U zemlji u kojoj se svi nekoga boje, u gradiću u kojem nema boga, u ulici u kojoj se ne igraju djeca i u kojoj nema trgovine pred kojom piju oni koji nemaju posla, na broju šesto šezdeset i sedam, živi jedan čovjek sa debelom ženom i dvoje debele djece. Taj čovjek sam ja, a ta debela žena je moja supruga. Na istom kućnom broju živi i moj susjed, njegova krpom pokrivena povijena žena i njihova mnogobrojna musava djeca. S ulaznih kućnih vrata ulazi se u hodnik koji vodi ravno u dvorište. Kroz hodnik na lijevo nalaze se ulazna vrata moje porodice, a na desno su ulazna vrata mojeg susjeda i njegove porodice. Na našem kućnom broju 667 vladaju dobrosusjedski odnosi, a samo nekoliko metara ispod naših dvorišta nalazi se i zajedničko atomsko sklonište koje je podijeljeno debelim zidom i teškim metalnim vratima.
Ja sam niži čovjek, imam manje djece i više vremena pa već godinama ocjenjujem uređenost naših dvorišta na kućnom broju šesto šezdeset i sedam. Susjed tom natjecanju ne pristupa s dovoljno stručnosti pa svake godine sam sebi uručim posebno priznanje. Kada u vrijeme održavanja svog dvorišta ugledam preko ograde svog neobičnog susjeda i kada on ugleda mene, samo se vrlo uljudno i bez riječi nakrivimo jedan drugome u znak pozdrava. U našem dugogodišnjem međususjedskom odnosu i obostranom uvažavanju nikada taj čovjek s puno musave djece nije prošao kroz ulazna kućna vrata moje otrovne porodice, niti sam ja ikada pomislio da posjetim tog čudaka.
Na kućnom broju šesto šezdeset i sedam, u nepoznatoj ulici, sve će se potpuno promijeniti jednog običnog nedjeljnog popodneva. Tog popodneva, dok je moj susjed, brkati čovjek, sa svojom musavom djecom mirno pio čaj, ja sam pratio svoju omiljenu tv novelu. Sjedio sam na rubu fotelje nagnut do televizijskog ekrana kako bi se potpuno poistovjetio sa snažnim likovima serije, i tako sve dok me ženin glasan govor nije podsjetio na kapanje pipe što je danima dopiralo iz kuhinje. Moja žena ima neprijatnu govornu manu radi koje je ni njeni roditelji nisu držali svojim djetetom. Ja to na početku nisam primijetio sve dok nije porodila jedno naše dijete pa je nakon toga proživjela hormonalni poremećaj koji je dodatno razvio njen karakter sveprisutne i nametljive osobe.
Verbalni udarci moje žene izmjenjivali su se s udarcima kapljica vode o metalno dno sudopera. Nekoliko trenutaka kasnije stajao sam iznad sudopera i s krivim alatom pokušavao odšarafiti ventil nepopustljive pipe. Nakon par neuspijelih pokušaja oštrim sam metalom duboko zarezao meso svoje desne ruke. Tijelo sam oslonio na sudoper i poražen ostao stajati zagledan u kapljice krvi koje su mi kapale s ruke i zajedno sa vodom otjecale u mrklu kanalizaciju. Odbjegle kapljice moje krvi plašljivo su kasnile za kapanjem kapljica vode. Neznam kako je moguće pomisliti da gubiš u kapanju krvi od kapanja pipe, ali to sam pomislio.
Mogao sam pred očima vidjeti alat koji nikada nisam kupio, ali sam bio siguran da sam ga nekada posjedovao. Trebao sam taj alat za šarafljenje pipe da se brže bolje zatvori pakleni osjećaj koji je u meni stvaralo sve to prkosno kapanje. Kada sam začuo ženin cerek zalupio sam vratima i izašao na kućno dvorište. Neki huk nezaustavljivo se protezao i pozivao na oluju.
U dvorištu sam podigao glavu i ispred sebe neočekivano ugledao stotine i stotine bijelo crvenih cvjetova mladog trešnjinog drveta koje se baš tog dana rascvjetalo u vrtu moga susjeda i njegove brojne obitelji. Kako sam zagledan u drvo samo zakoračio naprijed zaboravio sam nekoliko stepenica i strovalio se na vrhunski uzgojen i strogo podšišani travnjak, ostao ležati poput prevrnuta kukca. Po meni se prosulo nekoliko kapi kiše. Nebo je kapalo.
Samo nekoliko trenutaka kasnije nedaleko od kućnog broja šesto šezdeset i sedam sijevnula je munja i rasvijetlila prizor. Stajao sam s nepoznatom neljudskom mirnoćom, naoružan samo bezumljem gledao u prozor svojeg susjeda. Pogledom sam tražio dokaz da mi je ta sumnjiva hulja otuđila alat za šarafljenje pipe. Na njegovom kućnom zvoncu ostavio sam nekoliko kapljica krvi. Otvorio je čovjek uredno podrezanih brkova sa kvrgavim slomljenim nosom, a nasuprot njega nepomično sam stajao ja, pokisao omanji čovjek rasječene šake. Bez riječi je širom otvorio vrata svojeg doma i gestom ruke pokazao mi da uđem. Zatečen tim pokretom poput pokvarenog robota zakoračio sam u polumračnu sobu bijelih zatvorenih zidova u kojoj je vladala potpuna tišina. Uz jak nedostatak zvuka televizijskog programa s poda je u mene zurilo razbacano mnoštvo musave muške djece. Iz sažaljenja nad njihovim siromaštvom na trenutak sam zaboravio na svu svoju gorčinu i na razlog svojeg dolaska i zainteresirano krenuo brojati tu gomilu djece, ali me je u brojanju prekinuo brkati susjed svojim glasnim uzvikom. U sobu je na taj povik oprezno ušla ona mršava žena pognute glave ovaj puta otkrivenog lica i s kosom začešljanom po sredini. Bez riječi je na stol stavila čajnik i dvije čajne šalice pa se isto tako povijeno povukla iz sobe.
Dok je izlazila brkati domaćin točio je vrući čaj i prstom sa velikim zlatnim pečatnjakom pokazao na poniznu ženu pa tihim glasom poklonjenog povjerenja priznao kako je njenu sreću i ljepotu sačuvao od bezdušnog svijeta. Želio je reći puno više pa sam brzo srknuo čaj i opekao jezik. Večer je ipak tekla ugodno jer sam na trenutak potpuno zaboravio svoj nestali alat i pulsirajuću bol u posječenoj ruci. Zabavljao sam brkatog čovjeka svojim vrlo zanimljivim pričama, govorio sam dugo i nadahnuto. Nizao sam događaje koje sam na licu mjesta razvio u male komične epizode iz vlastitog života. Dugo nisam osijetio takav zanos. Debelu ženu i našu djecu nisam spominjao. Vidio sam kako se brčine razvlače u neku vrst osmijeha pa sam znao da susjed u mojim pričama pronalazi neobičnu zabavu, želio sam da tako i ostane. Večer je odmicala pa sam se konačno osjetio pozvanim da spomenem mrkom susjedu njegovo suviše razgranato drvo procvjetale trešnje koje nam obojici zatvara pogled na zid susjedne kuće u nizu. Pokazalo se da sam ipak nepotrebno brinuo jer to drvo zasadila je njegova žena, a kako je kuća brkatog gospodina i kuća njegovog gosta čovjek grbavog nosa raširenih ruku predložio je da dovršimo čaj pa da odsiječemo to trešnjino stablo.
Nagnuo sam vreli čaj preko jezika i u idućem trenutku stajao u dvorištu svojeg susjeda i neumoljivo sjekirom udarao po deblu procvale trešnje. U daljini je grmilo a od udarca munje nedaleko od kućnog broja šesto šezdeset i sedam noć se razdanila. Iz oblaka se po gradiću prosula kiša. Drvo se nakrivilo. Pogledao sam okupljeno mnoštvo musavaca koje se zbilo naprijed dok je tamo otraga, u polumraku dvorišta, stajala žena pognute glave, pod pokrivena krpom činilo se da gleda prema vrhovima svojih cipela. Kiša se obrušila da uhvati ritam mojih udaraca sjekirom. Žamor i graja dozvali su u dvorište i onih dvoje debele djece i debelu ženu. Ugledao sam njenu veliku glavu koja se nagnula preko živice, a zatim još jednu, pa još jednu. Cijela porodica bila je na okupu u pravo vrijeme kada je drvo zacvililo, zanijemilo i palo. Za njim su dvorištem poletjeli bijelo crveni cvjetovi. Sva ta kiša podsjećala me na nepokolebljivu kuhinjsku pipu pa sam stao još jače udarati po trnovitoj živici što razdvaja ta dva prazna dvorišta. Ništa me više nije moglo zaustaviti u mojim namjerama. Iskrčenim prolazom prošao sam sa uzdignutim mladim trešnjinim stablom prema kući u kojoj stanujem, a za mnom se kretala povorka pokisle muške djece s njihovim brkatim ocem kao vođom njihove skupine. Čvrstim koracima grabio sam kroz dvorište i kročio pred svoju debelu ženu noseći pod miškom odsječeno pokislo stablo. Pogledala me je pogledom punim erotike pa mi se sklonila s puta. Kroz balkonska vrata u kuću sam unio razgranatu krošnju sa koje su otpadali cvjetovi, a iza mene je osim bijelo crvenih latica ostala pokisla povorka koja me tamo na kiši iščekivala sve dok se nisam vratio noseći u rukama televizijski ekran bez nekog meni poznatog razloga. Podigao sam ga visoko iznad glave gdje još nikada ništa nisam podigao i bacio ga na pljuskom natopjeni travnjak pod noge okupljenih stanovnika na kućnom broju šesto šezdeset i sedam. Televizijski ekran visoke rezulucije popucao je po sredini, plastika je pred svim prsnula.
Te noći jedan je čovjek dugo pripovjedao svoje uzbudljive priče okupljenima, držeći se krvavom rukom za bocu pića. Na kućnom broju šesto šezdeset i sedam zavladalo je toplo blagdansko veselje i jednostavna radost. Huk oluje i zvuk udaraca kišnih kapi o zemlju glasno se probijao u kuću kroz otvorena dvorišna vrata i gotovo je potpuno prigušio zvuk udaraca kapljica vode o metalno dno sudopera. Samo je mršava žena pognute glave ležala sklupčana na mjestu na kojem je nekada bilo mlado trešnjino stablo i pod udarcima kišnih kapi usnula neobično miran san.
Vjeran Vukašinović
