvolična – svedu na uspostavljanje internet konekcije i dvostruki klik miša na plavu ikonicu na kojoj stoji veliko bijelo S, prethodno se počešlja kosa, sa poda se podiže veš koji David i Robert neprestano ostavljaji za sobom kao da nikada nisu čuli za ofingere, police i slaganje, zatim se na ekranu pojave dobro poznata lica mame i tate, pa počne ono staro-dobro kada ćete doći kući mila, znaš kako je u proljeće ovdje, sjećaš se, naravno da se sjećaš, sve izlista i aleje kestena nestvarno podivljaju, a sumnjam da toga ima u Americi moja draga, kako je David, čitamo da je postao veliki znanstvenik, pa družite li se sa našim ljudima tamo ili su sve njihovi, pa šta mi radi jedini unuk i kako napreduje u školi, pa… Školi, zamisli ti to, školi, još juče je trčao po dvorištu i recitovao en-ten-ti-ni a sada sve češće javlja, kao neko veče, da će ostati spavati kod nekog novog prijatelja Artura, jer ima pravo, jer zaboga više nije djete, jer mu je cijelih sedamnaest godina.
Kroz oškrinut prozor zagrljaja, koji još uvijek traje, Marija čuje sirenu hitne pomoći koja po ko zna koji put stanovnike predgrađa Filadelfije obavještava da je krhko i lako lomljivo to što se život zove i da postoji mogućnost da baš oni budu sledeći izvučeni u toj igri slučajnih brojeva, negdje je čitala o takozvanom ljudskom nivou postojanja, o neprestanom humoru kao jedinom rješenju koje je utješno, takođe, i o nekim drugim nivoima koje čovjek može tražiti, više ili manje uspiješno, ali kao da sve to znači nešto i kao da bi čovjek o tim stvarima mogao bilo šta znati, kada je deset sati onda je deset sati i tada se moraš spremiti za posao, jer pacijenti neće čekati, treba preuzeti smjenu na vrijeme jer glavna nadzorna je pravi davež i neprestano nešto prigovara. Tušira se i zatim oblači haljinu, češlja kosu, zatim polako korača ka klinici, i sve to, naravno, u mislima, jer trenutno su joj oči zatvorene i udiše prhke komadiće onog koji je pristao ostati sa njom u dobru i u zlu, onog čije su ruke isprepletene sa njenim rukama u čudesnom zagrljaju-konopcu, svog Davida. Davida, koji je bio jako tih za vrijeme sinoćnje večere sa Erikom i Šeril, sjeća se da je Erik neprestano pričao, o novoj knjizi koju prevodi, ogromnom ezoteričnom djelu nekog argentinskog čudaka koje bi konačno trebalo razjasniti misteriju Corpusa Hermeticusa i tako staviti tačku na viševijekovnu raspravu, o načinima na koji se uzgaja začinsko bilje, sa puno svjetlosti i malo vode naravno, jer bosiljak ne voli isto što i ruzmarin, a menta ti je…, pa o razlici između evropskih i američkih automobila, i neizbježnom proboju Japanaca na tržište, sjeća se Davida, njegovog drhtavog glasa koji je, čak i kasnije, kada Erik napokon ušutio, i kada je David pričao o stvarima koje poznaje toliko – o pećinama Francuske koje kriju otiske dlanova i crteže životinja nepoznatog umjetnika koji je živio prije trideset hiljada godina – njegov glas zvučao čudno, bez onog samopouzdanja njemu toliko karakterističnog u tim trenucima, bez one davidovske erudicije, sjeća se da je tu njegovu zbunjenost je prekinula iznošenjem na sto kompota od breskve i još jedne boce crnog vina, ali onda je uslijedila Šeril sa svojim kako je Robi my dear, i zašto nije kod kuće, pa ima li girlfriend i ide li gdje na kamp ovaj raspust, sjeća se sebe kako odgovara da Robert već nekoliko dana spava kod nekog novog prijatelja, da vjerovatno prave neki urnebes, jer znaš kakvi su ti sedamnaestogodišnjaci, da je on imao par prijateljica sa kojima je volio provoditi vrijeme ali ništa ozbiljno, a onda se Erik pohvalio da je njihov Džejms dobio košarkašku stipendiju i da postoji mogućnost da bude veliki igrač, jer ima mirnu ruku i nije sebičan na terenu, što je zaista rijetkost u njegovim godinama, prava rijetkost čovječe, da ga čudi zašto Robi nije do sada trenirao neki sport, jer sport razvija timski duh i osjećaj odgovornosti koji toliko nedostaje današnjoj omladini, sjeća se da je David na te riječi rekao nešto nerazumljivo, te ustao i otišao u kupatilo, a ona je znala da ustvari…
Davidov stisak ju je trgao iz te zamišljenosti, ni sama ne zna koliko dugo su stajali tako zagrljeni, uostalom, nije bilo ni važno, kroz lagano oškrinuti prozor u sobu je doplovljavao miris cimeta, šarenog veša okačen sinoć na brzaka, bronzanih oblaka jesenjeg ponedjeljka, tih par trenutaka zagrljaja su joj govorili ono što nikakve riječi ili gestovi ne mogu, ne nakon toliko godina zajedničkog života, naslutila je bezazlenu toplotu zbunjenog muškarca, sposobnog da podražava život bolje nego ostali, da plaća račune, uspostavlja kruta pravila i drži ih se mravljom odlučnošću, ni jednog trenutka ne pristajući na kompromise, naučnika koji nadahnutim govorima provocira spontane aplauze, hvala, mnogo hvala, i kasnije sa smiješkom – uz ono obavezno, šampanjac je večeras zaista odličan, zaista – stišće brojne nepoznate ruke, kapitena među kapitenima, ali muškarca koji ostaje izgubljen i zbunjen pred jednim telefonskim pozivom u kome im njihov sin Robert saopštava da će za par dana doći na ručak i dovesti svog momka Artura da ga upoznaju, da, momka. Zatim je podigla glavu, odmakla se korak-dva nazad i pogledala ga, njene oči – blage, pune razumijevanja i ljubavi – su mu nježno govorile, ne zaboravi na deterdžent.
Nikola Mikić
