Dragi moj Nenade,
i ovako daleko kad se otisneš, a ti to dobro znaš jer imaš mnoge kilometre u nogama, neke stvari nosiš sa sobom da te vesele ili rastužuju.
Naš Gran Bolivar je nešto poput hotela Esplanade, samo što u njemu od 1924., kad je sagradjen, nisu ništa promijenili. Kupaonica je velika, pipe škripe dok ih odvrćeš, ali mlaz vode je debeo i snažan. Voda vrela. U lift nas prati Miguel u zelenoj uniformi, mislim da ne želi riskirati da gosti nešto pokvare pa se ljubazno sa svima vozi.
Gore-dolje. “Buenos dias!”
I on je vlasnik ovog hotela u Limi, kao i svi drugi zaposlenici koji u njemu rade, pa se o gostima svi brinu. Zato sam i izabrala Bolivar da podržim tu malu samoupravljačku, socijalističku zonu.
Soba je tako velika i hladna da sam ustala i uvukla se u svoju, za svaki slučaj spakiranu, pernatu vreću da se zgrijem. On mirno spava. Nadam se da je tvoj tjedan s doktorima gotov. Znam da nisi od onih kojima treba odmor od života jer ga mudro živiš pa u njemu uživaš svaki dan. Ipak, želim ti divno ljeto.
Iako sam ja iz ljeta otišla u zimu. Sretna sam.
Grlim te
Dragi Nenade,
pisala sam ti i to je pismo naraslo, postalo dugo i šareno, ali nisam primijetila kad je internetska veza pala, a sad mi se čini da je s internetom nestalo i ono. Žao mi je jer je bilo tu svega i svačega. Kako li je bilo tek Lazaru Ludowiku Zamenhofu kad mu je izgorila prva verzija esperanta pa je sve morao ispočetka. Cijeli novi jezik. Sad isprobavam pisanje u bilješkama. To bi trebalo biti u redu u ovakvim situacijama. Zaglavili smo u Arequipi jer se on razbolio. Ne možeš zamisliti kakva je to temperatura bila. Tresao se i grlio me. Kad sve moje vračarije nisu dovele do bitnijeg pomaka nabolje, stigao je dr. Hector i antibiotikom riješio jaku upalu grla. Kakva sreća, samo upala grla.
Ovo je prva mirna noć. Maloprije sam mu dala treću dozu. Popio ju je u snu. Za koji dan ćemo moći krenuti dalje. To je ukratko ono dugo pismo. Ovo sve zvuči kao ona priča o režiseru koji je odlučio zapisati svoje snove jer mu se činilo da mu najljepše priče dolaze u snu. Usred noći zgrabio olovku i papir i zapisao ih. Ujutro se probudio presretan jer je film koji je te noći sanjao bio prekrasan. Pogledao je na papir i pročitao: Mladić voli djevojku.
Dragi Nenade,
imam sreću da je grad našeg bolovanja tako lijep. Dok je on prikopčan na internet, odlazim u kratke šetnje. Znaš li da Facebook ima ljekovite moći? Umorim se brzo jer smo na 2500 m nadmorske. Ovdje i to moraš imati na pameti.
Danas je prvi put jeo. Bio je jako simpatičan u svom bolovanju, ali sam se pazila da ne pretjeram u maženju. Sad dok ti pišem, čujem kako se smije u snu.
Arequipa se smjestila kraj dva vulkana, a onaj bliži, El Misti, vidi se kao tapet iza svake ljepše gradjevine vrijedne fotografiranja. Smješteni smo u jednom malom hotelu, zove se Cansona Solar, ali sutra se nadam, ako on bude imao snage, preseliti se u pansion koji ima kuhinju. Juha mu treba, a i meni. Osim toga, upraviteljica ovog hotela nezgodna je žena kojoj je sve teško. Zaključavaju vrata, ali kad pozvoniš da uđeš, ona koluta očima, jer sam je, valjda, digla iz sna pred računalom. Dosadilo mi da se stalno nešto ispričavam. Tako lako zaboravim što je važno u susretu s tim nezadovoljnim i nadrndanim ljudima koji iskorištavaju svaku priliku da te za nešto okrive. Nisi u redu jer si “pozvonio na vrata”.
Selimo se uglavnom zbog nje. Šaljem ti Mjesec, kojeg smo uslikali služeći se teleskopom kojim se koristila dr. Maria Reich. Ona je 40 godina proučavala Nazca-
-linije i vjerovala da peruanski geolifi korespondiraju sa zvijezdama na nebu. Lijepi su ti crteži. Veliki. I naizgled nepotrebni. Vozili smo se iznad njih sat i pol u malom avionu pokušavajući ih obuhvatiti pogledom, kamerom. Na zemlji oni su ništa. Čak nisu ni uredno složeno kamenje. Pilot je ujedno i vodič. Žile na vratu napinjale su mu se dok je nadglasavao motor i svoje neznanje engleskog. Ako izvanzemaljci možda i nisu napravili geolife, sigurno je da su barem ovdje bili.
Vidiš! Okrene se on nakratko prema meni. Povratila sam u toj buci kavu koju sam popila za doručak, ali nitko od četiri putnika u avionu to nije primijetio.
Čak ni on. Kad se avion u jednom trenutku nagnuo na moju stranu, pogledi su nam se susreli. Nasmiješio se i rekao: “Gdje smo mi to?”
Divovska voćka koja se ovdje zovu chirimayo u Izraelu ima manju sestricu koju zovu arnona. Izvana zeleni plod. Iznutra bijelo ukusno meso s velikim glatkim i crnim košticama koje se lako vade. Jede se kad je mekan i kad ti prst može propasti kroz tanku koru. Njegova jedina hrana posljednja dva dana. Iz solidarnosti i ja jedem samo voće. Male, slatke banane i ananas. Ako se njegov oporavak odulji u tom novom pansionu, vidjela sam, podučavaju španjolski za 10 peruanskih sola sat, što bi bilo oko deset kuna.
Sad je 5.30, a čistačica lijeva vodu u kante za pranje u vrtu. Pravi priličnu buku, valjda ne bi li tko čuo da ona radi. Sad ću ugasiti svjetlo i pokušati odspavati ostatak noći.
Dragi Nenade,
danas sam na Plaza del Armas fotografirala jednu dansku obitelj. Stisla sam ih na fotografiji želeći im da zauvijek ostanu zajedno i vratila im kameru. I oni na nogama imaju planinarske cipele i zasigurno se spremaju propješačiti Colca Canyon. Pomislila sam kako fotografije i videosnimke putovanja neće imati nikakvog smisla ako ta obitelj ne ostane zajedno.
Ako se rastanu, podijele sve što su zajednički stekli i okrenu se budućnosti, snimljena će ih prošlost boljeti pa će je izbjegavati, poput neugodna posla, sve dok se videosnimci ne zagube negdje ili ne izgore u nekom iznenadnom požaru. Ti si, Nenade, sretan čovjek i lijepo je što to znaš. Hvala ti što si uz mene i pokrivaš moje nestajanje s posla. Treba mi taj posao. Morat ću nekako platiti ovo putovanje. Bit će to moj najbolje potrošen novac.
Dragi Nenade,
ja sam sretna već ako samo sjedim kraj njega, a čini se da je i njemu drago. Dugo nismo bili zajedno. Ovo je prvi put nakon šest mjeseci. Ne pričamo puno.
Pazim na riječi koje upotrebljavam. Ne bih smjela biti prepametna. To ga iritira. To mi zamjera.
Dobro je u tome da zbog toga polako stvaram rečenice. U cenzuri stradavaju sve latinske i grčke riječi. Sad tek primjećujem koliko ih je. Čini mi se da bih samu sebe mogla izbrisati u toj jednostranoj ljubavi zbog koje živim. Najteže mi je kad mu uhvatim pogled stranca. To je onaj pogled kad te netko koga dobro znaš gleda, ali ti nikad prije nisi vidio takav pogled. On te uplaši, jer u njemu nema nikakve bliskosti. Nema zamjeranja, nema prepoznavanja. Ničega. Nakon njega obično slijedi smiješak. Smiješak koji pokriva neugodu, obostranu. A onda – odvraćanje pogleda.
Voljela bih mu reći sve što on ne zna i ne može razumjeti. Nije sve crno i bijelo. Ne smijem to ni pokušati. Odmah se stvori zid. Visok i crn. Prerano je, kažu. Moram biti skromna.
Dan po dan. Zato volim noći.
Kad on spava, moja ljubav je posve ulizivačka: kotrljam se po njegovim obrazima kao raskošna suza, mirišem mu stopala i opraštam dan.
Kako su sretni oni koji se nikad nisu morali odlučiti koja im je ruka važnija. Lijeva ili desna. Majka ili otac.
Na jednoj od tržnica sprijateljila sam se s Carmen Rosom Valdovijom. Carmen ima svoj štand, Hugos 58. Od raznog voća pravi sokove. Dva su reda žena za štandovima na placu, ali ja sam njoj od prvog dana vjerna. Čim se pojavim na ulazu, ona me primijeti u mnoštvu i pruža ruke prema meni: “Amiga!” Volim njen široki osmijeh. Kad se smije, vidi joj se zubno meso, a oči se skupe u malu veselu crtu. Tako se smije i mio iho.
Odmaram se kraj nje i pijuckam sok. Ananas, banana, mango. Za njega mutimo marakuju i pasifloru i ono voće što izgleda kao zvijezda. Zbog mene kraj njenog štanda zastaju i drugi turisti. To je u ljudskoj prirodi, idemo za onima koji su nam slični. Preporučujem im kombinacije koje moraju kušati. Mojoj prijateljici cvjeta posao.
Nas dvije govorimo španjolski, koji ja ne znam. Ona se nije rastala i njen iho živi s
njom. Tužno klima glavom kad ja brišem suze. “Amiga!” Naginje se preko papaje i ananasa i tješi me. Tu iho se volvera. I ja joj vjerujem. Carmen mi pakira i slamke, i salvete. Na cesti pozdravljam časne sestre, smješkam se u mjenjačnici. Sretna zbog njenog tako željenog proročanstva. Kupim buket crvenih karanfila da ukrasim sobu i proslavim. Ovdje je to tako primjereno. Sunce me prži jer u ovoj je zemlji čak i zimi sunce bliže nego kod kuće. Tu iho se volvera, ponavljam. Prije nego što uđem u sobu, udahnem duboko. Moj iho se obraduje soku i priča mi šta ima novo na Facebooku. Suzbijam taj iznenadni val euforije i čitam Lonely Planet slijepim očima.
Dragi Nenade,
danas smo se smijali. Za doručak smo uz kuhana jaja i avokado dobili i potres. Sve se malo zatreslo. Francuska obitelj za susjednim stolom panično je istrčala u vrt. Namrgođena vlasnica hotela nije ni trepnula. Dogegala se do njihovog stola spasiti šalicu koja je prijetila da padne i zakolutala očima. Zbog Francuza. Ertkvek, kaže. Taj iznenadni trenutak bliskosti s njom nasmijao nas je pa smo i mi zakolutali očima. Kao u vrijeme kad smo živjeli zajedno i imali sve vrijeme svijeta. Moj sin i ja. U Peruu sve ide kako sam i željela.
Nadia Geras
