To je malen grad i malena knjižara, a ipak je središnji prostor dovoljno velik da dvadesetak stolaca može stati u krug.
Mali grad blizu drugog malog grada u koji se nedavno doselio Jim Jarmush.
To je malena knjižara čija se vrata otvaraju uz mjedeni zvuk zvonca i ne možeš nahrupiti jer neki ljudi već sjede na onim stolcima i čitaju naglas. Hrpa čudnih starih hipija, komentira glas u prolazu. U blizini je pivnica, naravno krcata. Tihe noćne ulice, restoran s velikim staklima, iza njih diskretna svjetla, parovi za stolovima poput kazališta sjena.
Mali grad blizu drugog malog grada gdje je Marina Abramović uz pomoć kick-startera i Lady Gage počela stvarati „multi-dimenzionalni muzejski prostor“. I ne tako blizu onoga većeg grada u kojemu se već sprema sprovod Freddyja Graya.
Već četvrtu godinu na današnji dan u knjižari se događa isto „slavljenje poezije“: okupi se dvadesetak ljudi pa čitaju jedni drugima, svatko po jednu pjesmu na stranom jeziku, uz komentar ili prijevod na engleski.
Petak je navečer, nitko ne mora nikamo, tek preksutra popodne prometnice će biti zakrčene automobilima koji se vraćaju u New York.
Odrasla sam u Mađarskoj, kaže žena, i u šestom razredu osnovne svi smo morali učiti napamet dugačku pjesmu o pet stotina bardova Walesa koji nisu htjeli pjevati hvalu osvajačkom kralju pa su završili na lomači ali su njihove riječi i dalje zvonile u kraljevoj glavi i on nikada više nije spavao. Podsjetnik za priču skinula je s Wikipedije, njen mađarski dramatičan – kao u šestom razredu?
Ja ću na njemačkom, kaže sljedeća čitateljica, to je moj materinji, a prijateljica će pročitati prijevod. Bili smo djeca, kaže ta pjesma u dva glasa (otprilike), a onda smo ušli u vrijeme i više nije bilo vječnosti. Time held me green and dying, pjevao je Dylan Thomas na ovom istom kontinentu, though I sang in my chains like the sea.
U Rimu se 25. kolovoza 1880. rodio čovjek po imenu Wilhelm Albert Włodzimierz Apolinary de Wąż-Kostrowicki, sljedeći govornik čita s tableta komplicirano ime. Postao je poznat kao Guillaume Apollinaire. A ja nisam Francuz – moji su zapravo došli iz Poljske – i moj francuski nije najbolji – poljski ne znam uopće – no pokušat ću vam pročitati pjesmu onako kako ju je on čitao, postoji tonski zapis iz 1913. Sous le Pont Mirabeau coule la Seine…
Žena iz Seattlea čita pjesmu koju je napisala na nekom putovanju u trenutku nostalgije za domom. (Jednom, kad je imala šesnaest godina, zaljubila u nekog momka koji je poginuo u građanskom ratu; slučajno je naišla na staru fotografiju i taj mladić joj se učinio toliko divnim da je sliku fotokopirala i svuda nosila sa sobom – i zar je to manje realistično nego zaljubiti se u Brada Pitta?) Seattle je lijep grad, nekako sav put svjetla i vedrih boja, prije je bilo više čudaka, sad je to grad tehnologije. Nekoliko dana poslije ovog čitanja ona će na facebooku podijeliti snimku „sudara prosvjednika i policije“ na kojoj se jasno vidi kako su policajci dojurili na biciklima i napali nekog mladića.
Kovrčava suhonjava gospođa najavljuje ulomak iz Upanišada i počinje pjevati Om, šjanti, šjanti, šjanti… Trebalo bi biti šanti, šapatom primjećuje nazočna Indijka, nisu je dobro naučili u tom ašramu. A muškarac koji sjedi pokraj nje poznavao je nekoga tko je htio usred San Francisca držati kravu, i kako nema zakona koji bi to zabranjivao – ali ne, to nije umjesna asocijacija.
Sanjala sam da gledam film katastrofe, započinje momak iz Singapura, i svi su očarani duhovitošću pjesme, smiju se srdačnim smijehom, nitko ne pamti ime autorice. Očarani izvedbom na kineskom, i mandarinski i u kantonski, još, još, još. Koliko dugo već živite u SAD? Malo više od godinu dana, sa svojim suprugom.
Sigurno ste čuli pjesmu Guantanamera, kaže žena bujne platinaste kose, taj naslov znači jednostavno „žena iz Guantanama“. Njen dugačak i zbrkan uvod završava dvjema kiticama na španjolskom, ne, radije ne bi pjevala. Da smo u Madridu, kaže, s bi zvučalo ovako (s jezikom među zubima), jer se neki kralj nekoć rodio s govornom manom, moj otac kaže da je tako, pa sigurno jest. Ja ću samo slušati, kaže muškarac pokraj nje, uostalom ja sam se doselio iz Vancouvera. O da, oni znaju, on je prijatelj one drage gospođe koja u preuređenom sjeniku ima antikvarijat usred nigdine, uvijek nađeš knjigu koja ti da odgovor (ako imaš pitanje).
Žena slična onoj iz ašrama no ipak vrlo različita čita pjesmu na švedskom, nekako nježno i usrdno – mislite da bih trebala pročitati i prijevod? Sama je prevela tu pjesmu o djeci i svi su vrlo dirnuti, moraju zastati na trenutak prije nego što će krenuti dalje.
Indijka – zapravo, ona je Indijka tek napola, drugom polovicom Bangladešanka – čita na tamilskom pjesmu žene koja je dvadeset četiri godine provela zatvorena, u nekom selu na jugu Indije, kao djevojčica za udaju koja se nije htjela udati, i kao udana žena koja je napokon popustila volji obitelji. Usred guštika, pokraj vode koja se hranila jutrom tražim put koji sam izgubila… Poezija je bila njen put do slobode. Živi li ovdje? Ne, i dalje živi u Indiji, ali sada može kamo hoće. Mi smo ovdje u vrlo dobrim odnosima s bengalskom zajednicom, kaže vlasnica knjižare. Ali ta čitačica indijskih pjesama koja se vrlo ljupko smješka, bila je nedavno uhićena jer navodno nije platila taksi, iako jest, i tko zna što bi bilo s njom tako tamnoputom da nije dovoljno obrazovana i dovoljno imućna da bi imala i dobrog odvjetnika.
Još malo španjolskog kaže sljedeći čitatelj, ali njegov otac nije bio Španjolac i dobro će mu doći pomoć plavokose žene s američkog juga koja se bavi prevođenjem i nikad nije došla u iskušenje da počne pisati nešto svoje, jer što će kome još jedna priča neke privilegirane bijele cure?
Na stolcima na rasklapanje s jedne strane vrata sjedi otac, s druge strane sin. Pročitat ću vam nešto na lošem danskom s njujorškim naglaskom, kaže suhonjavi tihi čovjek, a zatim ćete čuti prijevod koji će vjerojatno biti još gori. Prevodi s danskog riječ po riječ, svi bi mu rado pomogli ali mogu samo osmijesima, smijehom, smješkanjem. Sin kaže da mu otac nije najavio čitanje naglas, ali je on sada ipak izabrao nešto iz debele knjige, čita na danskom bez ispričavanja…
To je mala knjižara u gradiću starih drvenih kuća s trijemovima, u koji ljudi iz velegrada dolaze provesti vikend. Gentrifikacija je pojam koji se odnosi na centre većih gradova, no vidljiva je i tu, u malom gradu trgovaca antikvitetima.
Na jednom od stolova na kojima inače stoje knjige sada su ponuđene jagode iz Kalifornije. Gotovo sva naša hrana dolazi iz kalifornije, kaže vlasnica knjižare, i to je zbilja zabrinjavajuće.
Sanja Lovrenčić
