1.
Moja majka se gasi samo noću.
U sebi ima nevidljivi mehanizam koji netko navija dok ona spava. Kad se probudi, kaže da nije ništa sanjala. Ili da se ne sjeća. I odmah se hvata posla. U njenoj glavi živi daleka brežuljkasta zemlja o kojoj nikad ne priča. Ne znam kako je hodati svijetom noseći cijelu zemlju u glavi, a da ti nikad ne ispadne ni jedno selo, grad ili planina. Kad je pitam, kaže mi:
– Sve što imam je ovdje. Sve.
Ja sam jedno od ta dva sve koje ponavlja.
Drugo je otac.
Zajedno su otvorili ovaj lokal kad sam bio još dječak. Mon sauveur,[2]
Ona ujutro opere podove i složi stolice. Zatim ide u trgovinu preko puta, vraća se i donosi mi pecivo. Gleda me dok jedem i smije se. Onda opet odlazi i priča mi o ljudima koje ne poznajem. Kaže mi:
– Mon coeur, svatko ja važan.
Moja majka Yordana.
Navijalica.
Samo sam je jednom vidio da plače i brzo joj okrenuo leđa. Niz obraze su joj se slijevale dvije bugarske rijeke.
Niz lijevi Dunav.
Niz desni Marica.
***
Irena nije prva djevojka koju je majka dovela.
Prije nje je kod nas živjela Yasmin, pa Nizar, pa Oksana. Sve tri su došle u modricama. I noću su plakale svaka na svome jeziku iza zatvorenih vrata. Pitao sam se dok bih prolazio na prstima koje rijeke teku niz njihove obraze, koliko su duge i u koje more utječu. I zašto ih je Yordana dovela.
Umjesto modrice, Irena ima plavog leptira na leđima i osmijeh dupina. U očima joj miruje more. Ona ne izgleda slomljeno, ni izvana, ni iznutra.
Ipak, ništa je ne pitam.
***
Zbog okruglog prozora, soba u potkrovlju za mene je prije bila podmornica.
Za Yordanu kućica za ptice.
Kad bismo se penjali gore, otac se uvijek smijao i vikao za nama:
– Gdje ste onda danas, gore ili dolje? Letite ili ronite? Ima li na tom čardaku mjesta za još jednoga?
Bila je to soba za odmor i igru. Dok je Yordana čitala, ja sam bio kapetan Nemo koji se borio s čudovištima i sjenama. Kasnije je gore odlazila samo ona, da se odmori i naspava. Vještina koju je donijela iz Bugarske ovdje nije legalna. Zato kosti namješta potajno u kućici za ptice ili u spremištu lokala. Da nije nje, toliko ljudi bi hodalo na štakama. Ljudi je vole i zaustavljaju je na ulici: Mon coeur, Yordana!
***
Yasmin.
Nizar.
Oksana.
Prvo im je namjestila sitne kosti pod perjem na krilima. Onda je otvorila okrugli prozor i pustila ih.
Da lete.
2.
Svatko ima tajnu.
Male tajne su crvene bobice koje prsnu od slatkoće. Velike tajne su crne rupe koje treba dobro zatvoriti da ne propadneš.
(Irena, mon couer, koja je tvoja tajna?)
***
Jean to ne bi razumio, zato mu ne govorim. Važni su ljudi, ništa više. A ljudi je puno. S iščašenim kostima i slomljenim srcima. Prvi put sam kost namjestila kad mi je bilo osam godina. I to svoju. Skakala sam s kamena na kamen sve dok mi lijeva noga nije propala i natekla. Stara Bogdanka mi je pokazala kako ću. Prvo nogu poliješ toplom vodom, osušiš, namažeš uljem i lagano masiraš dok ne pronađeš kost koja se pomaknula. Onda je dugo, dugo miluješ. I kad prestane boljeti, vratiš je.
Jednim trzajem.
Iznenada.
– Sve se može vratiti na svoje mjesto osim ispalog zuba – rekla je Bogdanka i nasmijala se praznim ustima.
***
Kad me Albert pronašao na ulici imala sam u sebi dva srca, jedno dječje i jedno slomljeno. I prazan želudac. A on je imao pomaknutu kost koja ga je mučila.
Jean to ne bi razumio. Bilo je jednostavno. Ja sam njemu namjestila kost, on meni srce.
Jednim trzajem.
Iznenada.
I tko je koga spasio, tko koga, mon sauveur!
To je moja tajna.
***
Svaka je ljubav najveća.
Dok ne pomodri od udarca.
(A udarati znaju svi, Irena, to nema veze s tobom, ti si samo tijelo, meki prostor za udarac.)
***
Prvo me udarila majka. Po lijevom obrazu. Jer tada se nije smjelo reći sretna sam ili zaljubljena sam. To se držalo u sebi, osim ako nisi voljela onoga koji je za tebe izabran. Nisam je poslušala.
***
Gavril me osvojio komadom pečenog mesa.
U radnoj akciji. Cijeli dan smo prevozili žalo s drugim mladićima i djevojkama i dodavali se osmjesima. Navečer smo sjeli jedno do drugog za dugi metalni stol, a kad je na trenutak nestalo svjetla, u mom tanjuru su bila dva komada mesa, a u njegovom ni jedan.
Takva je ljubav.
Nahrani te pa ode. I briga je za tvoju glad.
***
Gavril nije bio izabran.
Kad me otac dohvatio, udarao me do jutra. Cijelo tijelo je bilo modrica. Obukla sam tamnu vunenu haljinu i debele čarape do koljena usred ljeta. Da nitko ne vidi i da sakrijem svoju nabreklu glad. Dodirnuti me smjela samo Bogdanka, toplim smežuranim rukama.
***
S Jeanom je bilo drugačije. On me udarao iznutra, iz trbuha, tankim nožicama, udarao je tako nježno da mi se srce lomilo. I morala sam pobjeći.
Kamo god.
3.
Zovem se Irena.
Ovdje kažu Irène. Sviđa mi se to kroz nos. Irène. Irène. Tako me zove Jean, moj gazda. Njegova majka je Bugarka i u Francusku je došla prije pola stoljeća. Na crno, kao i ja. Jean može imati problema sa mnom, ali svejedno riskira, želi mi pomoći i radim samo kroz jutro kad je i on ovdje. Rekao mi je:
– Nauči dobro imena pića i brojeve, to dvoje za početak. I uvijek nosi majicu otvorenih leđa, sviđa mi se ton papillon bleu[4]
Najteže je s brojevima.
Devedeset nije devedeset, nego četiri puta dvadeset plus deset. Quatre vingt dix. Svašta. Kad me Jean ne gleda, brojim prstima. Sve dva puta provjeravam, da ne pogriješim. Govorim sasvim malo i smješkam se. Stalno se smješkam. Mušterijama, prolaznicima, prodavačima. Osmijeh je dragocjen i služi mi umjesto svake riječi koju ne znam.
Obrišem ga tek navečer.
Pažljivo.
Okruglom vaticom.
Lice bez šminke u okviru ogledala podsjeća me na to otkuda sam.
I zašto sam došla.
***
Sve stane u široku crnu torbu s jednom naramenicom koja se usječe u rame. Da bi mogao letjeti, život u torbi ne smije imati više od osam kilograma. A i tada je težak i ostavlja ožiljak.
Nisu sva putovanja lijepa.
Ni jedan rat nikad ne završi.
Samo se preseli među druge ljude, u druge zemlje. Iza njega ostanu krnjave kuće bez prozora i vrata.
Na našu kuću bomba je pala poslije rata. Moja majka je još uvijek drži kao cigaretu u kutu usana. S njom jede, pije, hoda i razgovara. Kad zaspe, izvadim je i odložim na drveni ormarić pored kreveta. Da opet ne eksplodira.
***
Osamnaest je deset plus osam. Dix huit. To znam. Toliko košta moja nova majica. Toliko sam imala godina kada je sestra nestala. Ona je starija od mene deset godina. Dix ans. I ista je ja.
Tražim je od tada.
I vidim svaki put kad se pogledam.
***
Jean me uvijek pita kako sam i jesam li gladna. Drugo ništa.
[2] Srce moje, fran.
[4] Kako ste danas, gospođice?, fran.
[5] A ti? Jesi li ti gladan, Jean?
