Bilo je rano poslijepodne kada su Anastazija i Diego stigli u grada Ariquemesa, nekoliko kilometara južno od brazilsko-bolivijske granice. Cilj je bio stići u samo srce amazonske prašume u Airaő Velho, grad drevnih Yanomamija.
Novinarski dvojac je na putu bio već punih mjesec dana otkako ih je urednik International Reviewa John Hardt poslao za Velhu, na obale Negora. Prema prethodnom dogovoru brazilska veza trebao im je biti René, urednik lokalnih novina, koji inače često putuje prema gradu duhova, kako je lokalno stanovništvo nazivalo Airaő Velho.
Ovo se Anastaziji i Diegu činilo kao pravo olakšanje nakon mjeseci obilaženja FARC-ovih kampova na jugu Kolumbije gdje izgubljene oklade, nakon nekoliko žestica aguardiente, rezultiraju povlačenjem mačete.
Bilo je sparno, a sunce nije pokazivalo nikakvu milost, kada se novinarski dvojac našao u pokrajini Rondoniji, u kojoj je ekvadorska klima usporavala sve što se kreće. Kapljice znoja klizile su njihovim tijelima dok je vrućina natapala njihova tijela. Premda je klima u olinjaloj karaveli donekle radila, sunčeve zrake postajale su sve opakije tako da su gotovo osjetili njihove žiške na leđima.
Došavši u Ariquemes zastavili su se ispred zgrade s tamnozelenom fasadom gdje je stajao dječak sa štandom na kojemu je pisalo prirodna viagra. U trenutku kada je Diego pogledao prema njemu, dječak mu reče, s velikim osmijehom, kako mu se on čini poput čovjeka koji ima problema sa ženama te kako će mu prirodi lijek dati za samo 120 reala. Na što se ovaj nasmijao i pogledao preko puta ulice, koja je bila ukrašena šarenim muralima, čekajući Renéa, koji je trebao doći kroz nekih pola sata.
Dok je Anastazija skenirala izlog trgovine, tražeći bilo kakav dezodorans koji će neutralizirati nedostatak tuširanja, u protekla tri dana, pojavi su bradati muškarac u kratkim hlačama i ofucanoj zelenoj majici:
„Vi ste Johnovi prijatelji?“
„Aha…“ – odvrati dvojac, prilično zbunjeno. Francuz u sred’ Brazila – ovo je Diegu djelovalo poput montažnog sudara. Na što se René osvrnuo: „Znate kako to ide, upoznaš Brazilku, oženiš se njome, ubrzo se razvedeš i oženiš njezinu sestru. Tipično.“ – reče René uz gromoglasnih smijeh. Rano ujutro nakon kreiranja plana puta i okrijepe u obližnjem restoranu krenuli su na put prema unutrašnjosti Amazone. Zrak je bio gotovo neprobavljiv. Težina je potiskivala svaku misao dok je znoj probijao lanenu majicu, a René sve češće bacao poglede na Anastaziju majicu.
Približavajući se Airaő Velhu pred njima prostirao se Brazil sa cijelim svojim mitskim svijetom revolucija, Goularatom i de Andradeom. Zrak je postajo sve teži tako da je okrijepa svakim kilometrom postajala sve nužnija.
Ušavši duboko u prašumu ispred njih redale su se nadnaravne slike zelenih lijana, neobičnih zvukova i jeze, koja se uvlačila u njihova tijela. René reče kako je ovo područje bilo skrovište gerilaca tijekom rata šezdesetih i sedamdestih godina. Prema nekim pričama sam je Marighella ovdje boravio prije no što je ubijen u zasjedi u Casi Brancoj. Stoga René nadoda kako kruže glasile da je još i danas sve puno leševa i kostiju koje rijeka izbacuje.
Cijeli je krajolik na Anastaziju i Diega djelovao psihodelično. Gusti, teški zrak koji je jedva prolazio njihovim tijelom, dodatno je stvarao efekt Macondoa Prašuma kao da je zarobila vrijeme. Zvukovi su postajali intenzivniji. Činilo im se kao da ih prostor polako prožidre.
Prema Renéovim procjenama trebalo je voziti još neka tri sada do Akemija, Japanca koji čuva Airaő Velhu proteklih pedeset godina, gotovo od završetka Drugog svjetskog rata.
S lijeve stane uskoro se pojavila rijeka Negro, koja je više bila nalik moru nego li rijeci. Aligatorske oči budno su s površine rijeke pratile njihov terenac. Stoga iako je Diego kao fotograf prošao i tunele u Gazi i pokušaj Mugambeovog rušenja u Zimbabveu te sudanske džandžavide, predatorski pogledi, koji su nadirali iz rijeke, djelovali su na njega prilično sablasno.
Utopljeni u vlastitom znoju, ne znajući više točno cilj svoga puta, u daljini su ugledali omanjeg čovjek, koji je mahao objema rukama u znak pozdrava. Bio je to Akemij, koji je imao čudnu mještavinu japansko-portugalsko-engleskog naglaska. René ga je zvao pustinjakom iz džungle.
Stigavši, Akemij ih najprije odvede u malu kolibu, sa zamljanim podom, čija je unutrašnjost plutala u limbu drijemeža. Domaćin reče kako moraju malo predahnuti jer prašuma cijedi čovjekovu energiju.
Trojac je legao na pod, koji je domaćin prekrio dekom. Anastaziji nije dugo trebalo da zaspe kada je negdje u daljini, na križanju imaginacije i surove stvarnosti vidjela mulata, grozničavih očiju, obučenog u bijelo, kako vrluda zakrčenim puteljcima. Činilo joj se kao da levitira u transu. Bata bubnjevi udarali su dok su iz kartonskih kutija izlazile divlje patke. Na sredini mekane stvarnosti mulat je postavio bijeli stolnjak. Zapalio je cigaretu nakon čega je zatitrao ključevima i lubanjom. Na stolu, obrijane glave, ležala je djevojčica. Montado! Montado! – odzvanjalo je njezinim glasnicama. Oko nje stvarala se procesija bijelih udovica, koje su bacale granje po njezinom tijelu. Tijelo je počelo gorjeti. Dim je bio strašan. Yoruba je stajala na raskrižju. Žena s bijelom maramom na glavu i crvenim cvijetom u kosi, gledala je Anastaziju sa smiješkom. To je bila hipnoza. Predaja. Miris magije vukao ju je preko i zvukova. Mahnito hihotanje mulata postalo je intenzivnije. Yoruba se smijala kao da joj o tome ovisi život. Zvuk je postao gušći.
Ispred nje prolazila je cijela parada latinskoameričkih mitova od Zapate, Panchoa Ville preko Marighella do Ferimine. Krvavi Che Guevara, širom otvorenih očiju i zapuštene brade gledao je u njoj dok se iza njega smijao Mario Terán. Njegove oči bile su krvave, a po tijelu su mu gmizali moljci zaraženi kugom. Cijela svita skidala je pramenove Cheove kose, kao da se radi o nekakvoj amajliji, dok je on nepomično stajao, a crna tekuća probijala se kroz devet rupa na njegovom tijelu. Njegove ljubičaste krvave usne tutnjale su Dispara cobrade, sólo se va a matar a un hobre. Sjene su padale sve dublje.
Probudila se hvatajući Diega za ruke. Groznica je tresla cijelo njezino tijelo. San kao da nije bio san. René, nimalo zabrinuto, reče kako ponekad prašuma tako djeluje na ljude. Glodao je koščurinu, mirno promatrajući aligatore koji su gramzljivo u Negro odvlačili komade krvavog mesa.
Diego je pokušao ustati. Nije mogao stajati. Noge su mu bile teške. Presječene. Izgubio se. Gledao je vlastito rođenje. Narančaste palete boja motala su se oko njegove glave dok je nastojao proviriti van. Krevet je bio ogroman. Bol se širila njegovim udovima. Počeo je zavijati. Savana je odjekivala, a njegov glas obavijao se oko zelenog granja i fabaceae. Gusta ga je prašuma obavila. Njezini pipci bili su posvuda. Bijega nije bilo. Utapao se u prizorima koji su silovali njegov razum.
U trenutku kada je pokušao udahnuti pokraj njega stvorio se Cabral. Gusta, špicasta brada spuštala mu se niz vrat. Njegovo žgoljavo lice i upale oči uranjalo je u Diega. Nerazumljivo i pomalo nervozno pričao je o Otoku Pravog Križa. Diego ga je gledao: tiho i hladno. Nije više bio grozničav; nije osjetio strah. Predao se neizvjesnosti.
Aligtori su ispuzali iz Negroa, poslagavši se ispred konkvistadora. Djelovali su poput dobro uvježbane falange. Njihove oči odjednom nisu bile gramzljive, nego poslušne. Cabralov je govor na njih djelovao kao što komorni orkestar sa samotnom violinom djeluje na publiku. Smiraj je bio u njima. Dok su gledali u njega, tuneli tišine kreirani su oko njih, nošeni pepelom napuštenih duša.
Odjedanput pojavio se Akemij. Obavijen crnom gustom krvlju bio je izobličen san; zgaženo i popljuvano meso. Kretao se poput gmaza, slinavo klizivši utabanom stazicom. Uperio je prst prema Anastaziji koja se iznenada stvorila pokraj Diega, rekavši neka se ne boji raspasti. Njegovi pogledi nagrizali su njihova tijela. Ona više nije mogla gledati. Vjeđe su joj bile teške kao da su zalijepljene.
Našli su se usred krezubih hipotetičkih mrtvaca dok su se prijesni ženski trbusi obavijali oko Diega. Žene su zavijale poput junica. Iznenada svi su zašutjeli. Iza lijane ukazao se Patrijarh kojemu se i Cabral poklonio, a koji je ispred olinjalog starca djelovao poput uzrujanog mladića. Anastazijinim tijelom širila se grčevita pobuna stvarajući dojam hladne narkoze.
Patrijarh, taj razvlašteni otac domovine, širo je miris smrdljive provincijske krčme. Pokraj njega Cabralovi poslušnici derali su živog neposlušnika i svi su vidjeli kožu mekanu i žutu kao netom istisnuti posteljicu i oćutjeli kako ih prska vruća juha kriv iz oderanog tijela koje je izdisalo valjajući se po zemlji.
Iz Negroa se počela dizati oluja krvoždernih komaraca dok je izvjesna smrt u njima plesala krabuljni ples. Poslušnici donesoše velike stolove ukrašene endemskim vrstama. Oko njih plesale su vampirske ribe. Na stolu Patrijarh posluži Somozine butine, jezik Porfirioa Diaza i ono što je nazvao bijelim mesom Jorgea Videla. Uslijed objeda naredi dvojici vojnika da si međusobno slome ruke nakon čega su njemu u čast igrali ruski rulet. Ispaćena i degenerična lica vojnika bačena su u rijeku. Krik je izazvao osmijeh na Patrijarhovom licu. Pogladio je svinjske dlake na svojoj glavi.
Kroz zvukove starog auspuha dok su joj krmelji zaklanjali pogled na cestu, u razromljenim intervalima probijao se Renéov glas. Anastazija se osvrtala po autu tražeći Diega koji je spavao na zadnjem sjedištu. René je infaltino pjevušio, rekavši kako su obavili dobar posao. Anstazija je ispred sebe ugledala napisan članak s barem stotinjaka fotografija Airaő Velhoa, na čijim su pozadinama bili njihovi potpisi dok je Diegov DSLR bio uredno spremljen. U tren oka su se ponovno našli u Ariquemes ispred tamnozelene fasade. Anastazija i Diego izašli su iz auto nakon čega René reče kako Akemij neko vrijeme neće primati nove posjetitelje.
Ana Rajković
