Gavri se naježi koža na butinama, a uz hrptenjaču mu prođu trnci. Promotri ljude oko sebe, ne bi li se uvjerio da nitko nije primijetio da mu se to dogodilo. Visoki gleda u zid, djevojka visokog drijema, mršavi pokušava smotati cigaretu. Gavro se sjeti da nitko i ne može vidjeti ježenje njegove kože ispod hlača, a da svoje trnce osjeti samo on.
“Daj zapali normalnu”, kaže mršavom, podignuvši sa stola i spustivši na nj kutiju Benstona.
Mršavi sporo, kao da će reći nešto šaljivo, podigne glavu pa zaustavi pogled na Gavri. “Ne pušim ja normalne”, kaže sa smiješkom.
Gavro pogleda visokog pa djevojku visokog; on i dalje gleda u zid, podočnjaci mu se čine gotovo crnim, a ona i dalje drijema, glave oslonjene o stijenku separea. “A jel pušiš kurac?” kaže Gavro, također se osmjehnuvši.
“Pušim tvojoj mami sisu”, ispali namah mršavi. “Pušim tvojoj mami sisu.”
Visoki cokne jezikom i posegne za svojom kutijom cigareta.
“A jel piješ to pivo ili čekaš da ga moja mama popije?” osmiješi se Gavro.
Mršavi primi gotovo punu bocu Osječkog piva sa stola, nagne je i naiskap ispije. “Pijem”, kaže, spustivši bocu na stol i blago podrignuvši. “Baja!” poviče Gavro. “Daj još pet!”
Konobar povuče ruke sa šanka te posve sporo, pogleda uperena u televizor, zakorači unatraške. Kad leđima dodirne hladnjak, strese se, kao da se prenuo iz sna, te pogleda u pravcu njihova stola. Kimne, premda ga Gavro više ne gleda, pa iz hladnjaka izvadi pet boca Osječkog. Kad dođe do njihova stola, na nj odloži dvije pune boce, a na poslužavnik podigne tri prazne. Potom na stol odloži i preostale tri pune boce. Na punu pepeljaru položi praznu, podigne obje, na poslužavnik odloži punu pa na stol položi praznu.
“Ona će u mom gradu širit zarazu”, kaže Trba, vrativši se za stol. “Jebo joj pas mater mrtvu zaraženu. Opa, vidi pivo.”
“Ko širi zarazu?” kaže visoki, češući desnu nosnicu. Djevojka visokog promeškolji se i mljacne, sveudilj drijemajući.
“A ko. Kurveštara neka raspala, mater joj mrtvu jebem u pičku. Po rukama joj sida izbija, kraste ima od side, mater joj jebem.”
“Šta je bilo?” ubaci Gavro.
“Neka kurveštara tamo kod vecea”, kaže Trba. “Htjela mi je prenijet sidu, mater joj jebem.”
“I šta si napravio?” upita Gavro smiješeći se.
“Sjebo sam je, jebo joj pas mater zaraženu”, kaže Trba, također se smiješeći.
Gavro se prestane smiješiti, ustane pa pogleda u pravcu zahoda.
“Da, da”, kaže mršavi. “Si, da.”
Gavro iziđe iz separea i prođe lokalom. Otvori staklena vrata s drvenim okvirom, koja dijele lokal od hodnika i čekaonice, pa krene hodnikom. Na klupi preko puta ulaza u zahod zatekne ženu i muškarca; oboje je u kasnim tridesetim, ispijeno i u prljavoj odjeći. Oko njih nekoliko je plastičnih vrećica punih druge odjeće. On drži glavu u rukama, laktova položenih na noge, a ona gleda preda se, oslonjena leđima o zid, puštajući da joj se krv iz nosa slijeva niz lice i na vrat.
“Šta je bilo?” obrati im se Gavro.
“Ma neki luđak, došao i počeo nas udarati”, kaže ona. “Iz čista mira. Samo smo tu sjedili.”
“Da”, doda on, ne dižući glavu iz rukû. “Prvo je udario nju pa onda i mene.”
Gavro promotri njezine nadlanice: pune su virusnih bradavica. Uđe u zahod i bezuspješno potraži toaletni papir. U kućici u kojoj inače sjedi klozetfrau nema nikoga. Iziđe i krene prema lokalu. “Šta se može”, dobaci muškarcu i ženi. Vrativši se u separe, upita ima li tko papirnatih maramica. Visoki kaže da možda ima njegova djevojka pa uzme njezinu torbicu i pretraži je. Izvadi načeto pakiranje papirnatih maramica, dok djevojka i dalje drijema. Gavro mu kaže neka ode do zahoda pa visoki tako i učini. “Jesi je vidio, na šta liči”, kaže Trba. “A i on, mater mu jebem. Oni će u mom gradu širit zarazu.”
“Šta je bilo?” kaže mršavi.
“Ma ništa”, kaže Gavro pa pogleda Trbu. “A kako si ih riješio?” upita ga.
“Nogom, brate. Taman su mi bili na visini. A i da ne prljam ruke.”
Konobar se za šankom glasno nasmije nečemu na televiziji. Gavro ponovno osjeti kako mu se ježi koža na butinama. Potom mu i uz hrptenjaču prođu trnci. Pričeka da Trba zapali cigaretu, a onda se nagne prema njemu i izudara ga po licu s nekoliko kratkih desnih krošea. Trba ispusti cigaretu i pokrije rukama glavu. Gavro ustane nada nj i nastavi ga udarati, izmjenjujući desnicu i ljevicu. Šake mu bez većih problema prolaze kroz Trbine pijane ruke, raduje ga vlastita preciznost. Kad zaključi da Trba neće uzvraćati, prestane ga udarati i odmakne se od njega. Razbuđena djevojka visokog i mršavi oprezno gledaju što se događa. Trba nepomično sjedi, i dalje držeći ruke na licu.
“Dosta”, kaže Gavro.
Trba polako podigne glavu. Mesnato mu je, neobrijano lice pocrvenjelo, ali ne krvari, osim iz oveće posjekotine na donjoj usni. Pogleda Gavru, na što ovaj sjedne na svoje mjesto. I konobar sad gleda u njihovu pravcu, uznemiren ali naizgled spreman prići i uključiti se bude li za to potrebe. Osim njih u lokalu nema nikoga.
“Kako si me izgađo, svaka čast”, kaže Trba, pomičući nos lijevo-desno.
“Koji kurac tučeš civile”, odbrusi Gavro.
“Kad nema nikog drugog!”
“Imaš mene, seljačino.”
“Pa ne mogu tebe, brate.”
Ne ustavši, Gavro ponovno pogodi Trbu desnicom u lice, u lijevi obraz, tako da se ovaj prevali na naslon separea.
“Vidiš da nije teško”, kaže.
Trba opipa udareno mjesto pa nešto tišim glasom kaže: “Ajd nemoj više.”
Vrativši se za stol, visoki otpije nekoliko gutljaja piva. Djevojka visokog pretraži torbicu. “Imala sam maramice”, kaže. “Nema veze”, kaže Gavro i promotri mjesto na desnoj šaci gdje su mu Trbini zubi oderali kožu. Potom desnu ruku uvuče u džep svoje majice s kapuljačom te je izvana pritisne lijevom. Mršavi smota cigaretu; svi su se pritrijeznili. Konobar se čini opuštenijim.
Pod žutim svjetlom zidnih lampi i središnjeg lustera ljudi i stvari u prostoriji djeluju plastično, kao velike beskorisne igračke. Namještaj od drva, mramora i imitacije kože čini se prikladnim za lokal na željezničkom kolodvoru samo zato što čovjek navikne na njega. Gavro se prisjeti kako je nekoliko godina ranije, također o ponoći, došlo do eksplozije skladišta oružja u policijskoj postaji preko puta lokala. Pomisli kako je to možda najveća eksplozija koju je doživio. Tada je u lokalu bilo više ljudi nego što ih je sada. Radio je isti konobar kao noćas. Gavro je sjedio u susjednom separeu s djevojkom. Pili su kavu, a ne pivo. Nakon eksplozije svi muškarci, uključujući i njega, nagurali su se oko prozora da vide o čemu se radi. Njegova je djevojka ostala sjediti. Kako odande nisu mogli mnogo vidjeti, počeli su izlaziti iz lokala; ubrzo je netko zaključio da se radi o policijskoj postaji.
Promotri ljude oko sebe i shvati da će, za razliku od njih, on otići iz grada. Vjerojatno to neće biti naročito upečatljiv odlazak, vjerojatno će se raditi tek o fizičkom poslu u Njemačkoj ili na morskom brodu, ali do odlaska će doći. Nitko od njih neće otići odavde osim njega: ni mršavi, ni visoki, ni djevojka visokog, a svakako ne Trba. Neće otići ni konobar. Svi će oni ostati u gradu. Za pet ili deset godina bit će i dalje tu, s obiteljima ili bez njih. Gavro prema njima osjeti sažaljenje, da bi mu ubrzo sinulo kako je taj osjećaj posve neopravdan. Gnušajući se nad onim što je doživio kao vlastitu slabost, opazi kako u lokal ulaze dva policajca. Po odrješitosti njihovih pokreta jasno je da nisu došli slučajno. Gavro se upita tko ih je mogao pozvati.
